u vezi s ledom pomalo postane obično; stari mačak kao da se opet pripitomio, premda ga je sad sasvim teško prepoznati. Svi se vec naviknu i na dunavske pješake, preko leda jasno se vide glavne i sporedne ceste, magistralni pravci i poboční smjerovi, zna se kojim putem idu babe što nose pilice na tržnicu, kojim kli-zači, a kojim ribolovci. Gledaocima više nije zanimljivo da gledaju one što idu preko leda, a jasno je da se ništa poput onoga sa svatovima ne može ponoviti. Pomalo su prestali biti interesantní i zimski kúpači, kojih ima u svakome gradu i koji bivaju zapažení tek kad dode led. Nikome više nije stalo da gleda kako lokálni advokát, profesor kemije ili takav neki vegetarijanac razbija led, pa se kupa i puše i frkče pred svima, gol i bos, propagirajuči zdrav duh u zdravome tijelu. Obala pomalo opusti i više nitko pravo ne vjeruje da ispod leda doista teče ona ista naša zelena, mirisava, jaka i pitoma rijeka, premda zimski kúpači žestoko pljuskaju i jasno se vidi da odande prŠti voda. Promatrač sve to gleda kao na filmu. Grad pomalo zaboravi na Dunav, kao da je dobio cestu a izgubio rijeku.
A onda, jedne noci, negdje u veljači ili ožujku, začuje se pucanje. Ljudi se trzaju, mrmljaju: led je krenuo, pa spávajú dalje. Uvijek se to zbiva noču, kao i sve neshvatljive stvari, kao što djeca noču rastu. Pucanje leda je snažno i odjekuje po ritovima poput kanonáde. To su plotuni u počast prolječu, koje se još ne vidi, ali sasvim sigurno dolazi. A djeca u svojim posteljama slušaju taj zvuk i pomalo drhte, zamiš-ljajuči da to kroz rupe u ledu tonu sanjke Djeda Mraza, kojih neče biti sve do iduče godine, a možda i nikad više.
Čudno je u siječnju opaziti s obale čamac kako plovi preko vode, crn, malen i jedva vidljiv, dok mu se obrisí u prvi mah miješaju s crtama valová, kao da se i čamac skutrio, kao što se skutrio i čovjek na krmi što ukočenom rukom drži ručicu motora. U druga godiš-nja doba čamci plove svakojako: i uz vodu i niz vodu, poprijeko i dijagonalno, cik-cak i ukrug. A zimi plove uvijek ravno preko vode, nastoječi najkračom mo-gučom putanjom povezati dvije točke na suprotnim obalama. U druga godišnja doba u čamcu je više ljudi, oni nešto rade, vidi se kako mašu bučkalima, gestiku-liraju u razgovoru ili puše. A zimi je to uvijek samo jedan čovjek, skutren i nabijene kape, kao da je i on dio čamca. Tek ponekad opaziš da negdje na sredini čamca ima još nešto, i da se to miče. To je pas, shvačaš, i tada, stoječi na obali, na neki čudan način zavidiš onome čovjeku u čamcu, premda ga istodobno i žališ, a i koriš, što je po onome vremenu krenuo na vodu koja podsječa na rastaljeno olovo.
Reklo bi se daje taj čovjek krenuo na Dunav kao nekakav izaslanik, u ime svih onih koji se po rijeci vrzmaju onda kad se ona raširi silná i raskošna, kad se razvagani i zamiriše i kad joj malo tko može odoljeti. Ali, i Dunav zimi šalje svoje izaslanike u grad. Izasla-nike i darove. Njegovi darovi su ribe; njegovi izaslanici i diplomati su graditelji čamaca. I jednih i drugih ima sve manje, ali su zato utoliko dragocjeniji.
Svi gradovi uz Dunav nekada su imali ribarnice, a u večini od njih te su se ribarnice zvale fišplac, s naglaskom na prvom slogu. Obično je to bila malena, siva zgrada u kutu gradske tržnice, širokih i uvijek otvorenih vrata na obje strane, kroz koja je vukao propuh, okruglih, umjetnički izradenih prozora, cesto s nekim uzorkom od sadre na zidu, koji je odmah
10