Kratka povijest gimnastike
- Prva spominjanja
- Antika
- Srednji vijek i rani novi vijek
- Početak suvremene povijesti
- Suvermena povijest
Ne zna se točan datum početka gimnastike, ali to možemo pretpostaviti prema sadržaju koji gimnastika obuhvaća. Gimnastika se razlikuje po drugim tjelesnim aktivnostima ili sportovima u sljedećim položajima i pokretima. Vis i upor rukama su osnovni položaji koji nisu uobičajeni kod drugih sportova, od pokreta opet možemo istaknuti pokrete u visu i uporu sa svim mogućim prijelazima između njih i upor stojeći. Druga razlika su rotacije u više stupnjeva oko uzdužne, transverzalne i sagitalne osi. Vjerojatno su barem dok su lovili ili se skrivali u prošlosti ljudi koristili vis, prijelaze iz visa u upor (noge ili ruke) i rotacije kako bi se prilagodili molitvi i okolini.
Arheologija otkriva našu prošlost te su u Addau na otoku Siciliji (Italija) u pećini pronađeni crteži koji se mogu povezati s nekim gimnastičkim položajima. Procjenjuje se da su crteži napravljeni oko 20.000 godina prije Krista. Vrijedno je napomenuti da su ovi crteži napravljeni na kraju prošlog ledenog doba.
Nakon ledenog doba, ljudska se civilizacija razvila oko zaliha vode i dobrog tla kako se nastavljao prijelaz iz lovaca u seljake. Bez više nomadskog načina života, ostalo je više vremena za kulturne, duhovne aktivnosti. Indija, Kina, Egipat, Kreta bile su civilizacije koje su sa svake strane imale utjecaja na gimnastičke aktivnosti. U Indiji se joga prakticira od 4000 godina prije Krista, u Kini tradicionalna kultura, koja se prakticira i danas, u Egiptu su faraoni ostavili u rukama (palčevima) gimnastičke vježbe, a u kućama na Kreti pronađeni su vjerski artefakti s gimnastičkim aktivnostima.
U staroj Grčkoj gimnastika je dobila ime gymnos što znači – goli, jer su vježbe izvodili goli. Iz iste nazivne osnove dobivamo gymnastikei – naziv za gimnastičare i gymnasion – naziv za mjesto gdje su se održavale tjelesne aktivnosti. Grci su gimnastiku shvaćali kao osobni razvoj, a glazbu kao obrazovni razvoj. Naziv gimnastika je u antičkoj Grčkoj značila slično onome što danas znači tjelesna kultura. Prema Platonu (427.-348. pr. Kr.) gimnastika se dijelila na palestriku (ono što danas uključuje atletiku, dizanje utega, mačevanje, veslanje i borbe) i orkestiru koja se dijelila na sferistiku (ono što danas uključuje igre s loptom), osnovnu orkestriku (ono što danas uključuje ples, slobodne vježbe), te kubistiku (ono što danas uključuje umjetničku gimnastiku).
Od antičke Grčke do Rimskog Carstva pronađeni su neki drugi artefakti, koji ponovno pokazuju gimnastičke aktivnosti, npr. most, koji poznajemo i danas.
U rimskom Koloseumu za posjetitelje su izložene neke akrobatske povijesne činjenice, a salto je već bio dio predstava.
Rimljani kao visoko obučeni vojnici prvi su opisali umjetnog konja za vojnu obuku. Flavije Vegecije je napravio knjigu o vojnim pripremama i u njoj je također opisan drveni konj, s uputstvima kako se koristi. S ove točke gledišta postoje i neke važne napomene o motoričkom učenju. Prvo naučite položaj tijela, dodajte svoje kretanje, dodajte svoj položaj na mirnom konju i nakon kretanja s konja.
S druge strane Atlantika kultura Maja također je poznavala neke akrobacije. Kako su ratnici imali i važnu vojnu obuku, prolazili su i neke gimnastičke vježbe.
U srednjem vijeku vježbe su bile dopuštene uglavnom plemstvu. Viteške igre i turniri uvelike su bili većina sportskih aktivnosti. Među normalnim ljudima ples i neke male igre s loptom poput kuglanja i kegelna. Hieronimo Mercurialis, talijanski doktor medicine 1601. godine napisao je knjigu Umjetnost gimnastike, što bi se danas bolje opisalo kao Važni okviri tjelesne kulture. I za današnji okvir zdravog života njegova filozofija uglavnom vrijedi. Pravilna higijena, pravilan unos hrane, tjelesne aktivnosti za muškarce i žene također su i danas važni.
Arhangelo Tuccaro (1538-1616) bio je učitelj tjelesnog odgoja francuskih kraljeva Carla IX. i Henrik III. U svojoj knjizi Tri dijaloga o skokovima i umjetničkom jahanju. Prvi je u opis tehnike elemenata unio i neke činjenice iz biomehanike. U knjizi je opisao sljedeće akrobatske elemente: most, most naprijed, stoj na rukama, stoj u kolut, sklopka s leđa, remet naprijed, salto naprijed, salto naprijed s ½ okreta. Također opisuje skokove preko Preskoka, s trampolinom i odskočnom daskom.
Još napredniji rad umjetničkog jahanja pripremio je Giacomo Baludo 1630. godine, mnogi pokreti iz njegove knjige mogu se koristiti na modernom konju s hvataljkama, u knjizi su opisani premasi s jednom, dvije noge, škare, čak i krugovi.
Unatoč tome što Jan Amos Komenski (1592.-1670.) nije bio specijalist za tjelesni odgoj, on je iznova predložio da tjelesni odgoj bude jedan od bitnih dijelova općeg obrazovanja koje je sustavno uspostavio. Njegova pedagoška pravila vrijede i danas i koriste se u gimnastici. Jean Jacques Rousseau (1712.-1788.) nastavio je Komenskijev rad dajući važnu ulogu tjelesnom odgoju u školama, dok je Johan Heinrich Pestalozzi (1746.-1827.) napravio važan rad u gimnastičkoj terminologiji. U isto vrijeme Johan Christofor Guts Muts (1759.-1839.) proučava sport i gimnastiku, a neki ga povjesničari nazivaju praocem moderne gimnastike.
Friedrich Ludwig Jahn (1778.-1852.) definiran je kao otac moderne gimnastike, izumio je paralelne ruče, preču kakvu danas poznajemo, gredu i odredio je 24 skupine pokreta, a najvažniji su: preskoci, vježbe ravnoteže, okomito penjanje, elementi na preči, elementi na paralelnim ručama, skokovi s daske, akrobatika. Njegova je ideja bila kontrolirati tijelo u dinamičnim pokretima kao suprotnost statičnom radu.
Gotovo paralelno s Jahnom u Švedskoj Per Henrik Ling (1776.-1839.) razvio je svoj gimnastički sustav, koji je bio više usmjeren na razvoj određenih motoričkih sposobnosti korištenjem više statičkih vježbi i na vježbanje za bolje zdravlje. Razvio je i sprave kao sanduk, klupa, čak i danas možemo čuti da netko kaže Švedski sanduk. Nešto mlađi bio je Miroslav Tyrš, otac sokolskog pokreta, najvažnijeg tjelesno-kulturnog pokreta u Slavenskim zemljama do Drugog svjetskog rata. U tehničkom smislu Sokolovi su se bavili gimnastikom, plesom, plivanjem, mačevanjem, borbama, boksom, a u gimnastici je veliki naglasak davao estetskim pokretima, što je i u današnje vrijeme u gimnastici bitno.
U 19. stoljeću gimnastika je bila dobro razvijena u europskim zemljama, a 1881. godine Francuski, Nizozemski, Flamanski i Valonski savez zajednički su osnovali Europsku gimnastičku federaciju. Dugogodišnji predsjednik bio je Belgijanac Nikolay Cuperus. Vrijedno je napomenuti da je ovo najstarija međunarodna sportska udruga.
Pierre de Coubertin počeo je organizirati Olimpijske igre modernog doba. Prve igre bile su u Ateni (GRE) i pozvao je gimnastičare da sudjeluju na natjecanjima. Na prvim igrama natjecali su se samo muškarci, a žene su se počele natjecati na OI 1928. U Ateni su se muškarci natjecali na preči, paralelnim ručama, Preskoku, konju s hvataljkama, karikama, penjanju po užetu te ekipna natjecanja na paralelnim ručama i preči. Kao zanimljivost gimnastičar se popeo na 14 metara visoko uže, a najbolje vrijeme je bilo 23,4 sekunde, disciplina je zadnji put bila na OI 1932.
Nikolay Cuperus osobno je bio obožavatelj Mens sano in corpore sano, te je bio oštro protiv natjecanja u gimnastici. S druge strane Charles Cazalet (FRA) bio je skloniji Citiusu, Altiusu, Fortiusu i zbog njegovog angažmana Europska gimnastička federacija (zanimljiva činjenica Kanada je bila dio federacije od 1899., Egipat od 1910.) počela je organizirati međunarodna natjecanja, a prvo je bilo u Antwerpenu (BEL) danas je priznato kao prvo Svjetsko prvenstvo u gimnastici. Na ovom natjecanju gimnastičari su se natjecali u vježbama na parteru, karikama, paralelnim ručama, preči, konju s hvataljkama, Preskoku (po dužini konja), trčanju na 150 metara, skoku u vis, dizanju utega. Na spravama gimnastičari moraju izvoditi obvezne i slobodne vježbe. Na svjetskim prvenstvima do 1952. godine gimnastičari su se osim prethodno navedenih disciplina natjecali i u (različitih godina prema natjecanju): skoku u dalj, trčanju na 100 metara, penjanju na uže, bacanju kugle, skoku s motkom, plivanju. Od danas oči vjerojatno većini univerzalnih sportaša. Kako su postojale važne razlike između formata OI i SP-a, nisu uvijek isti gimnastičari osvajali naslove u razdoblju od 2 godine (OG i SP su organizirani na četiri godine s 2 godine između). Primjerice, svjetski prvak 1922. i 1926. bio je Peter Šumi (SLO), dok je olimpijski prvak 1924. bio Leon Štukelj (SLO). Zanimljiv je slučaj Leona Štukelja, prototipa modernog gimnastičara po tjelesnim proporcijama (visina - 160 cm, masa - 50 kg), izumitelja obrnutog križa, bio je svuda olimpijski prvak, ali je na SP-u morao bacati kuglu težine 7, 25 kg i osvojio 0 bodova.
Godine 1921. SAD se pridružio Europskoj gimnastičkoj federaciji i preimenovan u Međunarodnu gimnastičku federaciju sa kraticom FIG (Federation International de Gymnastique). Na SP 1934. u Budimpešti žene su prvi put sudjelovale na takvom natjecanju.
Nakon Drugog svjetskog rata FIG je prepoznao veliku razliku između opće gimnastike i vrhunske gimnastike te je za opću gimnastiku počeo organizirati tzv. Gymnaestradu (prvu 1953. u Rotterdamu (NED). Gymnaestrada je danas najveći nenatjecateljski događaj u svijetu, jer na Gymnaestradi je općenito 20.000 (dvadeset tisuća) gimnastičara i više od 100.000 gledatelja. Najveći stadion za takve nenatjecateljske događaje bio je u Pragu u Strahovu, koji je dopuštao 200.000 (dvjesto tisuća) gledatelja.
Ženska gimnastika nakon Drugoga svjetskog rata krenula je u dva smjera. S jedne strane naglasak je na ljepoti, eleganciji i plesu (ono što danas nazivamo ritmikom), a s druge strane naglasak na snazi, akrobatici (ono što danas nazivamo umjetnička gimnastika). 1963. organizirano je prvo SP u ritmici (prva prvakinja bila je Ludmila Savinkova, Rusija, bivši SSSR), a na OI 1984. prvi put su dodijeljene medalje u ritmici.
Godine 1998. FIG je prihvatio trampolin, akrobatiku i sportski aerobik u gimnastičku obitelj. Od 2000. trampolin je dio olimpijskih disciplina, dok je parkour, posljednja disciplina u FIG obitelji, još samo na SP-u.
Danas FIG ima 154 pridružena nacionalna saveza i 2 pridružena.
Danas se u sportskoj gimnastici muškarci natječu na tlu, konju s hvataljkama, karikama, Preskoku, paralelnim ručama i preči. Žene se natječu na Preskoku, dvovisinskim ručama, gredi i tlu. Gimnastičari se natječu samo u slobodnim vježbama (obvezne vježbe su ukinute nakon OI 1992.).