Dunava, što od kiše. Nikada nije osobito čistá i na njoj nema nikakvih kerefeka. Čiklja je asketsko plovilo.
Ali, ima i drugačijih. Ima čiklji koje služe samo za uživanje, za zábavu na vodi i tražcnje zgodnih mjesta za kupanje. Njihov je predák ona čiklja s kljunom. Njezini potomci imaju palubicu koja se ugraduje od-mah do špica, a duga je oko tri četvrtine metra. Nema nikakve namjene, osim što preko nje žene lakše ulaze u čamac. Još savršeniji oblik ima i viljuške za dva vesla, tzv. opačine, jer se vesla naopako, ledima prema smje-ru vožnje. U čiklji se inače vesla jednim veslom, koje se drži ljevicom za vrh a desnicom po sredini; a opačine su na Dunavu vec znak osobité otmjenosti. Nema tu još krme, ali sve to vec pomalo podsječa na more i na ono što se vida u filmovima. Opačinama se naglašava sportski karakter vlasnikova bavljenja na vodi: nije on ni ribar, ni pjeskar, ni piljar, njemu Dunav ne slúži da bi zaradio za život. On se bavi športom, a to znači da dobro živi od nečega drugog. Idúci korak na tome putu su čamci koji više i nisu čiklje, nego obično ona pla-stična čudovišta koja čovjek ne može voljeti.
Uz čiklju ide i príbor. U njega spadá prije svega rezervno veslo, zatim lanac, ne kraci od pet metara, s lokotom. Lokot se, dakako, može obití jednim udar-cem, ali njegova svrha i nije da čuva čamac od krade, nego samo da naglasi kako plovilo ima vlasnika. Ključ toga lokota visi na komadu špage koja je provučena kroz velik komad pluta: ako padne u vodu, da ne potone. Napokon, tu je i ispolac, drvená žlica nalik na onu kojomsu nekada trgovci u špeceraju vadili iz vreca šečer, brašno i rižu. Obično se izraduje od jednog komada, a slúži za ispljuskivanje vode iz čamca; to je poslije jače kiše priličan posao. U otmjenijoj verziji ima rúčku s rupom, kroz koju se može provuči šaka.
Pod jeseň, čiklja se vadi iz Dunava i ostavlja negdje na obali, ako je moguče pod strehom, a ako ne,
onda pod ter-papirom koji je pritisnut ciglama. S pro-lječa, čamac se pregleda, krpa i ponovo teriše. Krpa se tako da se u fugne utiskuje kučina, mahovina ili što slično, a ako treba, zabíjajú se i engače. To su komadi lima u obliku deltoida (nalik na dječjeg zmaja) kojima se vrhovi saviju, pa se to tako zabije u dasku. Kod večih kvarova, može se na dno prikucati komad lima. Cije-lom obalom tada miriše ter, a to je najljepši miris što se uopče može zamisliti, kad se pomiješa s mirisom dunavske vode i jugovine.
Ali, čiklje se radaju zimi. U šupama, pod vjetro-vitim nadstrešnicama, starčiči kuckaju, natežu daske, lijepe i terišu, a mušterije dolaze da vide. Glas o majstorima širi se duž rijeke. A majstori odlaze da vide Dunav, da vide kako izgleda voda po kojoj njihov čamac treba da plovi. A i da vide rijeku, da od nje uče. Jer, i ona ima oblik čamca: obale su strmé, to su stranice, voda je dno, a lúčka postrojenja su veliké egije. Kad se nagledaju, starci se vracajú kuči i grade dalje.
18
19