upozoravao što se tu prodaje: vidjeli su se brkati sómoví, snažní smudevi i pretili šarani opleteni arabe-skom, dok su zubaté štuke razvalile usta, ornamental-no rasporedene uzduž pročelja. Unutra su bili kameni stoloví, sa svih strana pljuskala je voda koju su mije-njali grabeci je iz bačava drvením žlicama ili zutím kanticama načinjenim od limenki za američki maslac od kikirikija. Ribe su se pračakale po tim stolovima, a debele prodavačice (žene lokalnih ribara) klale su ih velikim noževima, ili naprosto nizale na vrbov prut, kroz škrge, pa bi se ribe pračakale sve do kuče, dok bi je kupac promrzlim rukama nosio gradom. Ribari bi onuda prošli s rukama na stražnjici, kao da se njih sve to skupa ne tiče, i promatrali što se zbiva. Bili su uvijek mrki, i uvijek su svojim držanjem nastojali pokazati kako nitko od svih tih domačica i besposlenih zažij a-vala nema ni pojma što sve to s ribama zapravo značí, kao da su ribe nešto posve deseto od onoga što se na prvi pogled činí. A možda je doista i bilo tako.
Najvažniji dogadaji zbivali su se na ribljoj tržnici úpravo zimi. Ljeti je riba nešto obično: amatéri su je uspijevali uloviti, nosili su kuči s Dunava pune kaňte i specijalne nizaljke, koje se na Dunavu zovupovorka, a imaju sprijeda iglu od bakrene žice što se provlači ribi kroz škrge, a na dnu šipku od iste takve žice; u sredini je špaga zvaná kord. Dogadalo se da ljeti i amatéri úlove nešto krupnije, pa zato tada na ribu nitko nije obračao pažnju. A zimi, riba se mogla vidjeti samo na fišplacu, samo ondje čovjek je postajao svje-stan da riba postoji, i svaki put bi se ponovo iznenadio i zadivio kakve sve ribe ima u Dunavu, kako je veliká, neobična, i kako živa.
I doista, tada je riba bila i največa i najljepša. Onaj tko je znao gledati, tada je odlazio na fíšplac, a onaj tko nije znao, odlazio je onamo da kupi šarana na Badnje veče, i to je bilo sve. Šarani su, nekad kao i
12
danas, bili velikí i cesto tovljeni, masni i křupne kr-ljušti, i djelovali su izrazito glupo. Njih i nisu prodávali ribari, nego neka poduzeča; ribare bi bilo sramota uloviti takvu budalu od ribe koja samo zdere mladi kukuruz, knedle od kruha, mekinje i gliste, pa se tovi, kao da i nema druge želje nego da dospije na blagdan-ski stol.
Ali, zato je bilo drugih, ljepših i boljih riba. Pravé dunavske ribe su žilave i nisu masné. Medu njima postoje razlike, prema karakteru, prema mjestu gdje žive, prema náčinu kako se love i, dabome, prema kvaliteti. A osobito prema ponašanju na kamenome stolu fišplaca. Saran, pa i onaj največi, nekako je trom i flegmatičan, pa čak i onda kad pljeska repom, bacaka se i sijeva svojom žutom krljušti kao da je prckriven marijaterezijanskim dukatima. On široko rasklapa škrge kad je na suhom (a škrge su mu crvene i nazub-ljene), pa se čovjek uvijek na njega nekako sažali. Ali, zato je štuka sasvim drugačija, nešto kao mačka medu životinjama: i divlja i nemilosrdná, i opasna, nemilá čak i kad je na fišplacu. Zelena je i siva, kljun joj je nalik na pačji, tako da u prvi mah djeluje bezazleno, čak i smiješno, jer liči na Paju Patka iz ranih stripova: kljun i zubi. Lukava je i zla, ugrist če prodavačicu i kupca, ako samo može.
Smud je osamljena riba: grabljiv ali i bezumno hrabar, junačnojuriša, nije převise okrutan. Oklopljen je, pravi vitez: ima bodlje, a krljušt mu je oštra poput šmirgl-papira. Na fišplacu se bori do posljednjeg daha, ali snagom, a ne podvalama kao štuka. Za razliku od soma, koj i na tezgi samo leži i blago miče škrgama. Som je gadna riba: živi u dubini, u mulju, obično je siv, žut ili zelen, ima gadna, žvalava usta koja stalno otvara i zatvára, a brčine kojima mrda nalik su na male voděné zmije. Mastan je, a meso mu je sasvim bijelo. Od-vratan je možda i zato što ga bije glas da mu u trbuhu
13