Na ledima crvenog davola od pedeset
kubika
n.]
i
Još kao malí volio sam avanture. Volio sam i konje. Volio sam kauboje i Indijance. Iako Indijance malo vise. Zapravo, najprije sam malo više volio kauboje. Pa sam onda malo više volio Indijance. I partizane sam volio. Prvo malo partizane. Pa onda Nijemce. Koje srno zvali Svabe. Pa onda Amerikance.
Ali ja nikad nisam doživio neku avanturu. Ja čak nikad nisam jahao konja. Da budem potpuno iskren, ja čak nisam nikada ni dodirnuo konja. Bar ne živog. To je zbog straha. Ja sam uvijek bio strašljiv. Uvijek sam se plašio dodirivati živo-tinje. Pogotovo žive. Imam osječaj da su životinje mnogo jače od mene. Samim dodirom sve če se rasprsnuti od snage koja se krije sabijena pod njihovom toplom kožom. Iako neke životinje imaju i krzno. Takvih se tek bojim. Svih životinja se bojim. To ne bih nikome priznao. Ni za živu glavu.
2.
— Djede, hočeš li mi kupiti jednog konju? Moolim te djedo, kupi mi jednog malog koonju.
— Ma hoču, bolan! Kako neču. Kupit če tebi tvoj djedo konju! Cim naplatím!
90
— Hočeš li mi stvarno kupiti konju? Pravog?
— Ma hoču! Pravog konju če ti djedo kupiti!
— Je ľ onog ponija iľ onog mustanga?
— Ma kakvog god hočeš, samo dok mi stigne akontacija.
— Ja bih najviše volio mustanga. Oni su najbrži.
— Eto, onda može mustang.
— Kupi ti meni ponija. Sad mi kupi ponija, a kad malo porastem, kupi mi mustanga.
— Samo dok stigne akontacija.
— Kad če kontacija?
— Brzo, brzo če...
3.
Nisam dobio mustanga. Dobio sam bicikl. »Pony«. Slovenskí. Konja ionako ne bih smio dotaknuti. Poslije sam dobio jedan drugi bicikl. »Partizan«. Stražnji kotač bio mu je deblji nego prednji. Ja sam ga zvao »čoper«. I drugi su ga tako zvali. Smio sam ga dotaknuti. I po několiko puta. Zatim sam preklinjao stáru da mi kupi »Tomosa«. Koji srno zvali »automatik«. »Tomos« je takoder bio slovenskí. Ali stará nije htjela. Ja sam htio prodati jedan stari zlatni lančič. Na njemu je bio privjesak s brojem 13. I kupiti »automatika«. Ali nisam. Jer sam ga izgubio. Iako sam se znao hvaliti i reči da sam ga dao za boču vina. A nisam. Izgubio sam ga. Tek toliko neka se zna. Da sam ja hvalisavac.
4.
Sada sam več veliki dečko. Imam vespu. Crvenu. S četiri brzine. Pedeset kubika. I dvije kočnice. Ona je mala. I nevina. Može iči pedeset na sat. Ponekad, ako je raspoložena,
može i pedeset pet. Šezdeset nizbrdo. Sedamdeset slobod-nim pádom. Vespu mi je kúpila žena koju volim. I ona mene voli. Ona meni vespu. Ja njoj zlatni lančič. I sebi isto. Zlatni lančič. Prstenje ne volim. Ne volim ni lančiče. Zato ga nosim u novčaniku. Na kojem je norveška zastáva. To kada dodem u strane zemlje. Možda netko pomisli da sam Nor-vežanin. Iako prije sličim Turčinu. Najviše bih volio da me zamijene za Talijana. Iako talijanski znam tek poneku riječ. A nije da se nisam trudio. Turski ne znam. Norveški znam. Više dijalekata. Pisanje me ponekad malo zbunjuje. Ali to nikome ne priznajem. Lančič se nadám izgubiti. Pa onda reči da sam ga dao za bocu vina. Na vespi mislim proživjeti pola života. Zelje mi nisu male. Ali ni pola života nije dugo. Ako se izuzmu kišni dani. Kojih u Norveškoj ima više nego života. Prognózu vremena pratim redovito. Za život sam se odavno prestao brinuti. Mislim da sam ulio previše ulja zadnji put. Dim iz ispušne cijevi je debeo. I plav. Ispušnu cijev zovu auspuh. Mislim da je tako jednostavnije. Iako možda i nije pravilno.
5.
Vespa u Norveškoj. Prije nekoliko godina to bi mi zvučalo kao skije u Sahari. Neki dan vidio sam na televiziji kako neki tipovi skijaju po pijesku. Na snowboardu. Ne znam da li je to bilo baš u Sahari. Ali pijesak je pijesak. Ili možda nije?
— Evo ti i dva rezervná zimska kotača — pjevuši tip od kojeg kupujem vespu. Mršav je. Lice mu izgleda kao Mje-sečeva površina. Pizza-face — rekli bi na Západu.
— Vid mu lica. Ko dno od kafeza! — puklo bi iz usta jednog Bosanca.
Ja sam samo mislio da mu i nije baš Iako. Bio je mršav, ali trbuh mu je bio ogroman. Kao košarkaška lopta. Medi-cinka. Ona zelena. Ja sam vec odavno bio odlučio.
— U redu, kupit ču je. Cijena mi odgovara — žurio sam se, jer novci ionako nisu bili moji. Ali on je uporno nastav-ljao svoju priču. Pokazivao mi je motor. Pokazivao kako radi kvačilo. Palio je motor i upozoravao me na čudne zvukove koje možda može proizvoditi i što mi je onda činiti. Pričao je o njoj kao o živom biču.
— Kakav čudák — kesilo se nešto u meni. Priča o ovom kršu kao o rodenom djetetu. A onda mu je izašla žena. Ili možda djevojka. Vespa je bila zapravo njena. Imala je lijepo lice. I jedno dvjesto kila. To je oko dvije tisuče Newtona.
Pogledah zimske kotače koje mi je pružio. Treba znati što se misii pod zimskim kotačima u Norveškoj. To su kota-či s malim čavlima koji vire iz gume. To je za led. Mozak mi je rádio brzo. Kada je led na česti, temperatura je ispod nule. To znáči hladnoča je veliká. Sjedi se doma. I gledaju porniči. Ako imaš video. Tko je ikad vidio voziti vespu po takvoj hladnoči i po ledu? Ja.
6.
»Crveni davo«. Tako sam je nazvao. I bilo bi glupo kada bih rekao da je to moja originálna ideja. Sule, jedan lik iz srednje, imao je bijelu vespu. Ona je bila veča od moje. Imala je više kubika. To se tako kaže. On je nazvao svoju vespu »Bijeli davo«. Tada sam mislio da je to bilo duhovko. Sule je bio duhovit ponekad. Pamtim ga najviše po jednoj psovki koju bi uvijek valjao preko usana kada bi ga prozvali da odgovara.
— Jebo babu! — nakrivljeni osmijeh. Tada bih se ja obično nasmijao. Iako ne baš uvijek. Nekad mi je sve to išlo na živce. Nisam točno znao zašto.
92
93
7.
Nakon samo několiko dana »lice od pizze« mi više nije izgle-dao čudákom. Počinjem osječati intimnost prema mojoj maloj životinjici. Istina, drugi dan nakon što sam je kupio dobivam globu zbog nenošenja kacige. A htio sam samo kupiti kruh. Ali nikako bez kacige. Tu noc sam proveo mrzovoljan. Sto ima nekome smetati ako ja ne zaštitim svoju glavu? To je moja glava. Zena koju volim je řekla da njoj, naprimjer, to smetá. Ako ja ne zaštitim svoju glavu. Ja sam joj rekao neka zasuti jer uopče ne shvača o čemu ja pričam. Ona je řekla da sam ja sebičan i da mislim samo na sebe. Opsovao sam na maternjem. Koji zovem različitim imeni-ma. Ovisno o prilikama. Vremenskim. I socijalnim. To zato što sam zapravo dobričina.
Ja sam se durio i nisam odgovarao na njene signále. Koji su pozivali na seks.
— Make-up sex — posljednja linija obrane u seksualnom životu parova. Ja sam hladan. Prividno. Pristajem na seks tek kada mi obečava da če ona platiti globu zbog nenošenja kacige. Uvjeravam je da ona zapravo i treba platiti tu globu. Jer ja kacigu nosim zbog nje. Mene nije briga što če se desiti s mojom glavom. A ustinu me je briga. Zelim samo da ona platí globu. Takav sam ja. Seks poslije i nije bio loš. Osječam se pomalo prljavo. Ali to se uvijek da preživjeti. Kad malo bolje razmislim, ja bih zapravo rado nosio kacigu kad bi bila malo bolja. Ukusnija. Zena koju volim. Možda mi kupi kacigu. Koju bih ja onda rado nosio. I zaštitio svoju glavu.
8.
Vrijeme. Vrijeme je najvrednija stvar u životu. Uz slobodu. Zdravlje. I naravno novac. I možda još par stvari. Ljubav, na primjer. Vespa mi znáči vrijeme. Jer jureči na vespi po veli-
kom gradu uštedim puno vremena. Inače, morao bih putova-ti podzemnom, autobusom, tramvajem... Vespa znáči slobodu. Slobodan sam da odem kad god hoču. Ne morám čekati gradski prijevoz. Vespa čuva i zdravlje. I novac. Ali sve to nije bitno. Ja sam vespu počeo voljeti. Tiho i bez ikakve strasti. Kao što se voli hendikepirano dijete. Pazio sam da joj se bilo što ne dogodi. Pokrivao je zimi. Mjerio koliko ulja treba, točno na kap. Iako sam bio prilično neprecizan. Ali takva je moja príroda. Ljubav prema vespi nije time bila umanjena.
9.
Jesenji dan. Kiša je tek prokapala na ulice. Ja jasem na mom davolu pazeči da mi zadnjica ne pritišče sjedalo převise. Vozim izmedu tramvajskih tračnica. Koje úpravo tada skrečů. Mora se preko njih. Dok prelazim, sve je u redu. A onda morám skrenuti i prednji kotač prelazi preko tračnica u malom kutu. Kotač je slatko malen. Bolno západe medu tračnice povlačeči za sobom cijelo tijelo vespe. I mene na njemu. Brzina nije bila veliká. Udarac o asfalt bio je lagan. I brz. Prednji blatobran ostaje deformiran. Moglo se vidjeti i par napuklina na prednjem dijelu maske. Ispao je neki dio iz motora. Očko ne prijeko potreban. Jer je motor još uvijek rádio. Bez čudnih zvuková. Ja sam se brzo pridigao. Izrav-nao sam blatobran. I motor je rádio kao sat. Za napukline na maski se nije moglo puno učiniti. Ostaju kao ožiljci. Koji če me dugo boljeti. Jer nisam bio dovoljno pažljiv. Bio sam bijesan. I tužan. Više bih volio da se meni nešto ozbiljno desilo nego mojoj vespi. Uhvatih sa strahom ovu misao. Ali od nje više nikako nisam mogao pobječi. Sto sam više o tome razmišljao, bio sam sve uvjereniji da bi mi zbilja bilo lakše da se meni nešto dogodilo. A da je vespa ostala netaknuta. Kada
94
95
sam došao kuči, žena koju volim zagrlila me. Ja sam plakao. Osječao sam se nevjernim.
10.
Nevjeran sam bio. Ponekad. Kad bi mi se pružila prilika. Pravdám to svojim nagonima. I nedostatkom karaktera. Sjedimo u jednoj maloj sobi. Ja i dvije žene. Gledat černo neki film. Na videu. Zena čija je ta soba nudi nas.
— Jeste li za kavu? Nitko ne odgovara.
— Ima i pive. Ako ste za viski, ima i toga.
Piva i viski. Slažemo se prešutno. Film prestajem pratiti nakon treče čaše viskija. Film i nije loš. Ali viski je jači. Pričamo. Uglavnom gluposti. Padám u osječaje. I počinjem o svom Crvenom davolu. Nisám im mogao objasniti svoje osječaje. Zena koja nas je nudila pičem djeluje mi povjerljivo. Možda me sřivača. Viski mi udara u sljepoočnice. Tada obič-no postajem slab. I nepromišljen. Nudim ono najvrijednije što imam. Nudim joj dir na vespi. Izlazimo van. Ona je ne uspijeva niti upaliti. Moja životinjica osječa tude tijelo kako je pritišče. I uzjoguni se. Morám je gurati. Zajedno sa ženinom debelom guzicom na njoj. Napokon upali. Zena dodaje gas. Gledam. I več se kajem. Vespa je zagalopirala. Ravno. I sve brže. Ravno. I brže. Pravo u bijeli zid zgrade. Na pet katova. Zena se uspijeva baciti na trávu jedan udarac srca prije nego vespa dodirne bijelu, prilično dobro očuvanu fasádu. Druga žena pored mene křikne. Ja ostajem tih. Potrčimo prema njima. Vespi i ženi koja leži u cvjetnjaku ispred zgrade. Vespa je ležala s kotačima u zraku. Motor je tulio kao kod aviona u Prvom svjetskom ratu koji su pogodeni negdje ispod repa i polako, dimeči se, jure u susret zelením brežuljcima izmedu Francuske i Njemačke. Trčimo prema ženi koja leži. Zena
pored mene zbog iskrené zabrinutosti za prijateljicu. Ja, jer glumim zabrinutost. Prema njenoj prijateljici. Digla se brzo. Ja to nisam niti dočekao. Samo sam produžio prema ranjenoj životinjici. Okrenem ključ da smirim urlike bola koje je ispu-štao motor. Podignem je na kotače. Kajanje mi tjera suze kroz nosnice. Ne želim da ih itko vidi.
Zena je krvarila iz maternice par dana. Vespi je pukla sajla od mjenjača. Zena je prestala krvariti i bila je sasvim dobro poslije. Vespa je morala na popravak. I oporavak. Liječenje je bilo dugo. I skupo. Ja sam bio zabrinut. I ljut. Na sebe. Te dvije žene više nikad nisam vidio. Niti s njima razgovarao. Osječao sam se kao svodnik. Svoje žene. Koju uz to sve volim. I ne nalazim to nimalo uzbudljivim.
[SE.]
1.
Ljeto je. Uvjetno řečeno. Kiša pada skoro svaki dan. Tem-perature su niske. Pobjegao bih. Bilo kamo. Zapravo nikamo. Želim samo bježati. Biti u bijegu. Bez odredenog cilja. Vespa izviruje ispod jednog kestena. Iz džepa vadim dvije naljepni-ce. Dobio sam ih od prijatelja. Na njima su motivi s Cresa. Bjeloglavi supovi. Odlučujem se za jednu. Jednostavnu. Lije-pim je na desni kut s prednje strane maske. Glava i krila bje-loglavog supa. Evo poklanjam ti anděla čuvara. Koji če te čuvati od drugih. Mrtvaca. I od mene. Najviše od mene.
2.
Prijatelj me zove. Da dodem u posjet. Na jug. Koji i nije zapravo »jug«. Nego samo malo južnije od sjevera. Koji jest »sjever«. A gdje sam ja. I moj davo. Crveni. Još uvijek je ljeto. I još uvijek na uvjetnoj. Bez dobrih prilika za pomilovanje. On me zove več několiko puta. I meni se ide. Ali kako ostaviti
96
97
odlúčim. U protivnom, ostajem zakačen na račvama neod-lučnosti. Batrgam se jedno vrijeme potiskujuči kukove pre-ma vrhu, ali umor me brzo svlada. Tada samo visim. Alkohol dode sam od sebe. Pa onda onanija. Paranoja. I ostale plemenité vještine.
vespu? Cijelu zimu provela je u garáži za bicikle. Onda je došlo proljece, a ja sam morao na put. Cijelo proljece. Kada smo se napokon ponovo spojili, ja sam je dao toj nesretnici koja ju je skoro uništila. I sad kad se oporavila, da idem na jug. Cijelo ljeto. Sto znáči oko mjesec dana. I to uvjetno. Pokušavam iznači rázna rješenja. Iznajmiti autoprikolicu. Ali tko če voziti auto? Žena koju volim je otputovala. Takoder na jug. Možda vlakom?
Odlazim pitati na kolodvor. Tamo me šalju u neki drugi odjel. Za transport. Ili tako nešto. Odustajem. To mi djelu-je zapetljano. A ja nikome ne vjerujem. I onda napokon odlučujem. Vozit ču vespu. Ona če biti sretna. Vespa i ja. Na jug. U avanturu. Poput svih kauboja. I Indijanaca. Sami ona i ja. Govorim to crvenokosom prijatelju koji živi tik do mene. Izjavljuje uvjereno da sam lud. Ja se složim, ali me to samo još više uvjeri da ču to zbilja i napraviti. Počinjem s pripremama. Brojim dane. Pravim proračune. Sve je prepu-šteno slučaju. I hirovima jedne crvene vespe.
3.
Od Osla do Kristiansanda. A možda još dalje na západ. Na ledima crvenog davola od pedeset kubika. To je nekih četi-risto pedeset kilometara. Po magistrali. Koju svi zovu E-18. I još su mi rekli da se to ne smije. Voziti mali moped po E-18. Njihove zjenice proširivale su se kada sam im strpljivo objašnjavao da ja ne vozim mali moped, nego jednu crvenu vespu. Ipak, brinem se. Pokušavam razmišljati. Strpljivo pokušavam. Uspjeh je miljama daleko. Tako je to uvijek. Ja sam neodlučan. Kada neka situacija zahtijeva da se dobro o njoj promisli i prosudi, ja samo odmahnem rukom. I uradím onako kako mi se prohtije upravo tog trená. Kajanje dolazi jednako brzo. Ovo je zapravo jedini način da išta i
4.
Kiši. Pomalo i dosadno. Mogao bih reči da me to brine. Ali tu misao zaobilazim. Poput životnih odluka. Onih bitnijih. Odlučujem se za petak. Avantura započinje u petak. Ili je to zapravo subota. U dva ujutro. To je sve što sam uspio smisli-ti. Krenut ču u subotu u dva ujutro. Prema proračunima trebao bih stiči u subotu prije pôdne. Ili poslije pôdne. Ug-lavnom u subotu. Proračuni su grubi. Riječ »cirka« važan je faktor u mojim proračunima. Mislim da je pravilnije reči »otprilike«. Neki ljudi misie da je zapravo svejedno. U nekim okolnostima bih se složio s njima. Gotovo u svim. Provjeravam svoju dragu životinju. Zatežem sajle. Za koje ne znam kako bi se pravilnije reklo. Nego - sajle. Osječaj mi govori da postoji neka bolja riječ. Ali me to ne brine previše. Zatežem kočnice. I kvačilo. Tetive koje povezuju mišična tkiva. Motor radi bez kašljanja. Ja osječam hladnoču u rukama. I napetost ú mošnjama. Onanija, kao i uvijek, pomaže u opuštanju. Bolje od cigarete. Ili lakih droga. Slabije od alkohola. Ili uči-njenog dobrog djela. Na koja se još nisam navukao. Ali sam eksperimentirao. Iako ne baš previše.
5.
Kiši. Još uvijek. Gledao sam vremensku prognózu. Kišit če još. Barem sljedečih pet dana. Ali ja idem nočas. Ima da se smrznem. Ali ja idem nočas. Iči ču sad malo svirati u grad da dobijem još koju krunicu. Nije na odmet. Rekao bi netko
98
99
mudar. Svirao sam i jučer. Sviram gitaru u tunelu podzemne željeznice. Na National theatreu. I pjevam dok sviram. Male kisele britanske melodije. I ljudi mi bace koji novčič u kofer od gitare. Netko bi rekao da sam zapravo prosjak. Složio bih se donekle. Iako bih ja više volio da se kaže da sam umjetnik ulice. Ili barem ulični svirač. Mislim da bi se kolege s kojima dijelim radno mjesto složile sa mnom. Neki ljudi krajem izbrazdanih ušiju uhvate koju riječ isklesanu našim promu-klim glasovima. Ponetko ubaci krunu. Pet. Deset. Rjede dvadeset. Četiri puta mi se desilo da su ubacili šuštavu nov-čanicu od pedeset. Ona je plava. Ili možda zelena. Jednom su i ubacili komplet žica za gitaru. Uz malu poruku. Da nastavím svirati jer Isus voli kad ja sviram. Isus me zapravo voli. Ako je i od njega... hvala mu. Zice su mi dobro došle. A malo ljubavi takoder nije na odmet. Pa makar i od starog Isusa. Koji iskreno govoreči i nije bio daleko od uličnog umjetnika. Samo je na kraju postao superstar. Sto i ja, uostalom, priželjkujem u kratkim, isprekidanim snovima. U nedostatku dodira zvijezda, ja dodirujem sebe. Po mekim dijelovima tijela. Uvijek samo po mekim dijelovima tijela. Salo mi se najviše prikuplja na bokovima. Poput zimske gume. S čavličima.
6.
Úpravo kada počinjem svirati dolazi jedan od kolega. Jedan Rus. Koji svira na svom violončelu i po četiri-pet sati bez prestanka. Dobričina. Ali ako je čovjek ulični svirač i svira po četiri sata bez prestanka, dok drugi moraju čekati na réd da bi uspjeli odsvirati samo sat ili sat i pol, teško če biti voljen od ostalih kolega. Meni je on simpatičan. On samo dode s tovarom stvari koje ne bi mogle stati na jednu devu. Dvogrbu. Ima sa sobom malu stolicu. Stalak za note, na
koje nikad i ne pogleda. Jednu veliku budilicu kao iz istoč-noeuropskih crtanih filmová iz vremena socrealizma. Poskoci u zrak i u zraku se propinje lijevo-desno dok zvoni. To sto posto. Prošle zime imao je i razbijene naočale. Sad nema nikakve. Kaže da je iz Volgograda. Ja ga gledam nije-mo. Naviknut na ljudsko neznanje kroz stisnut osmijeh kaže: »Staljingrad.«
Pa što odmah ne kážeš. Automatski mi se nametne: »Cuj čito, jebavo.« On samo zatvori oči. Cvrsto. Kao užarenim kliještima. Zabaci pročelavom glavom prvo ulijevo, pa onda dok povlači prvi put gudalom preko struna, brzo je prebaci udesno. I više ne otvara oči. Bar ne dok sam ja imao živaca tu stajati. Sat mu stoji odmah s desne strane. Nije mi bilo jasno zašto. Ako več nikad ne otvara oči. Pomislio sam da on možda navije sat da mu zvoni. Za jedno četiri ili možda pet sati. Samo jedna ovakva budilica mogla bi ga probuditi iz transa u koji on zapadne kad počne gudati po svom starom i suhom instrumentu. Možda je samo dobar glumac. Ili mu je to grč gadenja što, eto, tako trati svoj talent gudajuči šljakeri-ma po Oslu dok se vuku na svoja, debelim guzicama ugrija-na, radna mjesta. Vjerojatno zaraduje više kao ulični svirač po Norveškoj nego kao dirigent filharmonije u Staljingradu. Odnosno Volgogradu. Herojskom gradu. Nekada.
7.
Ja ne mogu svirati duže od sat i pol. Ponekad dva. Ako mi ljudi bacaju dobro. Ili ako pak ne bacaju. Onda se zare-knem: »Ne prestajem dok ne skúpim sto ili sto pedeset kruna!« Ovisi več o potrebama. Ili gramzivosti. Nekad znam zaraditi i puno više, ali to je poslovna tajná. Medu nama, uličním muzikantima, nije bilo ni spomena koliko je tko dobio novca. Samo pitanje. »Kako ide?« »Pa i nije baš
100
101
nešto. Može i bolje.« Ja sam se divio Rusu. Zato što je u bijegu. Uvijek u bijegu. Jedan tjedan u Oslu. Zatim Bergen. Pa onda možda Njemačka. Uvijek u bijegu. I ne bježi on samo ljeti. Vidao sam ga ja na ovom istom mjestu oko Božiča. Tada su se dobře pare zaradivale. Iako je znalo biti nesnosno hladno. I nije bilo gotovo nikoga od kolega. Samo ja. I Rus. Zima je bila veliká. I tek sad mi je palo na pamet da se upitam gdje on zapravo spava, taj bjegunac, dok bježi po svijetu i udara nepripremljene ljude svojim staljingrad-skim notama. Ne spava zasigurno u hotelu, jer na to bi mu onda otišla sva zarada. Ne vjerujem ni da se povlači po kampovima. Jer sa sobom uvijek ima sve svoje stvari.
Usamljen sam bio tih dana. Pomislim kako ne bi bilo loše umiriti se nekim dobrim djelom. Ponuditi mu da prespáva kod mene. Iako sam i sám živio u malom stanu žene koju volim. Svoj sam iznajmio preko ljeta, jer ga ne mogu plačati. Možda ima nešto u tome kako je dobro upoznati nove ljude. Razmjenjivati iskustva. Iako u to i nisam baš uvjeren. Misiím da sam samo bio željan malo društva. Jedné slavenske duše. Koja je možda sličila mojoj. Na moje pitanje gdje spava i obituje dok je ovdje u Oslu odgovori s čudenjem. Smatrao je moje pitanje krajnje glupim. Tako se činilo.
— Gdje?! — izbuljio je svoje oči kojima su vidljivo falile naočale. Makar i napukle. — Ispod mosta. U parku. Gdje stignem — odvračao je od sebe svoje riječi kao nešto samo po sebi razumljivo.
— Ali zar nemáš neki mali šator? To bi ti zasigurno pomoglo. Jer ljeta ovdje i nisu baš tako topla — nevjerica je izbijala iz mojih prevelikih očiju.
— Sator?! Za što je šator dobar? To je samo još dodatne četiri kile tereta! — izbaci jednostavno gurajuči kofer violončela uz sivi zid tunela podzemne žeíjeznice. U Oslu.
102
— Ali zar ti nije hladno? I opasno. Veliki je ovo grad, pun svakojakih ljudi.
— Hladno!? — mrštio je svoje nisko čelavo čelo. — Pa spavao sam ja ispod mosta u Osiu pola prošlog prosinca. Pred Božič. Tad je bilo hladno. A ovo sada... — odmahivao je rukom kao da tjera muhe. Mene i hladnoču.
Ja sam tada upravo bio završio sa svojim nástupom, a on se pripremao za svoj i bilo je vidljivo da mu dosadujem sa svojim svilenkastim dupetom i pričom o hladnoci. Ponudim mu tada, izbacujuči velikodušnost iz sebe poput zadnjih kapi krvi iz umiruče životinje, da prespáva tu noč kod mene.
— Ne... ne. Zbilja hvala, ali ne. Možda ako budem bole-stan, onda možda, ali ovako... Hvala. Ako mi bude nekad potrebno, javit ču ti — tješio me prijateljski.
Pričali smo na engleskom. Prilično lošem. Iako ja volim misliti da je moj engleski puno bolji od njegovog. Ali kada dva čovjeka pričaju na jeziku koji im je obojici strán, onda se nivo uvijek spusti na nivo onog koji tim jezikom slabije vláda. Ili možda još malo ispod tog nivoa. Tako da sam ozbiljno počeo sumnjati. Tko je više morao spustiti svoj nivo. On tada zabaci glavu ulijevo. I više nije bilo bitno.
[I"]
1.
Avantura započinje nočas. Kiši cijeli dan. Ali ja sam siguran da če kiša prestatí s prvim znacima večeri. Odlazim do crve-nokosog prijatelja. On če takoder u Kristiansand za par dana. Vlakom. Kako to zvuči dosadno. Putovati vlakom. On se iskreno brine za mene. I daje mi korisne savjete. Koje ne bih poslušao ni u ludilu. Zamolim ga jedino da mi ponese gitaru kada bude išao u Kristiansand. Jer dolje takoder od nečega móram živjeti. Mjesta za gitaru zbilja nije bilo na vespi. Iako
103
sam se ozbiljno bavio mišlju da je nekako prikvačím ispod ruksaka i vreče za spavanje. Ali mjesta nije bilo. A i vespa se nekako bunila. Nije joj bilo baš pravo da klopara pod tolikim teretom. Iako je valjda svjesna da nam ta stará gitara osigura-va životne sokové. Različitih kemijskih sastava.
2.
Kiša prestaje vec s popodneva. To mi ulijeva nadu. Tempe-ratura je prilično niska. Ima da se smrznem nočas. Ali ja možda i nisam objektivan što se tiče temperature. Trebalo bi možda provjeriti na někom termometru. To bi svakako trebalo ako se želi biti imalo objektivan. Odlučujem se za svoju subjektivnost. Temperatura je prilično niska. Mislim kako ne bi bilo lose otiči do podzemne i malo svirati. Zaraditi još koju krunu prije polaská na put. Mudri ljudi kažu da za put nikad nije dosta novca. Mudrac sam ja. U podzemnoj Rus s teškim gudalom izbacuje muziku iz tankih pukotina suhog drveta. Cekám pristojno da dovrši. Prilično dugo svira. Ali ja sam strpljiv. I njegova je muzika močvarna. I ravna. Bez imalo raslinja. Onakva kakvom zamišljam Rusiju. Netko mi je rekao da i nije baš siguran da ima močvara u Rusiji. Mislim da bi ih trebalo napraviti. Zbog muzike. Dobra muzika traži močvare. U mojoj glavi. I poplave u mošnja-ma. Koje sam danas praznio několiko puta. Zbog uzbudenja pred put. Možda bi bilo bolje da sam napravio neko dobro djelo. No, pokušao sam, ali nije išlo. Prazniti mošnje uvijek mogu. Stvar rutine. Koja zapravo nikad ne dosadi. Volio bih biti profesíonalac. Mislim da je to jedna od rijetkih stvari u kojoj sam vješt. Prazniti mošnje. Prilično sam ozbiljan dok ovo tvrdim. I ne nalazim se u neprilici.
3.
Gledao me kao spasenje. Taj Rus. I upitao da li želim svirati. Odgovaram potvrdno, a on odmah poče pakirati svoj instrument. I brojne rekvizite. Sat mu je najbolji. Zaljubljen sam.
— Sviram več četiri sata. I malo sam se zamorio — pri-znaje iskreno. — Ali nisam smio prekinuti jer bi došli neki drugi da sviraju, pa ja onda ne bih došao na red do deset navečer — jednom rukom maše dok drugom bezuspješno pokušava otvoriti vrata od kofera za instrument.
— Ovako... ti sada sviraj jedno sat, sat i pol, a ako netko drugi dode, ti mu reci da sam ja poslije tebe na redu — poka-zujuči palcem prema svojim prilično jakim grudima. Iz majíce mu proviruju dlake. Mora da je prilično maljav po grudima. I čelav po tjemenu. Puno je takvih ljudi. Možda mu zbog toga nije hladno spavati ispod mosta. Nadem svoje misii potpuno besmislenima. I kimam glavom. U znak slaganja. Mislio je vjerojatno Rus. Ja zbilja nisam znao zašto kimam glavom. To radim cesto kada pričam s ljudima. Bit če da ima veze sa samopouzdanjem. Ali ne bih stavio ruku u vatru za to.
4.
Dovršavam posljednju pjesmu u svom repertoáru. Koji i nije baš velik.
Rusa nema. Još uvijek. Mene to raduje. Jer ljudi mi baca-ju prilično dobro. Dobio sam i jednu pedeseticu. Koju sam brzinom mungosa na amfetaminu strpao u džep. Umjesto Rusa ugledam jednog drugog kolegu iz podzemne. Nosio je zbunjeno svoj lijepo očuvani kofer s gitarom. On je krátko ošišan. Ja nisam. Ali nemam ni dugu kosu. Zbunjenost se pretvorila u tugu kad je ugledao kofer s violončelom i ruksak za koje me je Rus zamolio da mu pričuvam dok se on ne vrati.
104
105
Tuga je bila prilično bliska beznadu. Ipak me upitao da li je moguče da ce Rus svirati poslije mene. Bilo me malo sram kada sam mu odgovorio potvrdno. Nisám znao zašto. Pri spomenú Rusa dodao sam da mi je prilično simpatičan. Spo-menuo je davola, kao jedinu psovku moguču na norveškom.
— Da, simpatičan je on. Ali otkad se pojavio, postalo je nemoguče svirati. On svira po cijele vjekove. Da, simpatičan... — krivio je svoje tanke ušnice. Blijed je bio. I krátko ošišan. Ja nisam bio. Blijed.
5.
Rus je napokon došao. Ja sam samo brzo počeo pakirati svoju gitaru smiješnog imena. I kiselkastog zvuka. Ošišani i Rus su vodili mukotrpne pregovore. Rus je tražio da svira četiri sata. Ošišani je pokušavao to spustiti na dva sata. Nije išlo.
— Ti ne možeš zahtijevati da sviraš koliko god hočeš. Trebaš imati malo obzira i prema drugima — pokušavao je demokratično slabim glasom.
— A zašto ne? Ja ti kazem da ču svirati četiri sata, a ti dodi poslije pa sviraj koliko god hočeš — odmahuje Rus nadlanicom. Drugom rukom otvarao je svoj kofer.
Na kraju se složiše da če Rus svirati samo tri sata. Taj kompromis je više ozlovoljio Rusa nego što je zadovoljio Ošišanog. Mene je uvijek sram kada se dva čovjeka rasprav-Ijaju. Nikad nisam shvačao zašto. Mislim da bi moj sram porastao kada bi se oni potukli. U to sam sasvim siguran.
6.
Dok smo napuštali tunel podzemne začuo se prvi zvuk guda-la preko nategnutih struna. Trebalo bi ih praviti od konjskih repová. Zice za violončelo. Tako smo učili u prvim razredima
osnovne škole. Bar sam tako bio uvjeren. Ošišani upita što ja sad namjeravam. Samo sam slegnuo ramenima. Bilo mi ga je pomalo žao. Jer sam zapravo gledao sebe. U njemu. On reče da bi me rado pozvao na pivu, ali da nema ni krune. Ja sam imao kruna. Ali su mi trebale. Niti mi se piva pila. Jer ja počinjem piti samo kada znam da ču se napiti do gubitka svakog osječaja. A to nisam mogao sada. Jer avantura započi-nje za několiko sati. Šest ili sedám. Možda koji sat više-ma-nje. Upitam se da li bi se to, da ga sada pózovém na pivu, moglo smatrati dobrim djelom. Nisam bio sasvim siguran. Kazem mu ipak da ja imam nešto love koju sam sada zaradio, ali da mi zbilja treba. Ali ako mu se jako pije piva, mogli bismo otiči do ducaná i tamo kupiti par piva i popiti ih u parku oko dvora. Kraljevog. Mom oštrom i pronicljivom oku nije promaklo njegovo nevoljko oklijevanje. Kao da mu to i nije baš po volji. Znam. I ja bih volio otiči na neku lijepu terasu i popiti jednu veliku pivu na suncu koje se poslije kiše grčevito probijalo kroz nabubřené oblake. Ali ovdje piva u bircu košta više od četrdeset kruna. Računam prilično brzo. Dvije devedeset. Zaokružujem na sto. To je preveliká cifra za jednog ušljivca poput mene. Smirivanje koje bi izazvalo to učinjeno dobro djelo uništila bi grižnja savjesti zbog olako potrošenog novca. Cekám nestrpljivo njegov odgovor. Spre-man da sve pošijem dodavok. Na norveškom. Sto i nije odraz dobrog odgoja. To zna svatko živ.
7.
Kupili smo četiri male pive i grabili žurnim koracima uz brdo prema parku. Usput prodemo pored vespe. Parkirana je na pločniku ispod nevelikog drveta. Nemam pojma koje je to drvo. Nikad nisam poznavao imena biljaka. Bar ne onih koje nisu bile za jelo. Pokažem mu prstom ponosno na
106
107
moju dragu životinju. Spomenem mu ime. »Crveni davo«. Koristio sam pristojnu riječ za davola. Da se uvjeri u moj dobar odgoj. Tráva je bila vlažná. To ponekad izaziva probléme. Koji se daju riješiti. Sjeli smo. On je motao jednu cigaretu. Sebi. Ja nemam cigareta. A puši mi se. Trávu sam jako dobro osječao. Držim dvije pivske boce u rukama i čudim se. Kako da ih otvorím? On mi pruži upaljač. Ja sam se samo čudio. Znao sam da se pivske boce mogu otvoriti upaljačem. To mogu samo vješti. Svi osim mene. Ja ih otváram zubima. Kada sam dobro pijan. I kada su žene oko mene. Mišljenja sam da to ostavlja dojam. O mojoj hrabro-sti. I nepromišljenosti. A zapravo je ostavljalo dojam na moju zubařku. Koja i nije tako loša. A ni skupa. On samo gurnu cigaretu u usta. Uze upaljač, otvorí obje boce. Mení pruži jednu. Zatim zapáli cigaretu. Bio sam zadivljen. Po-tegnem malo bljutave pive i odlúčim sramežljivo zamoliti ga cigaretu. On mi samo pruži duhan i papir za motanje. Zbu-njenost mi je klizila niz obraze. Upitam ga ljubazno da li bi mi smotao cigaretu. Mršti se. I mota. Nevoljko. Ali mota. Nismo progovorili ni riječi. Nešto nas je tištilo. Dalo se pri-mijetiti da nas je obojicu nešto tištilo.
8.
Svaki gutljaj pive zahtijevao je prebacivanje pogleda preko ramena. Kako lijevog tako i desnog. Potpuno ravnopravno. To zbog policije. Koju ja rado zovem — murija. Pijenje alko-hola na javnom mjestu zabranjeno je u ovoj demokratskoj kraljevini. Ako te murija uhvati da piješ pivu na javnom mjestu, odreže ti kaznu od 600 kruna. Ili možda dvije tisu-če. Nisám bio siguran. To je zbog alkohoiičara kojih ovdje ima više nego murije. Svih ima više nego murije. I to je pozitivno. Jer se ja murije plaším. Kao i svih ostalih. Alkosi se
ne plaše murije. I zapravo su jedini koji krše ovaj humani zákon. Jer što murija njima može? Novca nemajú. Mogu ih smjestiti u zatvor na několiko dana. Koji izgledaju kao balkánski hoteli. Doduše oni B-kategorije. To moj strah čini nerazumljivim. Ali i dalje prisutnim. Ošišani je bio bez stra-ha. On bi rado u balkánski hotel. Bilo koje kategorije. Ra-zgovor je tekao o muzici. Ali nismo slušali jedan drugog. On uzima moju gitaru. I prstima prebire po izhlapljelim žicama. To sam uvijek mrzio. Za to bih ljude slao u balkánske zatvore. Najgore kategorije. I postavio sebe za čuvara. Poslije bih se unaprijedio u dželata. Jednog dečka iz ulice mog djetinjstva zvali smo Dželat. Nisám znao zašto. Ali tako smo ga zvali. On je bio stariji od mene. I viši. Ne znam što je poslije bilo s njim. Ulica se zvala bratstva i jedinstva. Bacim pogled preko ramena i povučem gut pive. Zapušio bih. Ali se sramim pitati. Odlúčim se za mrzovolju. To ni-kad ne pomaže. Onoliko koliko se čini. Cini se da če sunce ubrzo nestati. Iako nisam siguran da je tako kasno. Mislim da ču početi pričati. I to jako brzo.
9.
Odlúčim mu odati da avantura započinje nočas. Objaš-njavam o svojoj crvenoj ljepotici. Izbjegavam intimně deta-lje. Zabrinutost je primjetna. On me samo gleda mirno. Cini se da ga moje riječi nisu ni dotakle. Odbijaju se o nje-govu blijedu pretanku kožu i padajú ispred njegove pive. Kroz kožu mu vidim vene. I kapiláre. I unutarnje organe. Za koje ne znam pravé nažive. On dodaj e krátko da nemam što brinuti. Sve če biti u redu. Zvuk njegovih riječi daje do znanja da on ne misii da je riječ o nekom velikom pothvatu. Ja mu pojašnjavam da se radi o vespici od samo pedeset kubika. Zatim mu nabrojim sve tehničke podatke koje sam
108
109
znao. I koje sam uspio izmisliti u tom trenutku. Dobar sam bio. U izmišljanju. On je samo krivio svoje tanke ušnice. Najviše ulijevo. Gotovo nikad u desno. Tumačio sam to kao osmijeh. Siguran nisam mogao biti. To nikako. Zatim kao usput izbaci da poznaje neke dečke koji su načinili sličan pothvat. Na vespama. Vozili su vespe do Egipta. Vozili su se na vespama od Norveške do Egipta. I stigli ljudi. Vidjeli piramide. I onu ženu - lavicu bez nosa. Istina, trebalo im je podosta vremena, ali stigli su. I vrátili se. Sto je možda još važnije. Najvažnije da su se vrátili živi i zdrávi. Ja sam samo otvorio svoja usta. Koliko sam god mogao. To se da tuma-čiti kao izraz zaprepaštenja. A zapravo je bila čistá závist. Ne zbog izvršenog pothvata nego zbog ideje. Ja sam zavidan samo zbog ideja. Za pothvat treba imati samo úpornosti. I malu dozu tuposti. Sto i nije daleko od úpornosti. Za ideje treba nešto drugo. Ne znam što. Ali ono drugo. Znam. Znam da bi netko rekao - muda. Ali to zvuči kao kasne sedamdesete. A njih se ne sječam. I neču nikad reči muda. Osim ako baš ne morám.
čvrščujem gitaru na nju. Zakotrlja svojim motorom iz prve. Ali osječam podsmijeh. Ljudi ispumpanih pogleda hodaju od drveta do drveta i u kantama za smeče traže pražne boce. Koje vracajú u ducané. Jedna kruna za bocu. I onda kupujú pune boce. Ili šprice. Dajem im dvije preostale pive. Čude se. I podsmjehuju se. Ne znam da li je ovo dobro djelo. Ne bih nikako krenuo na put dok ne napravim neko dobro djelo. I ne bih rekao da je ovo dobro djelo. Strog sam. Prema sebi sam prilično strog. Šunce je zalazilo iznad najvišeg tor-nja kraljevskih dvora. Rus je još uvijek stiskao istrzane očne jabučice.
Bio sam nervozan. Poželio sam da sam gladan. Tek toliko da osjetim nešto drugo.
10.
Popili smo samo dvije pive. Ošišani je onda rekao da bi zbi-lja morao iči. Ostale su nam još dvije. To mi je bilo čudno. Poživa me da idem k njemu na ručak. I to mi je bilo čudno. Kazem samo da morám iči spremiti se za put. Spominje da ponesem bocu s mlakom vodom i da tom vodom hladim motor svaka dva sata. Ne smije biti převise hladná jer onda može napuknuti. Nešto u mašini. Pravím se da shvačam o čemu mi priča. Zapravo mi se više i ne ide na put. Jer što je moj put prema onome do Egipta? Cini mi se malim ovaj park. I grad. I ušnice ovog izblijedjelog čovjeka su se smanji-le. Vespa gleda podsmješljivo na moje hitre kretnje dok pri-
110
111