nagadajuči koliko bi to čudo moglo biti debelo. Kad misie da ih nitko ne gleda, zatrče se i pokušavaju se klizati.
Po pôdne, pogotovo ako se promoli sunce, na obali se pojavljuju gledaoci. Stoje na visokom bajeru i promatraju rijeku kao da je prvi put vide, kimaju glavama, pokazuju djeci što je učinila zima i strogo im zabranjuju da sidu dolje i iskušaju kakav je led. Pokušavaju se sjetiti koje se godine Dunav posljednji put mrznuo, kako je to izgledalo i kakva je bila ta zima. Pričaju o onome što su slušali od starijih, a i o onome što sami znaju: o nekadašnjim zimama, o hodanju preko leda, o ledolomcima koji sad dolaze iz Madžar-ske. Obavezno tada pričaju i legendu o svatovima, premda nema čovjeka koji je ne bi znao. Ide ovako.
Prije više decenija (obično se kaže: prije rata, možda prije ovoga, možda prije onoga tamo, a možda i prije nekoga još ranijeg) dogodio se strašan slučaj. Došli su u grad svatovi s druge strane Dunava, po djevojku, a noču, ili pred samu zoru, vracali su se na bačku stranu. Led je bio čvrst, ali je vec bila kasna zima, veljača ili ožujak, i naglo je zapuhao nekakav topli vjetar. Onisu jurili preko leda na sanjkama ukra-šenim praporcima, ručnicima, ružmarinom, zastavania, konji su bili okičeni, svatovi su imali zastavice na šeširima i svi su, čini se, bili i pomalo pijani. Kad su bili negdje na sredini Dunava, led je puknuo i odjednom se stvorila rupa. Valja znati da se led na Dunavu ne topi tako da se pomalo tanji i odlazi s vodom, nego se odjednom prováli, stvore se rasjeline, i debele šante krenu niz vodu. Tako je bilo i tada. Puklo je, i oni su potonuli. Po jednima, bile su samo jedne sanjke. Po drugima, bila je cijela povorka. Svi su se utopili, i to je bilo veoma žalosno.
Oni koji slušaju obično malo pošute, onda zaki-maju glavom. Premda znaju priču još od djetinjstva, ne
mogu se oteti njezinoj čaroliji, jer sve je u njoj lijepo: svadba, mládenci, prijatelji, obred, sve pod led. Tek nakon nekog vremena probudi se u njima zdraví skep-ticizam, pa počnu uvjeravati da je sve to čistá izmiš-Ijotina, ili da se dogodilo posve drugačije, da nisu bili svatovi nego pijani kirijaši, da nije ni bilo leda nego su se prevrnuli sa skele, ili, u svákom slučaju, da nije sve bilo baš tako okruglo i simbolično.
Njih zapravo zbunjuje smrznuti Dunav, pa zato teško podnose priču o svatovima, kao što teško podnose i sam smrznuti Dunav. Zato mnogi razbijaju led sjekirom: zbunjenost je pravi razlog, a ne ono što kao razlog návode. A návode bilo što. Nekada su to radili najviše ledari. Dolazili su na Dunav sanjkama, pa su razbijali led, vadili ga i rezali posebnim alatom u pra-vilne blokové, a onda ga odvozili u svoje radionice. Led bi tada omatali slamom, polijevali kemikalijama i trpali ga u podrume i specijalna spremišta. Tamo su ti zeleni komadi Dunava čekali vrijeme kad če se rijeka od koje su otkinuti opet napuniti čamcima, brodovima i kupačima. Tada bi ih prodávali mesarima, birtašima i boljim obiteljima: nije u to vrijeme bilo frižidera, ali je postojao ajskastn. U njemu se hladilo meso i druge namirnice, i dvaput tjedno ledarski šegrti u gumenim rukavicama i debelim pregačama nosili bi led kroz Ijetnu vrevu u prodavaonice na korzu.
Danas takoder razbijaju led, jedni zato da bi kroz rupe pecali, tvrdeči kako ribe, kad vide svjetlo, nagrnu kao lude prema otvoru u ledu. Drugi razbijaju led zato da bi se kúpali, praveči se pomalo vážni, treči ga razbijaju iz obijesti. Nikome nije krivo što se to radi, osim, možda, djeci: ona vole sve što je savršeno, pa im je drago da i led na Dunavu izgleda kao nešto defini-tivno.
A tako i biva. Dunav se nikad ne smrzne nakrátko, nikada to ne traje manje od mjesec dana. Tako sve
8
9