699. U relativnoj uporabi futur prvi može označivati:
1. prošlost, pa se zove historijskim (pripovjedačkim) futúrom, npr. Du-
go je vladao mir i nitko ništa nije. pitao. Tek treči dan reči če princeza majci;
2. svevremenost, pa se zove svevremenskim (gnomskim) futúrom (jer cesto dolazi u poslovícama, gnomama), npr. Dobar če roman uvijek nači či-tatelje; Dok je novca. bit če i prijaté!ja.
3. modalnost. Takav futur obíčno označuje:
a. blagu tvrdnju ili nesigurnost u ono što se tvrdi, npr. Bit če da se raz-boljela;
b. nužnost, npr. Svi čemo pomrijeti u ovome stolječu;
c. zapovijed, npr. Sutra češ odnijeti pismo na poštu.
Futur drugi ili futur egzaktni
700. Futur drugi uvijek je relativ jer označuje budúcu radnju koja prethodí drugoj buduéoj radnji ili jc (rjede) istodobna s njom. To je razlog što dolazi samo u zavisnim surečenicama zavisnosloženih rečenica, posebno vremenskih i uvjetnih (pogodbenih). Prcthodnost se načelno izražava futúrom drugim svr-šenih glagola, npr. Ako ga budeš sreo, pozdraví ga.
701. Takav je futur drugi medutim u hrvatskome štandardnom jeziku rijedak i uvijek zamjenjiv prezentom, npr. Ako ga sretneš, pozdraví ga. Upotreblja-va se zapravo samo onda kad se buduča prethodnost želi posebno naglasiti, npr. Slavit čemo kad budeš položio ispit.
702. Futur drugi nesvršenih glagola označuje u prvome redu istodobnost s drugom budúcom radnjom, npr. Oni če častiti kad budu završavali kulu. Takav futur drugi nije zamjenjiv prezentom, usp. *Oni ée častiti kadzavršavaju kuču.
703. Rjede i futur drugi nesvršenih glagola označuje buduču radnju koja prethodi drugoj buduéoj radnji, npr. Ako budemo pametno radili, neéemo imati pro-blema. Takav je futur zamjenjiv prezentom, ali taj prezent primarno označuje sadašnjost, a tek sekundarno (ovisno o kontekstu) buduénost, npr. Ako radimo pametno, nečemo imati problema.
Glagolski načini
704. Glagolskim se načinima izriče zapovijed (imperativ), mogučnost i/ili uvJe-tovanost (kondicionál prvi i kondicionál drugi) i želja (optativ).
Imperativ
705. Imperatívom (zapovjednim načinom) cijela se komunikatívna perspektíva
rečenice ili teksta usmjeruje na drugo lice. Tim se oblikom od sugovorink3
707.
709.
710.
zahtijeva: da što učiní, da posluša što mu se kazuje, da preuzme ulogu go-vornika, da odgovori na kakvo pitanje i sl. To je oblik kojim se drugo lice transformira u prvo, tj. sugovornik u govornika, ti i vi u ja i mi, npr. Donesi mi času vode, Slušajte što vam se govori!, Vratimo se na početak!, Recite što se dogodilo, Oni neka dodu ratuje.
Imperatívom, i to niječnim, označuje se i zábrana, npr. Ne naginji se kroz prozor. Ne tráži kruha nadpogačom. Takav niječni imperativ u pravílu se tvori od nesvršenih glagola. Svršeni su glagoli u takvoj porabi posve rijetki i stilski obilježeni, kao osobitosti npr. biblijskoga stila, usp. Ne ubij!, Ne sa-griješi bludmi
Imperativ može imati i relatívnu službu. On se naime katkada upotrebljava i u vremenskome značenju, i to za pripovijedanje prošlih dogadaja, pa se nažíva pripovjedačkim (historijskim) imperatívom. Takva je porába ímpera-tiva u hrvatskome štandardnom jeziku obilježena kao zastarjela, kao regionálna ili kao osobitost usmene (národne) književnosti, npr. Mi ih stignemo pa udri po njima; A njegovi rodilelji opet radi, trpi i čekaj bolja vremena.
Kondicionál prvi
Kondicionál prvi u apsolutnoj porabi označuje želju ili mogučnost, npr.
Popio bili nešto topto; Rado bih pošao s varna, ali nemam vremena: Morali bismo ga posjetiti.
U relativnoj porabi kondicionál prvi označuje uvjet (pogodbu). U tome se značenju javlja isključivo u zavisnosloženim rečenicama. posebice uvjetnim (pogodbenim), npr. Došli bismo kad bismo imati vremena; Da imamo vremena, došli bismo; Ni kad bi srela vukodlaka, ne bi se uplašila.
Kondicionál prvi relativ je i onda kad ima vremensko značenje. U tome slu-čaju označuje prošlu habitualiziranu radnju, tj. radnju koja se u prošlosti ponavtjala, npr. Ustajali bismo ráno i odlazili prije sunčeva izlaska; Što bi danju zaradivao, to bi noéu trošio.
711. k
Kondicionál drugi
K-ondicionalom drugim, koji je takoder uvijek relativ i ne dolazi u nesložením rečenicama, označuje se uvjet (pogodba) u prošlosti. Upotrebljava se lipke, i to najviše u irealnim uvjetnim rečenicama, npr. Bio bih vam sejavio da sam imao vremena; Da nismo bili oprezni, bili bi nas prevarili. Medutim i u takvim je rečenicama kondicionál drugi zamjenjiv kondicionalom prvim, nPr. Javio bih vam se da sam imao vremena; Da nismo bili oprezni prevarili bi nas. '