- Kad me vec pi ta t e - rekao je važuči riječi - najviše je bilo slično vašemu. I u njegovu glasu odjednom sam čuo puno mržnje. Daje mogao, on bi me bio tu na lícu mjesta raspeo na jarbol. KRÁTKI IZLET 54 POČET ČU OD TOGA da je moj prijatelj Roko lud. Čovjek bi pomislio da netko tko ima takav kokošji grudni koš, mršave tanke ruke, bezbojnu i rijetku našušurenu kosu i toliko debela stakla na očalima koje uvijek poluslijepo prinosi lku sugovornika ili raznim opasnim električnim instalacijama ili kakvim zupčastim strojevima u radu, ne môže sebi dopustiti luksuz da bude još i lud. Ali moj prijatelj Roko je od onih legendarnih ludaka koje bogovi čuvaju. On če hodati ulicom zagledan u golubove na zabatíma kuča i nesvjesno prijeci pedalj širokom daskom prebačenom preko raskopanog kanála. Njemu ce ispasti dvadesetica (njemu uvijek nešto ispada) i otkotrljaú se medu vodové visokog napona na kakvom gradilištu, i on če se prignuti - bez obzira na goleme crne mrtvačke glave što upozoravaju na opasnost - i izvaditi svoje vlasništvo neozlijeden (jer su bogovi u taj čas na cijelom svijetu obustavili struju) i svojim nevinim slijepim pogledom upitno ce vas pogledati, zašto tu stojíte razrogačenih očiju kao da ste vidjeli duha. Pričali su mi ljudi koji ga znadu od ranije daje za vrijeme rata izbjegnuo strijeljanje - jedno od onih na brzu ruku sakup-ljenih strijeljanja kojima su nas u prvim danima rata bili počeli prorjedivati. Upravo u času kad su žustre strojniče svojim jedno-stavnim jezikom progovorile redovima osudenih koji su oko njega i po njemu legli kao snopovi pšenice, on se sagnuo da dohvati očale što su mu bile pale u blato, izmedu nogu nepo-znatih ljudi s kojima je samo naizgled dijelio sudbinu, i on se srušio pod težinom onih što su padali, i tražio je, pužuci i pipajuči kroz blato, svoje očale, i rovao je tako izmedu lešina po blatu i krvi možda pola sata, možda sat, i kada je očale našao (neoštečene, dakako) ustao je, nataknuo ih i odšetao. Naprosto odŠetao. Oni koji taj dogadaj prepričavaju, kažu mi daje za njega nastraŠniji trenutak cijelog tog strijeljanja bio onaj kaď je nataknuo očale. Odakle to zapravo znadu, nije mi jasno. On sam o tome nikada ne priča. Pitao sam ga, doduše. "Što da ti kážem?" odgo- 55 vorío mi je slijeganjem ramena. "Ne mogu ti to ni sa čím uspo rediti. Nikad poslije nisam bio strijeljan," Iz njegovih usta to je zvučalo kao doduše sretna, ali posve obična okolnost. Neke su strijeljali i poslije, neke nisu. "Uostalo, zašto bi me i strijeljali?" rekaoje. Morám još jednom ponoviti da je Roko lud, da bih mogao objasni ti onu nervóznu vitalnost, neizlječivi nemiř, ne-odoljivi poriv za akcijom, bilo kakvom akcijom, neutaživu žed za promjenom koj a bi bez ikakvog povoda, bez ikakve vidljive logike diktirala njegovim neočekivanim postupcima. Naprosto se nije mogao nikada skrasiti na jednom mjestu: nepřestáno je morao dalje. Po tomu su mnogi stekli dojam daje on čoyjek površan i nepouzdan, prevrtljiv, ili bar ono što se obično naziva "čoyjek na svoju ruku" s kojim je bolje ne imati posla. Njemu opet nije bilo nikada osobito stalo do toga što drugi o njemu misie - povodio se za svojim čudima ma s kim bio u društvu - i to je svakako znatno pridonijelo njegovoj reputaciji ludaka. Ali usprkos glasu prevrtljiva i svojeglava čovjeka, on je privlačio ljude: uvijek se oko njega okupljalo mnoštvo ljudi. Je li u njegovoj urodenoj nervozi bilo nekoga magnetskog šarma, zamamnog obečanja da ce se nešto "dogoditi", ili se u njegovoj blizini uvijek nešto zaista i "dogadalo" pa je to zanimalo ljude vise nego on sám - ne znam. Znam samo da ga gotovo nikad nisam vidio nasamo. Oko njega su doduše nepřestáno bili novi ljudi (rijetki bi se vracali nakon što bi ga jednom napustili, a nakon nekog vremena svi bi ga napuštali - ne bi mogli izdržati taj tempo) ali što černo, i novi ljudi su ljudi. Sa svim tim ljudima oko sebe, i novim i starim, uvijek se odnosio na isti náčin. Kad sada razmislim, čini mi se daje on bio jedan od onih rijetkih ljudi koji su sa svima jednaki, bez obzira na spol, yjeru, rasu ili društveni položaj. I svi koji su s njim dolazili u dodir bili su uvijek syjesni daje tu riječ o neponovljivoj i posebnoj ličnosti kojoj u svému treba puštati na volju. Na njemu je u isto vrijeme bilo najzagonetnije i najprivlačnije to što se uvijek činilo, ma kako on svojeglavo i hirovito vrludao, da je čoyjek s ciljem, ciljem koji mi nismo kadri vidjeti; čoyjek koji svakim svojim postupkom slijedi diktát neke nama nejasne i preokrutne zvijezde. Da li nošen někom gotovo pohotnom znatiželjom, strašcu za iskušavanjem sudbine, da li fiziološkom potrebom za novim senzacijama, da li urodenom težnjom da "živi opasno", on je uvijek bezobzirno slijedio tu svoju apsurdnu repaůcu što je bljeskala iza njegovih debelih leca i nepogrešivim inštinktom pronalazio neugodnosti, nezgode, opasnosti, komplikacije, suko-be, iz kojih bi uvijek, kao Feniks, izlazio neozlijeden. Ljudi ga nisu voljeli - uostalom, zašto bi ga i voljeli - i znali su sve to, a ipak su ga nepřestáno slijedili u njegovim pot-hvatima, iako su komplikacije u koje bi ih on dovodio imale za njih daleko opasnije posljedice nego za njega. Iz močvarne ustaljenosti vlastitog života njegov im je život valjda izgledao kao čist planinski ozon. Čini mi se da srno se svi mi žedno napájali na tom izvoru energije i vitalnosti, na tom neumornom traganju za promjenom, da bismo u njegovoj sudbini našli nešto što nedo-staje našoj. Možda srno yjerovali da černo se uz njegovu pomoč osloboditi nelagodnog osječaja daje sve što činimo, sve što uop-če možemo učiniti, besmisleno i nepotrebno. On je, htjeli srno to uvijek yjerovati, imao cilj. Nikad nije o njemu govorio. Ali tko da ne misii da čovjek koji tako energično nešto radi, mora imati cilj. Jasnije mi je sada, dok ovo pričam, da se on bacao tako bezobzirno i nepromiŠljeno u svaku akciju, u svaku opasnost, u novo i nepoznato, več zato što je osječao da za njega nema opasnosti. Možda je osječao daje svaka akcija koju poduzme za njega samog bez ikakvih posljedica, i možda je zapravo tražio, nervozno i histerično tražio takvu akciju koja če posljedice imati. A možda je njega, koji je bio lud, slijep, nespretan, djetinjast, slab (sve to u večoj mjeri nego mi ostali) štítila njegova zvijezda. I treči put ga izdajem - čini mi se daje izdaja ovo pisanje o prijatelju - i velim da je sigurno bio lud, jer unatoč svému tomu, ili možda baš zato uvijek davao dojam sretnog čovjeka. Na malo osebujan náčin, razumije se. Bio je jedna varijanta sretne budale, trečega sina, ludog Ivanuške, ali i prosvijetljenog proroka, nadahnutog \ddovnjaka, zamumuljenog Mesije. Nikada se nije ni na što žalio. Činilo se da nikad nije zabrinut, nikada nezadovoljan. Beskrajni repertoár svojih neprilika prolazio je tako da se svima činilo daje sve moglo ispasti mnogo gore, i daje rezultát najbolji u danim okolnostima. Iz zamršenih labirinata komplika-cija izvlačio se uvijek s gubicima koji bi za sve nas ostale mogli biti tragični i sudbonosni; njemu su ti gubici gotovo bili kao pronadeno gusarsko blago što ga je stekao zahvaljujuči posebno 56 57 njemu upučenim nakloním smiješkom Fortune. Svoje brazgo-tine nosio je kao odlikovanja. U njemu sam prvi i posljednji put vídio istinski i praktickí drugačije osječanje sreče. Za sve nas druge sreča je bila ista: niz bližih ciljeva, plitke stube koje se gube u ružičastoj magliti. Njegova je sreča, bar se nama tako činilo, bila nešto izvanljudsko, granitna baklja što strši iznad magie. Ili je to možda - kako srno nesvjesno osjecali u stalnom pulsirariju njegove histerije - bila pravá, nelogična sreča samoga, gologa života; nešto kao sreca po sebi. Njegovu sudbinu, yjerujem, ne bi mogao izdržati nitko drugi osim njega samoga. Drugi bi u njegovoj koži - ako bi je uopce mogao podnijeti neko vrijeme - bio Job, budio bi opcu samilost, i ljudi bi ga dávno stavili na teret socijalne pomoci kao dokázáni primjer nesretnika; ali Roko je baš u toj koži cyjetao, kao što ledene ruže cvatu jedino na mraznim prozorjma. Imao je dvije veliké prednosti - ništa nije posjedovao (ni kuča, ni rodáka) a ipak nije bio sam. Nikada nisam čuo iz kojega je kraja, nitko se nije mogao pohvaliti time da mu je zemljak, nitko nije mogao reči da mu je brat. Nikada nisam saznao gdje stanuje. Ali sám nije bio. Jesmo li mi za njega bili prijatelji ili srno mu naprosto bili isto tako potrební kao i on nama? Ne znam Čime nas je smatrao. Ali uvijek je s mnoštvom ljudi bio povezan nizom nerazjaŠnjivih, kompíiciranih veza koje su se medusobno preplitale, dopunja-vale, sukobljavale, rasplitale, i samo se on mogao snalaziti u tom nerazmrsivom klupku odnosa od kojih je imao, kao i od svega ostaloga, kao i od cijelog svog života, samo niz neprilika, scéna, problema. Ali sve je to primao s radošču, s beskrajnom energijom, zračeči srečom koju još ni danas ne razumijem, koju valjda neču shvatiti dok budem živ. Imao je uvijek vremena za druge, uvijek snage za druge. A opet, ne bih to nazvao požrtvovnošcu ili nesebičnošcu. Te riječi ovdje ne ulaze. On je, misiím, morao tako. On možda nije imao drugog sebe osim u drugima. On možda nije imao druge sreče osim nesreče. Uostalom, tko da to zna? Svakako, nije bio sam jer su ga ljudi uvijek okruživali, uvijek opterečivali svojim nevoljama, uvijek dopuštali da ih odvede labirintima svojih beskonačnih pochvatá u nešto u što sami nikada ne bi ušli. 58 IMožda su sví ti ljudi - uključujem tu i sebe - imali osjecaj da je netko takav potreban. Ne možda toliko njima samima koliko nekoj opcoj, neuhvatljivoj svrsi, někom duhu vremena, někom primárnom životnom načelu, nekim vrijednostima koje nadilaze shvačanje. Nisu to doduše priznávali. Ne bi to priznali ni u snu. Načela srno uglavnom bili srušili; vrijednosti su bile mrtvé ili su, na brzinu, tih dana umirale. Kad bi se u društvu govorilo o Roku, odmahivali bi rukom uz dobrohotan smiješak: "Ludak! Taj čovjek nema granica". Ali bi odmah spremno stali prepričavatí njegovu najnoviju ludost. Tako je od Roka koga sam ja poznavao, nastala s vreme-nom legenda koja gaje progutala. Danas ni ja, kao ni itko drugi, ne znam o njemu náta osim legende. U toj legendi, kako vet! biva, on je na stanovit náčin veči, ali na stanovit náčin i manji od samoga sebe, Njega samoga nema, kao ni mnogih drugih od naših tadašnjih prijatelja. Zato sam i napisao ovaj uvod: znam da u retcima Što slijede nisam uspio ožiyjetí čovjeka kojeg smo mi poznávali. Ovaj čovjek i ovaj svíjet ovdje, za tebe je, citaoče. BILO JE TO NEGDJE PRVIH GODINA POSUJE RATA, kada se svima nama činilo da svijet počinje iz početka, iz iskon-ske magme. Hrabro smo, sa svima drugima, pokúšali yjerovati da se sve može iznova otkriti, osvijetliti novim smislom, i da se tu, na ovom komadiču da, može odigrati potpuno nova drama. Činilo se daje sama zemlja razotkrila pred nama bijela brda svoga tijela i dopustila nam da po njima bauljamo i vršljamo poput neznat-nih ali plodonosnih kukaca. Činilo se da ima toliko nevinog tla na koje prije nas nije stupila ljudska noga. Činilo se da smo i.t úpravo mi pozváni da nakon razaranja nastavimo život, preuzme- Imo nasljede, okrunimo yjekove uspješnom sintezom, da ih dovr-šimo. Jedan od nas je, sjecam se, i rekao da to "netko crpe našu patnju da dovrši svijet". Imali smo dojam da se napokon nešto dogada. Ratno pitanje "gdje smo?" i poratno "kamo černo?" izgu-bila su svoju oštrinu (sve smo više bili razní, na raznim mjestima, sve više kretali u raznim pravcima), u to vrijeme počeli smo se pitati opet jednom "odakle smo došli?", a teza "treba se vratiti ! komadič puta da bismo se mogli zaletjeti dalje" postajala je paro- I 59 lom dana. Nečemo valjda počinjati uvijek od nulté točke, uvijck sve otpočetka, kao da nije bilo ničeg prije nas? Sječam se daje baš nekako u to vrijeme Karaman pisao o srednjovjekovnim istarskim freskama, i tako se nekako dogodilo da je jedna kombinirana ekipa mladih arheologa, kunsthistori-čara, slíkara-kopista i fotografa krenula u Istru gotovo spontano, bez nekih naročitih priprema s malim sredstvima i s nikakvim odredenim planovima, kao što su se, uostalom, mnoge stvari u to vrijeme radile. Před naraa je lebdio nejásán cilj da, ako je moguče, nademo kakve nove freske, da izvidimo što se može učiniti da se sačuvaju i sistematiziraju staré, da upozorimo lokálne vlasti na kulturno blago, da se napíše poneka dizertacija i slično. Ne znam vise tko je to organizirao i financirao (bit ce valjda kakav fond za ovo ili ono) ali kao i mnoge druge mladenačke i oduŠevljene akcije, to se ubrzo pretvorilo u oduševljeno kolek-tivno ljetovanje na obalama Istre. Ako se sjecate, prijatelji moji, drukčije se onda i nije ljetovalo. U to ugledno društvo mladih znanstvenih radnika dospio sam zahvaljujuči svojem starom poznanstvu s Rokom - znali srno se još iz srednje škole i povremeno srno obnavljali poznanstvo. Naše drugovanje se sastojalo u tome daje on pričao bez prekida, a ja slušao bez prekidanja. Bio sam dobar, pažljiv slušalac i to ga je valjda na meni privlačilo; možda je mislio da je privlačnost uzajamna. Stoga mi je valjda i predložio, dok srno jednom u kavani prebirali srednjoškolske uspomene (on ih je prebirao, a ja sam igrao ulogu klimaoca glavom) da izmislim neki náčin kako bih krenuo s njim i s ekipom kulturnih radnika na tu ekspediciju u Istru koju on priprema. U kojem svojstvu? - To čemo več nekako urediti, ne brini - govorio je žustro. - Ne, ne, kazem ti, stvarno nam je potreban predstavnik štampe. To je ionako turneja vise, kako da kazem, propagandna nego znanstvena. Bio sam tada još mlad i, vele, sposoban novinař (s několiko reportažica o seíjačkim radnim zadrugama i par prosvjeti-teljski pisanih napora za uzdizanje masa, tipa Kako je Čovjek postao od majmuna, u svom nevelikom opusu) i obratio sam se jednom dnevniku da mi dade neznatnu akontaciju i odgovarajuču "šaru", a ja da cu napisati několiko reportaža o istarskim freskama, o novoj tvornici ribljih konzervi, a usput, naravno, i o istarskim seíjačkim zadrugama. Dobio sam i akontaciju i šaru. Za novine je bilo dovoljno da sam mlad, a za sve ostalo je, osim malo novca, bila dovoljna šara. H Šara - kakav bilo komadič zgužvanog papira s kakvim pečatom i nečiújivim potpisom - otvárala je onda sva vrata. H Važno je bilo samo da bude službena. Što službenija, to djelo-H tvornija. Sa šarom si mogao dobiti smještaj u pretrpanim hote-H lima, hranu u posebnim restoranima, besplatan put na željeznici, B razné usluge lokalnih vlastodržaca. Uglavnom, tek si sa šarom H bio netko i nešto, osobito, kako se onda govorilo, "na terénu". H Dovoljno je bilo da iza tebe stoji kakva institucija pa da svi vjeruju H da iza tebe stoji cijela država. H Sječam se da je jedan naš zajednički znanac imao vrlo H efektnú šaru koju je, doduše, sam izmislio, ali koja je bas zato H bila kvintesencija svih šara. U male crvene korice uvezao je dva H lista neke staré školské svjedodžbe, ulijepio u njih fotografiju i H umrljao ih brojnim žigovima. Nasuprot njegovoj mrkoj fotogra-m fiji stajala je lakonska tvrdnja: "Ovome se drugu ne smije ništa S dogoditi od 0-24 sata". Potpis. Žig jedan. Žig drugi. Ukratko: ■ druže, nema labavo. I kad bi je pokazao u kakvoj gužvi u ■ nočnom lokálu, ljudi bi se razmicali před njim kao Crveno more •S pred Mojsijem. ■ I TAKO, SA ŠAROM U DŽEPU, i s mojom več pomalo ■ úmornom mladošcu u srcu, našao sam se u gradiču na obali B Istre, odakle srno svakih několiko dana, pod strogim Rokovim ■ vodstvom i u, razumije se, strogo znanstvene svrhe, poduzimali I izlete prema mjestima u unutrašnjostí u kojima su se, navodno, I mogle nači ruševine kakve nepoznáte crkve, ali ujedno i vrlo ■ poznato crno vino; u smjeru kakvih legendarnih samostana s ff osobito čudesnim freskama, ali s isto tako legendárním i čude- Isnim pršutom. Dok bi obično ispalo da su ti samostani i crkvice tek puka fikcija, pršut, sir i vino obično bismo zatekli na pred-videnoj lokaciji. Pisani dokumend na osnovi kojih srno tražili kulturně vrednote, bili su najčešce grübe krivotvorine, dok je, kako známo, usmena predaja ostalih narodnih vrednota odu-vijek bila vjerna i pouzdana. Uskoro sam stekao svoje skromno mjestašce u ovom učenom društvu i, kao i svi drugi članovi društva, postao jedna od figura u beskrajnoj i hirovitoj šahovskoj partiji koju je Roko igrao sa životom. Mnogi su se od tih ljudi, kao i ja, medusobno 60 61 upoznali tek ovdje, na ovoj ekspediciji, i naše je društvo kao jedinica postojalo zapravo samo u Roku koji nas je na neki náčin sve ujedinjavao. Roko je bdio nad svakim našim pokretom, svakim razgovorom, svakom manjom zadjevicom, poput zabri-nute kokoške nad jatom piliča. Bio je meštar svih ceremonija, začetnik svih pianová, ostvaritelj svih zábava. Bio je uvijek svuda i na svakom mjestu. Gotovo svaki dan kretali srno na novi istraživački pohod. Mladi znanstveni radnici primjenjivali su svoje škrto i prilično opcenito znanje na odredištima naših ekspedicija, uglavnom u dugim i pod konac pijanim diskusijama o, primjerice, hrvatsko-talijanskom pitanju u Istri, ili o moralnim kvalitetama ovog ili onog profesora ili šéfa kakvog uglednog instituta o kojemu su ovisili. Preferirali su hlad, trávu i crno vino iz demižane koju srno uvijek nosili sa sobom, ali ne bi imali ništa protiv kakve zabitne kronice u selu, gdje se u dimu i mirisu sumpornog cvijeta igrala briškula, tanko rezao pršut, tanko svirile roženice. Kako nisam poznavao nikoga od objekata njihovog uče-nog interesa, nisam mogao punovažno sudjelovati u žestokim disputima oko njihovih moralnih i stručnih karakteristika, i moji skromní prilozi ekspediciji obično su se sastojali u tome da se sa seljacima pogadam oko cijene vina, sira, slanih srdela i maslina, koje bismo kasnije blagovali u udobnoj historijskoj sjeni kakvog kulturnog spomenika. Moji novinárski izyještaji svodili su se na dirljive opise tek oslobodenih prirodnih ljepota, na izmišljene dijaloge s radnim ljudima Istre, i na několiko opťih mjesta o tomu "što bi sve trebalo učiniti" na kultúrnom uzdizanju masa uz pomoc fresaka - približiti freske masama ili mase freskama? Morám još jednom naglasiti daje Roková zasluga što srno se uopče bilo kamo i micali. Nakon prvog optimistički započetog i bezuspješno završenog pokušaja da pronademo neku legendárnu crkvu iz desetog vijeka, primjerak autohtone starohrvatske arhitekture od koje nismo našli ni traga (kraj koje srno navodno ili prošli, kako su neki kasnije tvrdili, ne videči je i šmátrajúci je običnom bunjom - ili je to zapravo i bila obična bunja koju su drugi šmátrali crkvom; to se valjda nikad neče razjasniti), svi su se vec bili umorili od arheologije i kunsthistorije, i lijeno se predali suncu, vinu i promiskuitetu - čemu se ovakvi knjiški crvi, nakon gladnih godina provedenih u oblacima prašine, usrdno predaju čim omirišu malo svježeg zraka, a da o pršutu i ne govorimo. Sve bi se to dakle glatko pretvorilo u jedno više ili manje ugodno ljetovanje da nas Roko nije tjerao kao grešne duše, Ui da smo imali dovoljno vlastite volje i snage da se odupremo nje-govom navaljivanju. Ali čoyjek je bespomočan u prisutnosti nadmočne energije kakva je, bez svake sumnje, bila Rokova. Čim netko poželi da nas vodi, nitko sretniji od nas; predajemo se vodstvu kao da je to jediná stvar koju smo od života očekivali. Možda je naša žed za vodstvom (jer sami nismo vidjeli dalje od nosa) učinila od Roka vodu, a možda je u samoj prírodi vode da oko sebe stvára takvu žed, i sve se, osim puta prema fatamorgani njegove oáze na obzorju, čini neplodnom pustinjom. Ne znam. Znam samo da smo otpočetka s olakšanjem, pa čak i s oduševljenjem primili Rokovo vodstvo. Teškoje reči zástoje bas on vodio ekspediciju, i zástoje sve to činio. Je li bio zadužen od kakvog ministarstva, ili angažiran od kakvog instituta, Ui naprosto dodijeljen od neke turistické ili druge organizacije? Jasno mi je da mu nije bilo do našega znanstvenog uspjeha, pa preko toga do karijere; to uostalom i ne bi bio bas pravi način da se ona ostvari: svi naši izleti (sada ih bez okoUsanja mogu nazvati njegovim) svršavali su, naravno, bez ikakvih rezultata, i što se znanstvenog aspekta stvari tiče, mogli smo komotno Ijetovati i bez toga. Svi smo uskoro stekli dojam da njemu i nije do rezultata nego do samog kretanja. Neko unutarnje nezadovoljstvo, nemir u njemu samom, neka luda osobina njegova temperamenta tjeralaje njega da tjera nas, jednako nemilosrdno. Nepřestáno se nešto moralo raditi. Uvijek kad bismo preko volje, i bez uvjerenja da za to postoji kakav ozbiljan razlog, krenuli pod njegovim vodstvom na iduči izlet, meni se činilo, negdje u nekom mútnom i zabačenom dijelu mozga, da idemo tražiti nešto što nam zaista nedostaje, nešto vrlo važno (ne freske i crkve, ne historiju); nešto što se zapravo uopče ne može nači, ali nešto vitalno i bitno čega je jedino Roko doista svjestan, i mučio bih se pokuŠavajuči da to dokučim, osječajuči svoju nemoc i nespo-sobnost i teška bi se sjena umora, malodušností i beznada spustila na mene, bezrazložna ali tím strašnija, i činilo bi mi se da nešto u meni vrišti: ne idi, stáni, nema se kamo. Ali nitko nije mogao odoljeti Roku. Môžete misliti da ga to nije učinilo osobito populárním u redovima mladih uČenjaka koji su bespomočno zamuckivali, peujali, nastojali izbječi njegov pogled (vjerovali su možda da 62 63 radi po višim direktivama), dok je on izlagao svoje bjesomučne pianové koji su bivali sve češci i sve složeniji, kao što su izleti bivali sve dalji i napomiji što se naše vrijeme više blížilo kraju. Ali njegov intenzitet i njegova evidentná ozbiljnost ("Drugovi, vi znáte da mi moramo...") stvárali su takvu atmosféru daje bilo sve téže išta reci protiv njegovih itinerera, a da se to ne shvati kao osobná uvreda i izglasavanje opceg nepoyjerenja organizátoru. I tako bismo svako malo iz naše baze na obali krenuli na novu ekspediciju prema unutrašnjosti, neko vrijeme obično namrgodeni i mrzovoljni, a onda, prilagodivši se polako i postup-no uyjetima koje je stvorila viša sila - kao što to uvijek ide -nastqjali spasiti ono što se spasiti dade, što je zapravo značilo: čim prije proŠvrljati krajolikom, čim prije se negdje zavalití u trávu, zaboraviti Roka, naljoskati se, štogod zapjevati i tako izdržati nápore znanstvenog rada dok se opet ne vratimo u bazu. SVE SAM OVO ISPRIČAO SAMO ZATO da bi vam bilo makar malo jasnije kako se dogodilo da smo potkraj toga krat-kog zajedničkog íjetovanja, kad je Roko jednoga dana iznenada (koliko god da smo to očekŕvali, uvijek bi nas zatekao iznenada) predložio glasom koji ne trpí protivljenja: "Ljudi, idemo u Gra-dinu", svi mi zaista i pošli. Nismo više ni tražili da nam navede kakav-takav razlog; bilo nam je dovoljno da on tako kaže. Takav je valjda uopce princip dovoljnog razloga. Netko nešto kaže i ti ne vidiš razlog da ga poslušaš, ali ne môžeš ga odbiti jer gdje da nadeš kakav razlog protiv? - Prema mojim informacijama, Gradina je mjesto koje treba vidjeti - rekao je Roko - Vedi e poi mori. Ako to ne vidite, niste vidjeli ništa. Gijelí cjelcati grad koji čeka upravo na nas, I vec po zvuku njegovoga glasa bilo je jasno da zaista nismo vidjeli ništa - u svom Škrtom životu - i da to mjesto doista treba vidjeti kao što čovjek treba udisati zrak. Bilo je smjesta očito da nam nemá druge. -Što ima tamo? - neki su pokúšali da ga zbune. - Ima li smisla da idemo ko slijepci? - rezonirali su drugi. - Tko je uopce čuo za Gradinu? To je mačak u vreci. Sigurno je sve vec uništeno, razneseno. Gdje je k vragu Gradina? Na speci-jalki je nema. Istini za volju móram ovdje spomenuti da nisam više siguran je li Roko rekao baš Gradina ili neko slično opisno ime 64 koje sam zaboravio, i kqjeg se poslije nitko više nije mogao sjetiti. Kao što se nismo kasnije mogli sjetiti ni smjera kojim smo išli, ni čovjeka kojeg nam je Roko doveo navečer uoči izleta, i koji nam se ideo da "tamo brate, imaš slikarija koliko ti srce hode", í čije su priče postajale sve kičenije i opis potpuniji i bogatiji što smo ga više pojili vínom koje smo, naravno, i plačali. Kasnije su mnogi pokúšali rekonstruirati naše kretanje po sječanju na pejzaž, kuc'e ili ražne oznake, odrediti približno položaj te Gradine, ali sve uzalud. Sječanja se nisu podudarala ili se nisu mogla nači u stvarnosti. Neki su čak poduzimali putova-nja do nekih mjesta ili ruševina koje se nazivaju Gradina (ima toga više nego što bi Čovjek mislio - našli su několiko Gradina) ali nisu otkrili ništa slično onome gdje smo mi bili i što smo vidjeli. Ali Roko je onda na sva pitanja strastveno i spremno nalazio uvjerljive odgovore. Nastojali smo se kasnije doslovno sjetiti njegovih riječi, ali kako nismo mogli dozvati u pamčenje strast i oduševljeuje koje je u njima žiyjelo, riječi su bile hladne i bez pravoga smisla, ništa se iz njih nije moglo zapravo razumjeti, pa smo ih uskoro pobrkali i zaboravili. Možda ih je samo on znao tako izgovoriú da u njima oživi skrivení smisao. Možda je jediní on mogao pokazati kako ima smisla da se čini upravo ono što činimo mi. Ili da se uopce što čini. Možda je taj smisleni život dávala riječima njegova neukro-tiva energija, intenzívna žed za akcijom, a možda stvarno ima ljudi kojima se otkriva skrivení smisao stvari, koji je drugima nedokučiv. Možda je Roko bio jedan od tíh ljudi. Možda je u nekom drugom vremenu mogao bití kakav prorok. Sto je uostalom ovakav kakav jest i mogao biti u ovom vremenu. - Ljudi, sutra idemo u Gradinu - govorio je oduševljeno da smo svi do tada samo to čekali. - Sve ču ja urediti, ništa vi ne brinite. Možda čemo ima U sreče s vremenom. Vrijeme je da imamo sreče. SVOJ OPTIMISTICKÍ MONOLOG nastavio je sutiadan ujutro dok smo se mi svi pospáno i nevoljko okupljali oko otvorenih vrata malog autobusa sa šesnaest sjedala, šarenog kao cassatasladoled, što ga je Roko zajedno sa šoférom iskamčio bogzna gdje i u koju uzvišenu svrhu. Autobus je stajao na malom trgu rasklopljenih vrata kao kakav nespretan albatros. Ubacivali 65 smo unutra svoje torbice sa zairom, demižanu s c mini vínom -da se, ako dode do najgoreg, može praviti bevanda - od koje se nikad nismo rastajali. Nitko nije mnogo govorio osim Roka. On je obigravao oko nas, prebrojavajuči nas, rasporedujuči, ne dopuštajuči nam da se po svom običaju razmUimo po okolním kavanama i krčmama. - Ljudi moji, mrdnite se malo, bogamu - Roko nas je budio iz jutarnjeg drijemeža i zlovolje. - Dajte, ulazite vec jednom da vidim jesmo li svi. Pa zar ne možete ni pet minuta sjediti na jednom mjestu? Kamo češ sada, pitam? Stoko jedna običnaí Čekaj malo: dvanaest, trinaest ...gdje su Slovenci? ...Gdje su nam ženské? Vidiš, májku mu, vec je osam a još nismo ni napola... Dajte, pokazíte bar malo dobre volje... Goriva? Pa zar si se tek sad sjetio da nema dosta goriva? - Ova krntija inače ide na rakiju - branio je netko šoféra - što če mu nafta? -Što si se tu ukipio ko lipov svetac? - oborio se Roko na nekog drugog. - Pusti bar da netko ude... Što, vec sad morate žderati kao da tri dana niste jeli? Lokati ko zvijeri? Skupljali srno se tako pod baražnom vatrom njegovih riječi, jedan po jedan, zijevajuči, češuči se, izmišljajuči tisucu sitnica samo da odgodimo čas polaská. Vladimir, fotograf, dogegao se polako s noge na nogu, mamuran kao uvijek, i bacio je nekamo u unutraŠnjost autobusa kožnatu torbu s kamerom i nizom privješenih kožnatih kutijica. Vidio je Roka, opsovao nešto u bradu, i zatím počeo razgledavati autobus izvana, kao konja, tapšuči ga po bokovima. Bavio se time neko vrijeme. Svidjelo mu se odjednom kako su vrata odjeknula pod njegovim dlanom. Još jednom ih je pažljivo udario osluš-kujuči, a onda je kao bubnjar u transu izveo na vratima cijeli mali tam-tam, nerazumljivu poruku koja se razlijegala po cijelom trgu. Kad ga je to zadovoljiio, nasmjehnuo se umorno, otresao dlanom o dlaň i krenuo teturajuči nekamo prema kavani. - Kamo češ? - viknuo je Roko za njim, histerično. - Pišati - izjavio je Vladimir lakonski ravno u lice našim dvjema suputnicama koje su úpravo dolazile budne, uredne, umivene, za inat vrucini obučene od glave do pete u identične sive vjetrovke, sportske suknje, debele čarape i cipele za hodanje, kao blizanke; dolazile su elastičnim planinarskim korakom, kako i priliči dvjema dobroodgojenim gradskim pucama, sada svjes-nim omladinkama a budúcim kulturním radnicama koje su se 66 valjda i rodile s mentalitetom usidjelica, koji su smatrale svojom posebnom društvenom vrlinom. Za sve ovo vrijeme koliko sam ih poznavao, nisu se rastajale jedna od druge, i kako ih nitko nije dobro razlikovao, zvali srno ih odmila "naše dvije Ofelije". Ozra-čje opce morálne čistoce nametalo je ovakve samostanske asocijacije. Spomen pišanja bio je u to vrijeme ravan skatologiji -vrijeme je bilo takvo: sve ljudsko bilo mu je strano. Bíle su jedine ženské u našoj ekspediciji (kao što vidíte, stvar je u početku bila zamišljena vrlo naučno) i smatrale su da su, ovako osamljene, u toj muškoj rulji svakako ugrožene; čas je u opasnosú bila njihova nevinost, a čas njihov sufražetski ponos. Valjda im se činilo da je to isto. S njima je naša ekspedicija, od svih prednosti što ih donosí žensko društvo, dobila jedino njihovo refleksno i zdušno zgražanje na svaku pa i najbezazleniju prostotu, tako da je čovjek imao bar zadovoljstvo da od srca prostari, kad mu se pruži prilika. Tako smo, kao obično kad čo-vjeku drugo ne preostaje, psovali: několiko smo psovki odnjego-vali specijalno za njih. Obje su bile mršave, neženstvene, s kosom bez sjaja, i obje su nosile identične naočale bezbojnih okvira, kao što su i same djelovale bezbojno; obje su imale identične skicenbuhe i u njima identično nespretne crteže, u glavama identično banálne ideje; obje su studirale povijest umjetnosti, u čemu još nisu dospjele tako daleko da bi shvatile kako glavni predmet njihova studija treba da bude umjetnost nalaženja muža. O tomu su dosad instiktivno znale samo jedno: u svojoj planinarskoj pro-šlosti, u drugarskoj bespolnosti, naučile su da žensko, pa m a kako sufražetsko, uvijek mora na izlet nositi u torbici mali stol-njak (po mogučnosti bijel), kuhanajaja, pohane šnicle i sl. I sada su dakako ponijeie svoje vojničke sive platnene torbe natrpane svim i svačim, i vojnički ih prebacile preko ramena, ponosnije nego bi druge srebrnu lisicu. Ispunjavale su svoj skautskí zada-tak: prepustení sami sebi, lako bi muškiči skrenuli s pravoga puta, ostavljeni na milost i nemilost krčama i krčmárka. - Ah, kakav danas imamo program? - raspitivale su se skladním jutarnjim glasičima, kao da svaki dan inače idemo u kino. - Druže Roko, kamo nas vodíte? - U bijeli svíjet - odgovorio je s prozora autobusa Petar Arheolog, stijena na kojoj je počivao temelj naše ekspedicije. - U crnu vukojebinu. 67 - Lokálni folklor kaže - objasnio je netko sa susjednog prozora - Tutto il mondo e una vukojebina. Ofelije su prezirno frknule i energično krenule prema prednjem ulazu autobusa. - Ne nadajte se previše od lokalnih vukova - doviknuo je treči. Pijana unutrašnjost autobusa vec je skladno pjevušila: Ti si mal/i vučica, ja sam mali vuk... - Samo se vi zajebavajte! - prosvjedovao je netko. - Ovce jedne! A kamo idemo? Kamo nas vodi ovaj kretén? - Znaš ti - tumačio je učeni Petar - da ime Roko potječe od staro-nordijskog hróhr, što znači 'jak čovjek". - Svejedno je kretén. Sofer je demonstrativno slijegao ramenima dok je ubaci-vao prazne vojničke kanistere za naftu u prújažni prostor. Roko je nešto vikao iz daljine, dovlačeči od kavane nekolicinu naših suputnika koji su vec bili zabrazdili s jutarnjim rakijama. - Jesi li uopče probao ovdašnji amaro? - nastojao mu se otrgnuti jedan od onih koje je potezao za rukáv. Držeci u drugoj ruci čašu, pokušavao ga je zaustaviti i objasnití mu přednost lokalno proizvedenog pica. - Jasno da nisi. Amaro, to je pice! Evo, molim te. Probaj! Samo malo srkni. Probaj! Da vidim jesi li čovjek ili nisi. U glasu čoyjeka čula se zaista iskrená pijana molba, kao da če se stvarno po tome vidjeti konačno je li Roko čovjek ili nije. Ali Roko je bio nemilosrdan. Gurao ga je prema autobusu sve dok ga nije tutnuo kroz vrata. - Amaro! - kukurikao je čovjek s vrata kao kakav gro-teskni pijetao. - Pijte lokálni nepenthe! I tako, malo po malo, pojavili su se i posljednji. Dva brata Slovenca crvenih lica, oba mladi ljubljanski stručnjaci kojima se nikada nije vidjelo koliko su popili: uvijek su izgledali jednako. Obično su šutjeli i sistematski pili. Zvali su to "raditi na piču" - i u tomu su bili solidni, kao što vec Slovenci moraju bid. Pili bi sve dode dok im crvene žilice na lícu ne bi pomodrile, a onda bi mirno, bez obzira na bilo što, gdje god da su se zatekli, zaspali blaženo kao djeca. I sad su dolazili svojim kao uvijek malo ukočenim, dosto-janstvenim korakom, malo staklenih pogleda, s bocom kopar-skog vina u rukama - drugo vino nisu pili iz principa. Da su bili trijezni, nisu; ali nitko živ ne bi mogao pogoditi jesu li to ostaä prošle noci ili svježe jutarnje zalihe. 68 •i - Oni više i ne pijú - netko je bio rekao o njima - samo dolij evaju. - Idemo, ljudi, konačno - vikao je Roko oko autobusa kao usplahireni pastir. Uhvatit če nas najveca vručina. - Môžeš me uhvatiti - izjavio je netko krátko. Kad je autobus napokon krenuo, neki su pjevali u takvom raspoloženju kao da se vec vračamo: Vino piju štvorica sve dva i dva, i dva i dva ... Petar je još uvijek hihotao na neku šalu koju je saní za sebe izmislio, i povremeno bi glasno dobacio nevidljivom sugo-vorniku na sjedištu iza sebe: - Kako si ono rekao? Tutto il mondo? ... A od čega smo ono počeli: da idemo u bijeli svíjet! Ne, crni. Od čega smo počeli? Vec sam sve pobrkao. Ljudi, sve sam pobrkao. Petar je imao potrebu da mu sve bude jasno. USKORO SE POČEO GUBITI ONAJ OSJEČAJ toliko priroden putnicima da im se bez njega čini kao da i ne putujú, osječaj da su nešto ostavili, zaboravili ponijeti, propustili učiniti; nešto posebno važno, neki dio prošlog života koji če im, ma kako dugo putovali, ma gdje stigli, ma koliko se sve izmijenilo, ipak biti potreban i u novom životu. Ali ništa nije toliko važno. Počeli smo se postupno prepuštatí ravnodušnosti, onoj medustaničnoj hibernaciji duha kad čoyjek ni sa čim ne stupa u blíži kontakt, ne uspostavlja odnose, vec je samo promatrač slika uokvirenih pro-zorom. Tako smo posteli prolaznici koji su tek usput, sasvim slučajno, baš u ovom pejzažu, kraj ovih kuča ili uz ova stabla. Nije nam tu živjeti; imamo druge, važnije ciljeve. Nekamo nam je štici. Činilo se da smo se napokon oslobodili nekog unutar-njeg grča, neke panične ukočenosti, i s povjerenjem smo se predali autobusu, sigurni da če nas nekamo dovesti - putnicima ne preostaje drugo osim te sigurnosti. Samo su još dvije točke živjele u našoj svijesti: odakle smo krenuli i kamo čemo doči. Sve je drugo samo vec odavno uhodan i nepromjenjiv sústav slu-čajnosti, labirint digresija u koji je bolje ne zavirivatí previše detaljno. Nepřestáno me progonilo prividenje da netko nedostaje. S vremena na vrijeme přičinilo bi mi se u kutu vidnog polja da 69 netko sjedi na praznim sjedištima u stražnjem dijelu autobusa, ali kad bih se okrenuo, príkaze bi nestalo. Koga smo to ostavili? -pitao sam se. Tko je to još morao biti s nama? Osvrtali smo se sve manje, i uskoro smo sasvim prestali. Jednolično drmanje i Ijuljanje autobusa umirilo nas je, a zatim obavilo onim putničkim poludrijemežom u kojem se razmjemo lakše podnose tegobe putovanja. Tresli smo se i poskakřvali obješenih čeljusti, otupjeli, gledajua polusklopljenih yjeda u prazno. Imao sam osječaj da mi je mozak od udaranja o stijenke lubanje omekšao kao hladetina. Razgovor je prestao. Čak ni Roko níje neko vrijeme ništa govorio. Prolazili smo jedoličnim krajolikom (gromače, vinogradi, makija), tek pokatkad nekim mjestom (krčmíca, pošta, crkva, kuče od kamena). Zapazio sam nešto što me neče napustili do kraja putovanja: činilo se da se pejzaž ne mijenja. Mjesta kojima smo prolazili bila su sličná kao jaje jajetu; imao sam dqjam da se vrtimo ukrug. Što se može, pomislio sam, to nam je konačno i cilj: običi ova mjesta i vratiti se. - Cesta je strašná - jadikovao je netko iza mene. - Kao da su je plugom orali - rekao je netko drugi iz Špilje autobusa. Možda glavom Kraljevič Marko - živnuo je treďi. - Otje-rao je Turke pa nema tko popravljati. - Kakvi, molim vas, Turci u Istri? - pobunila se jedna Ofelija. - Onda Veli Jože, koji je otjerao one druge. - Čim skreneš s glavne ceste - rekao je netko iz prednjeg dijela autobusa - kao da nisi više u civilizaciji. Nigdje oznaka. Stvarno, zapazio sam i ja: otkako smo krenuli nisam vidio oznake. Je li to važno? Vidio sam da Roko sjedi kraj šoféra i pokazuje mu put. - Tko zna kako se zovu ova mjesta? - pitao je netko ravnodušno. - Što te briga? Mjesto ko mjesto - zaključili su. Nakon stanovitog vremena, na někom praznom raskrscu bez oznaka, dok je šofér mijenjao brzine nervozno trzajuči polugom odlučujúci se kamo da křene, autobus je zakrkljao kao da ga nešto guši i stao. Oblak prašine koji nas je slijedio, spustio se oko naših prozora. Nastala je iznenadna tišina. Šofér je několiko puta zavrnuo ključem. Čulo se kako elektromotor škrebeče u prazno. Šofér se izvukao sa sjedala i skočio van ljuúto zalupivši vratima. Pogledali smo se u šutnji dok se izvana čulo kako šofér štropoče poklopcem motora. Roko je izišao za šoférom. Ustajali smo jedan po jedan, rastezaíi ukočene udove i izlazili van, u p rvi dnevni val vrucine. Promatrali smo neko vrijeme zamršenu útrobu motora po kojoj je Šofér nervozno vršljao psujuči ispod glasa. Autobus je stajao nasred ceste. Zdesna i slijeva odvajali su se manji putevi i gubili se u prašnoj makiji, ali bez naznake kamo. Nadaleko nije bilo traga kakvqj ljudskoj naseobini, kakvoj kuči, živom biču. - Što sad? - pitao je netko. Glas je zazvučao neprirodno i Šuplje u tišini. - Ništa vi ne brinite - rekao je Roko svima sa sretnim licem kao da oko sebe dijeli božične poklone. - Sad če se sve to popraviti. Ovo "sad" potrajalo je više od pola sata i ništa se nije popravilo. Dva mlada slovenska znanstvena radnika, koji su bili samo nosom provirili iz autobusa a zatim se zavalili na sjedišta i nastavili piti, dovršili su svoju boču koparskog vina, zavitlali je kroz prozor u kamenje kraj ceste i počeli pjevati: Cinca Maňnca, s tega ne bu nič, što je Roku naočigled išlo na živce. Malo dalje, na gromačom ogradenoj livadici, ženské su brale cviječe, kao što pravé Ofelije i treba da rade, a drugi su nestrpljivo přemetali nogama prašnjavu trávu uz cestu. Šofér je brisao znoj i kleo. Bilo je sve toplije i nestrpljenje je raslo. Neko vrijeme dokono smo nagadali gdje bismo se mogli privremeno smjestiti. Ali nigdje na vidiku nije bilo ničega, nikakve krčme, nikakvog idiličnog ladanjskog dobra, nikakvog priprostog ali gostoljubivog čoyjeka, pa je prekid puta bio i suviše očit, jasno je da smo zapěli. Gledali smo autobus s mnogo mržnje. Činilo mi se da nije pokvaren nego tvrdoglav. Kao da negdje u svojoj utrobi od Žica i zupčanika, u svom uljevitom krvotoku zna da o njemu ovisimo i da se zato namjerno uskopistio. Čoyjek i ne primječuje koliko ovisi o stvarima dok ga one ne izdaju. A izdaju ga úpravo onda kad su mu zaista potrebne. To je civilizacija. Tako primje-čujemo da s njom živimo, ali da ona, ima svoju volju. I da smo, uglavnom, bespomočni. Da smo, da tako kazem, suputnici. Šofér je spomenuo tri majke božje. - To ti je civilizacija - započeo sam úpravo maglovitu meditaciju, jer mi je šunce udarilo u glavu. Šofér je shvatio da se 70 71 to odnosí na njega. Pogledao me i bijesno tresnuo francuski ključ o zemlju. Vladimír je naslonio uho na haubu, kao da osluš-kuje radi li Što u motoru. Udario je dlanovima po zvučnom limu, skandirajuči: Tam-tam, tam-tam-tam-tam, tam-tam Tam-tam, tam-tam-tam-tam, tam-tam i dovršivši kompliciranu ritmičku frazu, osluhnuo je jos jednom i onda slegnuo ramenima: - Nitko se ne javlja - zaključio je. - Ti si ga i učarao - rekao je netko. - Ja? - rekao je Vladimír. - Roko nosí peh, to se zna. Roko ga je samo nijemo pogledao. Sabrali srno se oko haube kao staří anatomi, Zbunjeno srno se pogledali: izlet se pretvarao u problém. - Što sada? - upitao je netko u šutnji. Pitanje je bilo opčenito, ali sví smo očekivali, ne bez stanovité zluradosú, da Roko odgovori. Čekali smo prilično dugo. Pogledao nas je jed-nog po jednog. - Idemo pješke - rekao je nekím malim, prigušenim glasom kojí me iznenadio i uplašio. A onaj koji sam zna što je strah, brzo ga prepozna u drugom. Vidio sam da se on boji. Čega se to boji? - pitao sam se, ali sam se i sám malo uplašio. - Pješke, molím vas lijepo? - rekao je netko. - Ja znam put - rekao je Roko - I nije više daleko. - Ali pješke - zgrozili su se. - Známo da znanost traži žrtve, ali per pedes? - Brača Slovenci su mrtvi pijani - izjavio je netko s vrata autobusa. - Spávajú kao zakláni. - Pametno - odobrio je drugi. - Tamo još hajde-de - razmislio je netko - ali kako čemo natrag? - Hajde, ljudi - govori Roko - svěje ravno ko na tanjuru. - Meni su ravni jedino tabani; ne mogu pješačiri - rekao je jedan i demonstrativno krenuo prema vratima autobusa. -Čekat ču dok se ne pojavi kakav auto. - Ovdje je auto posljednji put prošao - poČeo je Ivan hineči starački nápor da se prisjeti - bit če bilo dvadeset osme ili dvadeset i devete, ako me sječanje ne vara. 72 - Za pješačenje imam taman toliko snage da se vrátim u grad - rekao je netko. - Okruglo šezdeset kilometara - rekao je šofér. - Onda do najbliže autobusne postaje. - Uostalom, što čemo sa ženskinjem? - povikali su. -Kako če one hodati? Osjetivši smjesta da je ženská ravnopravnost u pitanju, Ofelije su spremno reagirale: - Ne brini ti za nas. Mi smo planinarke. - Ne vidím doduše ni prebite planine - rekao je Vladimír. - Ne mislite valjda da čemo do Triglava, na ovu stranu. Ili do Ohrida na onu. - Ohrid nije planina - rekle su Ofelije. - Morat čemo prespavati, gdje stigli da srigli. - Da spavamo ovdje? Meni več dolazi da prilegnem. -rekao je netko. - Idemo, ljudi - zaključio je Roko, U meduvremenu je izvukao iz autobusa svoju malu plavu sportsku torbu, prebacio je sada preko ramena i pošao cestom. Osamljena, nakrivljena, groteksna figura. Kamo? pitalo je nešto histerično u meni, ka-mo? Ali nisam se usudivao slušati taj glas. - Hajdemo - rekao sam misleči da je tako potrebno. -Roko zna put. Vidio sam kako se mnogi još kolebaju, a samo neki odlučujú. Ubrzo su se oblikovale dvije grupe: prvo oni koji se odlučujú, a onda za njima, lijevo i desno, oni kojima je odluka drugih najvažniji razlog za svoju. - Hocete li i vi s nama? - pitao sam šoféra kojí je sjedio na prednjem braníku i pokušavao obrisati ruke gužvom kuřině natopljene naftom. - Ne - rekao je mirno. Morám čuvatí autobus dok ne naide neki auto da pozove pomoč. A što varn ja i trebam bez autobusa? Roko je več bio prilično odmakao cestom. Mnogi su, vidio sam, odlúčili da ostanu. - E, onda ništa - rekao sam onima koji ostaju. - Pričat čemo varn kako je bilo. Nevoljko su nam mahnuli, kao što smo mi nevoljko krenuli. Kad smo odmaknuli dvadesetak koraka, okrenuo sam se jos jednom. Autobus je stajao nasred puta gledajuči me svojim bazedovskim očima poput kakvog golemog vodenog konja. Svi 13 su se pred vručinom sakrili unutra i vrata su autobusa bila zatvorená. Činilo se da tamo uopce nema ljudi. PANIKA I APATIJA SU PROKRUSTOVA POSTELJA na kqjoj se raspinje duh moje generacije. Izmedu te dvije opreke morao bi postojati cijeli nÍ2 stanja za koja su nas učili da ih smatramo zapravo normalnim. Ali kao daje neka bezobzirna i strašná ruka izbrisala iz svih nas te prijelazne nijanse. Mi nismo bili sposobni ni jednog jedinog časka živjetí u stabilnijoj duhovnoj ravnoteži. Zašto je tako? Ne znam. Toliko stvari ne znam baš o svojoj generaciji. Uvijek mi se činilo da su pokoljenja prije našega i nakon našega toliko jasnija. Znam jedino da su me do ludila, do histeričnog drhtanja dovodili nagli íspadi, eksplozije panike, koje bi jedine bile u stanju da nas trgnu iz apaticnog tavorenja i bezvoljnog prihva-canja svega što nam se pružalo ili nametalo. Da li bi to iz nas naglo progovorili kakvi urodeni prenatální užasi koje srno inače uspijevali potískivati i kontrolirati jedino potpunim zatajivanjem duha, želja, sebe, nade, někom vrstom samozaštite kakva je apatíja? Koliko sam puta sažaljevao svoje drugove, mrzio i pre-zirao sebe što ne známo ili ne možemo živjeti bez tíh ekstrema, izvan tog kalupa krajnosti u koji srno se zatvorili, živjeti u jednom vedrom ekvilibriju, uz ohrabrujuci oslonac razuma. Ali bio sam bespomocan kao i drugi. I možda zato što me budi iz apauje, a možda i zato što sam osječao da nemam snage da se sam oduprem náletu panike, Petra sam gledao s nemocním gnjevom, gotovo s mržnjom. Petra koji je do tog časa, kao i svi mi ostali što srno se upuaii pješke na dug i neizvjestan put, hodao zlovoljno i rezigni-rano prašnjavom cestom, po vručini, več možda cijeli sat, u teškoj malodušnoj šutnji u kojoj su se jasno razítkovali zvukoví pojedinih cvrčaka u rijetkim maslinama, a koji je sada panično, s nekim urgentním nemirorn u glasu, ponavljao več ne znam po koji put, sve intenzivnije: - Gdje smo? Ljudi, znáte li vi gdje srno? Nitko mu prvi put nije odgovorio. U razbacanoj koloni gledali smo bijelu cestu pod nogama. - Pa, zaboga, vidíte li vi da ovdje uopče nema znaková -rekao je několiko koraka dalje. - Nema imena mjesta. Nema putokaza. Po čemu da známo gdje smo? - Vrlo važno - promrsio je netko kroz zube. - Tu ili tamo. - Što si navalio - rekao je drugi - zna Roko valjda. Pokúšali smo ga smiriti, ali nesigurnost u našim vlastitim glasovima hranila je njegovu paniku. - Ljudi, treba nešto učiniti. Ne možemo ovako, kao stoka. Mi smo se izgubili. Izgubili smo se, shvačate zalutali. Trebalo bi se vratiti dok još ima vremena. Zastali smo nasred vručeg dlana ceste koja je, koliko smo mogli vidjeti, ispred i iza nas bila posve jednaká, kao i pejzaž s obje strane ceste, tako da se činilo da zapravo nigdje nismo ni stali, nego da još uvijek na čudesan način putujemo, tu, zaustavljeni iznenada u nigdini, da se vrtimo zajedno sa svijetom na nekoj strašnoj orbiti, sprljeni kao kukci na užarenoj tavi ceste. - Zalutali smo, izgubili smo se, gotovo je - Petar je histe-rično dizao glas, pobunu, a očaj u njegovom glasu miješao se s optužbom. Dok je govorio, nepřestáno je promatrao Roka. - Ti znaš put, je li? - rekao je napokon. - Znaš gdje smo? Znaš ovo! Znaš krásni! Ne znam uopce zašto još idem za tobom. Né okrecuči se Roko je gazio dalje. Krupne kapi znoja cijedile su mu se iza ušijú na potiljak. Prepirali smo se s Petrom, objašnjavali mu da cesta mora voditi nekamo, da što to znači "zalutati" ovdje, u civiliziranom kraju, gdje ima toliko i toliko stanovnika na kvádrami kilometar, i gdje uvijek môžeš nači ljude, razumijeŠ li, Ijude; nema pro-blema, nismo u pustinji nego u Istri, cijelu je môžeš priječi za dan hoda, zemlja je istina mala, ali pouzdana; sirotka je, ali je naša; zna se gdje smo; i da kakva je on to kukavica, mekušac jedan, boji se malo protegnuti noge, přespáván" u kakvoj bunji ili na sijenu, pa i pokisnuú ako treba, ali ništa nije djelovalo uvjerljivo, a ja sam se nemocno ljutio osječajuči u svojim rije-čima, još u času dok sam govorio, strah i paniku nalik njegovoj, primječujuči tu istu paniku u gestama i glasu ostalih. Osjeéao sam kako su razlozi koje navodimo slabí i neznačajni, kako su obořeni prije nego što ih iskažemo. Nitko im, pa ni mi sami, nije yjerovao. Nitko više nije vjerovao razlozima, riječima, drugome. Da nam je sada tko rekao gdje smo i kamo idemo, ne bismo mu yjerovali ni da smo u Istri, ni da smo u ovom stolječu, a kamoli da postoji Gradina i da čemo do nje doči; bila bi to samo riječ, prazna ljuska. S prvim žmarcima na potiljku osvrtali smo se po krajoliku, a rečenica koju je Petar ponavljao kao pijan 74 75 Treba se vraúti dok još imamo vremena odjekivala je u nama glasnije od svake razumne riječi, kao posljednji očajnički poziv, jedino spasonosno geslo. A onda, isto tako naglo kao što je došla, panika se počela smirivati. Prepirka je jenjala, prestali smo se medusobno uvjera-vati u bilo što, gundali smo još neko vrijeme, ali več smo polako i instinktivno krenuli u neurednoj grupi za Rokom koji je cijelo to vrijeme stajao malo po stráni i promatrao nas, a sada se nasmi-ješio i polako pošao cestom dalje, držeči napola okrenutu glavu da vidi kutkom oka da li ga slijedimo. Slijedili smo ga. Hodali smo za njim pogruženo, još uvijek pod dojmom prepirke, iscrpljeni i umorni od panike koja nas je ostavila kao iscijedene krpe, i znao sam ne samo po sebi nego na neki način kolektivno da sada opet nastupa stará dobra apatíja. Spuštala se s ovih nebesa poput blage zavjese sunčane magike u kojoj je sve oko nas zatreperilo poput syjeducave, nejasne, pospané fatamorgáne. I tada je Roko, několiko koraka ispred nas, zastao i pogle-dao nas porugljivo i superiorno, i pokazujuči rukom naprijed, kao Napoleon kod Austerlitza, rekao je: - Evo varn vašega znaka. Zaista, ugledali smo znak, daleko naprijed na okuci. Iz te daljine nije se moglo vidjeti što na njemu piše. Priblížili smo se, malo postideni zbog svoje malopredašnje gluposti, i smijali smo se sami sebi bespomocho razmahujuči rukama, kao da jedan drugom hočemo reci, da kako smo samo mogli oko takve tričarije onoliko raspravljati, gubiti glavu, paničariti. Oznaka je stajala uz samu cestu, naherena na savijenom crno-bijelo ispruganom metalnom stupu s kojeg se ljušúla boja. Ploča je bila natučena kao da se netko na nju nabacivao kame-njem, boja gotovo posve ostrugana, a rda je tako duboko zajela rubové lima daje to možda bila samo polovica ploče. Ipak, bila je oznaka. Očito stará, tko zna otkad, sada neslužbena, ali možda još vrijedi. Može se čitati. OVDJE SKRENILIJEVO pisalo je na njoj. Zaustavili smo se pred putokazom i dugo, svaki za sebe, sricali natpis. Kroz mene je prošla neka krátka i nejasná jeza od te enigmaucnosti. Bilo je strašno da tu, u ovoj pustínji, na- 76 jednom, niodakle, iskrsne ovakav lakonski znak: "Ovdje skreni lijevo". Kamo? - upitao sam, ali več trenutak kasnije zaboravio sam pitanje. Čemu cjepidlačiti? Kakvaje daje, ponavljam, ipak je oznaka, putokaz, negdje nešto postoji. Tko ju je pisao, znao je što piše i komu piše. Znao je da nekamo vodi. Od ceste se nalijevo odvajao mali nogostup kroz grmlje, tek za širinu čoyjeka. Stajali smo neko vrijeme bespomocno se vr teči na mjestu, poput naplavina na račvanju rijeka. Staza je yjerojatno nekoč bila znatno šira: sa strane, obrasli kôrovom, vidjeli su se tragovi traktorskih gusjenica, kamionskih guma, mnogih prolaznika. Roko se odjednom glasno nasmijao i zagazio u grmlje. Pošao sam za njim. Kao da smo se unaprijed dogo-vorili, ostali nas nisu slijedili. Vladimír je sjeo uz putokaz, oslonivši se na nj ledima, kao da demonstrativno želi pokazati da ga istraživanje ne zanima. Roko je predá mnom razmicao granje kupina, oprezno preskáčuci niske bodljikave grmiče koji su se razrasli na stazu. Nismo prešli tako ni stotinjak koraka, kad je Roko iznenada stao usred sve gušce, sve više makije. Gledao je pred sobom nešto što nisam mogao vidjeti od njegovih leda u isprepletenom šiblju. - Majku im božju pokvarenu - prosiktao je Roko kroz stisnute zube. - Boga im prevarantskog .... Prišao sam njegovim ledima i pogledao preko ramena. Grmlje je na tom mjesto naglo prestajalo. Ali prestajalo je ujedno i sve drugo: staza, tragovi vozila, prestajalo je tlo. Pred našim nogama bila je kameňa provalija, ne dublja od pet-šest metara ali dovoljno smrtonosná. Sa svih strana okružena grm-ljem bila je ovalnog oblika, i oštre kamene stijene spuštale su se do dna gotovo okomito. Staza je očito vodila samo dovdje. Nije bilo zaobilaznog puta ni lijevo ni desno. Nije bilo putokaza. Kamen u jami bio je crveno umrljan od krvi mnogih pútnika koji su ih dovdje slijedili. Ili je to možda bila samo boksitna rudača, zemlja-crvenica kojom se ovaj kraj oduvijek dičio? Napuštěni rudnik boksita? Starí kamenolom? Bile su to samo riječi pred ponorom koji nas je vrebao. Okrenuli smo se zgranuti, nijemi, i ne pogledavši se, i vrátili se istím putem natrag. Roko je sada išao iza mene. Ostali su me dočekali upitnim pogledima - u očima im se zrcalila nada. Nisam imao snage da im išta kážem. Pogledao sam znak. Stajao je uz cestu, običan prometni znak istrošen vremenom, rďav. Zanijemio sam pred njegovom običnošču. Znao sam da ne mogu ništa učiniti. Nisám ga mogao čak ni mrziti. Bilo je nešto ne-shvatljivo u tom daje tako beznačajan, trivijalan, a da sadržava toliko nade, toliko razočaranja. - Dobro Ijudi, stoje? - pitali su Roka. - Izgledate kao da ste vidjeli sablast. - Provalija - rekao je Roko. - Put vodi ravno u provaliju. Vise kao u stupicu. Kao što urodenici hvataju lavove. - Ovdje bi i moglo bití kakvih urodenika - rekao je Petar. - Čuo sam bubnjeve. - S Iavovima stvar stoji slabije - raširio je ruke Vladimír. -Ne možeš ovdje više naci par lavova ni za lijek. On i Petar su se uzajamno zahvalno nasmijali. - Majku im njihovu prljavu - ponavljao je Roko još uvijek sav drhtav, kao da gleda pred sobom neku dublju i tamniju provaliju. Nitko nije pitao komu májku, komu šunce pokvareno? Nitko nije pitao kamo, zašto, koga? Svi su znali da se zbiva neka perfidija kojoj je bolje ne saznati počinitelje, razloge, ciljeve. Svi su znali da nas čekaju još mnoga skretanja, mnoge zamke. Ali nastavili srno dalje pješačiti; isprva uzbudeno se osvrcuči, strepeči od onog što srno vidjeli i od onog što još dolazi, a zatim opet ravnodušno, kao da se ništa nije dogodilo. ROKO NAS JE VODIO VIJUGAVOM I PRAŠNOM CESTOM, ne dopuštajuči nam da se igdje zaustavimo. Hodali srno več cijelu vječnost. S vremena na vrijeme prolazili bismo raskrščlma koja su se račvala pred nama kao neispunjena obecanja. Gledali bismo čežnjivo i lijevo i desno, zastajali bismo hineci oklijevanje, hinečl potrebu da razmislimo, da izaberemo, ali on se na to ne bi uopce obazirao. Na raskršcima nije bilo putokaza, nikakvih upozorenja ni zabraná, mjesta ni udaljenosti, ceste su se spajale i razdvajale, ali on je bez neodlučnosti, s někom unutarnjom sigurnošču oda-birao put koji se n jemu valjda činio pravím. Naprosto bi, ne mijenjajuči korak, nastavio dalje jednim od puteva kao da njime svakodnevno prolazi, tako da uopče nismo ni stizali pitati kamo se ide. Čeznuli srno za ugodnim skolastičkim disputom o pravcu kretanja, o mogučnostima ízbora, s demokratskim nadglasava-njem, negdje kraj nekoga trokrakog raskršca u sjeni Úpě, za 78 zelením stolom travnjaka. Ali on je bio čas pred nama, čas iza nas, čas medu nama, obigravajuči nas kao brižan pastir, i ništa se nije moglo. Kad god bi netko nešto zaustio, on bi nekim šestim čulom naslutio opasnost i več bi bio tu, nepřestáno nešto pričajuči kao čovjek koji zapravo govori sam za sebe, ali u nazočnosti njemuštih životinja koje doduše na neki náčin voli, ali za koje ipak zna da ih svakako mora vodití dalje, čas blagošču, čas čvrstinom, i tako je pleo pred nama svoj beskrajni, isprekidani monolog, Što je, kako známo, osobina pastíra osamljenih na dugim putovanjima sa stadom. Govorio je o svému i svačemu, samo ne o tomu kamo idemo, iako bi katkad spomenuo Gra-dinu, kao da su put i cilj savršeno jasni, i tako je nekako ispalo, zahvaljujuči dijelom njemu a dijelom našoj ravnoduŠnosti, da nitko zapravo nije ni upitao gdje srno. Išli srno samo dalje, samo dalje. Kraj jednog potoka koji nam je presijecao put žuboreči kroz mali nadsvodeni kanál ispod ceste, učinili srno sve što se dalo. Potok je bio svjež i bistar, grgoljio je kao kič-potoci iz priče i s obje strane ceste prostro ugodne hladovíte travnaté oáze, po kojima srno se, kao daje pala neka nečujna zapovijed, ravno s ceste, ne zaustavljajuči se, raštrkali kao rakova djeca. Neki su punili čuturice vodom. Neki su se izvalili u trávu rastežuči se u slatkoj čežnji za odmorom. Jedna od Ofelija smjesta je izvadila iz svoje torbice bijeli ubrus i prostrla ga u trávu ispod bagrema. - Hocemo li piknikovati? - pitala je. - Tu negdje mora biti podzemní izvor - viknuo je Petar od potoka. - Usred ove vručine voda je kao led. Ali desetak minuta kasnije, Roko, koji nije ni silazio s ceste nego sjedio na njenom rubu spustivší samo noge u trávu, sam, prašnjav, napět, ni najmanje se ne opustivši na odmorištu, osovio se naglo i zabacio torbu preko ramena. - Hajdemo, ljudi. Nije više daleko - rekao je. - Da stignemo prije mraka. Hajde. Gradina čeka. Onda se raskravljuj do mile volje. I govorio je dotle dok se i zadnji medu nama nije spakirao i pognute glave, sa zavišcu se osvrčučí prema travnatoj oazi, pogrbljen kao deva, uspentrao na cestu i krenuo dalje, nji-šuči se pod nevidljivim i sve večim teretom. Tako smo u pogruženoj šutnji marširali dalje, rasuta kolona, ne gledajudi se medusobno u oči nego spustivší pogled u prašinu pod nogama. Voda u čuturicama uskoro je postala mláka i ustajala, a i samo sječanje na svježinu potoka pretvorilo se u nešto pomalo stidno, i ničega nije bilo iza nas što bi nam izgledalo vrijedno posebnog žaljenja, niti čega ispred nas što bi bilo vrijedno posebnog željenja. Nápor je radao gorčinom. - Pa da ga čoyjek ne mrzi! - rekao je netko kraj mene. Nisám ni podigao pogled da vidim tko govori. Glas je bio pun jeda, prosiktan kroz zube, nemocan. Uskoro je taj isti glas govorio u meni samom. Hodali srno u dugoj šutljivoj mržnji, kroz vreli pejzaž kojije podrhtavao pod sunčanom jarom. TAKO SE DESILO (DESILO VELÍM, jer se ne može reči da je tko od nas išao po někom planu, još manje je U to želio ili ne želio - pitanje se uopče nije postavíjalo) da srno oko podne stigli u neko mjesto, a da to zapravo nismo primijetili. Iznenada srno se našli medu prvim rijetkim kučama koje su pred nama naprosto izniknule iz pejzaža. Cijelo mjesto, kako srno uskoro mogli vidjeti, sastojalo se od dva veoma duga, veoma jednolična niza kuča poredanih s obje strane ceste. Cesta se suzila i vijugala sada izmedu pročelja kuča, kao rijeka u kakvom kanjonu. Sve su kuče bile otprilike jednako visoke, zidane prizemnice, ožbukane prilično dávno, sada vec trošne, i sva su vrata bila zatvorená, svi prozori zaštičeni sklopljenim škurama. Škure su bile jediná varijacija u tom mje-stu: bilo ih je tamnozelenih, sivih, smedih, crnih, čak i jarkocrve-nih. Ali sve su bile zatvorene. Vručina je bila nepodnošljiva. Sunce se stostruko reflektíralo od bijele kamene prašine na česti i izmedu sivih glatkih židova koji su nas pritješnjavali kao zmijoliki lijevak. Nije se osječalo ni ono malo syježeg daška koji nas je pratio dok smo bili na otvorenom. Nikoga nije bilo na česti. Hodali smo kroz mrtav grad, u potpunoj tišini. - Mora da ipak ima nekoga - rekao je Petar muklo -samo su se valjda pozaklanjali pred vručinom. - Možda su čuli da dolazimo - rekao je Vladimir. - Ma valjda ima, bogamu, neka krčma - rekao je Ivan. -Nešto valjda radi i po vručini. - Naša glasovita gostoljubivost vrijedi samo za pristojne ljude - upozorile su Ofelije - a ne za ovakve probisvijete. Prolazili smo kraj síijepih prozora osvrčuči se lijevo i desno za nekim znakovima života. S večine prozora boja se vec ljuštíla, ali neki su bili syježe obojeni, i to nam je dávalo kakvu-takvu nadu da ipak postoji nešto živo u ovom sablasnom gradu. Tada smo ugledali žene. Bile su na prozoru ne višem od metra iznad zemlje -znáte kakve su prizemnice u provincijskim mjestima. U prvi čas osjetio sam olakšanje videči otvoren prozor, makar bio i jedini. Ali onda smo se priblížili, kao začarani prizorom, i mogao sam vidjeti žene izbližeg. Bile su tri, sve tri neočekivano goleme, i s taj ale su u crnom ždrijelu prozora kao živa slika uokvirena sa strane tamnocrvenim škurama; jedna se naslonila golim podlak-ticama na prozorsku dasku, o jedno rame objesila joj se druga, a treca je stajala s druge strane, uspravna i opuštenih ruku. Bile su na niskom prozoru, tako da smo im ali dojam da ih gledamo s visine - što zbog niskog prozora, što opčenito. Neču to nazvati prezirom ili potcjenjivanjem, ali u naš odnos prema njima uvuída se, umjesto zahvalnosti i olakšanja koje smo u prvi mah osjetili, neka vrsta pomanjkanja odgovornosti koju putnici-prolaznici osječaju prema ljudima onih krajeva kojima samo prolaze, bez namjere da se tu zaustave i puste korijenje. Osječali smo da naš svijet neminovno prolazi mimo njihovog i da se dodiruju samo površno, samo slučajni trenutak. Čemu tu onda osječati neke ograde, obzire, skrupule? Smijali smo se bezobrazno, šeretski, prosto. Žene su nas gledale s prozora odgovarajuči na naš smijeh istim takvim šeretskim, drskim smijehom, gurkajuči se medusob-no, tri křupne, monumentálne, stamene žene na uskom otvoru prozora, krupnih, nasmijanih lica, širokih jagodica, nerazmjerno krupnih oblih ruku, kao da ih je Kljakovič naslikao; oslonile su svoje mesnate, mišičave podlaktice na prozorski prag, ugnijezdiv-ši na njima svoje omaŠne zdravé grudi, kao da ih nude na golemim smedim pladnjevima, grudi poput krupnih zrelih dinja, u grubim, gotovo muškim košuljama, od ne sasvim izbijeljenog seljačkog platná. Smjenjivale su se na najpogodnijem mjestu prozora robusno se otimajuči za prostor, ali jedva da se moglo razabrati koja je koja, jer su sve tri bile slične kao goleme bron-čane blizanke u postamentu kakvog spomenika. Ljudi, te žene su bile monstruozno goleme! Sto smo bliže prilazili, činile su nam se sve veče. Tri gorostasne, tople, jake žene, malo razbarušene, poluraskopčanih koŠulja - kao da su tek maloprije ustale iz vruče postelje - gledale su nas otvoreno, drsko, proždrljivo, nesputano, kao što su im křupne grudi pod 80 81 košuljama bíle očito nespútaní valovi mesa, i smijale su nam se, napola porugljivo, napola požívajúci nas, gurkajuči se mettusob-no s ironičnom lasrivnošcu, s priprostim nagovještajem pohote, tri praiskonski mocne ženke nezajažljive snage, koje su bile svjesne i pokazivale je na sve strane, tri žene na niskom prozoru u bezimenom pustom mjestu zvale su nas iz razdražljive polutame, iz zagušljive unutrašnjosti s neprozračenom postelji-nom, vukle su nas poput golemih neodoljivih magneta da ude-mo u vlažnú tamu što miriše po njihovu znoju i jetkim sokovima, iz žege i sparine, s okuke vijugave ceste, odakle se i tako i onako nije vidjelo kamo dalje. Kakav je Odisej ovdje potreban da zaustavi svoje mornare! Poput Maelstroma, viroví su nosili nas brod prema niskom ponoru prozora. Kako se slatka i konačna činila zagušljiva paklena tama iza njihovih širokih leda! Zaustavili srno se drhteči pomamno, na samom rubu ponora. Svega još několiko koraka dijelilo nas je od žena. Sto nas je spriječilo da ih ne predemo? Ne znam. Sve je bilo dobro bez riječi. Što nas je natjeralo da u tom času progovorimo i rastje-ramo slatku omaglicu u koju srno tako naglo tonuli? Zaustavili srno se i počeli dobacivati dosjetke, izazove, prostotě, kao da nas nešto iznutra na to prisiljava, došaptavajuči nam riječi kao da nam lijeva otrov u uho. U neprilici svaki pred sobom prikrivali srno cerekanjem, uzajamnim pogledavanjem, gurkanjem, sve tjeskobniju spoznajú kako su sve te prostotě suvišne i nepotrebne, da i sami ne shvačamo praví smisao onoga što govorimo, več samo nemocno osječamo da se tíme nešto beznadno i nepovratno kvari. Žene nam nisu uzvračale, več su se i dalje samo smijale, šutke, drsko, ali s dostojanstvom što ga imaju živo-tinje, beskrajno nadmočne našem pubertetskom nadmetanju riječima. Iznenadnost i snaga prvotnog doživljaja mrvila se pred nama kao kula od karata. Došlo mi je da zaplačem. Zašto smo to učinili? Možda zbog prolazničkog přezírá, a možda zbog kolek-tivnog duha jer nas je bilo převise, i možda smo se stidjeli jedan drugoga, i možda ovakve odluke čoyjek može donijeti jedino sam, možda ima prilika koje jedino sam čovjek može iskorisúti; ili smo se možda u posljednji trenutak uplašili pred tím monumentálním prarodíte^kama, osječajuči da smo im nedorasli. Ili smo se možda osjetili nedostojnim i zato se osvečivali. Možda pomalo od svega toga. I sudbonosno smo zastali. Naše dvije Ofelije, toliko razli-čite, gotovo dečkiči, gotovo bespolci u usporedbi s ovim grandiózním ženskim jakotama na prozoru, demonstrativno su se povukle několiko koraka u stranu i odande indignirano frktale na svaki nas gest. Ali pored sve indignacije nisu mogle da ne gledaju i da ne budu fascinirane ritmičkim rituálom ruku što smo ga kao kakav plemenski ples plodnosti izvodili pod prozo-rom. Vladimír, fotograf, smaknuo je na trbuh svoju kožnatu torbu s kamerom i udarajuči po njoj tam-tam, pjevušio je stegnutim glasom, ispred svih, kao vrač, bezobrazno se cereči: Oj, djevojko košulju podvrni, Što se ono med nogama crni a žene su na prozoru grohotale zabacivši glave, i njihovi su monumentální vratoví bljeskali pred nama poput zrcala - sitno mišičje na tím vratovima ísprepletalo se u čudesnom kaleido-skopskom treperenju poživa i želje, topline i pohote. U tom třenutku upleo se Roko (kad več vise nije bilo zapravo potrebno, znam) i tek tada, kad je prigovorio, shvatio sam da on i nije sudjelovao u nijemoj igri, i da je do tada stajao iza nas razrogačenih očiju u kojima se zrcalio očaj, užas, odvratnost, što li? Zar je peder? upitao sam se, ne znajučí ništa boije. - Jeste li poludjeli? - govorio je Roko nervozno, prigu-šeno, kao da se boji da nema više mnogo vremena. - Što, nikad niste vidjeli ženské? Kao da su vas s robije pustili. Pustíte, ljudi. Poslije. Kasnije. Treba iči dalje. Hajdemo, molím vas lijepo. Hajde, kad varn kazem. Nije vise daleko. Zaboravili ste: Gradina čeka. Zar čete s ovima ovdje... Zbog ovih ovdje... Ljudi, ídemo... Skakutaoje od jednog do drugog, prijetio i molio, pote-zao nas za rukáve, pokazivao na cestu, upozoravao na naše Ofelije, koje su nam davale do znanja da su uvrijedene i da nas preziru, i tek bi s vremena na vrijeme, iskosa, ispod oka, neki put pogledao žene na prozoru, kao što čovjek kqjemu se žuri i kojí nema novca gotovo s mržnjom gleda izlog s igračkama u kojí su se zatelebala njegova nerazumna djeca. I konačno, u atmosferi je nešto nepovratno puklo, i vidjeli smo da moramo dalje. Kad smo napokon krenuli, polako, jedan po jedan, Roko je odahnuo. Pogledali smo žene još jednom, s beskrajno nemoc- 82 83 nim žaljenjem, i prod užili sredinom ceste ne usudujuči se skre-nuti ni lijevo ni desno, kao da se bqjimo kuča. Premda su svi drugi prozori bili zatvorení i kapci čvrsto sklopljeni před úžas-nom vručlnom, i mi smo hodali u sparnoj šutnji osvrčuči se pre-ma onom jednom prozoru kojí je, činilo se, bio otvoren úpravo sada, samo u o voní času, baš za nas, posljednja prilika koja nam se pruža, i pozivao nas da se predamo njegovom toplom spaso-nosnom zagrljaju. A možda je taj prozor uvijek tu, uvijek otvoren, utješio sam se (lesetak koraka dalje, možda se uvijek možemo vraáti. - Ljudi moji - rekaoje Petar iznenada - kako su veliké! - Goleme! - rekao je Ivan hihočuči. - Podsjetile su me na onaj vie o vrapcu i slonici. - Prostak - rekle su Ofelije. - Tko bi onakve grdosije zadovoljio! - rekao je Roko. -Ubile bi boga u varna. To mora da su neke ženetíne! - rekle su Ofelije, -Onako se nuditi svakom tko prode. - Naša diljem svijeta glasovita gostoljubivost - rekao je Vladimír. - Kako su veliké! Ponovio je Petar željno, vukuči noge cestom i podižuči prašinu. - Osim toga - rekao je Roko kao da nastavlja misao koju je prije započeo - tko zna nema li u ovom kraju endemičkog sifilisa? Jara je bila neizdrživa. Hodali smo još neko vrijeme nera-spoloženi, povučeni duboko u sebe, razmišljajučí svaki svoje, važuči neke nevidljive, neopipljive vrijednosti u odnosu prema tri teške, jake žene koje su nam bile tu, nadohvat ruke, dok se uopče nije razabiralo kamo černo dalje i hočemo li nekamo stiči. Ali ništa se nije dalo učiniti. Bilo nas je, kao sto sam rekao, převise: pažili smo budno jedan na drugog. I onda najednom, kad je slika žena počela več polako blíjedjeti u našem pamčenju, Petar, koji je zaostao u hodu, zaustavio se iznenada nasred ceste otiruči znoj s čela i nervozno skidajuči naočari, brišuči ih prljavom maramicom, daleko iza nas, nekako malen, sam i pogrbljen u lijevku ceste što se gubila u perspektivi, i viknuo je izdaleka nekim visokim zategnutim gla-som, izobličenim možda od nesavladive želje, možda od preteške odluke, glasom koji sam jedva prepoznao: - Stanite. Svi smo zastali i osvrnuli smo se jednakom kretnjom, poput krda. Činilo mi se trenutak da sam u nekim očima vidio isti onakav nagao proplamsaj nade, kratak očajnički bljesak, koji se tako cesto medu nama ponavljao, da se zatim smjesta ugasi. Petar je stajao, usredotočen na brisanje očala, nasred ceste i rekao, sad tise i prirodnije: - Razmislio sam malo, ljudi... i eto ... što god vi řekli da řekli... Roko je několiko puta žurno koraknuo prema njemu kao da ga želi spriječiti da ne izgovori posljednje presudne riječi. Ali nešto ga je zaustavilo na pola puta. - Koji ti je bog, Petre? - pitao je slabím glasom, zaustav-ljajuči se nesigurno kao d a traži ravnotežu. - Ništa - rekao je Petar. - Ništa mi nije, Roko. Samo ne idem dalje. Idem natrag - pokazao je palcem iza leda. Svi smo ga nijemo gledali. Osječao sam kako u nama naočigled raste neki nagonski otpor, kolektívna osuda. Ovako svi zajedno nismo odobravali njegov postupak, iako je, misiím, svaki od nas pojedinačno želio biti na njegovom mjestu i zavidio mu na hrabrosti, ili na kukavstvu, na slabosti ili na snazi. - Budi drug - rekao je Roko - svi smo zajedno posli i svi černo zajedno ... Ti nam třebas kao znanstvenik. - Oprostíte - rekao je Petar trepčuči na suncu nešto od syjetla, nešto od nepriiike - neču da kvarim izlet, ali... nije sve ni u znanosti. - Nema smisla da se sad dijelimo - rekao je Roko. Petar je šutio gledajuči kroz stisnute kapke. Onda je naglo nešto u sebi presjekao: - A zašto ne bi bilo? - upitao je, i bilo je očko da je njemu jasno da smisla ima, i okrenuo se, i iznenada laganim, veselím korakom, kao daje naglo stresao s leda onaj golemi teret koji smo svi osječali, krenuo ravno prema kuči s tri divovske žene, cijelom jednom svijetu što je sada pripadao isključivo njemu. Gledali smo za njim kako odlazi malen i sada živahan niz duboki kanjon ceste. To sam možda mogao biti i ja, pomislio sam. To dio mene odlazi, osječao sam. Šutjeli smo tako několiko časaka u pogruženom razmisljanju, a onda smo krenuli dalje, i začas je svako od nas imao nešto da kaže o Petru, o tomu kako je njegov postupak zapravo nekorektan, antikolegijalan, kako on zapravo i nije praví drug, kako nas je napustio, da kažemo točno, 84 85 dezertirao, i da što mu je to trebalo sad kad smo i tako blizu cilja, ako hoče žensku, je li, može je uvijek naci, a ne baš sad, i sve tako. I moj je glas našao svoje skromno mjesto u tom koru. Kad se govori u ime korektnosti, svi treba nešto da kažu. Gledao sam pred noge kao i drugí, hodao i govorio. Znali smo u dubini duše da smo svi mogli učinili isto, i pojedinačni stid zbog kolektivnog ponašanja sprečavao nas je da jedni druge pogledamo u oči. JARA JE POTMULO ŤUKLA u našim sljepoočkama. Sutnja je trajala cijelu yječnost. Hodali smo dalje pustím vijugavim grádom ne susrečuči nikog živog. S kuča su nas gledali zatvorení kapci. Na svákom novom závoju nadali smo se da černo iziči na otvoreno, ali s obje strane ceste dočekivale su nas stalno kuče i samo kuče i uvijek iste kuče, tako da smo povjerovali da se vrtimo u krug. Išli smo sporo, bezvoljno, šutke. Samo je Roko zadržao kakvu-takvu živahnost i kružio u hodu medu nama, ne usudujuči se doduŠe govoriti ali zavirujuči nam zbunjeno u pognuta líca, i učinilo mi se, kad je isto tako pristupio meni, da u njegovim očima vidim očajavanje zbog naše tromosti i bezvoljnosti. Pod-sticao nas je, ali kao da mu se samom smučilo. Nijemo nas je ohrabrivao, a samom mu je trebalo ohrabrenja. Gotovo da osje-tim sažaljenje prema njemu i da progovorim, da ga osokolim, da mu kážem da sve razumijem (iako ništa nisam razumio), ali nekakav nijemi prkos, zluradost, pa čak i zavist, nisu mi dali. Stegao sam zube i šutio kao i drugi. I kad smo nešto dalje, u tom predugom nizu kuča, ugledali širom otvorená podrumska vrata u koja su se, nekamo duboko u tamnu unutrašnjost, spuštale s ruba ceste strmé kamene s tube, i nad tím crnim širokim hrastovim vratima s golemim rezama rasklopljenim na jednu i drugu stranu do žida, pribijenu običnu neblanjanu dasku na kojoj je craom uljanom bojom i nespretnim primitivnim rukopisom pisalo VINO NA-RÁVNO, Roko je s nekim jedva dočekanim olakšanjem, s usplahirenom veselošču, s izvještačenom širokogrudnošču skre-nuo prema vratima i glasno, lažno-bezbrižno viknuo: - Momci, vino, naravnol - i odbrzao neravnim kamenim skalama poput kakvoga žustrog raka dolje u tamnu rupu koja ga je spremno progutala, i u koju smo svi nagrnuli za njim, žudno se gurajuči, sretni što načas ízmičemo vručini, što načas zabo- 86 ravljamo put, što u tom gradu ipak ima neko mjesto za nas, što čemo vidjeti kakvog bilo živog čovjeka i, konačno, što čemo se oslobodia mučnog dojma što ga je na sve nas ostavilo Petrovo dezertiranje. Spustili smo se u gomili u duboku konobu u kojoj je bilo tamno i prohladno, i kad su nam se oči prilagodíle svježoj baršunastoj tami što je mirisala na vinske gljivice i ocat i vlažan kamen, razabrali smo několiko golemih bačava na uzdužnim gredama, i vinski tijesak, i omašne hrastove kace okované obru-čima, i bakrene štrcalice s malahitno zelením pjegama, i drvené netesane klupe posred konobe, i niz malih bačvica razasutih unaokolo, i neke vrece, valjda s krumpirom, i težački alat, i goleme vijence luka po zidovima, osjetili smo se domáce, prisno, olakšano. Posjedali smo okolo na bačvicama i klupama i vrečama, razvezali malo obucu, obrisali čela, raskomotili se i počeli svi u jedan glas govoriti, govoriti, govoriti o bilo čemu, samo da se govori, da se čuje ljudski glas, govoriti veselo, izletnički, dok je nekakav mršav i žilav starčic bez zuba, rijetke kose, sav kvrgav kao korijen masline, jedan od onih starčka bez godina koji kao da vječno žive, vlasnik konobe, živahno skakutao oko nas i kroz slavine natakao iz bačava u stožaste gostioničke litrene boce gusto crno vino što je klizilo u boce poput tekučeg baršuna -"što čete, što čete", govorio je bezubo, "pravimo uvijek samo crno; takva nam je baština; teran, teran; malo ga još tko pravi čistog" - i dodavao nam boce kao da ih uopče ne broji nego ih dijeli besplatno, tek da ugodi gostima, i mi smo pili trpko hladno vino puno tanina, gustog okusa, od onih seljačkih vina koja su gusta kao vinska čorba jer su u tom kraju ljudi štedljivi, koji bi i dušu iscijedili iz dropa da je ima, a i bačva je valjda vec bila pri dnu, a mi smo pili i govorili, govorili i pili kao da se natječemo tko če sigurnije i brže zaboraviti malopredašnji dogadaj, ili zaboraviti možda uopče. Starac je poskakivao oko nas dodávajúci nam oslikane zemljane vrčiče ("Pij, Ante", "Pij, Ive"), "svákom svoga, svákom svoga", dolijevajuči vino do samoga ruba, mrmljajuči nešto tek napola razgovijetno kroz svoje bezube desni - nešto kao "ovo je muka moja, ovo je krv moja" - i uskoro smo svi več bili lagano omamljeni, i brbljali smo i dalje svi u isti mah, i nadmetali se tko če vise nahvaliti vino, dok je starac sve to slušao i zadovoljno se cerekao nekim visokim i prigušenim hihotom. Bilo je prirodno 87 da u njegovu zadovoljstvu ima nešto od ponosa gazde kojemu posao cvate, i nešto od gostoljubive radosti koja se joŠ uvijek može sresti u maUm zabačenim rajestima, ali učinilo mi se da u njegovim sitnim uskim očicama što su bljeskale izmedu namreš-kanih kapaka, vidim sjaj neke zluradosti, zlobe, čega li? U jednom prosvijetljenom, zaustavljenom trenutku pri-mijetio sam tu zlobu, i trgnuo se od ubodá nekog nejasnog straha, ali trenutak je munjevito prošao izgubljen u pijanom brbljanju i komešanju svih ostalih, i možda sam se još bio upitao: "zašto zloba"? ali nisam znao što da odgovorim, převise sam več bio popio, a osim toga netko je meni, ili sam ja nekome govorio nešto što se u tom času činilo neizmjerno važnijim - iako, sada znam ništa nije moglo biti. važnije - i nisam mogao dokučiti čemu zluradost u starčevom smijehu, i zaboravio sam i pitati. Starac je za trenutak prekinuo svoje zmijuljanje medu nama i svoje nejasno mrmljanje, da bi doviknuo kroz vrata u mračnoj pozadini konobe: - Donesi, Mare, malo sira i pršuta. Nitko odavde nije otisao ni gladan ni žedan. Malo maslina, malo mendula? Nastavio je skakutati oko nas unoseči nam u lice svoje zbrčkane obraze, svoje sitne zlobno-vesele očice, dolijevajuči vino i lijevo i desno. Več smo se svi bili poprilično naljoskali, naglo pijuči hladno vino nakon vručine iz koje smo došli. Galama je postupno jenjavala i uskoro smo više mumljali nego govorili. Pqjavila se Mare, njegova žena valjda, debela spodoba u crnoj seljačkoj haljini do gležanja, podbradena maramom, golih podlaktica, i donijela je sira i pršuta na drvenim, grubo izdjelja-nim pladnjima, zdjelicu maslina, zdjelicu mendula, i kad je bez riječi otišla iz konobe, čulo se kako negdje iza žida ravnomjerno tuče mendule kao da zabija čavle. Možda zbog toga muklog zabijanja, možda zbog pravil-nog reda neotesanih klupa, možda zbog vijenaca luka što su visjeli na židu, možda zbog prigušenih glasova mojih prijatelja, učinilo mi se da u atmosferi ima nešto grobljansko, kao da smo na nečijim karminama ili kao da smo sami duboko pod zemljom, u mračnoj i hladnoj kamenoj obiteljskoj grobnici. Valjda je sve, cijelu obitelj obuzelo slično raspoloženje; primijetio sam kako moji drugovi panično obliječu pogledom oko sebe, kao da se boje da če ugledati nekog iza leda, ili kao da traže izlaz za svaki slučaj. Strašno mi se mutilo u glavi. 88 Primijetih kako Roko, kao i uvijek, stoji malo po straní, oslonjen uza zid, s nekim čudnim izrazom lica, izrazom u kojemu se miješalo suosječanje sa žalošču, gnušanje s opčinjenošču. Nisam se usudivao da razjasnim sebi taj izraz. Roko je gledao u čašu u ruci vrteči u njoj vino, od kojega možda nije popio ni dva-tri dobra gutljaja. Zašto? upitao sam se načas. Sto se pravi? pomislio sam. Čemu ta afektacija? Sada znam: nije se pravio. Ali mnogo je lakše biti nepravedan nego potražiti pravi odgovor. Nagla veselost koja nas je bila obuzela kad smo ušli u konobu i počeli piti, sada je posve nestala, glasovi su utihli. Mislim da je Vladimir, úpravo zato da bi razbio tjeskobu i poti-Štenost koja se spuštala na nas poput mrtvačkog pokrova, otpo-čeo scénu. Ljuljajuči se nesigurno na nogama doteturao je do jedné od velikih bačava i počeo po njoj dlanovíma udarati tanvtam, isprva lagano a onda sve snažnije, kao da pada u trans. Jeziv potmuli ritam, ispunio je cijelu podzemnú prostoriju. Gledali smo ga sa strahom, ukočeni. Nitko nije reagirao, Vladimir se umorio, klonuo isto tako naglo kao što je i počeo. Stajao je tako několiko trenutaka, oslonjen rukama i čelom o bačvu kao da očekuje odgovor iznutra. Zatím se od nje odgurnuo kao da se ne može uspraviti samim tijelom, i ljuljajuči se raskriljenih ruku odšepesao je do hrpe vreca s krumpirom i izvalio se na njih, razbacivši udove kao daje raspet. - Daj, starí, još vinčine! - urliknuo je u potpunoj tišini. Starac je spremno pristupio i dao mu u ruku punu čašu. Starčevi su pokreti odjednom postali korisni, - Na eks! - Vladimir je žedno nagnuo čašu, ležeči na vrečama, i vino mu se prolijevalo iz kutova usána, ostavljajuči dvije jasno crvene pruge, kao da su mu iskočile dvije žile na vratu. -Još vina! - riknuoje Vladimir. - Pa nek sve ide u božju mater. Na eks! Široko je razmahnuo časom iz koje se ostatak vina rasprsnuo konobom. Sve nas je osula kiša sitnih tamnocrvenih kapljica. Dvije Ofelije, da prikriju iznenadni strah, glupo su i pijano hihotale kao da se radi o kakvom gimnazijskom nestašlu-ku. Sjedile su zajedno na jednoj klupi, stisnuvši se jedna uz drugu, stisnuvši koljena, stisnuvši oči iza zamagljenih očala. 89 - Kakav izlet, kakva Gradina! - vikao je Vladimír. - Ovdje treba ostatí. Ovo je mjesto za bogove. Bogova nema, onda je za nas. Što nam ovdje fali? Daj vina stari. Šutjeli srno i slušali. Starac mu je nalio vina. - Što nam još fali? - retorički se pitao Vladimír izvalivši se s vínom u ruci. - Hodi amo, moja Ofelijo, hodi amo da je razdrmamo. Pamětná budi, zástoje čuvaš? Za kogaje čuvaš? Teško je bilo ocijeniti kojoj se od njih dvije obrača. - Prostak jedan - rekle su obje, stisnuvši se još blíže jedna drugoj, stisnuvši još jače koljena, ali su se i dalje glupo cerekale. - Što sam ja bogu skrivio? - okrenuo se Vladimír starců retorički, unoseci mu se u lice, dok je ovaj stajao kraj njega s bocom vina, svjetlucajuči zlobnim, pažljivim očicama. - Sto ispaštam da morám ko hodočasnik premjeravati ceste po ovoj vručini? - Ne moraš - rekao je Roko toliko tiho da se jedva čulo. Vladimír je čuo. Možda to i nije Roko rekao, več Vladimírov unutarnji glas. Možda smo svi to samo mislili. - Točno - urlikao je Vladimír. - Ne morám. Tko druk-čije kaže, taj kleveče i laže. Ne morám. Nisám ja ničiji rob. Slobodan čovjek. Jeľ tako? Ima li koga protiv? Nema. Jedno-glasno sam izabran za slobodnog čovjeka. I sad kad ste mi poklonili povjerenje, drugovi, da opravdam, pažite, da opravdam to povjerenje, ja ču se ovdje naljoskati kao svinja i ostajem ovdje spavati. I možete me poljubiti u dupe. - Dosta si pio - rekao je Roko tiho s někom neočekiva-nom intimnošču. - Prestaní, Vlado, molim te. Idemo dalje. Moramo dalje. - Kamo dalje? Nema dalje! - zaurlao je Vladimír razapet na vrečama s krvavo vinskim tragom na usnama. Odjednom se uspravio udarivši se rukama po koljenima. - Što si, koga vraga, zaintačio? Jesi li mi ti čača, što? Cijelo vrijeme nekamo tjeraš. A kamo? Tjeraj druge. Tjeraj koga hočeš. A mene pusti na miru. Jesmo li izglasali da sam slobodan čovjek? Evo, uzmi Ofelije. Tebi se i one računaju u poene. One če s tobom na kraj svijeta. I bolje da idu kad ne daju. Hajde, Ofelije, naprijed u nove pobjede. Naprijed u samostan! - Prestaní Vlado - rekao je Roko opet. Idemo. - Pusu" me da pijem na miru - otresao se Vladimír. 90 - Pustite čovjeka da pije kad hoče - rekao je iznenada starčič. Ovo su bile prve riječi što ih je izgovorio glasno i jasno. Glas mu je sličio kriještanju ptice. - Ne miješajte se - otresao se Roko. - Što se to vas tiče? Starčič se smjesta uvukao u sebe. - Ništa. Samo velím. Roko se ponovno obratio Vladimíru. Pogled mu je bio blag, mučenícki, pun razumijevanja, kao što samo jedan patnik može razumjeti drugoga. - Nemoj, Vladimíre, više - rekao je. - Rekao si što si imao; ali dalje se mora. - Ja ostajem - rekao je Vladimír histerično, s pijanom upornošču. - On ostaje - rekao je starčič kao jeka, istím onim kriještavim glasom. - Moramo dalje - molio je Roko očajnički, na rubu nemočnih suza. - Vladimíre, nemoj, dosta je. - Tebe mi je dosta - rekao je Vladimír odjednom sa zločom u glasu. - Koga se tu vraga praviš važan? Što si ti bolji od mene da me tu vodaŠ kao majmuna po vručini? U ime čega? Ne idem, kad ti kazem, ne idem. - On ne ide - zakriještao je starčič pobjedonosno. Roko je pogledao starca i Vladimíra, dugo i samilosno. Svi smo ustali na noge. Bilo nas je, morám reči, strah. Platili smo vino, sir i pršut, sve vrlo jeftino, ali smo duboko u sebi znali da smo za sve to platili neku drugu, puno veču cijenu, i da smo za ; nju dobili nešto za što se nismo pogadali. Nerazgovijetno pro-mrsili smo pozdrav, ne gledajuči nikoga u oči. Izlazili smo jedan po jedan iz konobe. Vladimir je pogledavao za nama, malo blijed i preplašen od posljedica svojih * riječi, svojih odluka, ali starčič je nepřestáno stajao kraj njega s Ípunom bocom gustoga crnog vina, i Vladimir je - to sam vidio trenutak prije nego što ču iziči na začelju šudjive koloně -pažljivo podmetnuo času i starčič je u nju lijevao gusto, baršu-nasto vino. USKORO SMO IZAŠLI IZ MJESTA i nastavili dalje pu-tem, odmjerenim i ujednačenim korakom, kao ljudi koji imaju još daleko putovati. S maramama oko vrata, naprtnjačama i torbicama djelovali smo kao veselá izletnička družina. Ali ovako \ 91 prorijedeni bili smo snuždeni, nevoljki, i nepřestáno syjesni tjeskobne napetosti koja nam je pritezala korak. Znali smo da nas ona drži na okupu; znali smo da može svakog časa popustiti: nismo znali čega da se više bojimo. Hodali smo. Posljednji ostaci mjesta - ograde, vocnjaci, poneka daŠ-čara - promakli su mimo nas, i hodali smo sada jednoličnim suhim krajolikom koji se uopče nije mijenjao. Brežuljci su bili jedan kao drugi, gromače i polja toliko nalik jedno na drugo da se činilo da se stalno vrtimo ukrug. Cesta je jednoliko puzala izmedu kamenja, siva i prašnjava. NiŠta se nije javljalo u vido-krugu: ni vodenica, ni bijeli konj, ni krčma s vinovom lozom před vratima. Nelagodna sjena usamljenosti spustila se na našu malu grupicu, nepojmljiva, sablasna kao pomrčina sunca. Napetost i samoča su nas disciplinirali, zbili, povezali kao kakvu malu vojničku jedinicu na opasnom zadatku. Pogledao sam lica oko sebe upravljena naprijed, uz cestu. Bili smo mala vojska, ali bili smo kao vojska. Hodali smo. Odjednom, mnogo kasnije, Ivan je zaviknuo: - Gledajte, kuča! - i ja sam osjetio olakšanje u njegovom glasu. Ostali su živnuli, zakomešali se i stali se propinjati na prste. - Gdje? Gdje? - pitale su Ofelije izduživši vratové kao skladní par žirafa. - Ma gdje on to vidi kuču? - Eno, kuča - rekao je Ivan. - Eno još jedné. I tamo iza nešto kao crkva. Hodali smo dalje, ali strojní korak nam se poremetio. Svi su željeli vidjeti kuču, ali nitko je nije vidio, ma kako naprezali oči. - Sada se više ne vidi; zamakla je za brdo - izjavio je Ivan. - Vidio sam je samo načas, ali jasno. Brzo čemo doči dotamo, vidjet čete. U glasu mu je bila sigurnost i radost, tolika da sam se začudio. - Da se bar napijemo vode - rekao je Ivan, a u glasu mu je i dalje iskrila neshvatljiva radost. - Da joj bar onjušimo miris. Hodali smo dalje, sada več mnogo življe. Ivan je gotovo poskakivao i pjevušio ispod glasa: Doša san ti iz veliká svita Donija ti nisun ništa weg puta 92 Ali nitko nije prihvatio pjesmu. Ivan je glasno uzdahnuo i rekao usred prašnjave makije, kamenjara, trnjaka, koji su nas dovdje dopratili: - Kakav lijep kraj! Kakav lijep kraj! - Vrag ti i takvu íjepotu! - řekla je jedna Ofelija. - Ne huli boga, OfeUjo - prekorio sam je automatski. Ali i ja sam bio začuden tolikim Ivanovim oduševljenjem. Roko je sada koračao daleko ispred nas; Ofelije su malo zaostale. - Vidíš - rekao je Ivan - ima krajeva koji čoyjeku mogu nešto dati. Koji su zahvalni, kao što ženské znaju biti zahvalne. Što im više pružaš, više ti vracajú. Ovo je takav kraj. - Slijedimo li analogiju sa ženskama, onda, je li, svaki kraj ... - rekao sam. - Ne - rekao je Ivan. - Ovo je takav kraj. Kraj koji se čoyjeku odužuje někom plemenitom, starovremenskom kurto-azijom za učinjen posjet. Kraj se osjeca primiječenim, počašče-nim, i uzvrača ti čast. - Prilično skromnih razmjera, mora se reči - mahnuo sam rukom po krajoliku, - Daje što ima - rekao je Ivan s afektiranom poniznošču. - Moramo to cijeniti, jer daje ono što ima. Sve što ima, možda. Kuču u daljini. Gromaču. Malo polja. - Svaki kraj ima nekog vraga - rekao sam tvrdoglavo. -Kuču i malo polja ima svaki přebiti kraj. - Ima raznih - rekao je Ivan. - Vidiš, na primjer, Pariz. Bio sam kojekuda po svijetu, ali to mi je bilo najjasnije u Parizu. Što mi je zapravo pružio Pariz? Nije se udostojao ni da me primijeti. Nije mi uzvračao pažnju, ako shvačaš što hoču reči... Ne, nije da sam bio ravnodušan prema Parizu. Nisam bio. Dapače. Tko bi mogao biti ravnodušan - sous te pont Mirabeau coule la Seine et nos amours, i te stvari, ili stoje govorio jedan moj strie, globtroter, stari fakin Kad sam bio u Parizu vidio sam Mona Lizu a prostački nastavak uvijek bi samo šaptom završio u prísnom duetu s mojim starim, tako da taj nastavak ne znam ďo dana današnjeg, Tako sam možda i došao u Pariz kao neuk i naivan. Nisam bio ravnodušan. Ali Pariz je bio ravnodušan prema meni. To je kurva od kraja. On te príma kao što kurva príma mušteriju. Svi su ga pregazili kao očerupanu kokos. Sve príma jednako. 93 Kurva, velim ti. Koketira, istina, ali koke dra impersonalno, trgovački, sa svakim. Drpa te potpuno aseksualno, za lisnicu. Kurva. - Kad pristojna žena ne da svakom, ondaje frigidna koza - potúžila se jedna Ofelija iza nas što je ne uključujemo u razgovor - a čim někom pruží mali prst, ondaje odmah kurva. - Ja više ovako ne mogu dalje - izjavila je druga pred silním nepravdama. Zanesen u svoju ternu Ivan se nije ni obazro. - A ovaj je kraj, vidíš, zaljubljena ženská. On te je svjestan. On te uzima u obzir. Zahvalno te dočekuje, jer zna da samo njemu dolaziš. Prihvača te kao svoj dio. To, dragi moj, nije koketerija, to je ljubav. On te nagraduje svojim skromnim ljepo-tama ali nagraduje samo tebe. I čoyjek se obogačuje. Ničim se ne možeš obogatiti, ni novcem, ni znanjem, ni lukavošcu, ničim -samo ljubavlju i pripadanjem. A to ti može pružili samo kraj. Samo ovakav kraj. - Mistificiraš - rekao sam mu poučno. - Stvarno, zašto ne bih - rekao je Ivan dobročudno, ne dopuštajuči da mu se kvari blaženo raspoloženje. - Možda je sve to samo zato što je ovo moj kraj. - Kako misliš "tvoj"? Svakije potencijalno "tvoj". Třeba ga samo otkriti, da kazem, osvojiti. - Nije istina - rekao je Ivan. - Ovdje sam se rodio. SADA SMO VEC CESTOM DOŠLI DO KUČE koju je Ivan bio vidio izdaleka, a koja je bila skrivená našim očima {nismo je primijerili, nismo se ovdje rodili). Šutke smo se priblížili. Kuča je bila dvadesetak metara od ceste, potpuno oro-nula. Gospodarske zgrade iza kuče bile su napola srušene. Na prozorima nije bilo stakla, žbuka je posve otpala, na krovu su nedostajale cijele oblasti crepovlja. Polja oko kuce bila su obrasla kôrovom. Kameni zidič uz cestu bio je mjestimice srušen, na njemu kapijica od letava iskrivljena, polegla, pocrnjela, Nešto dalje niz cestu vidjele su se još dvije-tri kuce i kapelica. Sve je djelovalo napuštěno, zaboravljeno. Činilo se daje tu neko drugo vrijeme. Ivan je razrogačenim očima, vlažeci jezikom usne, pro-matrao svoj kraj. Što ako si se tu rodio, pomislio sam. K vragu i 94 rodenje ako si se tu rodio. Ako roditi se znáči negdje se rodití i biti vezan za to mjesto, k vragu i rodenje. - Sve je otišlo u vražju mater - rekao sam i činilo mi se da se moji miješani osječaji očituju u mom zaglušnom glasu: bilo je nešto zluradosti u mení koji nikad nisam imao osjecaj da sam se negdje rodio, i bilo mi je pomalo žao Ivana koji je toliko yjere polagao u to svoje rodenje. Ali Ivan se nije dao razočarati. - Ništa nije otišlo - rekao je. - Na siki je, al još tuje. Na polusrušenoj ogradi bila je pocrnjela daska s velikim nespretnim natpisom. PRODAJE SE upitati hod susjeda i jedna je iskrivljena, kišom isprana strelka pokazivala prema kučama u pozadini, gdje je valjda živio susjed. Zastali smo i tupo proučavali ploču. - I što sad? - rekao je Roko vrátivši se několiko koraka. -Koji vam je vrag? Zašto smo tu stali? Toptao je kao nestrpljivo kljuse. Ofelije su umorno sjele u jarak izmedu ceste i ograde, stenjuči i istežuči prašnjave noge. - Vidíš, prodaje se - rekao je Ivan kao da mu je netko prethodno protuslovio. - I ne može mnogo koštati. - To sigurno - nasmijao sam se. Ali Roko nije u tome vidio ništa smiješno. - Jesi li poludio - pitao je - jesi li i ti poludio? Da ne misliš kupovati tu ruinu? - Zašto ne? - rekao je Ivan samome sebi. - Ne može puno koštati. Jesam sirotinja, ali toliko para opet imam. - Kakvi su to sitnoposjednički interesi u jednom socijali-stičkom gradaninu? - upitao sam smijuči se i dalje. - Ovdje sam se rodio - rekao je Ivan neodredeno mah-nuvši rukom po krajoliku, kao da se hoce sjetiti točno gdje. -Ovdje negdje, svejeďno. Gurnuo je nogom kapijicu koja se bila zaplela u korov dvorišta. Ušao je i polako obišao zgradu, zavirujuči oko uglova, ogledajuči gospodarske zgrade, kucajuči po zidovima kao kakva osoba iz Gogoljeve Zenidbe. Zatím je preskočio gromaču prema polju i mahnuo nam. - Pričekajte me - viknuo je iz daljine. Uputio se prema kučama koje su se nazirale preko labirinta gromača. 95 Roko je několiko časaka bespomocno gledao za njim, a onda se proderao iz svega glasa: - Kretén! Idiot! Ludak! - Ivan se nije obazro. Roko je umorno odmahnuo rukom. Sjeli srno u jarak pokraj Ofelija, pod mršavu sjenu zídka. Roko je sakrio lice dlanovima. Šunce više nije tako stralno žeglo i bilo je ugodno sjediti nakon tolikog hoda na toploj travi, na prijaznom du. - Koliko čemo još ovako? - řekla je jedna Ofelija. - Ja dalje ne mogu - řekla je druga. - Da srno bar nekamo stigli - řekla je prva. - Mogla bih nešto napisati u referát. A ovako? Gdje srno bili - nigdje, što srno vidjeli - ništa! Naslonio sam se na gromaču, oprezno da mi se koji kamen ne surva na glavu, i gotovo zadrijemao uz njihovo gun-danje. Trgnula me nerazumljiva vika od kuče. Roko je skínuo ruke s lica. Lice mu je djelovalo umorno. Bio je Ivan. TrČao je prema nama preskáčuci gromače i nešto vikao. Posrtao je i dahtao kao pijan. Skočio je na ogradu dvorišta, zastao načas uzdignutih ruku kao spomenik, i doviknuo nam s likovanjem u glasu: - Moje dame i gospodo, pozdravlja vas novi kučevlasnik. Kocka je pala. Ostajem ovdje. I dalje je nešto nerazumljivo tepao, u sretnom zanosu. Skočio je s gromače i kroz korov, iz kqjega se sa svakim njegovim korakom dizala prašina, raskriljenih se ruku bacio prema kuči. Vrata su pred njegovim juriŠem pala u oblaku prašine. Iz kuče se čula lupa, rušenje, štropot, Roko je ustao i odšepesao, ukočenih nogu, do prozora kuče, prozora bez stakla i okvira. Zavirio je u mračnu unutraš-njost odakle su se i dalje čuli lom i trijesak. Nakon kratkog vremena vrado se i sjeo do nas. Pogledali smo ga. - Kupio je kuču - rekao je sumorno. - Za dvadeset tisuča dinára. - Za dvadeset tisuča je mogao ... - počeo sam, ali se nisam mogao sjedti što bi mogao. - Ostaje ovdje - rekao je Roko. - Sve što je imao kod sebe dao je kao kaparu. Više nema novaca ni za autobus da se vráti. - I što če tu? - upitala je jedna Ofelija. - Žiyjeti? Razmišljali smo. 96 - Žiyjet če - rekao je Roko napokon. - Kao i drugi. Ofelije su se odjednom usplahirile, osvrnule uokolo po polju, kučama, grmlju, kao da su tek sad shvatile gdje su. - To je strašno - rekla je jedna Ofelija. U glasu joj se ocitovala, prvi put otkako smo krenuli, neka istinska emocija. Nisam mogao a da se ne naježím. Nisam se usudio misliti zašto. Šutjeli smo neko vrijeme slušajuči vršljanje iz kuče. Ofelije su se počele nešto uzbudeno dogovarati. Saptale su i pogle-davale nas dvojicu. - Mi smo odlučile da dalje ne idemo - rekla je jedna nakon nekog vremena. - Vračamo se. Roko je bespomocno mahnuo rukama, - To jest, ostalo je samo nas četvero - objasnila je druga. - Što če ljudi reči? - Tko ima što da kaže? - upitao sam. - To jest, što če misliti. - Nema tko da misií. Vidiš da nema nikog. - Pa dobro onda - rekla je Ofelija ponosno, kao da zaključuje silogizam koji je dosad postupno razvijala. - Što bi mislili da ih ima? - To je svakako vrlo važno - rekao sam joj ozbiljno. Ugledali smo Ivana kako izlazi iz kuče teturajuči kao supijan, otresajuči prašinu s ruku i s odječe i smije se, Bože moj, smije se. Zanio se několiko nesigurnih koraka, a onda je, još uvijek nasmijan, sjeo na zemlju kao da su mu onemočale noge, i sjedeči tako, gledao nas zgrabivši rukama dva bušena korova, i pokazivao nam ih je kao da nam izlaže plodové svoje prve žetve i odmah ih odbacio da bi ubrao nove, a njegove su oči i kretnje govorile: ovo sve što vidíte, sve, sve, sve je to moje. Osjetio sam ubod závisti. Bio je toliko sretan. Ustao je, prišao ogradi i zasukavši rukáve kao kakav zdrav zemljoradnik, naslonio se rukama o kamenje. Ograda se malo zanjihala, ali nije popustila toliko da pokvari dramatičnost trenutka. -Ja ostajem ovdje - rekao je Ivan s pátosom. - A mi idemo natrag - zaskvičale su Ofelije. - Nečemo valjda dopustiti da nas ogovaraju da smo bili u parovima. - Ne da bi se što, nedaj Bože, dogodilo - rekao sam. - Zašto ste nas uopce vukli u ovu ... ovu avanturu -zacvilila je jedna Ofelija. - Sve je ispalo tako glupo i ... i besko-risno. 97 i - Niste kavalíři - optuživala je druga. - Mogli ste nas otpratiti natrag na autobus, pa onda idite kamo hočete. Nitko im vise nije obracao pažnje. - Slušajte, ostanite vas dvojica ovdje. Što čete u Zagrebu? - rekao je Ivan srdačno. - Neče nam bití lose. Ima bunar iza kuče. Ima tri sobe. Ima škrinja i klupa i stol. Nismo mu odgovorili. - Budíte mi gosti - rekao je Ivan opet. - Bit čete na svome. Uostalom, ima tu još napuštenih kuča, tamo preko grebena. Naci černo nešto i za vas. Zašto ne biste ostali? Ostanite. Sto vas tjera dalje? - Ne znam - rekao je Roko iznenaden, s uzdahom. - Bilo bi nam dobro - rekao je Ivan. - Kad bi nas bilo više, mogli bismo osnovati grad. Roko je pospáno pogledao oko sebe. - Tuje možda nekoč i bio grad. - Da - rekao sam - vidi se po tlocrtu temelja. - Sve do tamo. Priličan grad. - Vjerojatno je bilo dosta kuča, sudeči po kamenju - rekao sam. - Velikih kuča. - I crkva je bila poprilična - rekao je Roko. - Tko znaje li zvono još uvijek u tornju? - Nije - rekao je Ivan. - Moglo je tu biti svojih desetak tisuča ljudi, i više - rekao sam. - Znáš kako se onda tíjesno živjelo. - Pa da, kao u Osoru. Vjerojatno više. - Tuje možda išla glavna ulica. Trgovi. Literatura. Onda kuga. Pa malarija. Možda kakav omašniji rat. Ivan je gledao čas jednog, čas drugog, nesiguran, oprezan. - Ne, ne, moj dragoviču - rekao je Roko kao da se ne da navuči na tanak led Ivanovom propagandom. - Čovjek bi ovdje stalno imao osječaj da živi na groblju. Zamisli koliko je to gro-blje! Golemo. Živiš na tudim grobovima. Na kosturima. Vinograd koji bismo tu uzgajali, notre jardin, rastao bi na lešinama. Humus je, dragi moj, pun lešina. I inače, da, uvijek, da, ali ovdje - ovdje je zemlja sama čistá lešina. - Grozno - řekla je jedna Ofelija. - Ludacil tko da im yjeruje? - řekla je druga. Zaista smo se smijali kao ludaci, Roko i ja. 98 T - Mi tu ne bismo nikako mogli živjeti - rekao je Roko i obrano se meni da to potvrdím. - Je ľ da ne bismo? - Nikako - rekao sam. - Gdje mi uopce i možemo? - Cinik. On je cinik, ne slušaj ga, Ivane - rekao je Roko još uvijek istim povišenim, ishitrenim glasom. - Možemo, kako da ne bismo mogli? Ali ne ovdje. Ivan je slegnuo ramenima, oneraspoložen. - Kako god hočete - rekao je mirno kao čovjek čij a odluka ne dolazi uopče u pitanje. - Što se mene tíče, ja ču ostatí da pokúšam. Stajali smo tu nespretno, nesigurno, krátko ali mučno vrijeme, gledajuči se medusobno, razdijeljeni več sada u tri male grupice, i nevidljivi konci koji su nas do sada spájali, kidali su se naočigled. Samo paučina, pomislio sam. Prozračno tkanje, puki pri- vidi. - E pa onda, Roko i ja černo dalje. Ništa, vidjet černo se več - rekao sam im kao što čovjek govori strancima. Ofelije su mahale rupčičima udaljujuči se u perspektivu, kao što i priliči pravím rastancima. Ivan je nepomično stajao uz ogradu, sve dok nismo zamaknuli zaokretom ceste. Odjednom mi se učinilo, panično, da je Ivan, onako kako je stajao uz ogradu svoga novog imanja, posljednji čovjek na svijetu kojeg ču vidjeti. Zastao sam znoječi se od muke. Shvatío sam da se ekspedicija raspala i da smo ostali samo nas dvojica: kamo černo dalje i zašto? Ispred mene ravnomjerno su se ljuljala Roková leda. Iza mene je stajao Ivan, miran i stamen u svojqj odluci. Još uvijek mogu odabrati, šinulo mi je. Ali nesposoban da donesem odluku, bespomočno sam mahnuo rukom i prihvatio put. Roko se osvrnuo i osmjehnuo mi se. Smiješak mu je bio grčevit, kao u lutke. PRESJEČENI VEČ KOSÍM POSLIJEPODNEVNIM SUN-CEM Roko i ja smo nastavili pješačiti prašnjavom cestom. Išli smo uporedo, jedan uz drugog, prilično brzo, šutke. Pejzaž oko nas bio je nepřestáno isti. Činilo se da koračamo po nekoj po-kretnoj pozornici, u smjeru vrtnje, i da se scéna uopce ne mijenja, kao da nepřestáno sustižemo zaokret u neki drugi svíjet ali nikako da ga stignemo. Zař se vrtímo u krugu? pitao sam se. Zar je sve ovo bilo uzaludno? Mora da postoji neki cilj, uvjeravao 99 bih se zatim, neko logično objašnjenje, mora da postoji nešto kao kraj putovanja. Roko bi rae s vremena na vrijeme pogledao iskosa, ispod naočala koje bi mutno bljesnule sunčanim rumenilom kaď bi okrenuo glavu. Sto gleda? Zar proyjerava moju postojanost i vjernost? Nisám imao što odgovorití na njegove upitne poglede, i nastavljao sam ravnomjerno dalje, bez riječi, stisnuvši zube. Meduprostor medu nama bio je ispunjen sumnjama. Vodio si od početka, govorila je moja šutnja, ne traži sada od mene podršku i ohrabrenje! Je li moguče, pomislio sam, da se i u njemu rodio trenutak slabosti? Ili samo proyjerava pogledom hocu li do kraja izdržati uz njega? Hoce li možda předložití da odustanemo, da se i nas dvojica na koncu konca vratimo? Očekivao sam to s ponešto nade (da sejoš vratimo, oko ima vremena) i s ponešto straha (zar je sve ovo dosada bilo uzalud?) Ali izmedu nas je nepřestáno rastao nekakav sve nepro-bojniji zid i on je uporno šutío i hodao dalje, a ja, da bih mogao nastaviti za njim, savladao sam sitne porive znajuči kako je su-višno i sitno pitati, i kako je jedino važno, kad se več jednom krenulo, izdržati na putu ma kamo se išlo. Hodali srno tako možda cijeU sat, možda dulje. Šunce je več bilo na zalazu kad se cesta pred našim očima počela sužavati, rasplinjavati poput oblaka, išcezavati najprije u rijetkim, onda sve guščim busenima suhe travé, u jarugama i pukotinama. Bilo je sve téže koračati. Preskakivali srno rupe, obilazili urušene gomile zemlje i kameňa, zapinjali o trnjake kóji su rasli s obje strane ceste isprepličuči bodljikavo granje preko našeg puta. Cesta se sve manje razlikovala od kraja kojim je prolazila. Tako je s mnogim starim cestama, pomislio sam. Vldjelo se da več dugo nitko nije išao tím putem. Bilo je očito da če ceste uskoro posve nestatí. Bilo je sve jasnije da cesta ne vodi nikamo. Začudo, to me više nije toliko zabrínjavalo. Svejedno, mi-slio sam, da se vidi što se ima vidjetí! Što uostalom značí zalutati? Svako je mjesto negdje. Prepustío sam se potpuno Rokovom vodstvu. Brzao je ispred mene tražeči i pronalazeči put, meha-ničan kao rasni pas tragač, više nalik stroju nego živom stvorenju. Preko ostataka ceste neka je dávna oluja povalila pred nama stablo. Ili se možda srušilo samo, od vremena, trulo u korijenju. Iz istrunulog, razjedenog debla raslo je Šiblje i ispre- 100 T plelo se s pocrnjelom krošnjom. Lijevo i desno stablo se izva-Ijenim korijenjem i vrhovima krošnje zamrsilo u trnoviti šiprag. - Ovuda neče biti lako - rekao sam. Bilo mi je kao da srno uhvačeni u klopku. Osvrnuo sam se, naslučujuči iznenada da nam iza leda přijeti neka opasnost. Ali iza nas nije bilo ničega osím ceste kojom smo došli. Na nju se, iza naših leda, spuštao mrak. Sjeli smo na granu oborenog stabla da se odmorimo i obrišemo znoj. Súmrak je padao sve brže, ali svježine niodakle. - Kad bi bilo bar malo yjetra - rekao sam. -E, mqj Zganarel. Ti me jediní nisi napustio - rekao je Roko. - Sto imaš od toga? Zašto se patiš? Iznenadio sam se. Nisám očekivao da ču bití primiječen. - Sto imam? - rekao sam. - Ništa. Malo zadovoljstvo da te nisam napustio. Da sam časno izdržao. Mi mladi skauti uvijek zajedno, kroz vatru i kroz vodu ... Roko je ustao živahniji, kao da je otresao neki teret ili kao da je potrošio danasnju kvótu obzira. Pogledao je obořeno stablo pred nama, tražeči prolaz. Počeo je rukama razmicati šiblje. Možda mu samo moja pratnja daje snage, pomislio sam. Nek budem i Zganarel, ako je potrebno, ako se od mene traži. - Zatim možda malo nade - rekao sam. - Zadovoljstvo da sam učinio sve što se dalo da se ona ostvari. Ako se ostvari. Možda čemo ipak na kraju nekamo i doči. Roko se več počeo probijatí kroz šiblje. Stajao je iznad mene na deblu. Nisam znao sluša li me ili ne. - Što može bití veče zadovoljstvo Zganarelu nego da mu gospodar napokon nade ono što traži? Što bih inače rádio? Ja sam, je li, ne tražim ... ništa. Ne znam što da tražim. Što se zapravo traži, Roko? Ti valjda i znaš. Ja ne znam. Za mene su to sve samo imena. Arheologija. Ali vjerujem da ti znaš. To mi je za sada dosta. Več je odmakao predá mnom i spuštao se s druge strane debla. Vlkao sam da me čuje. Ali nije me više slušao. Provukao sam se kroz prolaz u šiblju što ga je on ostavio iza sebe, i nastavili smo dalje. Činilo mi se da hodamo mnogo lakše. Možda zato što nema više sunca. Ništa nas više ne može zaustaviti, mislio sam. Nikakva zapreka, nikakva klopka. Ako se nekamo ima doči, mi čemo doči, A onda se proplamsaj nade ugasio isto tako naglo kao Što je planuo, i opet sam zaplivao morem ravnodušne tupostí, 101 predajúci se bez ostatku Rokovom vodstvu. Roko je strpljivo pronalazio pogodnije prolaze, zavlačeči se u živice s istom pse-čom upornošcu, nepřestáno napet, načuljenih ušijú, nervozan, osluškujuci neke znakové i opažajuči neke putokaze koji su za mene neprimjetljivi. Na jednom mjesto naglo se zaustavio. - Mora daje to ovdje negdje - rekao je. Mjesto se nimalo nije razlikovalo od bezbroj drugih mjesta kraj kojih srno prošli. Možda je stvar u tome, pomislio sam, treba prepoznati pravo. - Ovamo - rekao je Roko skrečuči ~ ako sam se točno orijentirao. - Po čemu, da mi je znati - promrmljao sam, ali nisam oklijevao da ga slijedim. Skrenuli smo s beznačajnih ostataka ceste (da li rímske? franačke? francuske? nije više važno) u još beznačajniji i besputniji pejzaž. Nije se vidjela ni najmanja stazica, níkakav nogostup, ništa. Kamen i šipražje. Roko je instinktivno birao put, vijugajuči kroz grmlje, nemiran, raširenih nozdrva, nepřestáno zagledajuči lijevo i de-sno svojim debelim lečama, zastajkujuči tu i tamo da bi se orijentirao po znakovima koji su se, očito, pokazivali samo njemu. Príroda je, ponavljam, prema njemu bila milostiva. Samo mene bode trnje po Hcu, samo mene žuljaju cipele. Slijedio sam ga kroz šiprag umoran, bespomočan, bez pravé volje, pomalo tup. Kad bi me on sad ostavio, pomislio sam, propao bih. Legao bih tu, na Ucu mjesta, i zaspao, umro. Činilo mi se da stalno ide m o uzbrdo. Smračŕvalo se sve više. I tada, u sam súmrak u kojemu se čulo samo naše dahtanje i šuštanje granja kroz koje smo se probijali, posve ne-očekivano, usred bespuča kojim smo vec toliko dugo lutali, otvorila se čistina, brežuljak pokřiven zelenom poljanicom kao sagom, i na brežuljku poput zámka, okružen tamnom stražom mrkih čempresa, sam ostaň, zapravo ruševina samostana, praznih zabata, napuklih židova, s golim kosturom tornja samostanske kapelice, malena gola ruševina ozUjedenih bokova, okružena na-pola razorenim, vremenom nazubljenim židom. Tvrdava koja vremenu odolijeva. Malena, napola srušena, ali dostojanstvena i svečana kao kakva gorostasna katedrála. Htio bih posebno naglasiti kako smo dugo putovali, a kako smo iznenada stigli. Roko i ja smo se pogledali kao da čestitamo jedan drugome na uspješno dovŕšenom putu, stoječi 102 I na rubu súmračné guštare iz koje smo izišli poput divljih uro-I denika, pred travnatí sag prostrt ispred nas do ulaza u samostan. f U Rokovim očima, kao u kakvim magičnim lečama, sa- I bralo se, iskreči poput božične prskalice, sve preostalo syjedo ^ mirne ljetae večeri. Nad samostanom je, na modro-sivom nebu, sjala prva sjajna osamljena večernja zvijezda. : Krenuli smo po mekom, blago orosenom tlu livadice, ; nečujni, bez riječi, ganuti, zahvalni, dvije tamne sjene. Opčinjen' gledao sam zvijezdu. Jesi li nas tí ovamo dovela, sjajna čuvarice? upitao sam je. Jesi li ti znak? Radije bih da je tako. Kad bi bar bilo tako, poželio sam samome sebi. Ali spustio sam pogled na Roka i znao sam da nije tako. On je koračao uz mene, uspravan, ozaren nes tvárnom, bezraz-ložnom srečom, kao da je upravo u ovom času ostvario neko djelo na koje se godinama pripremao. Kao da če sada, od ovog trenutka, sve biti drukčije. I znao sam: nije nas dovela zvijezda. Sami smo došli, na svoju odgovornost Radimo posao koji čovjek rado prepušta svojoj zvijezdi. Koji je možda bolje prepustití zvijezdi. Smiluj nam se, pomolio sam se nemocno ne znajuči koga molim. AU syjestan da vec odavno, ni za koga nigdje, nema milostí. Znao sam u tom času da nismo iznimka. SAD NAŠI KORAGI MUKLO ODJEKUJU od samo-stanskog pročelja i od visokih nazupčanih židova kojima je opásáno dvořiště. Roko i ja idemo usporedo, několiko koraka jedan od drugog. Vise sam ga syjestan nego što ga vidim - ne usudujem se svrnuti pogled prema njemu. Ravnomjerni otkucaji naših peta označavaju šiřinu kamenih kocaka kojima je dvořiště popločano. Izmedu kocaka izrasla je visoka, sabljasta, reska, tamno-zelena tráva. Koračam pažljivo da je ne bih pogazio, i osječam kako su mi koraci, zbog širine kocaka, nešto dulji nego obično -one tu nisu složené po mqjoj mjeri. Čini mi se da je apsolutno važno ne pogaziti trávu, ne promašiti kočku, ne progovoriti, ne osvrnuti se. Tišina ovog dvorišta vidljiva je poput oblaka tamne vune. U metalnim otkucajima naših koraka resko se čuje nesi-gurnost. I onda u dnu dvorišta, na pročelju samostana, s desne straně Širokih craih okovanih vrata, jedinog otvora u glatkoj kamenoj slagaljki žida, vidim česmu; ugradena je u zid: voda teče WS iz usta yječno iskešenog lava. Voda nepřestáno teče ali se ne čuje. Onda odjednom, okrečuči se kao suncokret prema česmi, sječam se: zašto ne čujem šum vode? ona u blagom luku opla-kuje oblu udubinu uklesanog pojila, priliježuči uz kamen poput svilene marame. Sječam se: jato golubova znalo je nekoč doli-jetati na vodu. Znam sve to, kao da se iz veliké vremenske udaljenosti prisječam nečega što sam več vidio, napola zaboravio. I tada, u tom fantastíčnom osvjeujenju, napola još od sudnevice napola več od mjesečine, u zaustavljenom trenutku, znam gotovo s kristalnom jasnocom: OVDJE SAM VEČ JEDNOM BIO I SADA SE VRAČAM. Ja ovo pred sobom napola vidim, napola se prisječam. Odakle bih inače sve več znao? Taj me dojam nikako više ne ostavlja. Tek sam sada spreman da razaberem čoyjeka koji stoji uz česmu, držeči u ruci drveni mastil za ušicu. On stoji tako mirno, tako domače, vršeči večernji rituál natakanja vode, da se osječam ganut kao da se vračam kuči. Čini mi se kao da ču ga prepoznati - ali on je još uvijek daleko od mene, a syjedo je treperavo poput zastora od srebrnih tokica. Goyjek se sporo okrenuo prema nama, držeči mastil na boku, oyješene ruke, i čeka nas, pognut, taman u crnoj mantiji, u sjeni žida. Čini mi se još tamniji, još sporiji, još pognutiji nego inače. Nego INAČE? Kada? Gdje? - odjednom pita nešto u meni, panično, prestravljeno, kao da je sablast předa mnom. Savladavam se prilazeči mu, ali osječaj da srno se uzajamno prepoznali i da me on zna, dobro zna, nikako se ne gubi. Naše napredovanje prema česmi uspořeno je kao da se probijamo kroz tekuče olovo. Kamene kocke množe se pod našim nogama, pravilne, jednaké, bezbrojne. I izmedu kocaka -tráva, Bože, kakva tráva! Imam dojam da stojimo na mjestu, a da se crna vrata i česma s crnim smijehom lava i čoyjek u mantiji približavaju nama, kao što se predmeti na filmu približavaju oku kamere. Sve je crno, bijelo i zeleno. Vidim svjetlije zelenu mahovinu oko češme. Čak je i ono unutarnje drhtanje, koje me je bilo obuzelo kad sam zakoračio u dvořiště, sada prestalo i pretvorilo se u golu ukočenu napetost. Više ni strah, ni nada, nego potpuna praznina u kqjoj se više ne krečemo nego lebdimo, kao groteskni skarabeji u jantaru mjesečine: ništa se više ne da učiniti. Sve je več odlučeno i učinjeno - sad nam ostaje samo da nemocno vidimo i čujemo posljedice. Tu srno. Mastil u ruci frátra klan se kao veliko zvono. Fratar ga, praznog, pažljivo postavlja na do, ali mastil ipak udara dnom o kamen i mukli zvuk dugo odjekuje u kotlu dvorišta poput posljednjeg otkucaja zvona. - Dobra večer - kaže Roko vrlo tiho, i ja čujem strunu napetosti u njegovom suspregnutom glasu. - Dobra varn večer - kaže fratar isto tako suzdržano, skromno, pažljivo gledajuči pred sobom dvije sjene što su ne-očekivano izronile iz tamnog šipražja noči. - Izdaleka? - Da - kaže Roko. - Rijetko tko zaluta ovamo. - Znam - kaže Roko. - Krenuli srno da tražimo freske. Pokvario nam se auto, pa srno išli pješke. Ovo je Gradina, ne? Dobro srno došlí, je li? - Dobro ste došli - rekaoje fratar s tamním osmijehom. Premještali srno se s noge na nogu, nespretno, neodluč- no. - Možemo li ovdje negdje prespáva ti? - pitao je Roko. Fratar nas je polako odmjerio, najprije jednog pa dru- gog. Njegovo líce bilo je u tami, nije se vidjelo što misii. Odjednom se zakašljao iz sjene: - Ja sam ovdje sam - rekao je napokon. - Nema nikak-vog komfora. Samo klupe, ako hočete. Ni pokrivača, zapravo. A vidim da nemate ništa ... mislim, u čemu biste ... - Ne smetá - rekao je Roko. - Navikli srno. Svašta srno več prošli. - Ma, da - rekao je fratar, i u njegovom glasu čuo sam osmijeh. - Mladi ste još. Izdržat čete. Ali ja se nisam tako osjecao. Ni mlad, ni da još mogu mnogo izdržati. Dok su oni razgovarali, ogledavao sam se oko sebe kao da ču u dvorištu otkriti još nešto osim golog kamenja i travé. Kocke pod mojim nogama bile su glatke kao staklo. Na pločama su bili natpisi, izgladeni, izbrušeni do nečitkosti. Mnogi su ovamo do-lazili, pomislio sam, tabani su izgladili ploče. Kiše su ih zatim ispirale. Samo je tráva rasla. - Dovoljan če biti bilo kakav ležaj pod krovom - rekao je Roko. - Rosa je. Več dugo pješačimo i úmorní srno. Mnogi su dolazQi, umorni, prašní od puta, dovlačili se dovdje posljednjim snagama, tražeči samo skroman kutak pod krovom. Motrio sam ploče po kojima su dokoračali. Neke su bile 104 105 tamnije, sivkasto-žute, i na njima su natpisi bili vec' posve nečitki, a godine ispod natpisa bile su uklesane rimskim brojevima. Bile su to davne godine. Tu i tamo, izmedu njih, poneka bjelja, čišča kocka - rez slova na njima je pravilnijí i dublji, godine upisane arapskim brqjkama. Od nejasnog, naglog, bezrazložnog straha da ču ga prepoznati, ne usudujem se sročiti nijedno ime. Ako sam imao nekog, pomislio sam, raožda tu leži. Bojao sam se da če me imena podsjetiti na sve njih, na to da sam ih izgubio. I godine su bile ove naše godine, uski šturi pretinci našega života. Evo dokaza, rekao sam samomu sebi, evo dokaza daje tih godina bilo. Ostavile su traga. Bilo nas je. Dolazili srno ovamo. Vračali srno se. - Kazem, ima dvije klupe, široké - rekao je fratar. -Čekao sam vas. Rekao je to tako prírodno, tako neupadljivo, da gotovo nisam razumio što hode da kaže. A onda sam zadrhtao do korijena. Zar je sve bilo predvideno? - Čekali ste nas? - upitao sam sjenu. - Netko vam je javio da dolazimo? Fratar je dugo i suho kašljao mašuči glavom. - Znao sam da če jednom netko doci - rekao je kroz kaŠalj. - Dugo sam vas čekao. I onda, kad se pomaknuo iz sjene žida, vidio sam u sablasno hladnom svjetlu mjesečine njegovo lice smežurano poput suhe jabuke, njegove tanke koščate prste kojí su zimogrozno stezali mantiju pod grlom, njegove uske grudi. Bio je več vrlo star i vrlo mršav. Sigurno več strašno dugo čeka, pomislio sam. Mi srno se vrátili. Ali negdje u dubini ledeno sam znao da se za njega nismo vrátili - on čeka da ga smrt oslobodí čekanja. Stresao sam se od jeze. Poveo nas je sporím teturavim korakom prema vratima samostana, uspinjuči se s mukom uz několiko istrošenih kamenití stuba. Stajali srno kao ukopaní gledajuči njegovu borbu sa samům sobom. Na vrhu stuba kašalj ga je zaustavio i on se okrenuo prema nama. - Góje ste bili? Zašto tek sada...? Dugo sam ... I opet se zakašljao. Šutjeli srno zbunjeno, osječajuči se zbog nečeg křiví. Možda je očekivao nekog svog, pomislio sam, koji nije došao. Mnogi ne dolaze. Ili je več poludio od samoče? -upitao sam se kao da se opravdavam. Ali hladná gvalja straha u 106 meni upozoravala me je da nije tako. Zaista, gdje srno bili? -pitao sam se. Sto srno do sada...? - Čuo sam da je bio rat - rekao je fratar kad srno mu pristúpili na stubama. - Jeste li bili u ratu? - Svi su bili u ratu - rekao je Roko. - Ovako ili onako. Zar ovdje nije...? Nije se ni sam usudio da dovrší. Zar ovdje u ovoj ruševini na kraju svijeta nije ništa bilo? To je možda htio reči. Zar je ovdje Isve več zaboravljeno, rat, ubijanje, krv, glad, užas? Zař je sve prošlo ne ostavivši nikakva traga? Zar je sve zaista otišío ututanj? - SluŠao sam katkad grmljavinu topova - rekao je fratar. - Daleko. Onda je jednog dana sve prestalo. Jeste li pobijedili? Sigurno ste pobijedili kad se vračate. - Pobijedili srno - rekao je Roko. Kako je to ravnodušno rekao! Roko, došlo mi je da mu I kazem, ne čuješ li što ovaj govori? Pa zar černo to trpjeti? Zar je v zaista tako? Zar je sve naše bilo samo beznačajna epizoda, slijepo j crijevo povijesti? Nismo ostavili nikakvog traga? Što šutiš, Roko? | Ja neču da je sve bilo svejedno, sve samo udaljeni tutanj. Ne f vračamo se. Ni kao pobjednici se ne vračamo. Idemo dalje. I - Ne vračamo se - viknuo sam iznenada, nepotrebno \ glasno i gnjevno. - Nije se moguče vračati: převise skupo srno í platili da stignemo... dokle srno stigli - nema vračanja! Nikad ga i nije bilo. Uvijek idemo dalje, razumijete li. Ostavimo neki znak, kamen, stečak, putokaz, pa dalje. Stvar je samo u tomu: kamo dalje? Katkad se treba samo osvrnuti da se orijentiraš, da znáš kojim si putem krenuo. To ne znáči da se vračamo. Samo -j tražimo. Tražimo te ...znakové. Ostatke. Spomenike. Prošlost. f Trenutno tražimo freske. \ Posljednje sam riječi izgovorio več posve nesigurno; što }. sam dulje govorio, moj je ispad sve vise gubio žestinu. Obojka su šutke stajala priklonjenih glava, kao da žele shvatiti: štô ja to hoču? Čemu ljutnja? Rokové očale su neprozirno bljeskale u tami. Fratar se blago iznenadio: - Freske? - Uglavnom freske. Bilo što. Nešto. Branio sam se od njega svim snagama da bih uspostavio neko osječanje stvarnosti. Znao sam daje nešto krivo u onom što govori, ali nisam se mogao sabrati, primiriti, reči. Činilo mi se da ču poludjeti. Ovo je drugi svijet, govorio sam samomu sebi, 107 i. druge stvari vrijede. Ali osjecaj da srno se vrátili nekamo gdje srno več bili, bio je jači od svega. - Udite - rekao je fratar s osmijehom. - Dobro ste došli. Pokazat ču varn freske. SAMOSTAN JE BIO TAMNÍ ČETVEROKUT u koji je, poput smaragda u ebanovinu, bio ukován manji četverokut dvorišta, pun mjesečine i travé. Roko i ja srno stajali kraj frátra, u sjeni žida, i gledali u dvořiště kao opčinjeni. Rokové naočaie blistale su u mraku odbljeskujuči mjesečinu. Jesam li ga sanjao ovakvog, pitao sam se, ili se on naoči-gled, kao glina pod rukama kipara, pod mojim pogledom uskladio sa snovima? Takvog ga volim pamtiti: kao savršeno isklesanu cjelinu. Ali još dok srno stajali u tamnoj sjeni arkáda, slika se pred mojim očima počela raspadati, da od tog prvog divnog dojma ne ostane ništa osim sječanja. Kasnije, kad biti zaželio da dozovem u pamčenje ovaj samostan zametnut negdje u bespuču, uvijek bih pokušavao uskrsnuti i saČuvati nepokretni, zaustavljeni privid savršenog skladá, simetrije i elegancije toga čistog i pravilnog otoka u moru šipražja i kamenjara. Uzalud, kazem, jer bi se slika uvijek jednako stala raspadati pred mojim očima, kao da je nagriza neka razorna unutarnja bolest, i s úžasom sam se morao oslobadad niza kasnijih slika koje su poput nekog irealnog genealoškog stabla pokazivale rasap jedné iluzije. Zatvarao sam oči pred tom erozijom kao bolesnik koji zna da mu bolest nezaustavljivo napreduje ali se vláda kao daje nema. I sada, motreči dvořiště, htio sam na trenutak sklopití oči, osječajuči sa stravom kako se ono nije srušilo nekad prije, dávno, nego da se ruši úpravo ovdje i sada, pred mojim pogledom. Arkáda oko dvorišta samo je još u mastí mogla biti arkáda: lukovi su popucali i urušili se, stupovi su bili povaljeni i ležali uokolo u gustom isprepletenom korovu poput kakvih poodsi-jecanih udova. Poneki stup još je stršio, podbočujuči tek nebo -svod što ga je nekoč podupirao, ležao je raspršen u prašinu. Fratar nas je pogledao s nijemom isprikom u očima i krenuo arkadom, zamotávajúci se čvršce u mantiju. Vlaga se osječala u ustajalom zraku. Pošli srno za njim unezyjereni, izgub-ljeni, bez riječi. Roko je zastajao, dodirujuči pretima kamenje kao da ne yjeruje vlastitím očima da im je hrapava ploha stvarna. I Kapiteli stupova bili su potpuno izjedeni vremenom, I izbrazdani kišom, i tek tu i tamo, na kakvom oborenom stupu, I vidjela bi se polovica kozičavog lica, ljuskav rep zmaja, oslijepjeló oko, krilo ptíce ili anděla, krhotine zaboravljenog, izgubljenog svijeta. Svodovi hodnika što je nekoč bio odijeljen od dvorišta stupovima arkade, bih" su na mnogim mjestima uruseni, i morali srno obilaziti gomile kamenja i prašine gazeči kroz visok mokar korov u dvoristu da bismo mogli nastaviti ovo uižno putovanje za tamnim čičeronom. Fratar je hodao pred nama, polako, pognuto, šušteči mantíjom, oprezno ali naviklim kretnjama preskakajuči obořeno stupovlje, gomile kamenja, gušče spletove korova. Nepřestáno je kašljao. - Ne dirajte ovo - rekao je pokazujuči naslaganu gomilu l kamenja što je valjda podupirala zid zgrade. - Može se srušiti. ? Ovuda, za mnom. Oprezno, samo oprezno. Pažite, tu ima rupa. Slušao sam ga pažljivo slijedeci njegov vijugavi put. Sav sam se usredotočio na to; činilo mi se da ne smijem nijednom iskoračití s puta; znao sam da ne smijem misliti. Oprezno, šaptao sam, oprezno se treba kretati u ovom svijetu koji se obrušava, punom zamki za zakašnjele putnike. Kamene ploče kojima je bio potaracan hod nik ispopre-bacivale su se jedna preko druge, kao da se ispod njih talasa i more. Travé i puzavice prodrle su po proširenim rasjeklinama I izmedu ploča do samog žida zgrade, vlažeči ga, rastačuči ga, ŕ nagrizajuči ga s onom mržnjom koju sve živo gaji prema | mrtvome, zavideči mu na trajnosti. Na mnogim mjestima u židu p, zjapili su tamno otvorí odakle je bazdilo na memlu i plijesan. I - Oprezno - kašljucao je fratar. - Oprostíte, ali nemam | syiječa. Više nitko ne dolazi ovamo, znáte. Sam pravim lqjanice, vidjet čete uostalom. Navikao sam večinom ovako, po mraku. ; Roko je iza mene udario u nešto i jeknuo. Psovao je nerazgovijetno, kroz zube. Čuo sam drugu, mukliju bol u tím psovkama. Fratar se okrenuo da ga pričeka. - Jeste li se? - pitao ga je pun sažaljenja. - Niste jako, valjda? Ja več ovuda idem napameL Znam svaku rupu, kao da je tu oduvijek. - Zatím se obratío meni: - Varna sigurno sve ovo izgleda kao bezoblična ruševina, je ľ da? Začudili biste se kad biste znali koliko ruševine dugo zadržavaju stalan oblik. Kao gradevina, i ruševina ima neku svoju arhitekturu. I traje ope t vrlo 108 109 dugo. Godinama. Onda jednoga dana vidíte da se promijenila, odjednom d ode kao nova. - Dugo ste vec ovdje? - pitao sam iz rnraka. - Dugo - rekao je fratar. - Sami ste? Mislim, vec" je dugo da ste ostali sami? - Da - rekao je fratar. - Što čete? Netko mora. Nešto se u meni bunilo protiv toga što govori i da govori tako pomireno, gotovo ravnodušno. Zašto mora? I tko mora? Ponavljajuči njegove riječi u sebi osjetio sam se i ja izabranim i prosvjedovao sam. Roko je s gnušanjem odbacio nekakav kamen kojí je ogledavao na mjesečini. -Jediná čítava stvar, valjda - rekao je - jest onaj bunar... - Bunar? - pitao je fratar. - Ah, ono. Cisterna. Ono je stará cisterna. >* Roko je izišao iz sjene arkade gdje srno do sada polako napredovali i, gazeci dubokim kôrovom, pošao prema cisterni što se bjelasala nasred dvorišta, kao posrebrena. Bila je to cisterna od bijelog kameňa, i veliki, bogato izvijeni željezni luk nad-vijao se nad njom. Na luku je još uvijek visio kolotur obrastao u grozdove rde, ali lanca ni kabla nije bilo. - Stanite - viknuo je fratar. - Pažite. Roko je zastao na pola puta, oprezan kao životinja na čistini obasjana mjesečinom. Fratar i ja srno mu prišli gazeči do bedára duboku trávu. Noge su mi bile vlažne od rose. - Tlo oko cisterně popustilo je i u rušilo se - objasnio je fratar pokazujuči několiko koraka ispred nas. Zemlja se ispod travé ugnula, duboko, ali je tráva u ďubini bila još víša i gušca nego okolo, tako da se jama jedva mogla zamijetiti. - Ovo, znáte, i nije nikad bila pravá cisterna. Bar mislim tako. Cisterna im nije bila potrebná. Vidjeli ste onaj izvor Što teče kroz Česmu. Imali su izvor. Valjda su zato tu i sagradili samostan. Cisterna se bijelila na mjesečini kao da je od uglačanog mrámora. Bila je isklesana sva od jednog komada kamena. Kad srno bilio ušli u dvořiště djelovala je tako obično, upadljivo, a sada - zračila je oko sebe tajanstvo svoje nazočností. Bila je kao živa. Nalazila se svega několiko koraka od nas, a činila mi se daleka i nedohvatljiva, kao da se nešto izmedu nas ispriječilo. - Mislim, cisternu su sagradili samo da sakriju ulaz u podzemní hodnik - rekao je fratar. - Ulaz u hodnik nije bio zidan nego samo poduprt gredama. Grede su istrulile i ulaz se srušio. Vodio nas je polako uz jamu iz koje je korov izbijao poput pjene. Sada se vidjelo da jama ima duguljast oblík, i Što smo se vise udaljavali od cisterně, bivala je dublja. - Eno tamo - rekao je fratar pokazujuči tamni otvor u dnu jame. - Još se vidi. Hodnik. Uska tamna rupa zjapila je pred nama. Osjetio sam kako me istovremeno privlači kao magnet i přijeti někom nejasnom opasnošcu. - Vodi li kamo? - pitao sam što sam mirnije mogao. Ali uplašio sam se vlastitog glasa kad sam ga čuo: toliko nesigurnosti i drhtanjau njemu, toliko djetinjaste nade nad jedním urušenim podzemním hodnikom. Fratar me ozbiljno pogledao. - Ne - rekao je nakon stanke. - Mislim da ne vodi | nikamo. Ako je ikada kamo vodio, sada je sigurno neprohodan. f - Što hočete time reči? - pitao sam ga sve uznemireniji. * Došlo mi je da se posvadam s njim, da ga dohvatim za halju i da í ga protresem kao vreču. - Što znáči: ako je ikada vodio? \ - Ništa - rekao je fratar povlačeci se u sebe kao puž. - ; Samo sam tako rekao. Vodio je valjda. - Govorio je pažljivo, tího, '. kao da me tješi. - Pa i sagradili su ga da se spásu před nepri-jateljima. I- Kad je to bilo? - pitao sam. - Pred kim ono? - Ne znam - rekao je fratar. - Dávno. Jedanaesto stolječe možda. Nitko ne zna točno. Sve se zaboravilo, propalo, uništeno. Tko da zna? Pred Saracenima, před Mlečanima, pred štotigajaznam ... -Je li tko odonda .... mislim, znáte li, je li tko prolazio, l jesu li išli...? Pokúšali bar ... | Nekoč je vodio spásu, pomislio sam, znali su jednostavan | put u spas. U jedanaestom stolječu možda, ali su znali. Kasnije se '; zaboravilo. Mi ga sada opet otkrivamo. Zato smo došli. I nada koja je zamrla u meni kad sam bio vidio ruševine samostana, ponovno se počela rada ti, bjesomučni plamičak. Prokopali su ovaj hodnik, govorilo je sve u meni, ne, pjevalo je, da se spásu. Još je, znáči, bilo kamo. Značí, ima kamo, još uvijek. - Roko - rekao sam mu napola u šali, napola u očajnoj nadi, ne čekajuči frátrov odgovor - ako dode do gustoga, još uvijek možemo kidnuti. Zamisli, ovuda su išli več onda. Kasnije 110 111 se zaboravilo. Nije bilo tako nužno bježati, možda. Ali, zamisli samo... Roko je prezirno i ravnodušno pogledao dolje. Bio je utučen, mlak. - Ovuda? - rekao je bezvoljno. - Kao štakori? Kamo? A i druga su ono bila vremena. Razljutio sam se. - Što ti je sad najednom? - viknuo sam. - Možda su se i spasili. Dobro je misii ti da su pokušavali sve što se dade. Možda im je uspjelo pobječi. Fratar se zbunjeno nakašljao, stiščuči se u mantiju kao da mu je hladno. - Ne vjerujem - rekao je sasvim tiho. - Osvajači su bili svuda. Sudbini pobječi nečeš. Ova zemlja je bila pakao, mislim. Pogledao sam ga s mržnjom. ~ Hoču reči, bio sam dolje, jednom - rekao je jos zbu-njenije, kao da se ispričava zbog nekog mladenačkog grijeha. -Mislio sam, da vidim, ima li kamo. -1 jeste li došli - pitao sam odjednom klonulo: ishlapjeli su moja ljutnja i mržnja - ... do kraja? - Ne rekao je fratar. - Převise je bilo kostiju u hodniku da bih nastavio. Převise uruŠenih mjesta; převise slijepih odvo-jaka. A i kamo se može doči uopče? Svuda je jednako, mislim. I ovdje je dobro. - GLADNI SMO I ŽEDNI, OČE - rekao je Roko, i u njegovom glasu osjetio sam beskrajno težak, konačan umor koji je i mene obuzimao poput mutne poplave. - Daleko srno putovali. Umorni srno. Fratar nas je pogledao ne mičuči se. U njegovom po-gledu bilo je mnogo sučuti a malo nade. Koliki su ga prije nas pitali to isto, palo mi je na pamet, i što im je mogao odgovoriti? - Dat ču varn što imam - rekao je blago? - Nije mnogo. Podijelit černo. Roko je klonulo stajao usred korova, raširenih nogu, kao da se drži da se ne sruši. Mlitavim kretnjama brisao je očale, slijepo spustili na njih pogled. Tako je poŠao za nama prema zgí adi, spor, oborené glave, kao da ne želi vise ništa vidjeti. Jadni Roko! pomislio sam... Toliko se trudio. A sada, na kraju puta, svěje ispalo besmisleno - ostao je samo umor. Uza-lud srno se trápili i sad nam ostaje samo da podijelimo umor s 112 \ ovim starím frátrom medu razrušenim kamenjem. Znao sam Í kako se Roko osječa. Sažaljevajuči njega, sebe sam sažaljevao. Ali što ja? Tko sam ja? Samo suputnik. Jadni Roko! ponovio sam joŠ usrdnije. 'i - A freske? - rekao sam iznenada, kao da sam se tek sad v sjetio. Rekao sam to da ohrabrim Roka. Možda još uvijek ima neke nade. Napokon, mi srno ipak pošli tražiti freske. Možda nademo nešto. Ali hrabrenje u mom glasu odjekivalo je šuplje u zvučnom kvadrátu samostanskog dvoril ta. - Sasvim srno smetnuli s uma freske. Kad srno več tu... mislim, nismo mi stručnjaci, stručnjaci su odustali... ali ipak, da usput vidimo što se dade vidjeti... Fratar se samo još čvršče zamotao u mantiju, nastavljajuči put. Ako se još jednom stegne, pomislio sam, utanjit če se toliko da če nestati. - Proči černo kraj njih - rekao je krátko. Možda ipak nije sve bilo uzalud, govorio sam u sebi, znajuči da se time samo tješim. Kako mi je bila potrebná utjeha! Ali znao sam da sam ja još potrebniji Roku. To mi je dávalo snage. Roko se vukao za nama teturajuči, kao da pada s nogu od umora. - Još malo, Roko - rekao sam mu. - Još malo, starí, drži se. I znao sam da jedino tako mogu smoči snage za utjehu: obracajúci se sebi kao da sam netko drugi, netko koga proma-tram sučutno ali izdaleka. Drži se, stari. Ništa nije izgubljeno. Prolazili srno tamom, vijugavim hodnicima, oslanjajuči se i o vlažne zidove. Zastajali srno i opet kretali, sudarajuči se u mraku, da bismo napokon stali u někom proširenju kroz koje je strujao svjež nočni zrak; fratar je ispred nas neko vrijeme šuškao, a onda kresnuo šibicom i zapalio malu titravu lojanicu što je stajala na kameňom oltáru, potpuno gólom, u dnu isto tako gole prostorije. Naše sjene zaigrale su po zidovima, goleme, nemirne. - Ovo je kapelica - rekao je fratar skromno, kao čovjek koji pokazuje katedrálu i zna da ne treba ništa preuveličati riječima, jer stvar koju pokazuje govori sama za se. - Ovdje su freske. - Gdje su? Gdje su? - pitao sam željan da ih vidim, da bilo što napokon vidim. Bili srno u několiko koraka dugoj prostoriji kamenih židova, popločanoj žutosmedim kamenim kockama. Prvi mi je ■ U3 dojam bio daje kapeiica potpuno gola, prazna, napuštěna, Syjež nočni zrak prodirao je kroz otvore na židu, na kojima više nije bilo ni okvira ni stakala. Tavanica je bila načinjena od greda, aíi neke su se od njih uvile pod teretom stropa, neke su napukle, neke su se jednim krajem otkinule i visjele uz sam zid gotovo do poda, a sve su bile pune bezbrojnih sitnih rupica crvotočine. Izmedu greda se na mnogim mjestima vidjelo nebo. Bilo je vedro, primijetio sam krajičkom svijesti, mnogo zvijezda sja kroz otvore. Primakli srno se sredini prostorije. Morao sam sagnuti glavu da ne bih udario u gredu koja je ukoso pregradivala put. Kad sam je dotaknuo, greda se zanjihala u nesigurnoj ravnoteži i kiša prašine i sitne žbuke prosula mi se za vrat. Strop se očito svakog časa mogao stropoštati. Fratar je držeči jednom rukom lojanicu, s osmijehom zaustavio ljuljanje grede. Bio je posve ravnodušan prema tomu što ga strop može poklopiti. Navikao se valjda da s tim živi. Uskoro če i nama biti svejedno, pomislio sam, ako ostanemo ovdje. Ako ostanemo ovdje? Zaprepastío sam se na vlastí tu misao. Što mi to pada na pamet, uopče? Roko se namršteno ogledavao oko sebe, izdužujuči vrat prema zidovima, gvireči kroz debele leče, kroz lelujave sjene. Koliko sam mogao vidjeti, na zidovima nije bilo ničega. - Ako je ikada bilo žbuke na ovim zidovima - počeo je Roko, a onda se prekinuo i približio židu na mjestu gdje je fratar, ne bez stanovitog ponosa, prinio lojanicu posve blizu kamenu. Tamne kaplje vlage blistale su u titravom syjetlu. I tada, sa svog mjesta iz sredine kapelice, ne približavajuči se židu, ugledao sam i ja čudesan crtež cijelog arhipelaga od ostataka žbuke na židu. Zbuka je plamtjela u treperavim bojama, držeči se još uvijek čvrsto na mjestima gdje se kamenje spaja. Malo zaobljene, trbušaste povrŠine kamena zadirale su duboko, poput morskih valová, u kopno obojene žbuke, stvárajúci Cele-bese i Sumatře fresaka, kao na zemljopisnoj karti. Syjetlo lojanice igralo je na njima poput jata prozirnih leptira, i činilo se da Čítava scéna prikázaná na freski živi i křeče se u drhtavom, krhkom, čarobnom plesu. Opčinjeno sam zurio u tu igru boje, sjene, kamena, mnogih prekinutíh i nedovršenih linija koje su svojom nepot-punošču obečavale svjetove, ples čudesnih detalja što su se miješali pred mojim očima poput kakvoga magičnog kaleido- skopa - činilo mi se opet da, kao u dvorištu kad sam gledao ostatke kapitela, vidim pred sobom ostatke cijelog jednog boga-tog a sada zaboravljenog svijeta. Raznježio sam se nad njihovom okrnjenom, nepotpu-nom ljepotom i osječao se posebno počašcenim što úpravo tu, sada, pred mojim očima, ostaci toga svijeta izvode ovaj arabeskni ples, da bi mi tom igrom pokazali sliku svoga negdašnjeg sjaja i bogatstva, i da bi me nagradili za moju izdržljivost, úpornost, yjeru. Oči su mi bile pune boje i syjetla što je uranjalo u mene razblažujuči moje najtamnije kutke. Nisám se usudio zakoraknutí bliže da ne bih preplašio, povrijedio to krhko tkanje syjetla, taj razigrani privid jednoga svijeta kojí mi je na ovaj náčin poželio dobrodošlicu, pokazao mi da sam dostojan. Nisám se usudivao ni upitati što zapravo gle-dam: krilo anděla? Sklopljene ruke nekog sveca? Bijelog konja u zlatnoj opremi? Junácka djela otaca iskovana u suhome zlatu? Bio sam sretan. Izlagao sam svaki djelič za sebe sunčajuči se na syjetlu boja koje su sve jarkije i blistavije igrale svoju magičnu igru - topia terakota zemlje i duboko plavilo neba, zlato kaleža i srebrne aureole oko glava bijelih svetaca. Nikada, ni prije ni poslije, nisam vidio ovakvih fresaka. Nikada nisu Vicentius i Johanes de Castua naslikali nešto ovako. To nisu bile samo freske, bila je to čarolija, čudo. Bio sam naplacen za sve traženje, sve patnje. Kako je dobro iskusiti sreču ispu-njenja! Otvarao sam se poput ponora pred tim neiscrpnim sla-pom svijetlih slika. Činilo mi se da to nisu ostaci jednog svijeta koji je nestao, več njegovi prvi pupoljci koji se tu předa mnom tek otvárajú i sada če, evo, sve procyjetati u raskošno bogatom prolječu. Pro-htjelo mi se da iz sve snage, svime što imam u sebi, što znam i što osječam, cijelim svojim životom poyjerujem u njih, zauyijek, da udem u njih kao stvaran svijet, poput onoga Kineza koji je jed-noga dana naprosto ostavio sve i otišao u tapete. Ali još u trenutku dok sam se tako nanovo radao osje-čajuči kidanje tople pupkovine sa zbiljom, znao sam negdje duboko u sebi da nema izlaza iz kaveza ovog tijela. Dugogodišnja navika na sumnju, nasljede razočaranja, baština neyjerice, teret slutnji koji je uvijek živio u svima nama, progovorio je iz mene úpravo tada, u najvišem trenutku ekstaze, u mističkom klicanju cijeloga biča. Tek dijelom svijesti primječivao sam frátra i Roka kako se saginju židu i zabrinuto kimaju glavama i razmahuju 114 115 rukama onom toliko svima nama poznatom gestom što označava "što se može", i nijemo jadikuju prelazeči centimetar po centi-metar žida, prinoseči mu lojanicu, dok Roko traži pravilan razmak izmedu oka, lete naočala i žida, kao kakav učenjak s povečalom u ruci. Ali nije me njihovo jadikovanje zabrinulo i probudilo iz zanosa; opomena je potekla iz moje vlastite utrobe, izronila iz moje vlastite tame. U tom trenutku zaustavio sam se u zraku, lebdeči ukočen na mjestu poput skakača s motkom na fotografijama, i ledeni strah preplavio me iznenada, i ja sam znao da me ekstaza napustila, i da sam ostavljen na milost i nemilost tamnim yjetro-vima koji vladaju u ovim sferama: bio sam visoko, bez oslonca, u mraku. Nemocno sam očekivao najmanji dodir zbilje, da Roko i fratar kažu samo riječ pa da me probude, i ja da se srušim poput mjesečara. Bio sam udaljen od njih možda několiko koraka, ali činilo mi se da nas dijele golemi prostori. Znao sam da mi predstoji pad. Slutnja tog pada oduvijek je bila u svima nama. Nikada dosad nije nas prevarila. To se zove iskustvo. To je pouzdano. Znao sam što dolazi. - VidiŠ li što, Roko? - pitao sam prigušeno, ne usudujuči da se maknem iz sredine prostorije. - Ništa - rekao je Roko ne osvrnuvši se, prignut uz freske. - Gotovo ništa. Reliquiae reliquiarum. Cijelijedan svíjet gasio se pred mojim očima, zavíjajúci se u dim, maglu i ništa. - Vjerojatno je bio nekakav danse macabre - rekao je Roko - sličan onom beramskom. Možda kasnija imitacija. Ali tko če ga znati? Ništa se ne vidi. Svíjet se gasio odlazeči u tminu u sablasnoj povorci nad kojom su stršile kose - niz kostura, svaki iza svoje žrtve, da se malo dalje, nestajuči u súmračnom prijelazu u Had, stope u jedno, kostur i žrtva, i iščeznu zagrljeni. Nismo li ono mi? Na kraju povorke? Ne vidim li ono Vladimíra preobučenog u sred-njevjekovnog bačvara ili trgovca vínom, kako umjesto svoje fotografske kožnate kasetě nosí preko ramena bačvicu i udara po njoj svoj posljednji tam-tam, i to odjekuje poput strašnoga bubnja kroz cijeli ovaj opustošeni, ogoljeni samostan? Ne vidim li ono Petra zagrljena s dvije křupne žene bez nosa, koje se raspadaju od bolesti i kosti im počinju polako probijati kroz ! raspadnuto meso? Ne odlaze li ono, jedan po jedan, naši prija-telji i znanci, svíjet u kqjem živimo. Ne ostavljajte me, htio sam povikati, ne odlazite samo tako. Ima stvari strašnijih od smrti. Ali grlo mi je bilo suho i nemocno. I osječao sam kao tešku moru da je oko nas sve sru-šeno, napuštěno, krajolik uokolo neobraden, jalov, gol i da nemá nikoga više, jer su svi otišli. Ostavili su nas. Bio sam strahovito sam. Smrt mi se sada činila kao sreča, društvena svečanost prema ovoj osamljenosti u kojoj na mene vreba konačna patnja koja če biti samo moja. I onda, podignuvŠi pogled prema tavanici, prateči svjetlo lojanice koju fratar uzdiže iznad glave da bi Roko bolje mogao razgledati zid, vidim na kraju četirí goleme mrlje pod samim stropom, mrlje veče od svega oko nas, tamne jahače kojima glave nestaju izmedu trulih greda tavanice. - Stoje ono? - kazem přestrašeno - Gledajte, stoje ono? Vlastiti glas me vrača u stvarnost. Oni me časak zapre- pašteno gledaju, preplašeni mojim usplahirenim glasom, onda gledaju pod strop uzdížuči lojanicu, propinjuči se na prste. Paučina pod stropom cvrči na plamenu sviječe. - Ništa - kaže fratar nakon kratkog vremena - ono su samo pjege od vlage. Kiša probija na sve strane, znáte. Prilazim im da bih osjetio njihovu blizinu. Noge su mi teške kao od olova. Sada tek jasno vidim: na židu nema ništa. Ljudi, kazem varn, ništa. Pražan, goli zid kakav je bio kad smo ušli u kapelicu. Svěje bila prijevara. One neznáme ostatke žbuke na kojima se vide tragovi izblijedjelih boja, prljavih od plijesni i vlage, samo bi širokogrudan stručnjak, raspoložen da malo pre-tjeruje, mogao nazvati materijalnim dôkazom da je tu fresaka \ bilo. !: Počeo sam se smijati kao lud. \ - Pa tu nema ništa - hihotao sam. - Ljudi moji, pogle- I dajte, molim vas. Kakve freske! Nije tu ništa ni bilo. Farbani zid, |v dok je bilo žida. Slojevi staré boje, ništa drugo. i? Fratar je nemocno slegnuo ramenima. Roko me skinuvši ;■' očale pogledao izmučenim stisnutim očima. - Čuvao sam ih koliko sam mogao - rekao je fratar umorno, i glas mu je bio stisnut, krkljav, kao da če ga svaki čas presječi kašalj. - Čuvao sam ih, znao sam da če netko jedanput doči. Za vas sam ih čuvao. Ali vlaga ... žbuka je upíjala vlagu. Rekao sam varn, tu ima podzemnih izvora - vlažno je. Freske su 116 117 se ljuštile na moje oči. Več su bile prilično uništene kaď sam došao ovamo. A onda godinu za godinom bilo ih je sve manje. Ljuštile su se u krpama. Svake godine na njima sam vidio druge slike... gledao sam ih danima, godinama, bile su toliko u mene urezané ... i sada ja još uvijek vidim ono što je na njima bilo...likove, sudbine, priče koje traju...zato mi tim téže vaše razočaranje ...ali kazem varn, čuvao sam ih ... Stajali srno usred gole kapelice gdje više ničega nije bilo osim u glavi jednog osamljenog ostarjelog fratra koji če uskoro umrijeti, i tako če konačno, nepovratno, dokraja sve nestati. Stajali srno okupljeni oko njegove slabašne lojanice. Fratar je govorio, napola mrmljajuči, napola plačno, kao da moli. Molio je od nas nešto što mu nismo mogli dati. - Eto, nisam ih uspio sačuvati. Trudio sam se. Ali vidíte, došla je ona godina kada se srušio strop. Sam od sebe. Onda kiše. Čuvao sam ih za onoga koji če jednom doči i poželjeti da ih vidi. Ne znam zašto sam to činio. Možda samo zato što netko mora. Činilo mi se da je zbog nečega jako važno da to netko čuva. Mislio sam, doci če netko i naslijedit če me, čuvat če dalje ... i ovo ce trajatí ... kroz vrijeme. Iako, vidite, više nema što da se čuva ... i sad ste došli, mogu mimo umrijeti ... vi čete bar reči někom drugom da ovo postoji, daje ovdje nešto bilo, pa i ako ne ostanete vi sami, ljudi če se sjetiti, doci če netko drugi, vrátit če se, i možda sve opět jednom oživí, možda sve opet bude ... pa nije valjda cijeli svijet samo propadanje, rušenje, mrtvačnica kao ovdje, valjda se negdje nešto obnavlja, gradi, čuva, valjda ljudi još uvijek... Nije sve ovako? - Nije - rekao je Roko vrlo tího. - Čuvao sam i bibliotéku - rekao je fratar. - Bila je to veliká bibliotéka. Mnogo iluminiranih rukopisa, prijepisa, perga-mena ... i nisam je sačuvao. Od miševa. Od vlage. Od plijesni. Ali najviše od vremena. Sve je otíšlo. Katkada bih, da olakšam samoču - znáte koliko sam u početku bio sam? kasnije sam se navikao, mislim - katkada bih posegnuo za někom od tíh knjiga, a ona bi se pod mojim prstima raspadala u prašinu, i umjesto olakšanja imao bih samo osjecaj nepopravljivog gubitka, osječaj da sam pokvario i ono malo što se možda moglo spasiti. Ali nije se ništa moglo spasiti. Rádio sam to ne zato što sam mislio da se može, nego zato što mi se činilo jako važno da to netko čuva. Kao da se može. 118 \ - ZaŠto? - pitao je Roko sliježuči ramenima. Fratar se sav ■ zadahtao od govorenja. Ovoliko valjda nije izrekao u posljednjih * deset godina. - Mislio sam, netko če jednom doci - nastavio je ■ ' prigušujuči návalu kašlja samo da stígne više izgovoriti. - Htjeti | če da vidi, da čuje, da sazná ... Ovdje su, Čuo sam, dolazili dávno prije mog vremena ... ali tko? osvajačí, razbojnici, pustolovi. Dolazili su sve dotle dok se imalo što pljačkati, osvojiti, odnijetí, a onda kad više nije bilo što da se uzme, ljudi su prestali dolaziti. Mislio sam, možda če ipak netko jednom doci, u siromaštvu, ponizno, krotko, oborené glave, i doči če da čuje što knjige vele. Doci če da sazná o .... nama. Ja sam se, znáte, uvijek smatrao da pripadám onima .... prije. O nama ... rekao sam. Možda, da su tako dolazili od početka, možda bi sve bilo več sada drukčije. Ja to sam nisam znao ni čitati ni odgonetavatí, ali mislio sam uvijek: doci če netko. Moj če posao bití obavljen. Sad kad ste došli, nemam ovdje više što osim da umrem. Sad mogu mimo umrijeti. - Kašno srno došli, kao obično - rekao je Roko. ■ - Mislio sam - govorio je fratar s očajem u glasu, kao da je strašno važno da nas uyjeri u nešto što mi ne čujemo ili ne želimo čuti - mislio sam, ti koji če doči donijet če mi spas, oprav- I danje, dat če smisao mom životu koji sam proveo ovdje u pusti-f nji, čuvajuči sve ovo, koliko sam znao i umio... nisam sačuvao mnogo, ali ipak ... Sačuvao sam ... mjesto u redu ... netko če C čuvatí dalje... - Mi srno, dragi moj, došli ovamo da tražimo nešto drugo l - rekao je Roko nasmijavši se promuklo. - Mjesto u redu jľ dodjeljuju ti na svakom uglu. i - Mislio sam, što mi drugo preostaje? Da izvršim taj mali zadatak za koji če mi Bog dati dovoljno dug život i snage da izdržim u samoc'i, da ne poludim, i evo ... jesam li ga izvršio? ... Recite sami ... Evo, došli ste izdaleka, recite mi, vi znáte, ja sam samo síromašni, neškolovani fratar, vi ste vidjeli svijet ... recite mi, presudite, jesam li ga izvršio? ! - Jeste - rekao je Roko tího, ne gledajuči ga. - Izvršili ste SJELI SMO ZA STOL DA VEČERAMO, i dalje izbjega-vajuči da se medusobno pogledamo u oči. Stol je bio od grubo tesanog drva, dugačak i prazan, a uz njega, s obje strane, stajale 119 su dvije duge klupe za mrtvu braču. Dvije lojanice treperile su na stolu izmedu nas, osvjetljavajuči jedino izribanu grubu dasku stola i naša lica i ruke. Židovi prostorije nisu se vidjeli. Nas trojica bili srno otok svjeda u potpunome mraku. Sjedili srno u knjižnici. Osim jedné čelije gdje je fratar boravio sve ove godine, ona je bila jediná koliko-toliko očuvana prostorija, iako je i tu strop mjestimično bio srušen, a police na kqjima su nekoc stajale knjige, razjedene, polomljene i pune paučine. Tu na ovim klupama, na kojima srno sada sjedili, tre-balo je da Roko i ja prenočimo. Na jednu od klupa fratar je položio dva složena pokrivača koja su zaudarala na plijesan. -Jedino varn ovo mogu dati - rekaoje. Ponovio je to isto još jednom kad je na stol donio polovicu ovčjeg sira, polovicu hljeba i vrč vode. - To je sve što imam - rekao je. Sjedili srno neko vrijeme u pogruženoj šutnji, ne dirajuči hranu. - Zao mi je - rekao sam - što mi nismo ništa donijeli. Ovako černo pojesti i ovo malo što vi imate. - Jedite - rekao je fratar kašljucajuči. - Meni treba malo hrane. Cesto danima ne jedem ništa. Bérem gljive, kupine. Vi ste još mladi. Ali naviknut čete se, rekao sam, još na svašta ... Čovjeku ne treba mnogo. - Ne, čovjeku dosta ne treba mnogo - rekao je Roko prezirno - da preživi. Ne treba mu mnogo, htio sam reči, ali kad nema ni ono malo. Kad nema ničega. Sto onda? Ne traži čovjek mnogo, ali ako ne nade baš ništa, ni hrane, ni krova nad glavom, čak ni pišljive sličice na židu. Kad ničega nema? Za što da onda preživi? Naprosto, da preživi, da se navikne ... na svašta? Da ispuni svoje mjesto u redu? O, ne, na krivú ste se obrátili adresu? Nismo mi od tíh! Zato idemo dalje. Ako ima išta dalje, mi idemo dalje. Kamo? Kamogod. Samo se ovdje ne može ostatí, u ničijoj zemlji, Prinio sam ustima vrč s vodom. U vodi je plivala zvijezda. Podigao sam pogled i kroz otvor na tavanici vidio zvijezdu na tamnomodrom nebu. Htio sam se nijemo pomoliti, ali nisam imao snage i nisam više znao kako. Razljutio sam se na vlastitu nemoc i na zvijezdu, nedokučivu, ravnoduŠnu. Ništa ti nisi, zvijezdo, rekao sam joj. Vjerovali srno u tebe, zvijezdo, slijedili srno te u znoju lica svoga, nadali srno se. I što? Ako je ovo mjesto po komu sve što ř srno bili i sve što srno učinili treba mjeriti, ako ovime bivamo | opravdani, iskupljeni, ako se ovdje važe naš život, čime se onda možeš pohvaliti, zvijezdo? Po kojem právu onda ocekuješ našu ( zahvalnost, poniznost, posluh? Ako je sve ovo bilo uzalud, ova patnja, ova poniženja, ovo puzanje po prašini, i ako od svega toga, na kraju, ostaje samo několiko okrhanih komada kameňa i i několiko razjedenih pljesnivih slikarija, onda ti se ništa više ne í može prepustiti, zvijezdo. Jer si ravnodušna, nemilosrdná i l neljudska. Zar je ovaj starac ovdje bio potreban kao zavjetna žrtva 'i u tvoju diku i slávu? Zar srno ti mi, ovako sitni, nevážni pohod, i bili potrebni kao žrtve paljenice? Nisi se nasitila stolječima? O, kako mrzim tvoje pohlepno oko. Iči černo dalje, znao sam, ne zbog nje, nego usprkos njoj. Fratar je razrezao kruh i sir na tri jednaká dijela. Šutke srno jeli. Fratar se svaki čas gušio od kašlja. Jeli srno temeljito, bez misii. - Onda, što čete? - pitao je fratar nešto kasnije, Roko je udario vrČem o stol, brišuči usta zapeščem. - Spavatí - rekao je glasno. Nije mi se svidao ton kojim je to rekao, bezbrižan, ravno-dušan nakon poraza. - Mislim, poslije, sutra? - pitao je fratar. - Razumije se, ako želite ostatí neko vrijeme ovdje ... / - Sutra? - pitao je Roko iznenadeno, kao da se čudi da i odgovor na to nije več jasan sam po sebi. - Vračamo se. Fratar se zakaŠljao, dugo i grčevito. |. - Znao sam - rekao je. ■í - Za vas bi najbolje bilo da i vi podete s nama - rekao je I Roko. - Što čete ovdje. Fratar je nijemo zanijekao glavom. - Prestar sam za to - rekao je. - A zapravo i nemam se kamo vratiti. Dávno sam otíšao, sve se več sigurno izmijenilo. f Ovdje je moje mjesto. Navikao sam. Ovdje ču ostatí. Čekat ču. i - Što se tu može - rekao je Roko i samo što več nije ■ zijevnuo. - Kako hočete. ; Možda se opet jednom sretnemo. Bila mi je uvredljiva površnost i ravnodušnost. Osječao W sam se nelagodno: nestoje u meni prosvjedovalo. Zar je za Roka H sve gotovo? - pitao sam se. Zar je več digao ruke od svega? Zar | misii da nema dalje? Zar on nije izdržao? Nisam se to pravo 1 usudivao ni sam sebi izreči, a kamoli ga optužiti. Ali najstrašnije 120 121 mi je bilo to stoje Roko, čini se, uzimao za gotovo da če se moj put podudarati s njegovim. Što i ne pomišlja da bih ja možda htio i mogao nastavia" ono što je on započeo. Što je on tako olako siguran da ni za koga nema dalje. Neka očajnička pobuna rasla je u meni kao crna plima. Protiv čega, pitao sam se, protiv čega? Protiv ideje da nema dalje? Protiv Roka? Stoje on meni i što sam ja njemu da se bez njega ne može dalje? Da ne može čovjek sam? - Slušajte - rekao sam fratru - ima li odavde kakav put? Fratar me pogledao izmoždeno. - Put? Samo onaj kojim ste došli ... ako se to može, nazvati putem ... Nitko više ruda ne ide. - Misii m, više nikam o ne vodí ... ništa ... nikakva staza? Nekamo dalje, na drugu stranu? Fratar je odmahnuo glavom. - Nema dalje - rekao je stolu. - Uokolo je šiprag. Neprohodnoje. - Ma jasno - rekao je Roko ravnodušno. Konačno sam sav uskipio od bijesa na njega kojí tu sjedi na kraju puta kao da se nije ništa dogodilo, i zuri svojim kratkovidim pogledom u nešto u čemu ja više ne sudjelujem. U čemu možda nisam ni sudjelovao od samog početka. Možda je sve to bio nesporazum, naša veza, naš put možda ništa izmedu nas nije bilo. A što, zatekao sam se kako mislim, ako Roko nije ono što srno u njemu vídjeli? Osječao sam se převařen i odbačen. On je sjedio tu potpuno nevino i ravnodušno priznavao poraz, kao da za njega skída sa sebe svaku odgovornost. - Zašto si nas onda vodio? - povikao sam odjednom gnjevno, dok mi je nemoc krkljala u glasu. - Kamo si vodio te ljude? Roko je slegnuo ramenima, mirno. - Ja? Vodio? Kakve ljude? - pitao je, tek s malo ironije. -Jesi li pri zdravoj paměti? Što bih ja koga vodio? Ja sam bio samo organizátor, da tako kazem, voda puta. Svi ste vi htjeli da se ide. Jeste li htjeli ili niste? Ja nisam nikoga tjerao. Svako je pošao od svoje volje. Ja sam, čoyječe božji, samo izvršavao vašu zajedničku želju: odredili ste me za to. Kad se jednom křene, reda mora biti. Ako sam malo pretjerao, bilo je to za vaše dobro. Ustao sam svom snagom zabadajuči nokte u dlaňové i izderao se na njega koliko me grlo nosilo: 122 - Lažeš? - provalilo je iz mene. - Vodio si ljude. Obeča-vao si. Oni su u tebe imali povjerenja. Mislili su, kao što sam ja mislio, da zaista znaš kamo vodiš ... zašto vodiš ... vjerovah' su ti. Zašto nam nisi onda rekao sve? - Što sve? - rekao je Roko arogantno. - Nema što da se kaže. Kao što nema ni što da se nade. - Zašto nam onda nisi rekao da nema? Šutio si, pozivao se na drugarstvo, kao što se sad pozivaš na naše dobro, a onda si sam ... dezertirao... Roko se odgurnuo sa cijelom klupom od stola. Lojanice su zatitrale, a klupa je skřípnula kao kakva očajna kočnica. - Zar da vam ja govorim da nema ništa? - pitao je Roko; lice mu se iskrivilo, poružnjelo, otudilo se. - Niste to i sami mogli znati? Jeste li vi djeca? Jesam vam ja otac? Jasno da nema. Nikad nema ništa na kraju. Putovanje je važno; red, disciplina. Netko treba uvijek da vodí, a vodio sam slučajno ja. čovjeku nema druge nego da se trudi; da učini najbolje što može. I da se na kraju, po bogzna koji put, uvjeri da nema ništa. I što sad hočete od mene? Ja sam samo vodio putovanje - zar hočeš da ti donesem i cilj na tanjuriču s plavím obrubom? I što onda? - To ja tebe pitam - prosiktao sam s mržnjom. - Što onda? - Ništa. Onda ništa - rekao je Roko slegnuvši ramenima i primirivši se malo. Odmahnuo je rukom kao da ga se sve to ne tiče. - Što se može? Dovdje srao došli. Dalje nema, kao što vidiš. Vračamo se. Pa onda opet sve nanovo. Iz početka. Svi opet požele da se nekamo krene. Pa se opet ide dokle se može. Sto ima drugo? - Ali sve one ljude, Vladimíra, Ivana, druge, mene konačno, zaveosi nas... - Ne budí smiješan - rekao je Roko. - Kakva je to skautská patetíka. Vraga sam ja koga zaveol Svak ide svojim putem. Ja sam išao svojim. Naši su se putovi jedním malim dijelom podudarali. To je konveniralo i varna i meni. I to je sve. To ti je ta naša slávna zajednica. I što se sad od mene traži? Da tetošim vaše razočarane dušice? Svatko se uvijek može vratiti. Oni su se valjda več i vrátili, koliko ih ja znam. I ti češ, kao i drugi. Potpuno sam izgubio kontrolu nad sobom i počeo se derati kao sumanut. Cijeli je samostan odjekivao. Fratar me je uplašeno gledao stiščuči se u mantiju, pogrbljen uz stol. Povukao 123 sam se od stola dublje u tam u i odande vikao i psovao, kao da ga optužujem ne samo u svoje nego u ime sviju nas. Osječao sam kako m e Rokova ravnoduŠnost bača u bjesnilo, Mrzio sam ga kao što nikada nikoga u životu nisam mrzio. - A što onda - rikao sam kao ranjena životinja - ako za nas nema povratka, ako se ne možemo vratiti, ako se nemamo više karno vratiti. Hočeš li onda osjetiti bar malo grižnje sayjesti? Da snosiš odgovornost? - Zašto? - rekao je Roko. - Sváko ide na svoju odgovornost Nisam ja ničiji čuvar. - Ako si ti bio tako pametan, tako iskusan, da znaš otpočetka da na kraju nema ništa, onda je cijeli ovaj put bio jedno veliko vračanje, a tvoje vodstvo obmana! - vikao sam. - Za tebe je sve to samojoš jedan krug: nema čak ni slávne špirále! Tebi to nije ništa, ali drugi, drugi su stavili na kocku više od tebe. Nemamo mi devet života kao mačke da ih možemo prostirati pred tebe kao sag za tvoje eksperimente! Za druge, znao sam, nema više pravog povratka. Nisu se imali kako vratiti, ostavljeni u bespucu, izgubljeni. Za njih više ništa nije moglo početi iz početka, kao ni za ovoga frátra što ovdje, na kraju puta, ostaje da umre. Ovo što je za Roka bio samo kratak izlet, za njih je bilo konačno putovanje nakon kojeg se ne putuje više. Za nas, ova je avantura imala trajne i nepromjenljive posljedice. - Ne dramatiziraj - rekao je Roko - vidíš da su se svi izvukli na vrijeme, osim tebe. Roko je bez uzbudenja sjedio za stolom i njegove naocale bljeskale su hladno i nepristupačno u titravom syjetlu lojanice, kao zrcala. Odjednom mi je palo na pamet da mu nikad nisam vidio oči. I znao sam da sv uzalud žestim, badava prosyjedujem i nemočno se pračakam iz klopke u kqju sam upao. I shvatio sam kako je besmisíeno što ga optužujem za izdaju kad izmedu nas nikada ništa nije postojalo, niti je moglo postojati. Nikakav zavjet, nikakav ugovor. Nikada nije bilo zajednice. Mi smo možda yjerovali i živjeli za neku imaginárnu, neku željenu, neku sanja-nu zajednicu, ali za što je on živio? Nisam znao. Bilo je svejedno. Njemu je put bio odreden, poseban, odijeljen, kao i drugima. Vratit če se, po bogzna koji put, mehaničan kao mrav, slijep, kratkovidan, opsjednut, stroj božji, možda tek malo transformiran da ga se tako lako ne može prepoznati, krenut če opet prema nekom drugom cilju, s drugim pratiocima, ne zna-juči što ga tjera, ali nemočan da se odupre, ravnodušan i prema rezultátu i prema razočaranjima, prema uspjehu i neuspjehu, ravnodušan prema drugima jer je ravnodušan prema sebi. Mi smo bili gotovi svaki na svoj način. Sudbine su nam bile ne samo odmjerene i dosudene nego i pokazane, da známo što nas čeka. I sažalivši se nad Rokom, sažalio sam se nad sobom: nije mi preostalo drugo nego da ostanem ovdje kao ovaj fratar, pomiren s ruševinama svoga svijeta, ili da krenem dalje kroz druge ruševine, dalje, dok ih ima i dok mogu. - Ja se ne vračam - rekao sam još jednom. Sad kad je meni samom postalo jasno da mi nema povratka, smirio sam se i prihvatio ono što ionako neminovno dolazí. - Mora da negdje nešto ipak postoji neka staza, vododerina, nogostup da se može na drugu stranu - rekao sam tješeči se. Kad nije bilo dalje, i naši su stari znali sagraditi kakav hodnik da se spásu. Možda se može. - Možda - rekao je Roko - svak ima pravo da pokúša. - Kako bilo da bilo - rekao sam - ovdje ne mogu ostati nikako. Hvala na svemu. Možda čemo se vidjeti jednom. - Možda - rekao je Roko ravnodušno - iako ne yjerujem. Tako smo se oprostili, Roko i ja, da se nikada više ne vidimo. Ni frátra ni samostan nisam više nikada vidio, iako sam ih kasnije pokušavao pronači. Ali povratka nije bilo. Morao sam dalje. URUŠENIM STUBAMA DOLJE, dolje, sve dublje u vlažnú zagušljivu tamu. Silazio sam noseči u jednoj ruci lojanicu, drugom se oslanjajuči o zidove, slijepo opipavajuči nogom razrovane, u tlo usječene stube. Lojanica je nemirno titrala svaki čas prijeteďi da se ugasi. Drhti li mi to ruka? Ili to struji zrak ovim podzemnim hodnikom - pa znáči ima nade: može se probiti do otvora na drugom kraju hodnika? Lojanica je bila toliko slabá da je od njenog svjeda tama bila samojoš tamnija. Još neko vrijeme nazirao sam iza sebe četvrtasti otvor ulaza. Nisam ni pomislio da bih se mogao vratiti. A onda, kao da slijedi moje kretanje a ne ja njegovo, hodnik je naglo zaokrenuo nekamo u útrobu zemlje zakrivajuči otvor od mog pogleda, prekinuvši do kraja niti koje su me vezale s vanjskim svijetom. Najednom sam bio sám. Ispred mene i iza mene bila je tama hodnika. Osjetio sam se konačno beskrajno osamljenim. 124 125 Nema strašnijeg m raka od m raka samoče u kojemu slabašno i preplašeno svjeduca žižakjedne jedine svijesti. Činilo mi se daje moja svijest slabija od lojanice koju držim u ruci. Kako obje pokazuju jednako mali dio svijeta - pomislio sam - besmislen krug u mraku. Nerazumljivi mistíčni crtež kamenja i korijenja na stijenki hodnika, gdje mahovine i blijedosive gljivice piju ylagu. I moras se pažljivo držati te stijenke, kao što se neplivač drži obale, jer čim se otisneš, krug syjetla ne doseže dovoljno daleko da bi ti bilo što pokazalo pravac na neprozirnoj pučini mraka, i onda naletíš na suprotan zid (ili je to taj istí?), jednako vlažan i studen, jednako besmisleno iscrtan tajanstvenom hadskom geologijom, i tako u neprestanom cik-caku, u dječjoj igri spása izmedu dva žida nalaziš smjer kojim te zemlja vodi, ali kamo ideš, kamo te vodi - ne vidiš. Dok pod nogom krckaju kosti onih koji su tu bili prije tebe. Ispunjaš mrak vlastitom maštom i lako môžeš poludjeti. Hoču li izdržati do kraja? - pitao sam se. Hoče U bití dovoljna ova lojanica da me dovede do izlaza? Put je tako dug a sviječa kratka. Upodrumuje tama, a zaSto daje tama ... pjevušio sam poblesayjelo, drhtavim glasom, kroz zube, pjesmicu što mi je neočekivano stigla negdje iz tame djetinjstva da me podrži i ohrabri u ovoj kasnijoj i strašnijoj tami. Napredovao sam sporo u njenom ritmu, drhteči, tapkajuči dlanovima po zidu, obilazeči oprezno urušenja, otklanjajuči pred licem vlažno korijenje koje je tu i tamo visjelo sa stropa hodnika poput mreže kakvoga divovskog pauka. Ovo korijenje, pomislio sam s čežnjom, to je od stabala koja rastu negdje gore, visoko iznad mene, i udišu Slobodan zrak, veliká krošnjata stabla na yjetru. Nemocno sam ih dodirivao rukom: moja se strašná želja očajnički verala spletom žila prema površini. Korijenje, vi nebesa cista! I gacao sam dalje po mekom, gnjecavom tlu, plazeči uz zidove hodnika poput kakvog bolesnog podzemnog polipa, dodirujuči preplašenim prstima čas kamen, čas pukotínu, čas blato, čas korijenje; napredovao sam korak po korak šupljom cijevi zemlje, i činilo mi se da se ne približavam ničemu več da se samo udaljujem: sa svakim korakom odlazio sam sve dalje od 126 svega što sam poznavao, stoje za mene nešto značilo, što Je hnalo nekakav smisao u onom životu koji je ostajao iza mene. Činilo mi se da se od samoga sebe udaljujem. U podminuje tama, a zašto daje tama... Neka životinja projurila je ispred mene. Šišmiš? Štakor? Zmija? Odjednom sam osjetio da je tama oko mene napučena. Znao sam: moja ih lojanica ne može osvijetlití, ali životínje su tu negdje, nadohvat ruke, pod nogama, pred licem. Zaustavio sam se na uskom otočiču syjetla, ne usudujuči se krenutí dalje. Bio sam ukočen od gadenja i straha. Čim sam stao, stalo je i šuškanje. Stajali smo tako neko vrijeme, životínje i ja, nastoječi da se razumijemo kroz tamu koja nas obavija. Primite me, sta-rosjedioci, zamolio sam ih kao da tražim milost, ponizno. (Oprostíte uljezu. A onda, postupno se privikavajuči na tamu i na moje suputnike kroz nju, pomislio sam: ni ovo ne može biti najgore rnjesto na svijetu, ne može biti bezizlazna klopka, i ovdje se može žiyjeti kad životínje tu žive. Što mogu one, mogu ija - još bolje. I kao pravi samotník, zakoračivši opet, upučujuči se dalje hodni-kom, gotovo sam poželio da ih opet čujem - pratilje na mom samotnom putu. Hodam strpljivo dalje i sluŠam ih u mraku. Zatím se Ípostupno sve to šuškanje, migoljenje i pretrčavanje, nevidljivi život podzemlja, přetvara u koračanje. U prví čas misiím: to moji ylastiti koraci višestruko odjekuju u zavijucima tunela. Ali onda čujem kako se mojim koracima pridružuje zvuk mnogih nevidlji-vih nogu. I znam da imam društvo. Nisám vise sam. Vidim i syjetlucanje u tami - jesu li to oči, sječiva, baklje, toke na V oklopima? Cijela jedna šutljiva vojska, maršira uz mene bez glasa. | Svuda su oko mene u gustom mraku koji vrvi od života. J Osječam s njima nijemu zajednicu. A onda, i ne vídeči ih, prepoznajem ih u tami: to su moji přeci oko mene. Moja dva ■ djeda koja su za mene stvorila kopno i more - jedan ratar a <■ drugi pomorac - moj otac možda, i mnogi drugi, mnogi dragi , pokojnici, neki od njih još u krznu ili kožuhu, neki u surki ili pod kalpakom, neki u oklopu, kraljevi i pjesnici medu njima, svi "> moji přeci koji su ovuda, istim tamnim hodnikom, prošli nekoč ■ dávno isti neizvjesni put, tražeči spas pred neprijateljima, pred y osvajačima, pred svijetom, pred sobom. í 127 Ulazili su jedan za drugim, kroz vrijeme, u spasonosnu tamu, i sada još uvijek, neki vec stolječima, još uvijek idu u beskrajnoj povorci kao rijeka koje sam dio. I odjednom znam, zahvaljujuči njima, mnoge odgovore: mrtvaci nisu mrtvi, zatvo-reni u nišama grobova, več struje pod zemljom poput hranjivih sokova, napájajúci svijet. I znam sada da moj put, moje traženje nije besmisleno, jer nisam sam nego připadám ovoj rijeci što nepřestáno teče, i nastavljam ih, nastavljam njihov put, ne samo svoju málu privátnu stazicu kroz besmisleno vrijeme, kroz mračnu útrobu svijeta, nego i njihovo stremljenje prema cilju kojí mi još nije dano vidjeti, ali koji mora postojati. Oni če u meni doči korak dalje prema tomu cilju, kao što sam ja u njima došao dovdje gdje jesam. Kao što ču ja možda jednoga dana u svorne potomstvu doci do samoga cilja. Koračao sam živahnije i smjelije. Treba samo nastaví ti, ne predavati se, ne odustajati. Tvoja dionica puta je krátka i mučna, ali s tobom ide armija ispod zemlje. A zveket nevidljivih mačeva, šuštanje mantija, zvuk sjetne lutnje i bezbrojni koraci ispunjavali su moju tamu. Poklonivši mi život, vi živíte u meni, poručio sam djedovima u tami. Budíte mirne, duse pokojnika, vaše se puto-vanje nastavlja. I povjerovavši sada da moj put nije samo jediní nego i praví - ta nisu li mi ga přeci pokazali - ponadao sam se divlje, ludački, očajnički, da spása zaista ima kao što nam je bilo obe-čano, i prožet sav tom nadom, dok mi je svaka žilica drhtala groznicom ispunjenja, pohitao sam iz sve snage (posljednjom snagom, još jedan nadljudski nápor) prema izlazu, vijugavim ali spasonosnim hodnikom, nadajúci se da iza sebe ostavljam ne samo ovo podzemlje nego i sav onaj život koji me je do tog podzemnog hodnika doveo; i to podzemlje i taj život u meni se, u mom prijelazu na drugu stranu, transformiraju u apoteózu, posvečuju, iskupljuju. I kad sam pred sobom ugledao, nakon dugog putovanja kroz mrak, svijetlu točku izlaza, odbacio sam lojanicu da bih mogao što brže stiči, i krenuo sam zaslijepljen syjetlom slobode, posrčuči i bauljajuči, padajúci i dižuči se, prema otvoru, drhteči od unutarnje radosti, sreče, likovanja, kao da sam izvojŠtio neku veliku, blistavu pobjedu nad mrakom, nad prošlošču, nad svijetom, nad sobom. Možda sam zaviknuo od radosti. Možda sam zapjevao kakvu od rodoljubnih, pobjedničkih pjesama koje su i moji přeci 128 pjevali, nešto kao Prosto zrakom ptica leti ili Na vojsku, na vojsku viíezi izbrani, ili sam možda samo vikao "Za mnom, za mnom" ili "Naprijed", ili sam naprosto urlao kao vuk, što je zapravo svejedno u ovako domoljubnim i velikim trenucima, i jeka sto-struka jeká iz tunela odgovarala mi je, što se mom zaglušenom uhu činilo kao da cijela moja podzemná vojska pjeva sa mnom u skladnom himničkom koru, marširajuči sa mnom, izlazeči sa mnom na slobodu. Cijeli podzemní hodnik grmio je od naše junačke pjesme. A onda sam naglo istrčao. Poluslijep od napora, zablje-šten syjeťlom, zadahtan i uzbuden, sretan kao nikada u životu, u prví čas nisam ni vidio gdje sam. Onda, osjetivši da sam na otvorenom, stao sam i pogledao oko sebe. Stajao sam tako ne znam koliko, možda samo časak, a možda satima ili danima. U meni su umírali syjetovi. Činilo mi se: ništa nije téže podnijeti. Iza mene je još uvijek grmjelajeka iz tunela: možda je moj glas zaostao iza mene da živi tamo svojim posebnim podzemním životom, a možda su se to zaista glasali přeci. Ali to nije bila pjesma. Bio je to grohotni, strašní, šuplji, mehanički smijeh. Tako se samo přeci znaju nasmijati. Učinilo mi se, načas, da medu njima čujem Rokov glas. A ondaje i to prestalo. Nalazio sam se u golemom, sivom, valovi tom kamenjaru što se prostirao u nedogled. Nebo je bilo prevučeno zavjesom oblaka i difúzna je mjesečina sablasno obasjavala krajolik. Ničega nije bilo u tom krajoliku, kuča ni raslinja, čovjeka ni zvijeri -samo goli kamen i blijedosiva mjesečina, otrovna poput žive. Nebo je bilo niže nego ikada. Stupio sam u taj svijet, ali nisam čuo vlasti tog koraka. Bilo mi je kao da gazim ne po kamenju, nego po gomilama vune, u magii dubokoj do gležanja. Bilo je to kao neko sablasno novo rodenje na gluho tlo. Ništa. Ništa. Ništa. Gdje sam? pitao sam se nijemo, stoječi u tom skamenje-nom ničem, osječajuči da sam zauvijek izgubljen i da mi je od sviju nada, od svega znanja, od cijelog biča ostalo samo pitanje: Gdje sam? Stoje sa mnom? Stoje sa svijetom? Stajao sam i osječao kako se ruším kao kakva gradevina: pucaju arkáde, padajú svodoví, naginju se i raspadaju čipkasti tornjevi u meni. Sve se može izdržati osím ovoga konačnog, po-sljednjeg razočaranja. Činilo mi se da nije dovršen samo jedan krátki izlet, nego cijeli moj život. Ostalo mi je samo da tupo, bez 129 Ä * želja i bez snová, odživotarim do svog fizičkog kraja u ovom sivom, nijemom, neproničnom svije tu. Možda nikada i nije bilo drugog svijeta, rekao sam samom e sebi, kao da se opravdavam. Možda sam u ovoj pustoší od početka, možda smo svi u njoj od početka, samo mi nije bilo dano da je vidím tako jasno kao sada. Možda se nikad nisam ni maknuo odavde. Možda nisam krenuo ni na kakav izlet. Možda je ovo zapravo blagovijest, spas. Možda je ovo ona konačna sloboda kojoj su přeci toliko těžili, i ja sam na cilju. Ali onda su mi se oči postupno privikle na syjetíost, ma kako da je slabá bila syjetíost; ma kako da su oči bile željne obmane, pronikle su maglu od sparine i mjesečine i vidio sam jasno, sve jasnije, da je svíjet u koji sam stigao isti onaj svíjet íz kojeg sam krenuo, vidio sam da stojim na rotoru krajolika, u samom središtu kruga, i shvatio sam da nisam nigdje drugdje nego na svorne mjestu. I äto sam drugo mogao nego da ga prihvatim? Što mi je, nakon svega, preostalo? Pognuo sam glavu i zakoračivši u krajolik prihvatio sam kamenu stazu pod nogama, prihvatio sam trnovo Šiblje koje me greblo po goHm rukama, prihvatio sam glad i žed i bol na nažuljanim tabanima koji če me mučid dok ne dodem do nekog ljudskog skrovišta, prihvatio sam cijeli taj dobro poznati, banálni i jaloví krajolik koji mi je bio pred očima sve otkako smo krenuli na ovaj pohod. MNOGA SAM IMENA U OVOJ PRIČI SAMO IZMI-JENIO. Jedno sam morao posve izmisliti: Gradina. Probrao sam ga na sreču iz beskrajnog niza neutralnih imena koja bi mogla pristajati tom mjestu, a koja opet svojom pripadnošču nekom drugom mjestu nece zavěsti tebe, čitatelju, pruživši ti umjesto mirisa i boje moga mjesta, miris i boju svoga pravog izvora. Izabrao sam ga iz dugog niza imena što sam ih sám sebi deklamirao po múčnom i vijugavom redoslijedu mojih pokušaja da se prisjetim pravoga - izredao sam ta imena u besanim noc'ima, u zaustavljenim trenucima, u čekanjima na autobusnim postajama, u hjenim siestama poslije ručka, u dugoj dokolici svoga promašenog života. Izgovarao sam ih očajnički, kao kopile koje pokušava da se sjeti útrobe iz koje se rodilo. U početku sam se grozničavo trudio, listajuči indekse geografskih atlasa, sustavno prelazeči kvadratni milimetar po milimetar specijalnih mapa, pretresajuci svoje zbrkano pamčenje kao kakvu prašnjavu ropotarnicu, u kojoj čoyjek, prije nego što je spali, želi nači kakvu zametnutu obiteljsku uspomenu. Mučio sam se i znqjio od nemoci da se sjetim: Činilo mi se katkad: na jeziku mi je, eto, na, sad ču ga izgovoriti, i naprezao sam se, ne usudujuči se dugo da ga oblikujem ušnom supljinom, boječi se razočaranja koje bi neminovno nastupalo kad bih začuo svoj glas kako artikulira neko tude, beznačajno ime, Ime bi mi se približavalo iz nejasne sémantické magme, poput kakve začarane ljepotice koja se raspline čim mkom posegnemo za njom. Kasnije, vec naviknuvši se na niz razočaranja i poraza u borbi s vlastitim pamčenjem, prisječanje mi je prešlo u naviku, neku vrstu duhovnog pasijansa, igru za skračivanje ovoga praznog i besmislenog života. Sjedio bih negdje uz vino, u kuči ili u kŕčmi, i pokušavao nači ime koje mi više nije bilo važno. Ali ništa mi drugo nije ostajalo. Zatim više nisam zapravo ni znao čega se to ja nastojim sjetiti, i dokono sam, iz navike, prekapao prašnjave fohje sječanja za bilo čim, za bilo čim. Iza tih napora ostao bih iscrpljen, s osječajem konačne ograničenosti, s dubokim iskustvom nemoci, nepotpunosti, kao kakav doživotní robijaš iza očajničke onanije. U prvo vrijeme pitao sam ljude. Ljudi su me u početku slušali, kasnije samo gledali i klimali glavama. - Kad takav stručnjak kao što je profesor doktor taj i taj nije čuo za to mjesto - rekli bi mi - odakle da mi známo? - Netko mora znati - ponavljao sam uporno, desperatno. - Mora postojati negdje netko tko zna. Znali su za Beram, za Oprtalj, za Draguč, za Roč i Vizače, za Fošku i Hrastovlje, ali ono mjesto, ono ime nitko nije spomenúc Pojedinci su mi sa smiješkom na usnama spominjali mjesta koja se nigdje drugdje ne spominju, toliko beznačajna, i u koji-ma ne samo da nitko nikad nije vidio freske nego ni išta drugo. - Bio sam i tamo - govorio sam im. I zaista sam bio, obišao sam što god sam mogao. Nakon stanovitog vremena stekao sam osječaj da sam svuda vec' bio, ne samo tu, u Istri, nego svugdje po cijelome svijetu, da sam več vidio sve što se uopče ima i može vidjeti. Ali onoga što sam tražio nije bilo. Meni su se uzalud obečavale daljine, nepoznati putovi, bijele mrlje na mapi. - Konačno - rekao bih katkada - sve je možda od samoga početka bilo promašeno. 130 131 Raspitivao sam se več preko volje i ljudi su mi se katkada samo smijaii, a katkada - znajuči negdje duboko u sebi Što tražim - odgovarali isto tako preko volje. Dok se svi njihovi odgo-vorí nisu stopili u jedno jedino veliko NE. Ne, ne známo gdje bi se nešto takvo moglo naci. Gdje je ikada tako nešto bilo, moglo biti. Bibliotéka, kážeš? Samostan? Česma s glavom lava? NE. Stajao sam onako kao kad sam izišao iz podzemnog hodnika - pred nijemim svijetom. Tražio sam sudionike toga kratkog izleta, kóji su zajedno s Rokom i sa mnom krenuli jednoga srebrnog vedrog jutra u malom šarenom autobusu da nikada ne stignu onamo kamo srno nas dvojka došli, a da ni mi nismo došli nikamo. Mislio sam: da su svi oni imali istinsku želju da dodu, da su bili malo uporniji, malo izdržljiviji, da su znali stoje u pitanju - možda bismo svi mi zajedno uspjeli nekamo i stiči. Ovako - znao sam - nas dvojka srno samo malo dalje od drugih otišli u nigdinu. Tražio sam ih, ali ih nisam našao. Tražio sam kao Što čovjek, za kojega se dugo misii da je izgubljen pa se vrati iz nekog zarobljeništva ili emigracije, traži svoje prijatelje. Ali moji prijatelji su nestali, rasuli se, iščezli u ratovima, u pogromima, ili naprosto u Životu: u mekoj magličastoj udobnosti koja guta ljude poput živoga blata. Ili su, neki od njih, jednoga dana - kako pričaju očevici - naprosto odšetali nekamo dvoredom, ili ka-kvom slijepom ulicom, ili obalom mora, i nisu se vise vrátili. Sada se više nemam komu obratiti. Možda su svi sudionki toga izleta več pomrli. Možda je zaista tim kratkim izletom zavrsio njihov svíjet. Tražio sam i Roka. Naravno. Zamišljao sam ga cesto u tisuču čvrsto urezanih slika - nijedan ih foto-aparat ne bi snimio tako čisto, tako oštro - pokušavajuči da rekonstrukcijom redosli-jeda tíh slika obnovím u pamčenju i cijeli izlet, i njegove riječi, medu kojima se, kao još nerodeno dijete, u zreloj gustoj magmi, migoljio uvijek i embrio one riječi... im e ... putokaz ... Zamišljao sam ga cesto onako ozarenog, ushičenog, pod blijedim syjetlom večernje zvijezde, kako jedva mičuči usnama šapče to ime, ime cilja pred kojim smo stajali. Trenutak je bio tako svečan, tako kratak. Obnavljao sam ga i obnavljao u sječanju dok se nije otrcao, izblijedio, ogolio se, dok konačno moje unutrašnje oko nije gledalo samo puki štúri crtež pejzaža u kojemu smo stajali - iza nas šiblje, ispred nas na brežuljku nešto 132 što se više ne može točno raspoznati - pejzaž stoje toliko nali-kovao sivom kamenjaru u kojem sam završio to krátko putovanje. Da sam našao Roka, možda bi mi on rekao to ime. Ovako, ime je zaboravljeno. I tako, sjedeči uz vino, katkada pomislim u bistrom trenutku: možda sam ga zaboravio od straha, a možda je úpravo taj zaborav onaj spas za kojim smo toliko čeznuli. A onda opet počnem suhim usnama prebirati čislo imena. Cesto razmiŠljam o tomu da dam oglas u novine: Čoyjeku uvijek ostaje kakva-takva nada. Ali znám: više ni za to nemam snage. Ali ne ljutite se ako varn ipak tako, pričajuči, naklapajuči, kazem: sutra, koliko sutra stavit ču oglas u novine. Učinit ču nešto. 133