XXV
Moja bolničarka lijepih ruku donijela mi je neko-liko knjiga da prekratim vrijeme. Kaže mi da se onJ ranije neče vratiti — potpuno su je zaokupile kučne ne-prilike i istjerivanje nasljedstva. I volim što se ne vraóa. Svikao sam se na ovu. Ljubazna je. Nastoji da mi olakäa] usamljenost, zadužuje me s hiljadu malih pažnja.
Razmišljam o toj miloj djevojci. Tako je željna da i sve upozna, da se obrazuje. Još ne zna toliko toga ni o onome što joj je najbliže, mnogo šta najosnovnijeg o čo-vjeku i čovječjem srcu, a u svojoj težnji za saznanjem eto kljuka glavicu tim knjigama o dalekim beračima pa-muka, krijumčarima alkohola, kopačima zlata, o racfce- > tercima i kidnappersima,,,p životu kitolovaca, o životu j ronilaca bisera, o životu u legiji stranaca. I o trgovini j bijelim robljem, o propadanju zemljoposjednika na americkom Jugu, o crncima koji se voze u posebnim odje-ljenjima vagóna. O kanoama što po smaragdnoj traci ri- i jeka klize u samo srce džungle i o potmulom bubnjanju nočnih bubnjeva u prezavo budnim prašumama. Pa onda opet o kineskim sijačima riže, o čileanskim vadiocima šalitre, o podzemnom švercu oružja u polukolonijalne zemlje — i boktepita još o čemu!   Sve to za nju nisu ražne terne veé ražni problemi; ti problemi i jesu ono Sto je u svému tome najviše zanima. I, ispinjuči se na prste da zaviri preko tarabe, mila djevojka vjerovatno misii kako su ona i njena zemlja još mali, i neznatni, , i primitívni, još nedorasli da bi imali svoje probléme, j da bi njihove stvari i njihove brige bile podignute na do-stojanstvo problemá,
Prevrnuo sam několiko stranica u knjigama koje mi je donijela, jednu sam s mukom dogurao do kraja, pa j ih ostavio na stranu da odleže neko vrijeme prije nego joj ih vrátim.
Da ja píšem knjige, u tim se knjigama ne bi doga-dalo ama baš ništa. Pričao bih i pričao što mi god na jjjlu pamet padne, povjeravao čitaocu, iz retka u redak, jve što mi prode mišlju i dušom. Časkao bih s njim. Ako yopče ima poezije. tad je poezija ono sto naša misao j naša senzibilnost naidu lutajuói pustopašicom. Upreg-nute pod bilo što. vodene bilo kojom ucrtanom stazom i uperene na bilo kakvu poentu, one teško nailaze na pravú poeziju. Punio bih mu uši svakojakim buncanjem i maštanjima. Tek ovdje-ondje, u svákom petom ili dese-tom poglavlju, malo bih zašarao kao da se tobože nešto dogada ili kao da če se tobože nešto dogoditi, toliko da bih ga obmanuo pa da me ne napusti, kao što obmanju-jemo dijete koje smo protiv njegove volje izveli u šetnju. A onda bih mu opet za daljih pet ili deset poglavlja bajao Sto mi samo od sebe navire na usta. (Kako li odahnem kad u mojoj lektiri nabasam na istomišljenika! Kad, na primjer, naidem na vapaj jednoga: »Htio bih napisati knjigu bez sadržaja!* ili na refleksiju drugoga: »Citav je problém u tome da čovjek iznade nekakav način, ne-kakvu formu, u kojoj 6e slobodne moci da piše što god hoče.« Kao da iz tudih usta čujem svoj vlastiti uzdah!) Neumorno ponavljaju kako umjetnik tobože uvijek »daje sebe*, ništa nego sebe, kako on, o ma čemu pričao, u stvari uvijek i samo priča o sebi, »ispoljava svoju unutra-fajost«, »ostvaruje svoju ličnosU. Pa zašto je onda po-trebno da se igramo žmurke, da se skrivamo iza tih para-vana, da pričamo tobože o drugima, da ljude gnjavimo pričom kako je dobrom Kimu jaguár rastrgao mazgu hra-niteljicu na rubu prašume, ili kako je starog Dominga U erno zavio morski pas razderavši mu ribarsku mrežu —- a sve to da bismo time  »ostvarili sebe«. Covje-íanstvo je več dovoljno odraslo, dovoljno se prozlilo a da bi mu trebalo fabulirati!
114
115
Začudo je što se u teatru, toj širokoj umjetnosti, ^ prevashodstvu umjetnosti za mase, več uveliko napušl* konvencija djetinjeg iluzionizma. Ne razumijem zašto su, u epici ljudi ostali još tako vezani za nju.
Ne zanimaju me knjige o jednostaničnim biéima i njihovim sukobima pa makar koliko dramatični i ele-mentami bili. Za takvim knjigama možemo ponekad da posegnemo kao za kuriozitetom, ili radi »osvježenja« i promjene, onako kao što podemo da gledamo borbu s bikovima. Ali u njima zaista neéemo nači ono što not zaokuplja i muči. Njihov animalni vitalizam nije za naše zube, njihov optimizam za nas je ponešto jevtin, njihovo herojstvo za nas je pomalo karikatura. Mlad čovjek u čije sposobnosti njegova okolina nije vjerovala sám je i bez ičije pomoci osnovao farmu, i na njoj odgajio grah koji je odnio nagradu na oblasnoj izložbi. E pa dobro, nek mu je sa srečom! Ali što se to, na koncu, mene tiče?
Za moj ukus, osnovni je nedostatak novije literatuře baš to — što je nedovoljno intelektualistička. Covjek se, naime, po sveopčem priznanju, u toku vjekova i tisuc-Ijeóa, jako, jako razvio, cerebralizovao. I kao što je nekad dávno, uglavnom, sjekirom od kremeňa ubijao sobove, tako on danas, uglavnom, misii; dube, kopka, analizuje. Pa zato, kao što je nekad prikazivati čovjeka značilo uglavnom prikazivati ga kako lovi sobove, danas prikazivati čovjeka moralo bi, uglavnom, značiti prikazivati što i kako on razmišlja. A kad umjetnost to ne čini, ili ne čini u dovoljnoj mjeri, ona očevidno podbacuje u pore-denju s umjetnošéu pečinskog čovjeka.
A dobar dio današnje umjetnosti s najviše tačke da-našnjcg razvitka čovjekovog opet silazi nizbrdo, tražeci svoje objekte i materije svuda po svijetu, po najudalje- _ nijim zakucima Zemljine kugle, i spuštajuéi se na sve I primitivnije stepene, sve do čovjeka koji jedva zna bro- | jiti do tri i koji tek što je prestao jesti prijesno ljudsko |
gteeo. To silaienje, koje se katkad naziva osvježenjcm, potragom za zdravím i tome slično, ona obrazlaže dvje-ma bitno različitim pobudama: ona to čini, s jedné strane, ^og »odmaranja vlastitih meninga«, kao što je govorio yeliki pisac, ili radi nadraženja vlastitog otupjelog emo-óonalnog aparata, dakle iz jedné bitno egoistične pobude, i, s druge strane, iz samaritanskog interesovanja ia onu bijednu sabracu zaostalú na najnerazvijenijim stepenima. Ako se to ne zove spojití zabavno s korisnim, zaista ne znam gdje bi ta riječ našla bolju primjenu!
Tek. izgleda, neophodno je potrebno da tom altruismu bude primiješan, kao korektiv, trunak egzotike. Zaostao čovjek koji cijepa drva u našem dvorištu nije ni izdaleka onako zanimljiv, onako podobán da pobudí naš altruizam, kao onaj iz Gobi pustinje ili iz Polinezije. Nemo propheta in patria. Pa zato čak ni primitivac ne može in patria uspješno plasirati svoje primitivstvo. Ta gdje bi primitivac mogao da bude kabaretska tačka u wojoj rodenoj zemlji? Tako se, eto, i u tome ostvaruje izvjesna xkulturna razmjena« medu narodima: narodí eksportiraju svoju primitivnost, zamjenjuju je za stranu, kao i svaku drugu robu.
Autor knjige koju sam pročitao veoma je slavan pi-aac, svjetskoga glasa. Knjiga mu je převedena na sve jezike svijeta. Očekuje se da če ga zapasti Nobelova nagrada. I priznajem, knjiga me u izvjesnom smislu zainteresovala. Ne samo što nam pruža svu silu ekonom-skih, geografskih, etnograískih, pa čak i lovačkih sa-znanja i informacija; ona je zanimljiva i van toga. Iznenadenje i kuriozum na svakoj stranici. Čudni su ti primitivní ljudi o kojima nam ona priča: ni jedna jedin-cata pomisao, ni jedna jedincata reakcija nije onakva kakvu bi prosječni čitalac ovog izlinjalog kontinenta u sličnoj situaciji sám osjetio! Uskliknuo sam začudeno: pa
čovjek koji se tu opisuje — to je čovjek-ameba! Po-
116
117
mirio sam se: možda ipak ima nešto zanimljivo, nešto poučno u tome: upoznati tu vratu čovjeka. Zatim sam uzeo drugu knjigu istog pisca, ali s temom iz sasviu druge zemlje: iz uljudene, staře, ako rete i prestarjele sredine. I gle: opet čovjek-ameba! Tad mi je šinulo: stvar je u tome što je sam pisac čovjek-ameba! Ne mari, rekao-sam. Time se ništa ne gubi: ako s interesom upoznajemo čovjeka-amebu, sasvim je svejedno da li ga upoznajemo u osobi protagonista ili u osobi pisca. Samo, taj čovjek-l -ameba u osobi pisca pokročio je za koračič dalje: postao je lukava, maliciozna ameba. Ameba koja se sjetila da je, zahvaljujuói tom svojstvu, sposobna da postane ka-baretska tačka. I smjesta je to iskoristila. Slavni je pisac uvidio da »to pali«, da je čovjek-ameba danas mno-go tražen, i dao se na posao. Mrvica okrutnosti, přisut, nost iskonskog ljudoždera u svákom   aktu, u svákom treptaju trepavice, k tome trunak španske muhe, zajam-čena neočekivanost svake reakcije i nepredvidivost sva-kog obratá, sve to ravnomjerno raspodijeljeno i u pra-vilnim razmacima smjenjivano, po datom zahtjevu rota-cije, na stranicama knjige, a sve skupa zaogrnuto brigom za čovječanstvo. I stvar gotova. Napučio je svoje knjige ljudima-amebama, svojim knjigama napučio je svíjet -Možda ée dobiti ne samo nagradu za književnost, nego i nagradu za mir. Sve je u tome: treba imati vještinu da se svakoj stvari poda egzotičnost. Treba posegnuti u náčin mišljenja i osjeéanja nekog udaljenog ljudožderskog arhipelaga, pa po mogucnosti takvu egzotičnost podati i stvarima iz svoje vlastite kuée. Ako čovjeku pode za ru- , kom da taj karakter egzotičnosti poda svojim domácim stvarima, ima nade da ée i one postati zanimljive, da če i one moči da zainteresujú »svjetsku javnost*.
118
I Moja dobra bolničarka gledala me vedrim očima.
— Je ľ to da su zanimljive ove knjige?
— Jesu, sestrice, jesu... Pobuduju na razmišljanje. Bila je zadovoljna. Obujmila je knjige rukom i pri-
tjjla ih na grudi da ih vráti u svoju bijelu sobicu. Tamo, u svom kutiču od bojadisane jelovine i cvjetastog kre-tona, ima malu stelažicu sa još mnogo takvih knjiga.
XXVI
Jedne godine u kasnu jeseň bane u naše mjesto mala talijanska pozorišna družina. Vracala se s turneje po Jonskim otocima, gdje je doživjela niz neuspjeha i nedača. Izglcdala je kao razbijena vojska. Kad su stvari krenule sasvim nizbrdo, impresario ih je napustio j po-bjegao. Posljednjim novcem pregnuli su da se vrate kuči, i putovanje se prekinulo ondje gdje su im presušila sredstva: šarenu družinu, ispačenu i otrcanu, skinuli su s lade u tom nepoznatom gnijezdu pod surim planinskim bilom.
Sčučureni na obali, izgledali su kao zakasnjele selice ito iznemogle padnu na goli pješčani prud. Sjedjeli su na svojim svežnjevima i kovčezima, dok se pred njihovim očima lada, s upaljenim svijetlima na palubama, sva u potreskivanju i cilikanju komandnog zvonca, odbijala natraške od mola izbacujuči ispod krme bujne klobuke Pjene, da čas kasnije glatko klizne tankim kljunom u suton povijajuči po niskom jesenjem nebu svoju kudravu perjanicu dima. Dugo su ostali tu na obali, u nedoumici sto da počnu i kamo da křenu, s očima punim zebnje upr-tim u hládni plavkasti masiv što se diže nad mjestom. Od iznemoglosti bila ih je ostavila njihova obična govor-Ijivost. Muškarci su vjerovatno još na ladi nagnali žene
119