Siječanj
Oko Nove godine Dunav se počne ponašati čud-no, kao kakav stari, siví mačak u doba parenja. Stalno se nekako krije: ili se zastře maglom, ili nestane u vijavici, kao da je odjednom postao ponornica, ili ga vec za prvih poslijepodnevnih sati zakloní suton koj i izgleda kao njegovo isparenje, kao da zrak nastoji poprimiti sivoplavu boju njegovih voda, i to mu negdje oko pola četiri sasvim uspije. A svakih deset-dvanaest godina Dunav se zamrzne.
Dogodi se to uvijek nekako iznenada, redovito pred zoru. Led jeodmahdebeoivrlo čvrst, j er ne može biti ničega malenog ni tankog na tolikoj rijeci. Obično odmah padne i snijeg, ili se taj svečani dogadaj i zbude dok sniježi, pa tako, kad se razdani, umjesto Dunava osvane široka, bijela cesta. I teŠko je povjerovati da voda ispod leda doista postoji, da bucka i grgolji, samo malo manje snažná zbog onih pola metra leda. U snijegu kojim je led prekriven uskoro se poj ave prve uske stazice koje svakim satom postaju sve šire i sve bolje utabane. To krecu preko leda prvi šetači.
Oni bi se, doduše, uvrijedili da ih nazovete še-tačima: uvjeravali bi vas kako imaju neodložnog posla na drugoj stráni i kako njima nije ni do šetnje ni do leda. A stalno zaostaju na tome svom važnom putu, razgrču stopalom snijeg i glačaju led potplatom: gle-daju kako je zelen, usporeduju ga s bojom dunavske vode kako je se sječaju, odmahuju glavama, ozbiljno
7