TICE    IZ    H R V AT S K E KULTÚRE
Krešimir Nemec
í
Od feljtonskih romana i „sveščiča" do knjiga uz novine
Da pričanje priča može čovjeku spasiti život, dobro je poznato. Dovoljno se podsjetiti priče o indijskom kralju Šahrijaru i Šeherezadi iz Tisuču i jedne noči. Kralj Šahrijar, razočaran nevjerom svoje 5 prve žene, svaki je dan ubijao djevojku kojom se oženio. Jedino se múdra vezirova kči Seherezada dosjetila što če je spasiti: pripovijedala mu je zani-mljive priče i onda ih pred jutro naglo prekidala, dakako uz obečanje da če ih nastaviti pričati sljede-10 ée noci. Tako je odgadala svoju smrt. Nakon tisuču i jedne noči stekla je kraljevo povjerenje i Ijubav pa ju je on na kraju oženio i učinio kraljicom. Šeherezada nije bila teoretičarka književnosti, ali je očito bila vrstan praktičar naracije. Dobro je poznávala 15 čari beskonačnepriče i njezine zákone koje su usvo-jili svi kasniji autori romana u nastavcima, stripova, filmskih i televizijskih serija: radnju treba prekinuti u najnapetijem trenutku, a rješenje zapletá odgoditi za sljedeci nastavak priče. Bit je u stalnom odlaga-20 nju razrješenja i održavanju napetosti, dakle sluša-teljeve/čitateljeve/gledateljeve pozornosti. Budúci da je temeljni element zapletá avantura, odmah je jasno da če takvu pripovjedačku logiku iskoristiti romansa i njezini noviji derivátu avanturistički, po-25 vijesni i ljubavni románi, a kasnije stripovi, filmoví, televizijske serije, medu njima osobito sapunice.
No vratimo se književnosti. Kao što je pri-mijetio Northrop Frye, „nijedna se knjiga ne može mjeriti s kontinuitetom novina, pa čim romansa postigne književni oblik, sklona je da se ograniči j( na slijed manjih pustolovina koje vode prema glav-noj ili vrhunskoj pustolovini, obično najavljivanoj od samog početka, čiji kraj zaokružuje priču". Zato su se s usponom novinstva otvorile i nove moguč-nosti u eksploataciji Šeherezadina narativnog mo- is dela. U novinania i književnim časopisima bilo je nemoguče u jednom broju objaviti čitav roman pa se tekst prije objave morao podijeliti u više porcija. Roman u nastavcima proizvod je dnevnoga tiská namijenjen masovnoj konzumaciji. Prvi roman I koji je bio objavljen u serijaliziranu obliku u novinania bio je slávni Defoeov Robinson Crusoe. Prva polovica 18. stolječa i inače je vrijeme kada dolazi do krupnih promjena u čitateljskoj strukturi. Ob-vezatno školovanje i porast pismenosti imali su za ť posljedicu širenje recepcijskoga obzora, demokra-tizaciju tržišta i ubrzan rast svih vrsta jezične ko-munikacije. Od tada možemo pratiti i proces di-ferencijacije čitateljskih interesa. Nekad homogena publika koju je činio tanak, elitni sloj intelektualaca I i obrazovanog stanovništva, počinje se raslojavati s obzirom na interese, ukuse, estetske zahtjeve i po-
trebe. Rezultát je bujanje popularnog štiva koje u smislu recepcije nije iziskivalo osobitú naobrazbu.
S5 To su odmah iskoristile novine i izmislile populárni roman u nastavcima. Uspjeh feljtonskih romana bio je gólem: čitatelji ih gutaju, naklade novina vrtoglavo rastu. Umjetnik postaje ovisan ne samo o ukusima publike nego i o izdavačima, agentima
60 i urednicima. A oni izmišljaju uvijek nove oblike širenja zábave. Tako ubrzo počinje í praksa tiskanja romana u obliku tzv. sveščiča, jeftinih izdanja koja izlaze periodično, najčešče několiko puta tjedno. Romani u nastavcima izlaze u obliku knjige najče-
65 šče tek nakon uspjeha u novinama ili sveščičima. Tko su konzumenti popularnih romana? To je u prvom redu gradanstvo i malogradanstvo, a unutar tih slojeva posebnu ulogu imaju žene. Buduči da se u to vrijeme još nisu mogle angažirati u politici,
70 trgovini ili administraciji, žene su svoje slobodno vrijeme koristile uglavnom za čitanje. Nije stoga nimalo čudno što su pisci popularnih romana (ili romansi) u nastavcima upravo u ženama gledali svoju ciljanu publiku i njima prilagodivali terne,
'S fabularne konstrukcije i pripovjedačke strategije. Pogledajmo sada kako stoje stvari u hrvatskoj književnosti. Hrvatska je sve do sredine 19. stolječa zaostala agrárna zemlja u kojoj se još uvijek održala leudalna društvena struktura. Buduči da
* je industrija bila slabo razvijena, gradanstva je bilo vrlo malo. Mnogi su hrvatski gradovi još sredinom 19. stolječa bili gotovo potpuno germanizirani. Tako npr. u Zagrebu gradanstvo i birokracija kupuje njemačke knjige i časopise i odlazi u kazalište
" snjemačkim predstavama. Pred hrvatskim piscima stajala je zadača da prvo stvore hrvatsku pripovjed-nu prózu koja bi istisnula njemačku knjigu, uglavnom trivijalnu. U tome su ključnu ulogu odigrale upravo novine i časopisi koji su počeli objavljivati novele i tcljtonske romane, ali sada i sve više hr yatskih autora. Zanimljivo je spomenutí da je prvi
hrvatski roman u nastavcima napísala žena Dra-gojla Jarnevič. Do pravog širenja hrvatskoga recep-cijskog obzora, a time i fragmentiranja društvene cjeline, dolazi tek na samom kraju 19. stolječa. Pro- % cvat popularnog romana zapravo znači da je dio pisaca svjesno odlučio svoje tekstove prilagoditi horizontu očekivanja širih, u estetskom smislu ma-nje zahtjevnih čitateljskih slojeva. Ključnu ulogu u proizvodnji i afirmaciji hrvatskoga popularnog ro- 100 mana odigrala je Marija Jurič Zagorka, prva profesionálna novinárka i najčitanija hrvatska spisatelji-ca. Danas njezinu vážnost i ulogu možemo priznati bez zadrške i akademskih rezervi. Dugo sustavno prešučivana i osporavana, proglašavana autoricom 105 šunda, Zagorka je danas nezaobilazno ime ne samo kad se govori o procesu širenja hrvatskoga čitatelj-skog kruga, nego i o razvijanju jednoga tipa pro-znog pisma bez kojega bi hrvatska kiijiževnost bila bitno osiromašena. Radnja njezina romana Grička 110 vještica smještena je u burno 18. stolječe. Uz osnov -nu povijesnu priču, začinjenu ljubavnim zapletima i intrigama, Zagorka daje i širokú panoramu hrvatskoga društva i njegove klasne raslojenosti, dok ideološka previranja i borbe na dvoru znalački po- 11i vezuje sa suvremenim stanjem. Povijesni je roman oduvijek bio veliká škola aktivizma, a upravo na tome insistira i Zagorka: pomno bira dogadaje iz hrvatske prošlosti koje sustavom analogija dovodi u vezu sa stvarnošču svoga vremena. Osobito treba i 20 istaknuti Zagorkin feminizam, tj. borbu za pravá žena. Nositelji ideja Zagorkinih feljtonskih romana najčešče su upravo žene u kojima je vidjela i ideálne recipijente svojih djela. Zagorka je bila pravi stroj za proizvodnju priča, neiscrpne imaginacije i 125 kombinatorike, što je bitan preduvjet dobre naracije. Tajná je njezine populárnosti upravo u hipno-tičkom účinku njezinih fabula, u znalačkom kori-štenju tipičnih situacija i lako prihvatljivih pripo-vjednih konvencija. Osim toga, njezini su románi 130
4. LEKCIJA [
zmertu prírode i terinologije
77