ponekad nadu komade ljudskog tijela, pa čak i cijelu mrtvu novorodenčad.
Najzagonetnija je ipak kečiga. To je riba posve neobična oblika za rijeku: ima dug, šiljast nos poput sabljarke, usta su joj smještena odozdo, kao u morskog psa, i vrlo su malena, a sličné su joj kao u morskog psa i peraje, osobito repne, jer su gornje izrazito duže od donjih. Smeda je, ljepuškasta i nestašna, a love je na neobičan náčin, ne na hranu nego na igru. Uzme se komad pluta, ili kakav običan ribički plovák, na njega se uokolo povješaju pražne udice, pa se plovák opte-reti i pusti u dubinu, gdje kečiga živi. Riječna struja miče taj plovák i on smiješno treperi. Kečiga dode i igra se njime, mazi se oko njega, gurka ga glavom i tijelom, i tako se upeca na one udice. Na fišplacu se drži dosta apatično, zacijelo zato što uvida da je s igrom gotovo.
A ima i drugih riba: mrena, kojima je glava otrov-na, kesega, crvenperki, maniča ili abisinaca (koji su nalik na somove, samo što bodu, a na suhom mogu izdržati i dvadeset četiri sata), ima riba koju na Duna-vu zovu bucov, ima deverika, a zaluta čak i pokoja jegulja. U novije vrijeme došli su i nekakvi amuri, navodno čak iz Amura, ali to je več znak da je ovo vrijeme šašavo. I sve to skáče i pračaka se po ribarskim tezgama, sve se to miče i lepeče svim svojim bojama, najljuči neprijatelji miješaju svoju sluz i krv na stolu ribarnice čekajuči na nož u pomodreloj ruci rumene prodavačice.
Kad čovjek sve to vidi, svaki put mu se oči otmu prema prozoru, jer se nada da če kroza nj opaziti Dunav, jer mu je teško poyjerovati da je sve to blago božje doista došlo odande, ispod leda, ili, ako nema leda, iz one olovnosive vode što tamo pljuska i zviždi pod naletima vjetra dolnjaka. Zimi se čovjek najlakše uvjeri da je Dunav čudo. Zato mu je zimi najlakše
primiti riblje senzacije, jer mu je ljeti teško vjerovati da takve ribetine plivaju u onoj istoj vodi u kojoj se on kupa. I doista, nekada se svake zime pojavljivao kakav velik som i pucao bi glas da bi ga svakako trebalo vidjeti jer je izložen na fišplacu. Jedné zime, negdje šezdeset druge, šezdeset treče, pojavio se na ribarnici sivozelen monstrum dug izmedu metař i pol i dva, i težak vise od osamdeset kilograma. Ljudi su prolazili kraj njega i odmahivali glavama, djeca su ga mjerila pedljima i koracima, cupkala ga za brkové. I nitko nije propustio da, izašavši iz ribarnice, još jednom pogleda prema Dunavu.
Taj je pogled otprilike značio: vidi ti njega! Tak-vim se darovima Dunav hvastao pred nama, pravio se važan, a mi bismo se uvijek snuždili shvativši kako malo o njemu známo. Više od nas, to nas tješi, znade onaj osamljeni čovjek što skutren u čamcu plovi uz vjetar. Zato nam je drago kad ga vidimo s obale, zato i mislimo kako su sretni, sami u tom čamcu, on i njegov pas.
* * *
14
Kad se dogodi kakva riblja senzacija, zimi, a i u drugo doba godine, po fišplacu se motajú smiješni, mršavi starci kojima ugašeni čik visi na usni, obrazi su im prekriveni bradom od tjedan dana, ruke su im izgrebane ali brze, a u kutu usta lebdi im smiješak, zadovoljan i trijumfalan. U prvi mah, neupuceni pro-matrač mogao bi pomisliti da su to ribari koji su došli gledati kako se zblenuti gradani dive bogatstvima što ih Dunav šalje. Ali, to nisu ribari, to su graditelji čamaca. Svaki uspjeh ribara ujedno je i njihov uspjeh. Zamišljeni kao pravi inženjeri, otresajuči pepeo ma-lim prstom koji je sav ispucao, odlaze s ribarnice na obalu Dunava. Ondje malo stoje, s rukama na ledima,
15