Nakladnički projekt: HRVATSKA DIJASPORA
Biblioteka ISTRAŽIVANJA
Kr
Uiga 5
Ure
tittica
AN
ITA ŠI KIĆ
"
ec
wizenti
STJEPAN KRPAN
MIkKO VALENTIĆ
BOŽENA VRANJĽŠ ŠOLJAN
Gr
"flčki urednik
DA
RKO JERKO
Lekior
i izrada kazala
AI
-lCA PAVI.IČEV1Ć
Geugrafsko-kartografski suradnik
T
°MISLAV JELIĆ
DRAGUTIN PAVLIČEVIĆ
MORAVSKI HRVATI
Povijest - život - kultura
ŠATALIĆ
llrvatska sveučilišna naklada, 1994.
'--'l1
- Katalogi/acija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb
K 325.2(437.2=862)(091)
''Avi.lČEVIĆ Dragutin
Moravski Hrvati : povijest, život, kultura / Dragutin Pavličcvić ;
líí'íografsko-kartografski suradnik Tomislav Jclčić]. - Zagreb :
"•Vatska sveučilišna naklada : Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog
f
a
Hulteta, 1994. - 376 str. : ilustr. (djelomice u bojama) ; 23 cm (Nakladnički
projekt Hrvatska dijaspora) (Biblioteka Istraživanje ; knj. 4)
Bibliografske bilješke uz tekst. - Kazalo.
IS
ON 953-169-053-7 (Hrvatska sveučilišna naklada) *•
94
09 12134
H R V A T S K A
5 V E U ť l L l ś NA
N A K L A D A
Zagreb, 1994.
Predgovor
SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA
U SPLITU
SIGNATURA
•> lys
''između svih ogranaka hrvatskoga naroda u starom raseljenju ili dijaspori
moju pozornost su osim gradišćanskih Hrvata u Austriji poglavito privukli moravski
Hrvati koji već više od četiri i pol stoljeća žive u južnoj Moravskoj, u
porječju rijeke Dinje (Taje,Thaya, Dyje), desnog pritoka Morave. Bolje rečeno,
živjeli su tamo u tri sela sve dok ih neposredno nakon II. svjetskog rata nisu
nasilno raselili po Moravskoj ili su se razbježali diljem Europe i svijeta.
.Nisam siguran da li su moje zanimanje za njih pobudili topli članci što sam
ih pronalazio u novinama i časopisima koji su tijekom druge polovice 19. st.
izlazili ú Zagrebu, posebice ono što je tiskao nekoć Šenoin Vienac, ili pak spomenuta
tragična sudbina naših »Moravaca« koji su tijekom 16. st. našli spas bježeći
od Turaka, održali se stoljećima kao otočić u njemačkom etničkom moru, a
onda ih je vlada čeških komunista potjerala s njihovih ognjišta tako da se više
nikada ne mogu skupiti i vratiti.
Moje zanimanje za moravske Hrvate poticali su i naši Hrvati-Gradišćanci,
poglavito Peter Tyran i drugi suradnici u njegovim Hrvatskim novinama što izlaze
u Željeznom (Eisenstadt). Osim njih mnogo su uradili i mladići iz Hrvatskog
akademskog kluba (HAK) u Beču koji izdaju Novi Glas - časopis s nekoliko
zapaženih priloga o moravskim Hrvatima. U oba glasila objavljeni su i književni
i memoarski prilozi Mila V a š a k a, po rođenju moravskog Hrvata koji već
desetljećima živi u Kanadi. Osim njega javio se i svojim sjećanjima u posebnim
publikacijama i Bedřich (Frich) Sic (Sičan), također Hrvat iz Moravske. Zaokruženu
sliku o povijesti i kulturi moravskih Hrvata dobio sam 1991., kad je izašla
u Brnu knjiga-antologija članaka Moravští Charváti (Moravski Hrvati) što ju
je sastavio Richard J e ř á b e k . . ;
Tome popisu treba dodati i brojne moravske Hrvate iz Austrije ili Češke
koji su pokrenuli različite akcije, npr. posjete svojim selima, međusobne susrete,
obnovu spomenika, kapelica i slično. Među njima treba svakako izdvojiti pokojnu
Herminu (Minu) O p l u š t i l o v u , rođenu u hrvatskoj obitelji S l u n j s k i u
Frielištofu i Josefa L a w i t s c h k u (Lavička), također Frielištofca koji živi u
Beču.
s Budući da sam 1991. dobio austrijsku stipendiju »K. Jireček«, proveo sam u
jesen te godine mjesec dana u Beču, Bratislavi i Moravskoj i skupljao gradivo i
literaturu za ovu knjigu. U tome su mi u početku pomogli spomenuti HAK-ovci
npr. F. Schruif i drugi, a zatim Josef L a w i t s c h k a i Josef Schneider,
Hrvati iz Frielištofa, koji se, iako ne nose hrvatska prezimena, osjećaju Hrvatima.
Oni marljivo skupljaju dokumente, slike, narodnu nošnju, sjećanja, i sve ono
što je u svezi s prošlošću i kulturom moravskih Hrvata. Njih dvojica su me prvi
proveli kroz sva tri hrvatska sela. Najprije su mi pokazali svoj rodni Frielištof
koga Nijemci zovu Frollesdorf, a Česi su ga nakon II. svjetskog rata preimenovali
u Jevišovku, zatim smo bili u Dobrom Polju (Gutfeld, Dobré Pole) i Novoj
Preravi (Neu-Prerau u Novy Přerov). Pohodili smo rijetke Hrvate i Hrvatice koji
su se još zadržali u njima, zatim crkve, kapelice, groblja, spomenike. Nažalost,
najviše podataka o tome da su na tim prostorima nekada živjeli Hrvati daju
brojni nadgrobni natpisi.
U Frielištofu postoje i danas dva hrvatska spomenika. Prvi je iz 1884., kad
se slavila 300. obljetnica navodnog dolaska Hrvata u južnu Moravsku. Na njemu
je bio natpis na njemačkom jeziku koji je prilikom 350. obljetnice (1934) dopunjen
i češkim. Drugi je u središtu sela podignut 1928. godine u čast desete
obljetnice nastanka Čehoslovačke Republike, a posvećen je moravskim Hrvatima
poginulim u »prvom svitskom boju« 1914.-1918. Na njemu su stihovi uglednog
i svjesnog Hrvata Franca V a š a k a, oca spomenutog pisca Mila V a š a k a.
Prva kitica glasi:
»Hrvatsko selo,
Hrvatski ljudi,
Hrvatski jezik,
Hrvat ljubi-«
S jedne strane bio je tekst na njemačkom, a s dnige na češkom jeziku, ali
samo onaj koji je govorio zašto je spomenik podignut. Kad su vojnici njemačkog
Reicha okupirali Čehoslovačku 1938., otukli su čekićima češki, a kad su se Česi
vratili 1945. i obnovili svoju državu, to isto uradili su s njemačkim natpisom.
Ostala je samo u mramoru uklesana hrvatska pjesma Franca Vašaka.
Uskoro su iz sela protjerani Hrvati kao nedužne žrtve njemačko-češkog
nadmetanja. Nakon sloma komunističkog sustava, počeli su se moravski Hrvati
slobodnije okupljati te su 1991. obnovili taj spomenik i zlatnim slovima ispisali
hrvatske stihove. Iduće, 1992. godine obnovili su i prvi spomenik, preko potoka
Jevišovke, i uz njemački dodali i hrvatski prijevod o doseljenju Hrvata. Danas u
selu Frielištofu, koji je dio Češke, gotovo da i nema Hrvata, ali je vrlo malo i
Čeha. Naime, kao ironija sudbine, a kao opomena svima onima koji nasilno preseljavaju
narode, u selu je najviše Slovaka*koje su češke vlasti naselile iz Bugarske
kao »Čehoslovake«.
U obnovi tih dvaju spomenika kao da ima neke simbolike koja najavljuje
makar privremeni povratak na stara selišta, domove i ognjišta. Nisam siguran da
će na tom tlu ikada biti podignut i treći spomenik koji bi podsjećao na činjenicu
da su tu nekada živjeli moravski Hrvati. Stoga sam ovu knjigu zamislio kao svojevrstan
spomenik jednom hrvatskom narodnom otočiću kojega više nema, ali
postoje čvrsti dokazi da je tu nekada bio. To je zato spomen-knjiga sazdana od
zapisa, sjećanja, spomenika i uspomena, od tihe tuge i stalne nostalgije za izgubljenim
hrvatskim zavičajem. Ona je poput mozaika složena od izblijedjelih fotografija
pojedinaca, skupina i obitelji, od vremenom nagrizenih grobljanskih natpisa
na hrvatskom jeziku, od starih spisa, dokumenata, memoara i putopisa.
Svega je tu više nego živih mladih ljudi koji bi se vratili djedovskom pragu i
nekoć plodnoj »obećanoj zemlji« s koje su ih vjetrovi poratnih nasilja raspršili po
čitavoj zemaljskoj kugli.
Pokušao sam u ovoj knjizi prikupiti ono najvrednije što je o moravskim Hrvatima
napisano u Austriji, Češkoj, Slovačkoj, a ponajprije u njihovoj matičnoj
domovini - sada napokon slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Tome sam zatim
dodao rukopisne i druge neobjavljene i nepoznate izvore, brojčane podatke, ilustrativnu
gradu te sjećanja suvremenika. Na temelju svega smatrao sam potrebitim
izraditi znanstveno-popularnu povijest toga dijela hrvatskog naroda od preseljenja
do danas. Knjiga sadržava, poglavito u prilozima, kulturnu povijest, stari
hrvatski jezik, narodnu književnost, začetke umjetničke književnosti, opise prekrasnih
narodnih nošnji, sačuvane običaje, graditeljstvo, te način života i gospodarska
kretanja. Ukratko, riječ je o materijalno-duhovnom stvaralaštvu Hrvata u
toj našoj najudaljenijoj staroj dijaspori srednje Europe. Uz to naveo sam i utjecaje
koje su moravski Hrvati imali na okolne narode kao i na matični hrvatski
narod - u Hrvatskoj.
Knjigu sam počeo pisati potkraj ratne 1991. godine, nastavio s prekidima cijelu
1992. a dovršio početkom 1993. godine. Prva trećina nastala je za vrijeme
zračnih uzbuna u Zagrebu potkraj 1991. godine, u najtežim trenucima novije hrvatske
povijesti. Tada su osvajači »s Istoka« zaprijetili poput Turaka novom dijasporom
sličnoj onoj u XVI. st. kad su iz »stare domovine« morali bježati i moravski
Hrvati. Tada su se prisjetili »Molitve suprotiva Turkom« što je u prvoj
polovici XVI. st. napisa »otac hrvatske književnosti« Marko Marulić i upitavši se
da li se to povijest ponavlja te da li je potrebna i »Molitva suprotiva novim Turkom«.
Zato navodim samo nekoliko Marulovih stihova:
»Lüge, sela, grade, popliniv s žegoše
Muže, žene, mlade svezav povedoše...
Niki su prognani iz bašćine svoje,
A nikiprognani u sužanjstvu stoje...
Jur dopre do tebe vapaj i suze njih,
Ne daj, da povede neviran Turak svili.«
Upravo tada, kad se postavljalo pitanje opstanka matice hrvatskog naroda,
ujedinile su se sve hrvatske dijaspore i tragediju hrvatske povijesti pretvorile u
njezinu prednost. Starim »hrvatskim cestama« seoba iz XVI. st. krenuli su preko
Drave i Mure novi prognanici iz »starog kraja« i našli utočište i pomoć u domor
vini gradišćanskih i drugih Hrvata, ali i okolnih naroda. Hrvati, nasreću, nisu
doživjeli sudbinu moravskih Hrvata da im »slavenska braća« uzmu kuće, sela i
zemlju. To mogu kao i u doba Turaka zahvaliti svojoj hrabrosti, otporu i izdržljivosti,
ali ovaj put i pomoći »iseljene Hrvatske«. Hrvatska je ipak sačuvala svoj teritorij,
svoju vlast i državu, a bez toga, bez obzira na jezik, povijest i kulturu, nema opstanka
naroda - nacije. To, nažalost, potvrđuje i tužna sudbina Hrvata u Moravskoj.
Ova knjiga nastala je u okviru znanstvenog projekta Hrvati u susjednim zemljama:
povijest, kultura, perspektive što ga je vodila doc. dr. Božena V r an
j e š - Š o l j a n , u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu,
a prihvatilo ga je i financiralo Ministarstvo za znanost i tehnologiju Republike
Hrvatske u Zagrebu. Na razne načine pomagala su mi i druga društva, i ustanove,
posebice Udruženje hrvatske manjine u Češkoj Republici iz, Brna s dr. Milom
Š a l a m ú n o v o m na čelu, zatim Institut für Ost.-und Südost-Europaforschung
iz Beča s predstojnikom prof. dr. Arnoldom Suppanom, Landesarchiv
u. Landesbibliothek Eisenstadt, poglavito ravnatelj dr. Johann Se e doc h, Matica
hrvatska iz Zagreba, Hrvatski državni arhiv iz Zagreba, dr. Květoslava Kučerová
iz Bratislave, dr. Mirko V a l e n t i ć, dr. Božena V r a n j e š - Š o l j a n i
prof. Stjepan K r p a n kao recenzenti; Franjo H u b e n y iz Poštorne u Češkoj,
te posebice Stjepan K r p a n i Josef L a w i t s c h k a koji su mi odstupili dio svojih
osobnih zbirki dokumenata, slikovnog materijala, korespondencije i drugoga.
I, na kraju, ako bih nekome trebao odati posebno priznanje za pomoć i
suradnju, izdvojio bih Jozu S c h n e i d e r a i njegovu obitelj u Frielištofu koje s
pravom nazivamo »hrvatskom ambasadom« i Josefa L a w i t s c h k u i njegovu
suprugu u Beču gdje sam mnogo puta bio dragi gost, s njima odlazio toliko puta
u Moravsku, dobivao brojne podatke i potporu svake vrste. Stoga im svima od
srca zahvaljujem, a ovom se knjigom i odužujem.
Dragutin Pavličević
U Zagrebu, 15. siječnja 1994.
Historiografski uvod
f, U ovom povijesnopisnom uvodu bit će ukratko odgovoreno na pitanje: tko
je, što, kada i kako pisao o moravskim Hrvatima u posljednih stoljeće i pol?
Stoga je izrađen kritički i kronološki pregled, zapravo izbor iz bibliografije koja
je nastala najprije u bivšoj'Austrijskoj Carevini, Austro-Ugarskoj, zatim nakon
1948;u Austriji, Čehoslovačkoj i bivšoj Jugoslaviji. Dakako, težište je na onome
što su uradili Hrvati, poglavito u matičnoj zemlji Hrvatskoj, ali i u starom raseIjenju,
posebice u austrijskom Gradišću, Moravskoj i Slovačkoj.
ŚJJĄ' ^Pregledavši gotovo sve dostupne i poznate radove o moravskim Hrvatima,
može se reći da nisu malobrojni, ali su uglavnom manjega opsega, pisani na razmm:jezieima'i;tufrazličitim
vremenskim i političkim razdobljima, razbacani po
brojnim, često manje poznatim novinama, glasilima, časopisima ili zbirkama.
Dosada o moravskim Hrvatima nije napisana niti izdana ni jedna cjelovita knjiga;
veća studija ili monografija^ nego samo pojedinačni uskotematski radovi. Na
sreću, postoji ipak jedna antologija, izbor dosad napisanih radova.1
Pokrenuli su
je i izdali češki, odnosno moravski etnolozi s Richardom Jeíábekom na čelu i u
njoj prikupili sve ono što je važno za moravske Hrvate od pisma češkog znanstvenika
Aloisa V, Š e mb e re; ilirskom književniku Stanku V r a z u 1845.2
do
kraćeg povijesnog pregleda hrvatskog istraživača stare dijaspore Stjepana Krpan
a iz 1990. godine, dakle u rasponu od gotovo stoljeće i pol.
3
J e ř á b e k o v a antologija Moravští Charváti čini zbir svega što je dosada
urađeno na istraživanju moravsko-hrvatske problematike u Češkoj, poglavito s
etnološkog stajališta. Mnogo je manje u njoj priloga iz Hrvatske, Austrije i Slovačke.
Osim spomenutog rada S. K r p a n a u Antologiji je od pisaca iz Hrvatske
samo opširan prilog Ivana M i Ič e t i ć a iz 1985. godine kao najopsežniji rad o
moravskim Hrvatima dosada.
4
* Moravští Charváti - dějiny a lidová kultura (Antologie), Sestavil Richard J e ř á b e k , Brno 1991,
290, (Moravski Hrvati - povijest i narodna kultura, antologija).
2 J. K a r á s e k , Šemberův dopis St. Vrázovi o Charvátech na Moravě a Slovanech dolnorakúskych z
r. 1845, 24-28, pretisak iz Časopisa Malice moravske 36, 1912, (Šcmberin dopis St. Vrazu o Hrvatima
na Moravi i Slavenima u donjoj Austriji).
3
S. K r p a n, Raspad moravskih Hrvata, 289-290, pretisak iz Glasnika Hrvatske demokratske zajednice,
30,1990.
4
I. M i l č e t i ć . O moravskim Hrvatima, 78-99, pretisak iz Vienca 30,1898.
U znanosti se najviše raspravljalo
o seobi Hrvata u Moravsku
u 16. st. o čemu postoje
opširni prilozi Čeha Tu rek a5
i
Austrijanca Josefa B r e u a 6
čiji je
skraćeni predložak preveden i
objavljen na hrvatskom jeziku7
.
Rodonačelnikom proučavanja prošlosti
i kulture moravskih Hrvata
možemo s punim opravdanjem
nazvati spomenutoga Aloisa V.
Š e m b e r u . U drugoj polovici 19.
st. najviše su u Češkoj i Slovačkoj
na tom polju uradili Česi Alois
Malec8
, Jan Herben9
i Jan
Kl vaň a10
. Prvi pregled literature
o moravskim Hrvatima napisao
je i spomenuti R. Jeřábek1
1
, a opće bibliografije gotovo
da i nema12
. Od ostalih čeških i
slovačkih znanstvenika treba spomenuti
još priloge Oldřicha SiA.
T u r e k , Charvátské kolonisace na Moravě, 119-187, pretisak iz časopisa Matice moravske 61,
1937, (Hrvatska kolonizacija u Moravskoj).
Die Kroatensiedlung in Burgenland und in den anschliessenden Gebieten, Wien 1970.
Hrvatska kolonizacija u Gradišću i susjednim područjima, predavanje održano 6. 3. 1970. u Zagrebu,
Historijski institut JAZU, Zagreb 1970, predavanja sv. 3, 24.
8
A. M a l e c, Kroj moravských Hrvatu, 100-118, pretisak iz časopisa Český lid 9, 1900.
J. II e r b e n , Tři chorvátské osady na Moravě, 34-54, pretisak iz časopisa Hlídka 3 (15), 1898.
10
J. K l v a ň a, Moravští Charváte z Nove Prerave a Mikulova, Světozor XXIX, 1985, 216-238. I,s t i,
Moravští Chorváti, Moravske Slovensko U, Praha 1922, 837-843.
11
R. J e ř á b e k , Moravští Charváti v literatuře, u Mor. Charváti, 5-22, pretisak iz Strażnice 1946-1965,
Brno 1966.
Hrvatske bibliografije o moravskim Hrvatima su nepotpune, pa i one u izdanjima Leksikografskog
zavoda. U Gradišću je objavljena Allgemeine Bibliographie des Burgenlandes, sv. IV, povijest, EisenStadt
1959. Usp. i Izbor iz bibliografije radova o gradišćanskim Hrvatima koju sam objavio u Časopisu
za suvremenu povijest II, 1973, 205-222.
10
rovatke
1 3
, Miloša M e íze r a
14
, Eve V e č e r k o v e
1 5
i Květoslavě Kučerové1
6
.
U Hrvatskoj je na popularizaciji stare hrvatske dijaspore najviše učinio Fran
K u r e l a c koji je kao istraživač medu prvima obišao Hrvate u Ugarskoj i Aus-
triji17
. Vrijedne opise dali su Gjuro Kuten1 8
, Janko Barlé1 9
, pa između dva
svjetska rata Ivan Es i h20
i drugi21
. Inicijativa koju je u tom razdoblju pokrenuo
leksikograf Mate Uje vic urodila je i jednom knjigom22
i osnivanjem društva
koje se, usprkos poteškoćama koje su dolazile iz Beograda, počelo sustavnije
baviti iseljenom Hrvatskom23
. U drugim zemljama bivše Jugoslavije gotovo da i
nije bilo zanimanja za hrvatsku dijasporu. Znanstveni i drugi prilozi doista se
mogu na prste nabrojiti.24
13
O. S i r o v a t k a , K problematice folkloru charvátske menšiny v Československu, Mor. Charváti,
188-193, (O problematici folklora hrvatske manjine u ČSR).
M. M e l z e r, Osídlování bývalého německého jazykového ostrova, Mor. Charváti, 253-262, pretisak
iz Folia ethnographica 22, 1988, (Naseljavanje bivših njemačkih jezičnih otoka na Drahanskoj visoravni
moravskim Hrvatima).
15 E. V e č e r k o v a , Obřady životního cyklu u moravských Charvátu, Mor. Charváti, 263-287, pretisak
iz Folia ethnographica 23-24, 1989-90. (Obrada životnoga ciklusa moravskih Hrvata).
^ I C K u č e r o v á , Sťovanie Chorvátov na Slovensko v 16. storočí, Bratislava 1966; I s t á , Chorváti
a Srbi v srednej Európe, Bratislava 1966; I s t a , Naseljavanje hrvatskih seljaka u Slovačkoj i njihov socijalni
položaj Radovi Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu, br. 5, Zagreb 1973, 113-126 s
kartom Hrvatska kolonizacija XVI st. u Slovačkoj.
F. K u r e l a c , Jačke ili narodne pčsme prostoga i neprosloga puka hrvatskoga po župah Šoprunskoj,
Mošonjskoj i Željeznoj na Ugrih, Zagreb 1871.
18
Gj. K u t e n , Tri dana medju moravskim! I Irvati, Vienac 19, 1887.
19
J. B a r l é , Medju Moravskim! Hrvati, Pros\'jeta 6, 1898.
2
I. E s i h , 350 godina moravskih Hrvata. Jubilarne svečanosti u tri hrvatska sela. Žilavost hrvatskih
otoka u tuđini i otpornost protiv germanizacije, Jutarnji list 23, 1934, 8129, 17.
21
O moravskim Hrvatima pisali su: R. Strohal, A. Makanec, M. Ilanžeković, V. Hranilović i drugi.
22
M. U j e v i ć, Gradišćanski Hrvati, Zagreb, 1934.
23
Ujević je ustvrdio »da smo se malo starali za Hrvate izvan hrvatskih političkih granica«, pa je okupio
brojne hrvatske intelektualce (M. Gavazzi, I. Esih i dr.), povezao se s istaknutijim gradišćanskim
Hrvatima, utemeljili su društvo za pomoć gradišćanskim Hrvatima koje se, usprkos onemogućavanju iz
Srbije, borilo za čvršće veze sa svim Hrvatima u staroj dijaspori (iz Austrije, Mađarske, Čehoslovačke,
Italije, Rumunjske). Ipak, najveća briga išla je na prognanike iz Istre koji su u velikom broju, poglavito
intelektualci, pobjegli u Hrvatsku koja nije imala nimalo povoljan položaj u tadašnjoj, prvoj Jugoslaviji.
Od važnijih priloga pronašli smo u novinama između dva svjetska rata samo članak I. L a p a j n
e a, Moravski Hrvati v okviru Velike Nemčije, Jutro, Ljubljana, 19/1938, 258, 5, potpis ine. Nakon II.
svjetskog rata objavljen je i članak V. S t o j a n č e v i ć , Jedna starija hrvatska migraciona struja u
Moravskoj, Glasnik Etnografskog instituta SANU, 22, 1973. koji je prenesen i u antologiji Moravští
Charváti, n. dj., 208-228.
11
U radovima koje su pisali i objavljivali gradišćanski Hrvati iz Austrije, sami
ili u zajednici s pojedincima odnosno ustanovama iz matične zemlje, moravski
Hrvati ostajali su uvijek na rubu zanimanja25
, a nisu bolje prolazili niti u knjigama
Mladena Lorkovića2 6
i Većeslava Holjevca2 7
koje su težile obuhvatu
čitava hrvatskog nacionalnog bića u dijaspori. Slično je bilo i s leksikonima i
enciklopedijama28
.
U ovoj knjizi pošao sam korak dalje. Uzeo sam u obzir sve dostupne radove
iz raznih zemalja i različitih znanosti, ali s težištem na hrvatskim prilozima i
vlastitim istraživanjima u knjižnicama, arhivima, a ponajprije u razgovoru s živućim
ljudima - moravskim i drugim Hrvatima29
. Gradivo sam sustavno i kronološki
izložio sa svrhom da sintetski prikazem život Hrvata u Moravskoj od doseljenja
u 16. st. do danas. Tako je nastala ova knjiga koja ima dva temeljna dije-
-5
Gradišćanski l Irvali (ur. Zvane C r n j a , M. V a l e n t i ć i N. B e n č i ć ), Čakavski sabor, Zagreb
1973, 337; zatim: Gradišćanski Hrvati 1533-1983, zbornik, Zagreb 1984, i: B. S c h r e i n e r , Das
Schicksal der Burgcnländischen Kroaten - Sudbina gradišćanskih Hrvata (durch 450 Jahre - kroz 450
Ijct), IIKD, Ciscnstadt - Željezno, 1983, 348. Korisnih podataka o ovoj temi, poglavito za razdoblje
seoba Hrvata u XVI. stoljeću, ima u radovima Mirka V a l e n t i ć a i gradišćanskog Hrvata Felixa
T o b l e r a . Posebno bismo istaknuli: M. V a l e n t i ć , Gradišćanski Hrvati od XVI. stoljeća do
danas, Zagreb 1977; I s t i , Obilježja povijesnog razvitka gradišćanskih Hrvata, Časopis za suvremenu
povijest l, Zagreb 1977; I s t i , Gradišćanski Hrvati, Enciklopedija Jugoslavije, II. izdanje, sv. 4, Zagreb
1986, 483-488, zatim: F. To b l e r, Migracije hrvatskog srednjeg i nižeg plemstva na prostoru austrougarske
granice, Radovi Instituta za hrvatsku povijest 12, Zagreb 1979, 5-24. O pitanjima hrvatskog
jezika u starijoj dijaspori pisali su posebice: Stjepan P a v i č i ć , Ivan Brabec, Laszlo II a drov
i c s i Gerhard N e w c k l o w s k y .
26
M. L o r k o v i ć , Narod i zemlje Hrvata, Zagreb 1939, 244. Na str. 192-193, na nepunoj stranici,
autor iznosi samo brojčane podatke o moravskim Hrvatima (prema Šcmberi, Vj. Klaiću i I. Milčetiću)
i kaže da su oni »najsjevernija karika u lancu hrvatskih naseobina naslalih u XVI. vijeku na ugarskoaustrijskoj
granici« koja »seže već u Moravsku« (192).
27
V. 11 o l j e v a c , I Irvati izvan domovine, Zagreb 1967, 375. Autor je opisao sve hrvatske skupine,
staru i novu dijasporu, zatim Hrvate u okolnim zemljama, tj. u Mađarskoj, Italiji, zatim u Austriji,
Rumunjskoj, Slovačkoj, ali ne i Češkoj, odnosno Moravskoj. U podnaslovu: Hrvati u Slovačkoj samo
se jednom rečenicom spominje da je i u Moravskoj živjelo 1905. g. oko 3 tisuće Hrvata. Žutim tvrdi da
se treba iz stare domovine na razne načine boriti protiv asimilacije »i sudbine koju su doživjeli Hrvati
u Moravskoj« (str. 332), ali ne navodi kakva je to bila »sudbina«. To se tada, vjerojatno, joä nije
smjelo reći zbog odnosa sa »prijateljskom« ČSR koja se skupa s tadašnjom Jugoslavijom nalazila u
»socijalističkom taboru«. ľ > > >
78 - - U
Enciklopediji Srpsko-hrvatsko-slovenačkoj (tzv. Stanojevićevoj) kao i Enciklopediji Jugoslavije
nema ništa pod nazivom moravski Hrvati, kao ni u Leksikonu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda.
Nadajmo se da će u novoj Enciklopediji Hrvatske proći bolje.
" Za sada nećemo moći istražiti što se dogodilo s prognanim i raseljenim moravskim Hrvatima na
sjeveru Moravske u okrugu Olomouc gdje žive već više od četiri desetljeća. Ipak, i o njima će biti
riječi, ali na temelju literature.
12
lá. U prvom je monografski prikaz povijesti moravskih Hrvata, a u drugom antologijski
izbor najvažnijih radova koji-ga dopunjavaju.
Budući da je ovaj rad prvi pokušaj takve vrste, namijenio sam mu dvostruku
ulogu: da posluži svima koji se za povijest i kulturu moravskih Hrvata zanimaju
na razini obavijesnosti, a potom i znanstvenim djelatnicima raznih struka koji će
u njemu tražiti nešto više i podrobnije. Želeći zadovoljiti svekolike interese, pisao
sam ovaj tekst nešto lakšim i jednostavnijim stilom, ali sam za one zahtjevnije
nastojao sve dokumentirati i obrazložiti u bilješkama na kraju pojedinih poglavlja,
glava i priloga na kraju knjige30
. Slično sam postupio sa slikovnim i drugim
ilustrativnim prilozima koji imaju i dokumentarističku ulogu.
30
S obzirom da prilozi čine posebnu cjelinu, dodao sam im brojne bilješke i obrazloženja. Doista, ti
se prilozi ponekad i ponavljaju, ali nastali su u raznim razdobljima pa medu njima ipak postoje razlike.
Isto lako se u bilješkama ponavljaju i neka obrazloženja, ali sam ih iz praktičnih razloga ipak ostavio.
Mislim da bi trebalo napisati posebne rasprave o prekrasnim narodnim nošnjama moravskih Hrvata, o
njihovu jeziku, običajima, o graditeljstvu i posebnom ukrašavanju kuća, ali to ostavljamo za drugu
priliku ili drugim piscima.
13
L MORAVSKA
Položaj - zemlja - prošlost
»Moravska je zemlja koja spaja, a ne izolira, ona je raskrsnica« (...)
ona je »odista imala od davnih vremena jedinstven značaj kao prolazna
zemlja između južne i sjeverne Europe. Na južnom rubu Moravske križa
se taj stari put sjever-jug s važnim dunavskim putem istok-zapad« i ta je
»dunavska crta imala za političku sudbinu Moravske odlučnu važnost«
(Jaromír Korca k, Zemlja i stanovništvo, u knjizi Čehoslovačka, Bgd.,
1936, 66).
a) Položaj - zemlja
ui Moravska
1
je danas istočni dio jedinstvene Češke, prostire se između Češko-moravske
uzvisine i Karpata, odnosno između Češke u užem smislu na zapadu,
Slovačke na istoku, Poljske na sjeveru i Austrije na jugu. Moravljani ili
Moravci su po nacionalnosti Česi, ali se osjećaju izvjesne razlike u jeziku, običajima,
kulturi, mentalitetu jer je Moravska, povijesno gledajući, do 1918. bila
uglavnom poseban teritorij sa znatnim utjecajem Nijemaca2
. Svijest o zasebnoj
Za povijest Češke i Moravske vidi: F. Palacký, Dějiny národu čcshéko v Čechách a v Moravě,
više izdanja, a za Moravsku: B. D u dik, Dějiny Moravy, 7. svc/;ik, više izdanja i R. D v o ř á k ,
Dějiny Moravy, 5 svezak. Ukratko u: Ottůvy slovník naučný, Morava, Prag 1901. M. K u č e r a , Postavy
veľkomoravský histórie, ÍL izd., Martin 1986.
Postoji više povijesti Češke na njemačkom jeziku, npr. A. B a c h m a n n , Geschichte Böhmens I,
Gotha 1905; B. B r e t h o l z , Geschichte Böhmens und Mährens... München-Leipzig, 1912: Isli: Neuere
Geschichte Böhmens I, Gotha 1920. i druga.
15
moravskoj državi u dalekom 9. stoljeću, posebnoj krunskoj zemlji u Austriji
(Mähren) odnosno Austro-Ugarskoj od 1848. do 1918. i protektoratu (Böhmen
und Mühren) od 1938. do 1945. kad je Moravska bila u istom položaju kao i
Češka, tj. zaokružena državna, politička i geoekonomska cjelina, potiču i danas
izvjesne želje o autonomiji Moravske u okviru Češke ili pak s njom u istoj
ravnini. U svakom slučaju, danas možemo govoriti o Moravskoj kao posebnoj
povijesnoj pokrajini u Češkoj, kao što je to npr. nekad u Hrvatskoj bila Slavonija
ili Dalmacija3
.
Područje povijesne Moravske zauzima 22.304 km2
i imala je 1918. g. 2.662.000
stanovnika. Glavni grad je danas kao i u prošlosti Brno (Brunn) koji ima oko
400.000 žitelja, staro sveučilište, zemaljsku biblioteku i druge kulturne i znanstvene
ustanove.
Moravska, a to joj i ime kaže, leži u porječju rijeke Morave, povećeg lijevog
pritoka Dunava. Njen srednji, a poglavito donji tijek, čini veliku ravnicu nazvanu
Moravsko polje (Marchfeld) koje pripada Austriji, a lijeva strana doline donje
Morave nalazi se u Slovačkoj.
U ranom srednjem vijeku bilo je Moravsko polje središte stare moravske
kneževine, a tijekom minulih stoljeća zbog svog položaja i plodnosti bilo je
povodom brojnih sporova okolnih naroda i država.
Čitava Moravska, a poglavito ona južna, dolinska, izuzetno je pogodna za
razvoj svih grana poljoprivrede i stočarstva, a šume i rijeke bile su bogate divljači
i ribom. U moravskom gorju ima ležišta ugljena i željeza, pa se stoga razvila
metalna, prehrambena i tekstilna industrija.
Ako kažemo da područje današnje Moravske geografski pripada srednjoj
Europi, onda južna Moravska u kojoj su živjeli brojni Hrvati kao i nekada na
Moravskom polju, čini središte te srednje Europe i u povijesti su bili pozornicom
važnih zbivanja na razmedi germanskog, slavenskog i mađarskog svijeta koji su
se baš na ovom geopolitički važnom prostoru sukobljavali u brojnim bitkama tijekom
stoljeća. Treba znati da je srednje Podunavlje i južno Pomoravlje zapravo
Moravsko polje, bilo stoljećima križište važnih trgovačkih i vojničkih puteva koji
su od Baltičkog i Sjevernog mora vodili prema Jadranu i čitavom Sredozemlju
3
U nas gotovo da i ne postoji povijesna literatura o Češkoj i Moravskoj. Sintetički prikaz postoji samo
u I Irvatskoj enciklopediji, sv. 4, Zagreb 1942. što su ga napisali J. Š i d a k i J. A n d r a s s y . Postoji i
prijevod knjige dr. li. H c n c š a, Cchoslovačka izdanog u Beogradu u turističke svrhe 1936. i također
prijevod knjige Cchoslovačka što su ga u Pragu izdali (katalog industrijske izložbe - ur.... A. G.) 1947.
Česi. U Zagrebu je objavljena samo knjiga Cehoslovačka u turističke svrhe (ur. A. Gavranović), Zagreb
1970. Na temelju navedene literature izrađen je ovaj prikaz prošlosti Moravske.
(»jantarski put«) i važnog, oduvijek plovnog dunavskog riječnog smjera koji je iz
Porajnja i Srednje Europe vodio prematľrnom moru i Carigradu.
b) Prošlost
"Moravska je u starom vijeku ostala na rubu grčko-rimske civilizacije, zapravo
na prvom graničnom pojasu Rimskog Carstva koje nije trajnije prelazilo svoju
dunavsku granicu - limes - prema brojnim i nemirnim germanskim plemenima.
Prvi među njima su bili Markomani i Quadi s kojima su Rimljani vodili tzv. markomanski
rat (2. st. po Kristu). Kad je u 5. stoljeću nestalo rimske države, nastavljene
su seobe u kojima će u iduća tri stoljeća na tom području dominirati
Avari, Slaveni i Mađari. Pretpostavlja se da su Slaveni pojedinačno i u skupinama
dolazili u srednje
Podunavlje od 2. st.
po Kristu, ali prvi zapisi
bizantskih kroničara
spominju ih tek u 6.
i nešto više u 7. stoljeću.
U prvoj polovici 7.
st. područje današnje
Češke i Moravske nalazilo
se u sastavu Samova
saveza plemena
koje se protezao od
Poljske do današnje
Slovenije, dakle od područja
Zapadnih do
Južnih Slavena. Slaveni
su se oružjem oslobodili
prevlasti Avara, porazili
Franke i utemeljili
prvu teritorijalno-političku
zajednicu Slavena
u povijesti uopće.Devin na Moravi - nekoć važno središte Velike
Moravske, ostaci utvrde Nakon Samové smrti
16 17
(658) nestaje i njegova saveza, pa na srednjoeuropskim prostorima do kraja 8.
st. dominiraju opet Avari uz stalne upade Franaka.
Kad su Franci pod Karlom Velikim uz pomoć podunavskih Slavena (i Hrvata)
pod knezom Vojnomirom srušili 799. avarsku državu, priznala su i zapadnoslavenska
plemena njegovu vrhovnu vlast, kao i hrvatska plemena u Posavini i
Dalmaciji. To je ujedno značilo i pripadnost zapadnom svijetu iz kojega su dolazili
prvi misionari i počeli kristijanizaciju slavenskih plemena. Međutim, nakon
Karlove smrti (814) počinje slabljenje i raspad njegove velike države što je omogućilo
i stvaranje prvih država Južnih i Zapadnih Slavena, poglavito Hrvata i Moravaca.
Češka, moravska i slovačka plemena riješila su se oružanim ustankom franačkog
vrhovništva i stvorila u početku 9. st. svoju državu u porječju Morave koja se i
nazvala Moravskom kneževinom, a u povijesti je poznata kao Velika Moravska. Gotovo
istodobno traje ustanak kneza Ljudevita u Posavskoj Hrvatskoj protiv Franaka,
a njemu se na franačkoj strani suprotstavlja Borna, knez Dalmatinske Hrvatske.
Prvi knez Moravske bič je
Mojmir (830-846) koji je proširio
svoju državu sve do Karpata,
ali to nije odgovaralo
Nijemcima koji nakon podjele
Franačke (847), udaraju temelje
svog carstva koje će otada
trajno biti orijentirano prema
jugu, jugoistoku i istoku, a to
znači prema područjima naseljenim
Slavenima koje će nastojati
germanizirati, uništiti ili
kolonizirati što su ponajbolje
osjetili Polapski Slaveni, a nešto
manje poljska, češka i moravska
plemena. Nijemci se stalno
upliću i u unutarnje odnose
Velike Moravske kamo dovode
svoje svećenstvo, nameću
svoj jezik, kršćanstvo, a povremeno
upadaju i s vojskom. Tako
su srušili i kneza Mojmíra,
a na njegovo mjesto u moravsku
prijestolnicu Velehrad na
Ugarski kralj Stjepan (Sveti) u ratnoj odori sa
zastavom i štitom na kojima se nalazi dvostruki
*" križ - danas simbol Slovačke.
Izvor: Slovački nacionalni muzej - Bratislava
18
Moravi doveli njegova nećaka Rastislava (846-870). On je uskoro pokušao pružiti
otpor Nijemcima i iz Bizanta dobiti svećenike koji bi pokrštavali i naučavali na
slavenskom jeziku. U tu misiju došli su 863. braća Konstantin (Ćiril) i Melodije i
donijeli svete knjige na jeziku Slavena oko Soluna. To je ujedno značilo stvaranje
posebne crkvene organizacije i istočnog obreda koji uvažava narodni jezik u
bogosluženju. Protiv toga je radila njemačka crkva i plemstvo sve dok nije nakon
Metodijeve smrti (885) protjerala njegove učenike i uništila pokušaje stvaranja
neovisne crkve u Slavena.
Njemačka je vojska na prevaru uhvatila Rastislava (870) i upravu u Moravskoj
dala njemačkim grofovima, ali je narod ustao iduće godine, oslobodio se
i na vlast doveo kneza Svatopluka. Za njegova vladanja (do 894) Velika Moravska
se proširila, od pape je dobio pravo na samostalnu crkvenu organizaciju, a
od Ludovika njemačkog i priznanje nezavisnosti. Moravska je tada obuhvaćala
čitavu moravsku zavalu, njitransku kneževinu, današnju južnu Slovačku, Češku,
područja na gornjoj Visli i Odri, a nakon dvije vojne osvojio je i Panoniju sve do
Zemljovid područja Velike Moravske, (točkicama označene granice današnje Slovačke).
Izvor: A Ilistory of Slovakia and the Slovaks, Bratislava.
19
Drave. Bio je to vrhunac Velike Moravske koja se našla u međuprostoru između
Njemačkog Carstva i doseljenih Mađara koji su čekali da zavladaju tim pro-
storom.
Nijemci su pod Arnulfom pozvali 892. u pomoć Mađare i kneza Braslava
koji je uz Panoniju gospodario i dijelom Hrvatske (Slavonije) napali dva puta na
Svatopluka, ali bez uspjeha. Tek nakon njegove smrti (894) počinje slabljenje
Velike Moravske i unutarnje borbe. S juga su upadali Mađari, a na sjeveru su se
(895) odcijepili Česi, zatim Polapski Slaveni, a uz Bavarce napali su i Rusi na
sjeveru. U ljeto 907. Mađari su potukli nedaleko današnje Bratislave moravsko-bavarsko-karantansku
vojsku čiji je knez Mojmir II. poginuo, a zemlju su zauzeli
Mađari. Bio je to kraj Velike Moravske, a ujedno i konac moravske državnosti
i samostalnosti.
Do 955. traju mađarski napadi i njihova prevlast u Podunavlju, a nakon
poraza kod Augsburga od njemačko-češke vojske, oni moraju napustiti Moravsku
koja je do 1003. u sastavu Češke, zatim zajedno do 1021. pod vlašću Poljske.
Uskoro je Moravska opet vraćena Češkoj kao leno češke krune i otada bila stoljećima
uz manje prekide sastavni dio češke države. Godine 1197, su završene
dinastičke borbe u Češkoj, pa je stariji brat Přemysl Otakar I. postao češkim
knezom, mlađi Vladislav je bio mark-grof moravski, a Moravska markgrofovija.
Uskoro je car Friedrich (njemački) priznao Otakaru I. kraljevsku krunu (1203),
a to je potvrdio i papa. Tada počinje razdoblje jačanja češke kraljevine kojoj je
Moravska sastavni dio. Otada je vladar u borbi protiv domaće vlastele dopuštao
useljavanje Nijemaca koji su dobili i posebne povlastice, a njemačka kolonizacija,
gospodarski i kulturni utjecaj postali su temeljni problem Češke i Moravske
koji će se rješavati sve do najnovijeg doba.
U 13. st. je češko-moravska država pod Přemyslovicima dostigla svoj vrhunac.
Uspješno se oduprla Mongolima koji su nanijeli veliko zlo ugarsko-hrvatskoj
državi kralja Bele IV. Pod Přemyslom Otakarom II. (1253-1278) dostigla je
najveći obim podijelivši s Belom IV dio Štajerske, nakon pobjede nad njim na
Moravskom polju 1257. dobio je čitavu Štajersku a zatim po feudalnom pravu
sve današnje slovenske zemlje, zajedno s hrvatskom Istrom i sve do Furlanije.
Tako je Češka tada obuhvaćala sve zemlje od Karpata do Jadranskog mora,
imala je u svom sastavu i dio današnje Hrvatske, a sadašnja hrvatsko-slovenska
granica bila je i međa ugarsko-hrvatske i češke države.
U to doba jačala je feudalna obitelj Habsburgovaca, a kad je Rudolf 1273.
izabran za njemačkog kralja, zahtijevao je da mu Otakar II. vrati sve njemačke
(austrijske) zemlje, a kad to on nije htio uraditi, Rudolf ga je ratom prisilio
(1276), pa je čak i Češka s Moravskom vraćena u njemačko leno. U novom
sukobu 1278. i opet na Moravskom polju Otakar H. je izgubio bitku, i život, a
dinastija Habsburg je postala gospodar srednjeg Podunavlja što će i ostati sve do
1918/ í' '
:
C:,i&r:;4 .;•
•Dinastija Premislovića izumrla je u početku 14. st. i Česi su za vladare izabrali
Luksemburgovce. Jedan od njih, Karlo, postao je 1339. češkim kraljem i od
1346. njemačkim carem kao Karlo IV. On je uradio vrlo mnogo za kulturni,
politički i gospodarski razvoj Češke. Godine 1356. dao je Češkoj Zlatnu bulu
kojom je zajamčio suverenitet češke krune, zabranio miješanje njemačkih careva
u unutarnje poslove te kraljevine, a 1348. utemeljio je Sveučilište u Pragu, prvo
u srednjoj Europi. Otada Prag postaje jedno od najvažnijih europskih središta, a
Češka i Moravska doživljavaju gospodarski uspon, ali i sve veće doseljavanje Nijemaca,
veći utjecaj njihove crkve, vjere, kulture i jezika što izaziva unutarnji otpor
u Čeha.
Potkraj 14. st. u narodu se osjeća sve više protunjemačko, protukatoličko i
protufeudalno raspoloženje, pravi narodni pokret protiv svega stranog i nametnutoga.
Na čelu sveg tog kretanja bio je Jan Hus, rektor Sveučilišta u Pragu,
pristaša reformatorskog učenja Engleza J. Wyclifa, borac za češki jezik, običaje i
kulturu. Budući da je njegov reformatorski pokret bio opasan za crkvu, čitav
feudalni ustroj i njemačku prevlast, Hus je osuđen i spaljen 1415. kao bezvjerac.
To je bio povod pravom ustanku češkog naroda koji je u obrani svoje samobitnosti
krenuo protiv katoličke crkve i njemačkog carstva. Bili su to poznati husitskí
ratovi koje je vodio narodni junak Jan Žiška iz grada Trocnova, odličan
organizator i vojskovođa koji je s narodnim četama potukao najbolju feudalnu
vojsku cara Sigismunda Luksemburgovca 1420. i 1422. godine. Na Husa i njegove
pristaše, tzv. taborićane pokreće se pravi križarski rat i tek nakon petnaestak godina
ratovanja u bitki kod Lipana (1334) husiti su poraženi, a Češka ponovno
pokorena i vraćena u krilo njemačkog carstva i katoličke crkve. Zemlja je bila
poharana, mnogo je stanovništva izginulo i trebalo je stotinjak i više godina da
se ponovno oporavi. /
U dinastičkim borbama nakon Sigismundove smrti Češka je opet oslabila i
od 1460. do 1470. vodila ratove protiv ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina
koji je Češkoj oteo Moravsku. Unutarnje borbe i nemiri nastavljeni su sve do
1526. kad je velika turska vojska na Mohačkom polju potukla ugarsko-hrvatskog
kralja Ludovika II. kome je u pomoć došlo i nešto čeških pomoćnih odreda. Naime,
Ludovik je bio i češki i ugarskó-hrvatski kralj, a njegovom smrću nestaje ne
20 21
22
samo dinastije Jagelovića nego i češko-moravske srednjovjekovne države. Česi
su, kao i Hrvati 1526/27. izabrali Ferdinanda Habsburškog za kralja i otad se do
1918. nalazili u istoj državnoj zajednici. Ta činjenica kao i sve češći turski napadi
bili su temeljni uvjet, odnosno posljedica buduće seobe Hrvata u Moravsku.
Habsburgovci su, dakle postali češkim, hrvatskim i ugarskim kraljevima, ali
se nisu povodili za obranom i razvojem tih zemalja, nego interesima svoga dvora
i središnje države - Austrije. Hrvatska je očekivala veću potporu u obrani granice
od Turaka, ali su Habsburgovci, vezani svojim ciljevima u Njemačkoj i borbom
protiv Francuza, slali samo najnužnije novčana sredstva i vojsku protiv Turaka,
pa je to izazvalo raspad sustava obrane od prvog napada na Beč 1529. sve
do prve značajnije pobjede kod Siska 1593. godine.
Uz tursku opasnost počeli su i unutarnji vjerski sukobi i podjele nakon Lutherova
istupa 1517. i širenja protestantizma u Njemačkoj i srednjoj Europi.
Habsburgovci su istupali kao zdušni zastupnici katolicizma i uz ratove protiv Turaka,
Francuza, morali se sukobiti i s protestantskim državicama u Njemačkoj,
progoniti protestante u
Češkoj, Moravskoj, pa i
drugim zemljama habsburške
države, dakle
postati temeljni stožer
protureformacije. Ti
unutarnji sukobi još više
su oslabili obrambenu
snagu u borbi
protiv Turaka i doveli
do masovnog egzodusa
hrvatskog življa na
sjever i zapad ondašnje
Europe.
Češka i Moravska,
gdje su još itekako bile
nazočne ideje husitskog
učenja, prihvaćale
su novi vjerski smjer —
protestantizam, osobito
za Rudolfa H. (1576-
1612), a gušenje tog
vjerskog pokreta za MaDvorana
ugarsko-hrvatskog sabora u Požunu (Bratislavi)
kamo su stoljećima odlazili hrvatski zastupnici i tako
podržavali sveze s iseljenim Hrvatima.
Izvor: Sveučilišna knjižnica u Bratislavi u kojoj ova dvorana
služi danas kao čitaonica.
23
tije (1611-1618) izazvale su pravi vjerski sukob - poznati 30. godišnji rat u kome
su uz njemačke teško stradale češke zemlje. Češki staleži su 1619. zbacili tadašnjeg
vladara Ferdinanda II. Habsburškog i izabrali novog kralja Friedricha Falačkog.
Njihove vojske sukobile su se 1620. na Bijeloj gori gdje su češke postrojbe
doživjele težak poraz. Protiv Čeha su se borili i Moravci pa i Slézáni, pa je to
omogućilo Ferdinandu II. da provede oštre mjere protiv protestanata, ali i Češke
u cjelini. Ograničio je češku samoupravu, oduzeo češkom plemstvu imanja i
ovlasti, uveo njemački jezik kao jednakopravan češkom i na taj način omogućio
daljnju germanizaciju i kolonizaciju Češke i Moravske. U daljnjem tijeku rata
obje su zemlje teško opustošene, postotak pučanstva pao je i do 30%, a razaranja
i pljačke bile su također velike. Te gubitke i teška pustošenja osjetili su na
moravskom tlu i Hrvati doseljeni tijekom 16. stoljeća.
Poraz na Bijeloj gori bio je slom češkog plemstva, pa i češke državnosti i
omogućio je potpunu prevlast dvora, katoličanstva, njemačkog jezika i uprave. U
ratovima do kraja 17. i tijekom 18. st. bile su povremeno zahvaćene i obje češke
zemlje, a u doba prosvijećenog apsolutizma Marije Terezije i Josipa II. izvršen
je najveći i najorganiziraniji germanizatorski i apsolutistički pritisak. Francuska
revolucija i napoleonski ratovi, iako su samo periferno zahvatili Češku i Slovačku,
donijeli su nove ideje, a gospodarski razvoj Češke i Slovačke stvorio je
uvjete za početak narodnog preporoda češkog naroda, za nastanak jedinstvene
nacije, potrebu stvaranja vlastite države na temelju tradicije češkog kraljevstva i
husitskog pokreta. Otada Česi, u doba podijeljene Poljske, preuzimaju vodstvo
medu Zapadnim Slavenima, jako utječu i na preporodne pokrete Južnih Slavena,
a Prag postaje kulturno, znanstveno i političko središte svih Slavena.
Sva ta zbivanja kao da su se sázela u istupima za revolucije 1848. kad se u
Pragu održava Slavenski kongres, kad izbija ustanak protiv Austrije i reakcije.
Česi su s Palackým na čelu zahtijevali ujedinjenje svih zemalja češke krune u
jednu jedinicu, poseban narodni sabor, ali su to Habsburgovci odbili, ukinuli dotadašnje
ustavne odnose, uveli apsolutizam i njemački jezik u vojsku i upravu. I
umjesto ujedinjenja Češka je podijeljena na Kraljevinu Češku, Markgrofoviju
Moravsku i Vojvodstvo Šleziju. Svaka od tih zemalja - I-andova - imala je svoju
samoupravu, zemaljskog namjesnika i zemaljski sabor (Landtag). Tako je Češka
administrativno odvojena od Moravske, unutarnje proturječnosti između njih po-'
ticali su iz Beča, a podržavali su ga i kolonizirani Nijemci, (više od 20%) osobito
u gradovima gdje su činili vladajući sloj. Tako je ostalo sve do 1918. kad se
nakon izgubljenog prvoga svjetskog rata raspala Austro-Ugarska.
Potkraj 19. st. Česi sve organiziranije rade na odvajanju od Austro-Ugarske,
osobito skupina Mladočeha oko T. Masaryka koja znatno utječe i na »novi
24
kurs<< politike u Hrvatskoj. To se osjetilo i u prvom svjetskom ratu kad se Česi
masovno predaju i ne žele se boriti zajđonarhiju. Brojni zarobljenici prelaze na
rusku stranu, bore se na strani Antante, a u Parizu osnivaju Čehoslovački narodni
odbor. Po slomu Austro-Ugarske 28. 10. 1918. proglašena je Čehoslovačka
Republika s Masarykom na čelu. Na mirovnim konferencijama u Parizu određene
su granice nove države. Poseban problem je bilo razgraničenje s Austrijom,
Mađarskom i Poljskom što je riješeno arbitražom, uz pomoć Francuske koja je
pomagala Čehoslovačku, članicu tzv. Male Antante, zajedno s Kraljevinom Srba,
Hrvata i Slovenaca. Te dvije države imale su tijekom međuraća vrlo dobre odnose,
osobito na relaciji Beograd-Prag.
Tijekom međuratnog razdoblja Čehoslovačka je gospodarski uznapredovala,
ali nije uspjela riješiti unutrašnje probleme, poglavito nacionalno pitanje brojnih
Nijemaca kao i odnose sa Slovacima, koji su kao i Hrvati zahtijevali federalni
status. Od 1933. kad je u Njemačkoj preuzeo vlast A. Hitler i njegovi nacisti počinje
zoštravanje odnosa tih dviju država i u jesen 1938. sporazumom u MiinRaspad
Austro-Ugarske 1918. g. i postanak Čehoslovačke.
Izvor: A Ilislory of Slovakia ...
25
chenu velesile su prinudile ČSR da odstupe Njemačkoj Sudetsku oblast naseljenu
njemačkom manjinom. Uskoro se od Praga odvojila Slovačka, Mađari su zauzeli
Prikarpatsku Rusiju, a Nijemci vojskom zaposjeli ostatak Češke i proglasili Češko-moravski
protektorat. Opet je Češka kao i 1848. podijeljena na češki (Böhmen)
i moravski (Mähren) dio. Oblast oko Mikulova (Nikolsburg) zajedno sa tri
hrvatska sela (Frielištof, Dobro Polje i Nova Prerava) izravno je uključena u
Ostmark (Istočnu marku), zapravo u bivšu, tada također okupiranu Austriju. Tijekom
rata bili su moravski Hrvati kao građani Njemačkog Reicha unovačeni u
njemačku vojsku i poslani na razna ratišta gdje su mnogi poginuli ili bili ranjeni.
Nakon sloma Njemačke u proljeće 1945. obnovljena je Čehoslovačka, ali
bez Prikarpatske Rusije koja je dodijeljana Ukrajini, odnosno SSSR-u. Područje
Mikulova s hrvatskom oazom vraćeno je opet u sastav Moravske, odnosno Češke,
ali s izrazitim neprijateljskim stajalištem službene čehoslovačke politike prema
bivšim građanima Reicha. Na sjeverozapadu su nasilno iseljeni Sudetski Nijemci,
a u Moravskoj su počele isto tako prinudne seobe Nijemaca i Hrvata, što
je i pojačano u veljači 1948. kad je vlast u potpunosti preuzela Komunistička
partija Čehoslovačke s K. Gottwaldom na čelu. Građanski političari (E. Beneš i
drugi) morali su odstupiti, pa je počela diktatura komunista i staljinističko razdoblje
koje je kulminiralo montiranim procesima pedesetih godina.
Godine 1968. počinju demokratske promjene koje simboliziraju predsjednik
Republike Ludvig Svoboda i generalni sekretar KP Čehoslovačke Aleksandar
Dubček. Taj proces spriječile su u kolovozu 1968. sile Varšavskog pakta izrav-i
nom intervencijom, smjenjivanjem protagonista »praškog proljeća« i pokušajem
vraćanja kotača povijesti u stare, uhodane kolotečine, a to je značilo daljnje nazadovanje
i gospodarskog i demokratskog razvoja. To se odrazilo i na život manjina,
poglavito Hrvata, Nijemaca, Mađara u Ćehoslovačkoj. Na čelu toga pri-,
nudnog režima bio je Slovak Gustav Husak, (po majci Hrvat) jedan od vođa slo-i
vačkog ustanka iz 1944. Jedina hitnija promjena bilo je uvođenje federalizma'
između Čeha i Slovaka 1969. godine. - ' «'H
Nakon pada berlinskog zida 1989. i propasti gotovo svih socijalističkih zemalja
svijeta, demokratske snage ČSR su pod vodstvom Václava Havela provele!
tzv. baršunastu revoluciju i vratile temeljne tekovine demokratskog društva, ali
se usporedo s tim pojavile, zapravo obnovile težnje za daljnju federalizaciju zemlje,
npr. da jedna od federalnih jedinica bude i Moravska, odnosno konfederalizacijom
i željom za odvajanjem Slovačke. Taj proces je upravo dovršen i Slo-;
vačka je sada posebna država. Demokratske promjene u Češkoj i Slovačkoj
omogućile su i više sloboda za sve manjine pa i Hrvate koji su obnovili i pojačali
sveze sa starom domovinom u kojoj su slične promjene dopustile više brige za
26
Hrvate u dijaspori. Isto tako se sve više i slobodnije povezuju Hrvati u Češkoj i
Slovačkoj s onima u Mađarskoj i poglavito u Austriji, tj. sa gradišćanskim Hrvatima
i Hrvatima u Beču među kojima živi i mnogo prognanih moravskih Hrvata.
A upravo oni su potakli nove oblike suradnje koja je naišla na plodno tlo u
Moravskoj i Slovačkoj, pa i na čvršće povezivanje tih dviju skupina.
Plod svih tih inicijativa su brojni hrvatski skupovi, društva, proslave, publikacije,
časopisi, članci pa i ova knjiga. I dok ona dođe do čitatelja više neće biti
Češke i Slovačke kao federacije, pa će i Hrvati iz te države biti podijeljeni u
dvije nove zajednice. Iako su u 16. st. selili čak 600 km prema sjeveru, oni su
ostali na području iste države i tako živjeli sve do 1918. godine. Otada do 1990.
živjeli su uglavnom u četiri zemlje (ČSR, Austrija, Mađarska i Jugoslavija), a
1994. nastavaju desetak država od kojih je jedna, srećom, i njihova matična neovisna
Republika Hrvatska, zatim Bosna i Hercegovina gdje su Hrvati najstariji,
autohtoni narod, pa ostale zemlje - sljednici bivše Jugoslavije, te Italija i Ru-
munjska.
Mi smo Hrvati, dakle, tragičnom igrom nesklone povijesti raspršeni u gotovo
tucet srednjoeuropskih i mnogih drugih izvaneuropskih država, a takvu gorku
sudbinu nije, osim Židova, Kurda i još nekih, doživio ni jedan narod svijeta. Možda
nam za utjehu može poslužiti činjenica da su s povijesne pozornice nestali
nekad silni Huni, Avari, Goti, Langobardi, Vandali, Klimani, Polapski Slaveni i
drugi, a mi Hrvati smo se, iako desetkovani, ipak održali.
l
27
II. MORAVSKI HRVATI POVIJESNI
PREGLED
1. Seoba Hrvata na sjever u 16. stoljeću
»Evo je već osamdeset godina minulo, što se neprestano borimo: koji
put smo pobijedili, a koji put smo ljuto stradali ne mogavši odoljeti jačoj
sili, koja je oborila grčko (bizantsko, D. P.) carstvo, bosansko kraljevstvo,
te svladala Bugarsku, Srbiju i Albaniju. Ako ne dobijemo pomoći, mi ne
možemo preko zime ostati u svojim sjedištima, već ćemo se ili podvrći nezasitnom
zmaju (Turskoj, D. P.), ili rasuti po čitavom svijetu« (Vuk Frankapan
pred njemačkim saborom u Augsburgu 1530. godine).
a) Uzroci seobama
Svi povjesničari koji su se bavili pitanjem seoba Hrvata u 16. stoljeću isticali
su kao temeljni razlog turske napade, uništavanje, pljačku, strah od odvođenja u
ropstvo, stalni, tzv. mali rat na turskoj granici koji je izazivao opću nesigurnost
zemljoradničkog pučanstva. Te navode potvrdili su i suvremenici koji su se 1556.
naselili na imanju bivšeg hrvatskog bana Franje Baćanija (Batthyány) koji se godinama
uporno borio protiv Turaka, ali je već 1524, dakle prije bitke na Mohaču,
dobio dopuštenje i povelju kojom mu se odobrava da na svoje posjede u
Ugarskoj naseljava Hrvate što je on obavljao i pojedinačno i skupno.1
1
Mate U j e v i ć, Gradišćanski Hrvati, Zagreb 1934, 7.
29
Kad su preseljene kmetove pitali u Giissingu (Novi Grad u južnom Gradišću)
zašto su napustili svoja ognjišta, oni »su nam govorili, da oni kao kršćani
zbog neprestanih navala turskih neprijatelja, kojima su trajno izloženi, tako da
im svaki čas prijeti opasnost života i okrutno ropstvo, ne mogu dalje ostati i živjeti
u Slavoniji,2
nego su prisiljeni, da se sa ženama i djecom presele u koje sigurnije
mjesto. Zato nas mole da ih primimo na posjede ovog našeg grada Ne-
metujvara...«3
.
Josef B r e u4
, austrijski znanstvenik koji je medu prvima istražio hrvatske
seobe u 16. stoljeću, proširio je uzroke iseljavanja. Najprije je konstatirao da je
samo velika nevolja prisilila hrvatske seljake da napuste svoje domove,5
a zatim
je dodao da je seoba zahvatila sve predjele tadašnje Hrvatske i Slavonije, ali su
tome uzrokom bili ne samo povijesni razlozi, tj. turska nadiranja nego i gospodarski
uvjeti.6
Isto tako je potcrtao da je hrvatska seoba dio općih kretanja prema
sjeveru u 15. i 16. stoljeću. O tome on piše: »Veliki pohod Hrvata koji je u
16. stoljeću krenuo preko Mure samo je jedna karika u nizu onih južnoeuropskih
seoba koja je prouzrokovala najezda, zadržavanje i povlačenje Osmanlija.
Pa ukoliko promatramo samo srpsko i hrvatsko jezično područje, opažamo da je
taj pohod samo mali isječak jedne vrlo šarolike i živahne slike. Valovi srpske
narodnosti preplavili su već u 15, stoljeću široku mađarsku nizinu. Nešto kasnije,
koncem 15. stoljeća, pokrenuo se i susjedni hrvatski narod. I tu možemo razlikovati
između seoba unutar starih granica, pokreta kompaktnih narodnih skupina
i stvaranja narodnosnih otoka. Pri tome valja uzeti u obzir da je (to) bio samo
jedan mali dio koji se odazvao pozivu svojih ionako stranih feudalnih gospodara
ili koji je, slijedeći svoju vlastitu želju, osnovao sjeverno od Mure novu do-
movinu.'
Adolf T u r e k , češki istraživač koji se uoči drugoga svjetskog rata počeo
baviti pitanjem hrvatskih seoba, poglavito u Moravsku8
, utvrdio je među prvima
Tadašnja Slavonija obuhvaćala je čitavo savsko-dravsko medurjcčje, pa i Zagreb, te i prekosavski dio,
npr. područje Banske krajine, sve do Gvozda. Danas se Slavonijom smatra obično kraj između Ilove
na zapadu, Save na jugu Drave na sjeveru i Dunava na istoku.
Németujvár = Njemački Novi Grad, tj. Novi Grad, Giissing, navod prema M. Ujeviću, n. dj., 10. •-.
Godine 1937. obranio je u Beču disertaciju koja je 1970. objevljena kao knjiga pod naslovom: Die
Kroaticnsicdlung im Burgenland und den anschliescndcn Gebieten, Wien 1970, 217.
On piše: »Samo je teška nužda mogla pokrenuti seljaka da napusti svoju baštinu« (J. Breu, Hrvatska
kolonizacija u Gradišću i u susjednim područjima, Predavanja Historijskog instituta JAZU, br. 3, Zagreb
1970, 6.
6
M. Ujević u n. dj. navodi inicijativu feudalaca za seobom, zatim pomanjkanje radne snage, feudalna
dobra istih feudalaca u Hrvatskoj i Ugarskoj, itd.
7
Isto, 4-5.
D ' V
0
Tada je u Časopisu Matice moravske, Brno 1937, 61, 49-70 objavio rad: Charvátska kolonisace na Morave.
30
da nisu uzrok bile samo turske prijetnje, nego isto tako i pritisak njihovih feudalnih
gospodara koji su imali imanja u Hrvatskoj i u Ugarskoj, poglavito seobe
u zapadne dijelove, tj. današnje austrijsko Gradišće (Burgenland), a samo je jedan
manji dio došao do južne Moravske.9
Organizirano preseljavanje kmetova s
juga na sjever i djelimice zapad i uopće velika soba Hrvata trajala je prema Turekovu
mišljenju od kraja 15. do početka 17. stoljeća.10
, a prvi pismeni dokaz
potječe iz 1538. godine.11
Njegova istraživanja koja govore o prinudnoj i planskoj
seobi Hrvata potvrđuju i drugi povjesničari, npr. Květoslava K u č e r o v á ,
rođena Moravka koja je na hrvatskom i slovačkom jeziku objavila radove o seo-
bama12
i u njima posebice istaknula činjenicu da je težak socijalni položaj hrvatskih
seljaka pogodovao njihovim seobama u Donju Austriju, zapadnu Ugarsku,
današnju Slovačku i Moravsku.13
:'; Prvi hrvatski povjesničar koji se nakon 11. svjetskog rata pozabavio pitanjem
gradišćanskih Hrvata, uopće njihove seobe i njihovih uzroka bio je Mirko V a l
e n t i ć koji je o tome objavio nekoliko radova.14
Prema njegovu mišljenju uzroci
seobama su ne samo turska opasnost nego i »povoljna agrarna konjuktura«
u Ugarskoj, a zatim poticaji koji dolaze od kralja i ugarskih pa i hrvatskih
velikaša »koji istodobno imaju svoje posjede u Hrvatskoj i Ugarskoj«.15
Tu hrvatsku
plemićku odrednicu u seobama dalje je na poticaj mađarske historičarke
Vere Z i m á n y i nastavio Felix Tobie r, austrijski povjesničar hrvatskog podri-
jetla.16
On je na temelju originalnih izvora pokazao da je uloga srednjeg i sitnog
hrvatskog plemstva u seobama bila veća nego što se dotad mislilo. Uz njih su
selili i svećenici, trgovački i obrtnički stalež, dakle svi dijelovi hrvatskog društva
toga doba, pa i velikaški sloj. Doseljeni plemići dobivali su obično vojničke i go'
To je područje južno od Brna, između Mikulova (Nikolsburga) i Znojma (Znaim).
10
Usp. A. T u r e k , Ergänzungen zur Geschichte der kroatischen Kolonisation in Mähren, Usterreishische
Oslhefte, Wien 1984, 26. koji je ponovno objavljen i u Jeřábckovoj antologiji Moravští Charváti,
Brno 1991, 239-252. (U hrvatskom prijevodu: Dopuna povijesti hrvatske kolonizacije u Morav-
sku).
11
A. Turek, n. dj., u: Moravští Charváti, 239.
12
K. K u č e r o v á , Naseljavanje hrvatskih seljaka u Slovačkoj i njihov socijalni položaj, Radovi Instituta
za hrvatsku povijest 5, 1973, 113-126; I s t a , Chorváti a Srbi v strednej Europe, Bratislava 1976,
327, odlomak: III. Charváti na Morave, 209-219.
K. Kučerová, Naseljavanje hrvatskih seljaka u Slovačkoj, n. dj., 120-125.
14
M. V a l e n t ić, Gradišćanski Hrvati od XVI. st. do danas, Zagreb 1970; I s t i , Obilježja povijesnog
razvitka Gradišćanskih Hrvata, Časopis za suvremenu povijest I, 1877, 95-108; I s t i , Gradišćanski
Hrvati, Enciklopedija Jugoslavije 4, Zagreb 1986, (II. izd.), 483-489.
15
M. Valentić, Gradišćanski Hrvati, Enc. Jug. 5, 483.
16
F. T o b l e r, Migracije hrvatskog srednjeg i nižeg plemstva u područje austrijsko-ugarske granice u
16. i 17. st., i problem »familijara«, Radovi Instituta za hrvatsku povijest 12, Zagreb 1979, 5-24.
31
spoclarsko-upravne službe u
novonaseljenim područjima.
Doseljenom sitnom hrvatskom
plemstvu prijetila je
opasnost da se uskoro pretvore
u kmetove što je često
bio slučaj.
17
Spominjali smo velikašku
obitelj Batthyányja koja
je radila na sustavnom iseljavanju
hrvatskih plemića na
svoje posjede u Ugarskoj, ali
je osim njih na tom poslu
aktivno djelovalo još mnogo
srednjih i krupnijih plemića,
npr. od mađarskih Erdödy,
Nadásdy i još neki a od
hrvatskih Nikola Jurišić, gospodar
Kisega (Köszega) i njegovi
nasljednici, zatim Zrinski,
pa i štajerski staleži koji
su ratujući u Hrvatskoj dobro
poznavali unutarnje odnose,
npr. spomenuti Tetifenbachi.
Poneki od njih su
zalijevali i lako dobili
odobrenje za preseljenje kmetova
poput spominjanog F.
Batthyányja koji 1524. dobiva dokument i u njemu ujedno obrazloženje zašto se
to dopušta, tj. govori o uzrocima preseljavanja: »Hrvati koji u našoj kraljevini
Hrvatskoj radi straha i neprekidnih navala predivljih Turaka ne mogu mirno i
sigurno prebivati, te kojima su ti dušmani kuće, prebivališta i sve zgrade ognjem
u pepeo obratili, a imanje i sve stvari porušili.«18
Masovne seobe izazivale su otpor hrvatskih plemićkih staleža koji su tako
ostajali ne samo bez vojnika nego i hrane, podvoza, skloništa, pa su prosvjedo-
17
K Toblcr, 23.
18
M. Ujcvić, n. dj., 7.
Nikola Jurišić (Senj 1490,-Kiseg 1545.?.), senjski,
riječki, kranjski i krajiški kapetan, branitelj Kisega
(Köszeg), predslraže Beča (1532) naselio je najviše
Hrvata u zapadnu Ugarsku.
32
váli i žalili se novoizabranom hrvatskom kralju Ferdinandu Habsburškom 1532.
kako im ugarski, štajerski i austrijski velikaši odvode seljake i ostavljaju pustu
zemlju slabeći na taj način njenu obranu.
19
I na zasjedanju Hrvatskog sabora u
Topuskom 1535. izabrana su dva plemića (J. Tumpić i M. Budišić) da odu u Beč
i kod kralja prosvjeduju protiv iseljavanja seljaka na austrijsko-madarska imanja,
da zahtijevaju zabranu daljnje agitacije za seobu i povratak preseljenih.
20
Zaključak
o povratku i zabrani seoba donio je i ugarski sabor 1580, pa čak i zaključak
da moraju platiti kaznu oni koji bi zabranjivali hrvatskim seljacima povratak u
staru postojbinu, ali sve to je ostalo bez uspjeha. Nema podataka koji bi potvrđivali
da se i jedan kmet vratio natrag u Hrvatsku.
21
I prva vijest o Hrvatima u Moravskoj što ju je 1845. poslao Čeh Alois V.
Šembera
2 2
poslao u pismu Stanku V r a ž u , uredniku »Kola« u Zagreb govori
o tome da je štajerski velikaš, zapovjednik vojske u Hrvatskoj, Krištof od Teufenbacha,
pozvao Hrvate na svoje imanje u Drinovac (Drnholec-Dürnholz) u južnoj
Moravskoj oko godine 1585. To dobro je bilo pusto, a u Hrvatskoj je upoznao
dobre i radine seljake kojih je oko 1200 doselilo u tri sela na Dinji (Dýji-Thaya),
današnji Frielištof, Dobro Polje i Novu Preravu. Dakle, bio je to organizirani
prijelaz komu je povod bio ne toliko turska opasnost, koliko nagovor
spomenutog Teufenbacha.
b) Kada su Hrvati došli u Moravsku?
V*'-'?' •' 'í v
, .:•.Upravo spomenuta Semberina vijest o doseljenju Hrvata u Moravsku prema
pozivu K. Teufenbacha bila je općeprihvaćena i gotovo stotinu godina je bila
smatrana točnom i posve vjerojatnom. Svi autori koji su od tada do pred drugi
svjetski rat pisali o moravskim Hrvatima počimali su priču s njim i godinom
1584. kao začetkom triju moravskih, hrvatskih selaTTako J. B r a n d l 1862. piše
da ih je između 1583. i 1590. pozvao »Krsto vitez od Teufenbacha« koji je živio
u Hrvatskoj i dobro upoznao njihovu marljivost i vještinu ratarsku«.
23
Ivan Ku-
19
20
21
Isto.
Isto.
Isto.
22
U knjizi: Moravští Charváti, n. dj., 29-33.
23
Naiesomlisl, 11, 1862.
33
k u l j e vic 1873. prihvaća također seobu pod Teufenbachom, ali kao vrijeme
dolaska uzima ipak čitavu drugu polovicu 16. stoljeća.24
I poznati hrvatski povjesničar
Vjekoslav Klaić piše o Teufenbachu kao »utemeljitelju tih naselbina«
iz godine 1584. One su nastale na području koje je dvije godine poharala ku-
ga.25
Nešto opširnije o toj seobi, na temelju istih podataka piše i Čeh Jan Herben
1882. i dodaje da se podatak o seobi pod Teufenbachom godine 1584. nalazi
zapisan u školskim spisima u Frielištofu. Dodaje samo da je imanje kupljeno
1583. godine od Jurja Hartmanna iz Liechtensteina. Na njemu je bilo ukupno 10
sela, a medu njima i spomenuti Frielištof, Prerava i Dobro Polje.26
Gjuro Kut
e n 1884. spominje da mu je župnik u Frielištofu rekao kako mjesni učitelj
Adamec čuva spis na njemačkom u kome je opisana spomenuta seoba.27
Ivan
M i l č e t i ć je 1895. pohodio Frielištof i već našao gotov spomenik seobi koga
su na 300. obljetnicu podigli 1884. i donio podatke na njemačkom i hrvatskom
jeziku o proslavi te važne godišnjice i time proširio ionako opće poznato uvjerenje
da Hrvata u tom dijelu Moravske nije bilo prije 1584. godine.28
.,,,.•
I svi pisci koji su obrađivali u brojnim člancima fenomen moravskih Hrvata
i njihova stoljetnog održanja u njemačko-češkom moru u prvih nekoliko desetljeća
20. stoljeća ponavljali su gotovo bez izuzetka činjenicu kako su Frielištof,
Nova Prerava i Dobro Polje naseljeni Hrvatima 1584. i kako ih dotada tamo nije
bilo. Međutim, uoči drugoga svjetskog rata, točnije 1937. na istraživačku pozornicu
istine o vremenu dolaska moravskih Hrvata iz stare u novu postojbinu stupili
su istodobno Čeh Adolf T u r e k i Austrijanac Josef B r e u i koristeći izvore
prve ruke, tj. arhivske dokumente, otkrili da su Hrvati selili u južnu Moravsku,
pa vjerojatno u Slovačku i Donju Austriju najmanje pola stoljeća ranije. Turek
je o tome napisao posebnu raspravu na češkom: Hrvatska kolonizacija u Morav-
skoj,'
19
a Breu je obranio doktorsku disertaciju »o povijesti i geografiji koloni-
zacije.«30
Obojica su poživjela još gotovo pola stoljeća i ponovno progovorili o
istoj temi. Turek je temeljna dostignuća svojih istraživanja iz 1937. dopunio naknadnim
spoznajama i literaturom i izradio jedan sažetak na njemačkom jeziku31
,
Vienac zabavi i pouci, 24, 1873.
25
Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati, III, Zagreb 1880, 212-214.
26
Prema češkom originalu koji je objavljen u Matici moravskoj u prijevodu Z. Marika izašao je Ilcrbenov
rad i u Viencit zabavi i pouci 25-28, Zagreb 1882.
27
Vienac zabavi i pouci, 4 i dalje, Zagreb 1884.
28
Isto, 27-34, 1898.
29
Matica moravska 61, 1937.
3
Die Kroaticnsiedlung im Burgenland ..., n. dj.
31
V. bilj. 10. *•
34
a J. Breu je dao kratak izvod na hrvatskom jeziku32
i svoju disertaciju iz 1937.
objavio kao posebnu monografiju na njemačkom.33
Turek je 1937. napisao: »Pitanje hrvatske seobe u Moravsku pobudila je već
od konca 18. stoljeća pozornost etnografa, jezikoslovaca i povjesničara.34
Ali
upravo ta povijesna strana bila je obrađena ponajmanje jer nitko nije pokušao
osvijetliti prošlost moravskih Hrvata sustavnije i na temelju izvora« i rada u historijskim
arhivima, poglavito u Brnu, Olomoucu, Beču i drugdje. On je osobito
mnogo originalnih dokumenata našao u arhivu Liechtensteina u Beču gdje se
čuvaju knjige i spisi imanja - gospodarstva u Drinovcu (Drnholcu) kamo su spadali
Frielištof i druga dva hrvatska sela.35
, Kad je pregledao i proučio onovremene zapise, popise, račune, izvještaje i
druge izvorne akte, Turek je došao do opravdanog zaključka da je često isticana
Taufenbachova seoba Hrvata u Moravsku 1584. nedokazana, a to znači netočna
jer su se oni u južnoj Moravskoj nalazili u manjim ili većim skupinama i u
raznim selima već od tridesetih godina 16. stoljeća. On konstatira da su Hrvati u
Moravskoj samo jedan manji dio dugogodišnjih hrvatskih seoba na sjever i zapad
od kraja 15. do početka 17. stoljeća. Oni su u većem broju napučili zapadnu
Ugarsku i Donju Austriju, a jedan manji dio je došao čak do Moravske. U moravskoj
seobi Hrvata utvrđuje dva vala, prvi 1538. i drugi 1570. godine.
Turek o tome piše: »Prve vijesti o novom naseljavanju Poštornje (Unterthemenau),
Charvátské Nove Vesi (Oberthemenau) na imanju Valtice (Feldsberg) i
Jevišovka (Fröllesdorf) na dobni Drinovac (Diirnholz) potječu iz 1538, daljnje su
vijesti iz 1570. kad su opustošena sela Hlohovec (Bischofswart) na dobru Valtice,
zatim Brod na Dyji (Guldenfurt), Dobré Pole (Gutenfeld) i Novy Přerov
(Neuprerau) u okviru imanja Drinovac naseljena i obnovljena od (njihova) gospodara
iz obitelji von Liechtenstein (dakle, ne od K. Teufenbacha kako to tvrdi
starija historiografija).36
Zatim pisac tvrdi da je prva seoba bila izravno iz
Hrvatske, a druga 1570. vjerojatno iz Donje Austrije ili u svezi s akcijom preseljenja
koje su izvodili donjoaustrijski staleži. Obje su te iseljeničke skupine našle
nova ognjišta na imanju grofova Liechensteina, ali su Hrvati došli i u susjedna
sela, odnosno feudalna gospodarstva, npr. godine 1557/6. u Lednice (Eisgrub)
32
Isto kao bilj. 5.
33
V. bilj. 4.
34
35
U knjizi: Moravští Charváti, n. dj., 119.
Isto.
36
Isto, 239.
35
kao i u Hrušovane nad Jevišovkom (Grussbach), a selo Pasohlávke (Weisstäten)
djelimice su podigli hrvatski iseljenici.37
I drugi pisci koji su se pitanjem moravskih Hrvata bavili u okviru širih tema,
prihvatili su rezultate istraživanja A. Tureka38
a neki su ipak stare teze ponovili
u svojim prilozima.39
Svi se slažu da je Frielištof prvi naseljen Hrvatima već
godine 1538. i da je selo obnovljeno nakon razaranja koje je čitav kraj pretrpio
u 15. stoljeću. Tako se u tom selu spominje da su 1510. živjele samo četiri
kmetske obitelji a crkva je bila polusrušena. Hrvati su podigli novo naselje pored
starog njemačkog koje je zapisano još sredinom 16. stoljeća kao Alt Fröllersdorf
(Stari Frielištof).40
Uskoro se spominje i crkva u kojoj je 1571. župnikom bio
jedan protestantski hrvatski svećenik.41
Potkraj 16. stoljeća navode se obiteljska
prezimena novih doseljenika koja su, kao i nazivi njiva, bili po svom postanku
hrvatski.42
Nova Prerava je jednom polovicom sela pripadala imanju Drnholec (hrv.
Drinovac), a drugim Statzu u Donjoj Austriji, dakle dvjema gospodarima i do
1526. dvjema državama jer je Prerava bila, kao i danas, na samoj granici Austrije
i Češke. Do 1570. bilo je selo pusto, a tada naseljeno Hrvatima i obnovljeno.
U prvih pet godina bili su doseljenici oslobođeni feudalnih podavanja kao
i u susjednom Frielištofu prije toga. Njihova imena su nam poznata iz kasnijih
popisa s početka 17. stoljeća i od njih 13 čak 12 su po postanku bila hrvatska.43
Iz dokumenata koji su datirani u 1570/71. doznajemo da je tada naseljeno i
dotad opustošeno Dobro Polje i Kohlenfurt na Taji (Guldenfurt) sa 40 podložnih
seljaka. I oni su prvih pet godina oslobođeni daća svojim feudalcima, a
nakon toga su bili u istom položaju kao i naseljenici u tada već staroj hrvatskoj
općini Frielištofu. U isto doba i na sličan način je naseljen i Kohlenfurt čiji su
prvi stanovnici vjerojatno bili Hrvati kao i u tri spomenuta hrvatska sela.
44
Dakle, Hrvati se nisu u južnu Moravsku, poglavito u tri sela kojima se
najviše bavimo (Frielištof, Dobro Polje i Nova Prerava) doselili u većem broju
Isto.37
-10
Npr. J. Brcu u spomenutom radu.
Turek navodi radove koji nisu prihvatili nove znanstvene rezultate, nego su se držali priče o »Taufcnbachovskoj
kolonizaciji«, npr. u knjizi Breclavsko, Brno 1969.
40
J. Brcu, Die Kroalicnsicdlung 138, prema Turcku 203.
42
43
44
J. Brcu, n. dj., 138. Svećenik se preživao Jan L o l c r o v i ć .
Isto, 138/9.
Isto, 139.
36
1584. kako se to obično govorilo i pisalo, nego 54 godine ranije, točnije 1538.
godine, pa tamo žive, ili bolje rečeno živjeli su, dosada 456 godina (1994). Godinu
1584. koja je ušla u narodna sjećanja i literaturu kao vrijeme nastanka moravskih
Hrvata kao posebnog odvjetka hrvatskog naroda morat ćemo napustiti
iako je ona upisana u kamenu dvaju njihovih spomenika i u brojne članke i
mjesne zapise.
c) Odakle su doselili Hrvati u Moravsku?
Budući da su seobe iz Hrvatske na sjever i zapad išle neposredno nakon
priprema za osvajanje i konačnog zauzimanja pojedinih hrvatskih područja, pokrajina
i gradova, može se neizravno pratiti gotovo stoljeni proces naseljavanja
zapadne Ugarske, Donje Austrije, današnje zapadne Slovačke i južne Moravske.
Brojnije seobe započele su nakon teškog poraza hrvatske plemićke vojske na Krbavskom
polju 1493. i trajale sve do kraja 16. stoljeća (pobjeda kod Siska 1593),
pa u manjem broju i tijekom 17. stoljeća. Bio je to hrvatsko-turski stogodišnji
rat45
koji je stubokom promijenio etničku sliku Hrvatske (Slavonije i Dalmacije),
ali je istodobno izgubljen i dotad neprijeporni hrvatski teritorij u korist Turske
(danas Bosne) i Venecije. Na izgubljena područja naselili su se uglavnom stočari
- vlasi, ali i Hrvati - katolici iz Bosne i Hercegovine, pa i islamizirani Bošnjaci,
uglavnom bivši katolici i bogumili. Ipak, nisu hrvatski krajevi potpuno etnički
očišćeni, jer je u nepristupačnim i šumovitim predjelima ostalo starosjedilaca koji
su u drugoj polovici 17. stoljeća bili osnovica iz koje su se novačili hajduci,
ustanici i uopće borci za oslobođenje Slavonije, Srijema, Like, Banske krajine i
Korduna. Dakle, onih područja s kojih su iselili današnji gradišćanski (moravski,
ugarski) i drugi Hrvati.
;
, Iseljenje je imalo svoje plime i oseke koje su bile povezane s turskim provalama
i osvajanjima. Prvi val je pokrenut nakon poraza ugarske vojske 1526. na
Moháču, građanskim ratom u Hrvatskoj između pristaša Ferdinanda Habsburškog
i Ivana Zapolje i turskim pohodom prema Beču 1529.-1532. Padom Jajca i
Banja Luke 1527/28. iselilo je pučanstvo zapadne Bosne, odnosno istočne Hrvatske.
Drugi val iseljavanja zbio se nakon pada Požege i Klisa (1536/37) kad je
4
^ Pojam stogodišnji rat u Hrvatskoj od Krbavskog boja 1493. do turskog poraza kod Siska 1593. izrekao
je prvi, koliko ja znam, dr. Mirko Valentić, specijalist za povijest Vojne krajine i prošlost gradišćanskih
Hrvata.
37
uglavnom napušteno područje srednje Slavonije i splitskog zaleđa. Treći val počinje
padom Moslavine 1543. i traje do gubitka Kostajnice 1556. koju su nazvali
slikovito »Vrata Hrvatske«, a četvrti i posljednji veći izbjeglički pohod je bio pad
Bihaća 1592. godine. Između navedenih plimnih valova bilo je i drugih manjih
seoba, npr. nakon gubitka Virovitice i Čazme 1552., poraza kod Budačkog na
Kordunu 1574., pa pada Slunja 1576. i područja sve do Velike Kladuše, 1592.
područja Banske krajine između Korane kod Skrada, Gline oko Topuskog i
Zrinske gore do blizu Une.46
Dakle, na jugoistočnim granicama Hrvatske od Like
i Krbave, preko Banske krajine sve do Moslavine i današnje zapadne Slavonije
trajao je stalni tzv. mali rat koji je rezultirao padom većih područja i gra-
dova.
O toj povezanosti ratnih i teritorijalnih gubitaka u Hrvatskoj s jačinom iseljavanja
pisao je u svojoj doktorskoj disertaciji Eugen B i r i c z 1949. godine,47
Vremenskim slijedom opisao je gubitke u Hrvatskoj i pokušao odgovoriti kada
su nakon toga Hrvatima naseljeni pojedini predjeli u Ugarskoj i Austriji. Za
godinu 1538. piše da je Frielištof prvi put spomenut u izvorima,48
za razdoblje
od tada do 1545. tvrdi da je gospodar Giissinga naselio svoje imanje Hrvatima iz
okolice Koprivnice,49
istodobno (od 1538) je Petar Keglević, bihaćki kapetan od
1535. do 1537. i gospodar krajeva oko Bužima u današnjoj Bosanskoj krajini,
Bijele Stijene u Slavoniji, Lobora i Kostela u Hrvatskom zagorju naselio Hrvate
u zapadnoj Ugarskoj.50
Za njim nije zaostajao Petar Erdödy koji je bio gospodar
imanja u tadašnjoj Slavoniji (Moslavina, Jelengrad, Kutina, zatim oko Križevaca,
Varaždina i Zagreba, npr. Okić i Jastrebarsko) i naselio ih također u zapadnoj
Ugarskoj, točnije oko Körmenda i Eberaua.51
Godine 1556. pali su Kostajnica u Hrvatskoj (Slavoniji) i Siget u Mađarskoj,
pa su grofovi Zrinski iselili svoje posjede oko Zrina, a to znači između Kostajnice,
Stare Petrinje i Hrastovice i naselio ih oko Eberave i Verešvara (Eberaua i
Rotenturma).52
Iz Krupe i Novigrada u Hrvatskoj i Pakraca u Slavoniji naselio
Usp. o tome F. Š i š i ć , Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb 1962 (više izdanja), karta: Hrvatska
na kraju 16. stoljeća.
47
Geschichte der Einwanderung der burgenländischen Kroaten, diss. Wien Í949. < < ' , , >
4
° Tada je zapravo naseljen, ali autor nije još imao u rukama Turckovc radove.
Biricz, n. dj., 96. Koprivnici tada još nije prijetila izravna turska opasost, pa to govori u prilog tvrdnji
da se seobe provode i prije toga, uz organizaciju vlastele.
Isto. Tada je iseljeno područje između rijeke Une i Gline, pa je Bihać ostao gotovo bezzaleđa.
nj i
50
Isto. Erdödy je iseljavao i one krajeve koji nisu bili ugroženi, npr. sa svojih posjeda Cesargrad kraj
Klanjca u Hrvatskom zagorju, Okić i Jastrebarsko u Prigorju. Tako je i hrvatsko plemstvo pomagalo
depopulaciju Hrvatske.
S? >%.
Isto, 97. Tada je naseljen i Themenau a. d. Thaya (Tają) i Bischofswart.
38
Područje(uže) s kojeg su se Hrvati u 16. st. selili u Moravsku
je Zrinski današnje sjeverno Gradišće. Tada je velika skupina Hrvata oko Kostajnice
posjela područje oko današnje Bratislave, npr. Šenkvice i bila jedna od
rijetkih skupina koja je u svojoj memoriji sačuvala mjesto svoga iseljenja.
53
Biricz
dalje bilježi da je oko 1560. naseljeno područje bečkog Prekodunavlja oko
Bischofswarta, Wagrama, Frama, Kopfstättena i Eckartsaua
54
, a 1564. da su Hrvati
posjeli Weisstätten na imanju Eisgrub (Lednice) i Grussbach (Hrušovany),
ali nema podataka otkuda su iz Hrvatske došli.
55
53 Na temelju te spoznaje su se godinama održavale veze između Kostajnice (Hrvatske) i Šcnkvica u
novije doba.
54
Isto, 97. Zapravo čitavo Moravsko polje, sve do predgrađa Beča bilo je naseljeno Hrvatima, ali su
oni do 19. st. bili asimilirani.
55
Isto, 98.
39
Od 1365. do 1579. iseljavano je područje oko Slunja, Primišlja, Krstinje i
Kladuše u okolicu Bratislave i na Moravsko polje, pa postoji mogućnost da je
jedan dio prešao Moravu i Taju i naselio i npr. Dobro Polje i Novu Preravu gdje
je jedno od najbrojnijih prezimena bilo Slunjski.56
Naime, 1570. je Hartmann
von Liechenstein s imanja Zrinskih iz Hrvatske (i Slavonije) naselio Dobro Polje
(Gutenfeld), Kohlenfurt (Guldenfurt) i Hlohovec (Glogovac).57
Biricz je 1577.
zabilježio i jedan, izgleda jedini pokušaj vraćanja doseljenih Hrvata u staru domovinu,
ali u vrlo ograničenom broju.58
U to doba je naseljavana i Donja Austrija
Hrvatima (1579), ali je jedna skupina iz Eisenstadta (Željezno) preselila u
Moravsku.59
U to doba je u tom kraju boravio i hrvatski učenjak i protestantski
svećenik Stjepan Konzul Istranin i propovijedao doseljenim Hrvatima.60
Očito je da
su Hrvati selili organizirano i sa svojim svećenicima, pa su neki pokušavali i služiti
svetu misu na hrvatskom, odnosno glagoljati, ali im je to bilo zabranjivano.61
Nisu
rijetki slučajevi da se spominju hrvatski plemići, vjerojatno srednji i sitniji koji
su također selili skupa s pukom i kupovali imanja u Ugarskoj i Austriji.62
Već pri prvom spominjanju Hrvata u Moravskoj potkraj 18. st. pokušava se
odgovoriti odakle su onamo doselili.63
To nastoje odgonetnuti i pisci iz 19. stí
koji prihvaćaju tvrdnju da su došli iz Hrvatske, a ne iz Slavonije.64
To znači da
potječu iz krajeva južno od Kupe i Petrove gore odakle je znatan broj preseljenika
dobio i kasnije prezime Horvat, Horvatović, Hrvatinović, Hrovat ali i Bišćan,
Slunjski, Petrinjak, Ogulinac i slična.65
Tako su od naseljenika iz Hrvatske,
56 .,.„
l'u tezu o Slunjskima i Slunju iznio je I. Milčctić i ustvrdio da su moravski Hrvati došli iz krajeva
ju/no od Karlovca. Vidjeli o tome prilog u ovoj knjizi, sir. 267.
57 Isto, 98.
•' Išlo. Autor ne navodi odakle i kamo su se vraćali.
Išlo. Taj podatak upućuje na mogućnost etapne seobe, pa je sloga teško otkrili da li su pojedina
sela naseljavana izravno iz Hrvatske ili iz već postojeće hrvatske dijaspore.
U Ľiscnstadtu je Konzul živio od 1568. i tu vjerojatno i umro. Pretpostavlja se da je i propovijedao
okolnim Hrvatima za koje neki tvrde da su se doselili iz Bosne.
Uiricz, n. dj„ 98 piše da je jednom hrvatskom župniku u Mannersdorfu dopušteno služiti misu, ali
samo latinski.
6
- Išlo, 99. Spominju se neki Luković koji je 1623. doselio u Mannersdorf i 1642. Radmilović koji je
dobio posjed u I lofu.
'- F. J. S c h w o y , Topographische Schilderung des Markgraftum Mähren, Prag und Leipzig 1786,
Wien 1793-94. To je ujedno i prvi spomen Hrvata u Moravskoj u stručnoj literaturi.
64
A. V. Š e m b e r a , Osady chrovátske w Morawé, Časopis Českého museum XVIII, 1844, 536-549 i
XIX. 1845, 163-189, 346- 357. Zatim: K. C z o e r n i g , Etnographie der Österreichischen Monarchie,
Wien 1857, sv. I, 137-138.
'- Doznao sam od slovenskih znanstvenika da je prezime poput Hrvat, Hrovat i si. medu najbrojnijima
u Sloveniji, ali i u Mađarskoj, pa i u sjevernoj Hrvatskoj, ali ga gotovo i nema u srednjovjekovnoj
Hrvatskoj. Nakon pada Bihaća (Bišća) 1592, Bišćani, Bišćevići i si. su postala vrlo brojna, a ima ih
npr. znatno više u Zagrebu nego u Bihaću.
40
dakle s juga današnje Hrvatske nastali i nazivi sela, npr. Horvati kraj Zagreba.
66
Stariji pisci su prihvaćali podatak da"je K. Teufenbach naselio Hrvate 1584, a
kako je on bio krajiški časnik u Hrvatskoj, on je, navodno, dobro upoznao ljudske
i gospodarstvene navike Hrvata, pa ih je kao pošten i vrijedan narod pozvao
na svoje imanje u Moravskoj.67
Ivan K u k u l j e v i c tvrdi da su moravski Hrvati potjecali iz krajeva između
Kupe i Une,68
dakle područja poznatog pod imenom Banske krajine za koju je,
poglavito pravoslavno pučanstvo tijekom 20. st. nastojalo rabiti naziv Banija i uz
nju također i Korduna, pa se oba naziva uz Liku gotovo uzimala kao područja
naseljena Srbima i po njima izdvojena iz Hrvatske.69
Vjekoslav K l a i ć izričito
tvrdi da je K. Teufenbach »doveo ovamo žitelje iz Hrvatske, pošto im je u domovini
prietila neprestana pogibelj od Turaka«.70
Jan H e r b e n je također prihvatio
tezu o seobi pod Teufenbachom i to iz područja Vojne krajine, a od
njega i drugi pisci.71
Neki na temelju toga zaključuju da su Hrvati došli iz Krajine
od Siska do Virovitice,72
drugi da moraju potjecali iz zaleđa Kvarnerskog zaljeva73
,
a Ivan.Milčetić zaključuje da bi postojbina moravskih Hrvata mogla biti senjska
biskupija, istočno od Ogulina, južnije od Karlovca do okolice Slunja.74
Pod njegovim
utjecajem i češki svećenik iz Dobrog Polja Alojz Malec piše da potječu
iz četverokuta koga omedavaju gradovi Sisak - Karlovac - Ogulin - Senj.75
Jedini je dosada sažeo sve te pretpostavke o mjestu odakle su doselili Hrvati
u Moravsku često spominjani češki znanstvenik A. Turek u djelu o naseljavanju
- kolonizaciji.76
Kao i I. Milčetić pokušao je to objasniti jezikom koji su
govorili doseljeni Hrvati u Moravskoj, a to je ikavska čakavština. S obzirom na
66
Npr. U Zagrebu su postojali Horvali, Ilorvatovac, zatim Horvali kraj Rakova Poloka, Ilorvatovac u
Novom Marofu i Ilorvatići kraj Jastrcborskog, te Ilrvatini kraj Pazina, a ni jedan takav toponim ne
postoji u ondaänjoj Hrvatskoj. Naime, kad su štokavski ili čakavski Hrvali doselili u tada kajkavsku
Slavoniju, npr. u okolicu Zagreba nazivani su kajkavski Horvatima.
67
O tome piše J, Đ r a n d l čiji odlomak imamo u prilozima na kraju ove knjige. Slično od Šemberc
pa dalje pišu svi drugi autori.
°° V. prilog I. Kukuljevića na kraju knjige. ;
69
Od Banske Krajine nastalo je bansko okružje, drugi naziv je Banovina, tj. banska zemlja.
70
V. prilog na kraju knjige.
71
Isto.
;
72
Npr. A. V á c l a v í k , Podunajská dedina v Československu, Bratislava 1925.
7
^ J. K a r á s e k , Poštorna, Nová Ves, Hlohovec, u Zborniku: Čechu dolnorakouskych, Beč 1895,
216-238.
74
Vijenac zabavi i pouci, 1898. i posebno ridanje Zagreb 1899. Usp. i prilog na kraju knjige.
7
^ Odkud povolal Kryštof z Teufenbachu Hrvaty na Moravu? fllydka 1904.
76
Turek je napisao više radova o tome koji su zabilježeni u antologiji Moravští Charváti, u članku R.
Jeřábeka Moravští Charváti v literatuře, 5-20
41
Ui
42
to, doseljeni Hrvati
morali su biti iz
predjela gdje se tada
govorio čakavski
dijalekt. To je područje
bliže moru,
dakle Hrvatsko primorje.
Međutim, Turek
je na temelju
radova hrvatskih i
drugih slavista upozorio
da je tada čakavština
bila znatno
raširenija nego danas
i da se govorila
od Istre do Pelješca
i na otocima, pa i
dublje u zaleđu. Tako
je npr. i dio Slavonije
bio čakavski
od vrbaske i dubičke
župe preko Jasenovca do Pakraca. U okolici Siska bili su čakavci u opadanju,
a rubno su dopirali do Kupe i Korane, zapravo u cijelom porječju Kupe,
Gline i Une i dijela Istre.77
Iz tih su krajeva, npr. iz zaleđa Senja u 16. st. iselili
čakavci, a na njihova selišta su došli u početku 17. st. s juga štokavci - Bunjevci i
vlasi, katolici i pravoslavni.78
Prema tome moravski Hrvati su došli s područja gdje su nekada, tj. do 16.
st. govorilo čakavsko narječje, a ne samo gdje se govori danas. To je bilo porječje
Kupe, Korane, Gline, Une i možda Ilove i Pakre. Osim toga Turek dodaje
da se na temelju dosadašnjih istraživanja mora zaključiti da su hrvatska naselja
u Moravskoj bila u jakoj svezi s hrvatskom dijasporom u zapadnoj Ugarskoj i zapadnoj
Slovačkoj.
79
Nisu rijetki podaci koji govore o seobama iz okolice SoSlunjska
utvrda u 17. stoljeću (gravira J. V. Valvasora)
A. Turek, Charvátska kolonisace na Moravě, Moravští Charváti, n. dj., 177. On piše: »U jednom se
svi slažu: čakavšunaje u prošlosti zauzimala mnogo veći prostor nego ga /nu/ima danas.«
O tome su pisali brojni autori, npr. S. Pavičić, N. Klaić, F. Moačanin, M. Valentić, J. Adamčck, D.
Pavličević i dr.
79
A. Turek, n. dj., 177.
43
prona, Eisenstaclta i drugih područja u moravska, hrvatska sela.
80
Ukratko, Turek
zaključuje: »Prazavičaj Hrvata koji su doselili u Moravsku ne može se zbog pomanjkanja
izvora točno odrediti.« S velikim oprezom bi se moglo raspravljati o
mišljenju koje je medu moravskim Hrvatima jako rašireno, tj. da su doselili iz
okolice Slunja, Bihaća i od Vrbasa jer su ta prezimena tamo bila jako raširena.8
*
Tvrdnja da su Hrvati doselili iz onih hrvatskih krajeva gdje se u 16. st. govorilo
čakavski poglavito, prema Tureku, vrijedi za sela koja su pripadala imanju Liechensteina
u 16. stoljeću (Frielištof, Dobro Polje i Nova Prerava) i za Hovorane.
A samo u njima, izuzevši Hovorane, hrvatski se jezik u svom starinačkom obliku
sačuvao do najnovijeg vremena. U ostalima je, nažalost, išcezao mnogo ranije.82
Turek je naveo sve njemu poznate hrvatske autore koji su pisali o temi
odakle su doselili Hrvati u Moravsku,83
pa i one koji su pokušali na to pitanje
odgovoriti uz raščlambu govora i narječja,84
ali nije znao za prilog Rudolfa
S t r o h a l a koji je bio jedan od najboljih poznavatelja čakavštine. On piše doslovce:
»U Moravsku su se doselili po svoj prilici iz kotara delničkoga i vrbovskoga«,
a to znači iz Gorskog Kotara.85
Zatim, uspoređujući narječje oko Oštarija
u ogulinskom kraju i govora moravskih Hrvata, nalazi sedam primjera isto-
vjetnosti.86
Prema tome, uz delnički i vrbovski kraj, mogli bismo dodati i ogulinsku
pukovniju, a tamo su na pusta selišta tijekom 17. st. naselili vlasi pravoslavni
oko Moravica, Gomirja, Drežnice, Plaškog, odnosno vlasi Krmpoćani u okolicu
Lica i otud se spustili prema zaleđu Novog Vinogolskog i Senja.
Ako bismo sázeli sve pretpostavke i tvrdnje, mogli bismo zaključiti da su
moravski Hrvati doselili iz porječja Kupe i njenih pritoka, poglavito Dobre i
Mrežnice, ali znatno bliže moru nego što se obično tvrdi. To dokazuju i poneki
talijanizmi u njihovu govoru o čemu smo već govorili.
80
Išlo, 179-181. Na istom mjcslu, 248-249.
>SI
Išlo, 178.
S2
Ta tri sela su živjela kao jedna cjelina, sa svih strana okružena Nijemcima, nisu imala izravni dodir
s Česima i Slovacima, a imali su najduže i hrvatske (glagoljaške) svećenika, pa je sve to omogućilo njihovo
nacionalno održavanje.
Npr. Vj. Klaić, I. Milčctić i po njemu Malec, te Čeh Herben i drugi.
84
Osobito I. Milčclić.
Rudolf S t r o h a l, Kako i odakle su se doselili ugarski, doljnjo-auslrijski i moravski Hrvati? U ćasopisu
Svela Cecilija 11, Zagreb 1917, 187-190.
o ,Isto,
189. Osobito se radi o i/govoru i, ije, je, dakle tzv. glasa jat (č).
44
d) Bivša hrvatska sela u Moravskoj
Iako su se Hrvati u Moravskoj upravo čudnim i nevjerojatnim stjecajem
povijesnih okolnosti očuvali samo u Frielištofu, Dobrom Polju i Novoj Preravi,
to ne znači da su oni naselili samo tri spomenuta sela, naprotiv. Oni su bili samo
jedan ogranak hrvatskog življa koji je otišao najviše na sjever, najdublje u srednju
Europu. Drugi dio su činili Hrvati u susjednoj Slovačkoj, treći na Moravskom
polju i Donjoj Austriji, četvrti u zapadnoj Ugarskoj koja je 1918. podijeljena na
austrijski i mađarski dio, na gradišćanske i u užem smislu mađarske Hrvate.
Osim na imanju Drinovac (Drnholec) kome su pripadala ta tri sela, bilo ih
je i na susjednim pa i udaljenim feudalnim gospoštijama, istočno, sjeverno i
zapadno od utoka Jevišovke u Dinju gdje se danas nalazi Frielištof (Jevišovka).
Nešto zapadnije nalazilo se dobro Hrušovany nad Jevišovkom (Grussbach) gdje
se 1588. spominje Juraj Hrvat, pa još dva čovjeka hrvatskog prezimena, a 1657.
se medu 26. kućnih gospodara spominju četiri Hrvata, osam Čeha (ostalo vjerojatno
Nijemci). Suvremenici su nakon tridesetogodišnjeg rata tvrdili da je udio
Hrvata među pučanstvom bio u nedavnoj prošlosti mnogo veći. Tako se spominje
da je 1660. neki »Martin Kraus preuzeo staru pustu okućnicu Hrvata Schnei-
dera«87
. Ne znamo da li je ime Schneider samo prijevod od hrvatskog krojač,
švec, šivač ili je to bilo njegovo zanimanje, što je najvjerojatnije. Međutim, moguća
je i treća mogućnost, a to je preuzimanje njemačkog prezimena, a zadržavanje
hrvatske narodonosne svijesti i jezika. Ako je to točno, onda bi to bio
prvi, nama poznati slučaj pohrvaćivanja88
.
Zapadno od Frielištofa, na desnoj obali rijeke Dinje (Thaya) nalaze se
L e d n i c e (Eisgrub) koje je u 15. st. bilo napučeno gotovo isključivo Nijemcima,
ali u drugoj polovici 16. st. se među 500 pojedinačnih imena nalazilo više
Hrvata nego Čeha (60:47). Sto godina kasnije je broj Čeha uznapredovao, a broj
Hrvata je smanjen, npr. od 92 seljaka bilo je 14 Hrvata i 21 Čeh.89
Sjeverozapadno od Frielištofa nalazilo se također hrvatsko selo Pasoh
l a v k y koje se u drugoj polovici 16. st. nazivalo Hrvati (Charváty) i imalo je
34 useljeničke obitelji. Budući da je stariji naziv bio Uherčice, Auršice ili Aurčice
na Bijelom brijegu (od čega je nastalo njemačko ime Weisstätten), možemo
87
A. Turek, Charvátska kolonisace..., Moravští Charváti, n. dj., 163.
88
Zanimljivo je napomenuti da u Frielištofu i danas živi obitelj J. Schneidera koja čudnim slučajem
nije raseljena nakon drugog svjetskog rata i sačuvala je hrvatski jezik i svijest o nacionalnoj, hrvatskoj
pripadnosti.
89
J. Breu, Die Kroatiensicdlung, 141.
45
46
pretpostaviti da su naziv Pasoglavci (češ. Pasohlavki) dali doseljeni Hrvati.90
U
16. st. se spominju i Charváty ili Pasohlavki na češkom ili Krabotendorf (Hrvatsko
Selo) na njemačkom. Selo je pripadalo imanju Wositz (Vlasatice) i imalo je
još 1574. hrvatsku većinu, npr. od 19 obiteljskih imena bilo je 10 hrvatskih, 7
čeških i 2 njemačka.91
Godine 1618. kad je počeo 30. godišnji rat u selu je bilo
44 obitelji i održao se naziv Charváti, ali je tijekom rata velik broj pučanstva
stradao, pa je opao i broj hrvatskih obitelji, a uvećao se njemački dio stanovništva
do polovice. Asimilacija se nastavila, pa iako koncem 17. st. selo nosi hrvatski
naziv, u prvoj polovici 18. st. gotovo da i nema tragova hrvatstva, nego se
povećao broj čeških obitelji. Tijekom 19. st. nema više hrvatskih naziva, pa čak
ni u topografiji, npr. u imenima seoskih njiva koja se obično najduže zadržavaju.
Samo je A. Turek pronašao na specijalnoj karti naziv Krawatenberg (1876) i sredinom
20. st. nadimak (Spitznamen) Walachen (Vlasi) za stanovnike Pasohlavky.92
Na krajnjem rubu hrvatske kolonizacije u Moravskoj nalazi se selo H o woran
(Hovorany) na dobru Valtice (Feldsberg) nedaleko Hodonína (njem. Göding)
čija je uprava oko 1590. to selo obnovila doseljenim Hrvatima. Godine
1604. bilo je u popisu žiteljstva većina hrvatskih a manjina čeških prezimena.93
l
tu se pučanstvo prorijedilo tijekom 30. godišnjeg rata94
, ali se nastavio i proces
asimilacije i doseljavanja Čeha, pa se u urbaru iz 1691. nalazi samo jedna petina
hrvatskih imena, ali se ne zna da li su već dotada i oni bili čehizirani.95
90
Pasoglavcima su u Hrvatskoj nazivani Tatari (Mongoli) koji su u 13. st. prodrli u Hrvatsku, ali i u
Češku.
91
U popisu god. 1676. spominju se vlasnici posjeda koji su nosili hrvatska prc/.imcna: Lapić,_ Sorić,
Križance, Papaučić, Venković, Nadić, Jaković, Krcnšić, Račić, Maurović, Radović, .laniković, Čcrišić,
Andersić, Vončić, Šabšić, Urbanović, Turčić, Jašić, Ilolderšić, Malković , Ilalavić, Gclcšić, a ostali su
bili Česi. Sva su prezimena pisana sa završetkom na »itz«, tj. ić. (Turek, Charvátska kolonisacc. Moravští
Charváti, n. dj., 169).
92
J. Breu, n. dj. 141.
93
A. Turek, n. dj. 171. Navest ćemo sva hrvatska imena i prezimena: Mikula Iblić, Matcj Jelcnčić,
Gregor (Grgo) Jančikubić, Matej Kopljaković, Mihal Zavitić, Petar Dučić, Gašpar Ladić, Jan (Ivan)
Ladič, Mihal Vidašić, Mikula Vitković, Matej Navogić, Stjepan Kozulić, Franjo Franković, Jan Jc/.ić,
Jan Markošić, Ivan Fabijanšić, Stjepan Zilković, Mihal Valcković, Jura Żłobić, Sijcpan Pctriković.
(Imena i prezimena smo u pismu pohrvatili, npr. od Emrych Zawigatycz = Mirko Zavigatić).
94
Isto, 172. Godine 1623. spominju se ove hrvatske obitelji: Mikulc Markovića, Juraja Muhovića, Vite
Benkovića i Andreja Blaškovića.
95
Isto, 173. Tada se spominju tri Filipovića, tri Ivičića, Fabijanić, Zaviatić, Kozulić (Košulić), Kokotić
i Benković. Zanimljivo je napomenuti da 1604. nisu popisani u llovoranima Ivičići, Filipovići, Kokotići
i Benkovići pa to govori da su seobe trajale i tijekom 17. stoljeća, ali ne znamo da li su oni dolazili iz
Hrvatske ili su to bile tzv. unutarnje seobe iz drugih moravskih, donjoaustrijskih, zapadnougarskih ili
slovačkih naselja.
47
To su važnija naselja gdje je postojala potkraj 16. st. hrvatska većina, ali je
postojalo mnogo sela gdje su Hrvati bili u manjini i gdje su vrlo brzo iščezli. Međutim,
ostali su tragovi njihova postojanja u nazivima sela, njiva, livada, brda, ali
i zapisanim prezimenima ili nadimcima koji su imali etnički hrvatski značaj. Zadržalo
se npr. naselja ili dijelova sela koja su još tijekom 19. st. nosila dvostruki
naziv od kojih je prvi bio Krawaten ili Charvátsky, dakle na njemačkom ili češkom
jeziku. Jedna skupina kuća u Uherčicama kraj Jemnice od četiri doma i
dvadesetak stanovnika nazivala se još 1893. Krawatendörfel ili Charvatska Ve-
snička.96
U Litobornu sjeverozapadno od Moravskih Budejovica bilo je jedno
pusto dvorno mjesto (kućište) koje je pripadalo obitelji Vuković (Wukowitz) koja
je 1676. bila već izumrla. Isto je bilo u Jiřicama zapadno od Frielištofa u 17.
stoljeću.97
U porječjima rijeka Jihlave, Svratke i Dinje (Iglawa, Schwarzawa i
Tliaya = Dyje) zapisana su tijekom 16. i 17. stoljeća brojna hrvatska imena. U
Trboušanyma južno od Ivančice jedan se zapušteni vinograd nazivao Charvatska
Hora (Hrvatska gora) koja je 1656. nazvana pojednostavljeno Charvát.98
U
istom kraju je vlasnik imanja nosio prezime Turčić, a spominju se i Fratrići, Hasići,
Zijabići i dr."
Brojni tragovi nekadašnjeg hrvatskog življa nalaze se u čitavom Moravskom
polju od donjeg toka Morave pa sve do Beča, ali i s lijeve obale te rijeke prije
ušća koje danas pripada Slovačkoj gdje žive i neasimilirani Hrvati.100
" .1. Brcu, 142. Turck, n. dj., 174-176. spominje brojna hrvatska prezimena u pojedinim selima južne
Moravske koja je čitava bila naseljena Hrvatima, ali u manjim skupinama koje su se već do kraja 30.
godišnjeg rala izgubile, ali su ostali tragovi njihova života u zapisima i nazivima njiva, sela, livada itd.
Navest ćemo samo neka prezimena koja bi mogla bili i plemićka, npr. Jankovići, Vukovići, Kuzmići,
Miirkovići, Kramaříci, Dragišići i dr. O hrvatskom plemstvu u Moravskoj također je pisao A. T u r e k ,
Charvatska šlechta na Moravě do války třicetileté, Křavarsko, roč. VI.
97
98
99
J. Ureu, n. dj., 142.
Isto.
Isto.
10
Petar J a n d r i š e v i ć u članku Kod Ilrvalov u Moravskoj, Naša domovina, kalendar, 1936, 54-68.
je prvi hrvatski pisac u dijaspori koji je prihvatio Turckove rezultate o seobama moravskih Hrvata i
osini njih opisao hrvatske naseobine u Moravskom polju i Slovačkoj.
-48
2. Hrvati u Moravskoj,Jia Moravskom polju i u
današnjoj Slovačkoj
»U toku povijesti mnogi su evropski namdi stvarali svoje naseobine u
tuđini, često čak i daleko od evropskog kontinenta. No rijetko je koje preseljavanje
imalo tako tragične razmjere kao iseljavanje žitelja Hrvatske u
toku 16. stoljeća, kad su u Hrvatskoj čitavi krajevi ostali gotovo pusti. Jer,
nije se odselio samo dio naroda, višak, kao što se to često dešavalo, a
dešava se još i danas, već su iselila čitava sela pa čak i čitava područja
odjednom.« ([van Brabec, Hrvatski govori u Gradišću, Gradišćanski
Hrvati, Zagreb, 1973., 61)
a) Život u novom zavičaju
U 16. st. kad nije bilo prometnica ni današnjih prijevoznih sredstava, putovalo
se na seljačkim kolima, na konjima, splavima i čamcima uzduž rijeka i najčešće,
naravno, pješice. Konjske zaprege bile su tada glavno prometno sredstvo,
ali zbog slabih cesta nisu mogle prijeći više od dvadeset do trideset kilometara
dnevno, ali samo za suhih ljetnih dana kada nisu kola upadala u kaljuže. Zbog
toga je putovanje npr. od Karlovca ili Siska do južne Moravske trajalo oko mjesec
dana. To potvrđuje i podatak da su doseljeni Moravci joś u drugoj polovici
19. stoljeća putovali od Brna do Moslavine točno 22 dana.
1
.Budući da su tada Hrvati živjeli pretežito u kućnim zadrugama
2
s nekoliko
desetaka duša, na put je kretala čitava zadruga sa po nekoliko kola. Na njima su
bili sitniji alati, oruđe, oružje, posuđe, hrana, mast, a iza kola su bili zavezani psi
i sitnija stoka. Postoji mogućnost da su sa sobom tjerali i krupniju stoku jer po-
1
D. P a v l i č e v i ć , Križ i okolica, Kaj IV-V, Zagreb 1984, 27. Obitelj Panllik iz Križa putovala je iz
Moravske također kolima 1886. i jeftino kupila zemlju u Hrvatskoj. Tada su postojale već dobre
makadamske ceste na kojima se brže putovalo.
2
J. Brcu, Hrvatska kolonizacija, n. dj., 16. piše: »Može se dokazali da su u 16. st. postojale u Donjoj
Austriji hrvatske kućne zadruge. To potvrdjuju i istraživanja mađarske znanstvenice Vere Zimányi u
Gradišću, (Der Bauerstand der Herrschaft Güssing im 16. u. 17. Jhdl, BtirgenlänJische Forschungen
46, Eisenstadt 1962.)
49
daći govore da su Hrvati nakon doseljenja imali u Moravskoj više stoke nego susjedni
Nijemci ili Česi i Slovaci.3
Većina doseljenog hrvatskog pučanstva na novim
prostorima bili su dotada uglavnom stočari s izvjesnim nomadskim navikama,
pa su se teško uklapali u ratarsku proizvodnju i sjedilački način života. Doseljenici
nisu poznavali jezik, običaje, poljodjelske poslove i poredak na vlastelinstvima,
pa je često dolazilo do sporova i trzavica oko obveza, meda i ispasišta za
stoku. Zbog toga u nekim njemačkim i češkim zapisima ima i nekih negatívnosti
0 Hrvatima kao narodu, da su npr. tvrdoglavi, zli, da nerado ostaju duže na
istom mjestu što je tipično baš za stočare, pa da čak često mijenjaju i svoja imena
i nazive.4
Okolno njemačko-češko žiteljstvo je često smatralo doseljene Hrvate uljezima,
protivilo se njihovom sve brojnijem useljavanju, nisu im prepuštali rado
zemlje i livade koje su im pripadale niti prava na ispašu, korištenje šuma, izvora
1 puteva. Budući da su Hrvati bili ponajviše stočari, često naoružani, a kako su
došli iz krajeva gdje se svakodnevno ratovalo, bili su skloni uporabi sile, pa su ih
se domaći seljaci bojali. Bilo je i pojava da su Nijemci zahtijevali daljnju zabranu
naseljavanja Hrvata,5
predlagali da se umjesto njih doseljavaju Nijemci, da im se
ne daju nikakve službe i mogućnost zarade. Nakon toga bilo je i pokušaja vraćanja
u staru domovinu, pa su feudalci morali reagirati u korist Hrvata kako bi
im imao tko privređivati i davati prirode zemlje i ostale daće.6
,
Osim razlika u jeziku, običajima, načinu života i dr. velike su bile razlike u
duhovnom životu, npr. u vjeri i vjerskim obredima. Hrvati su došli uglavnom
medu protestante ili, kako su oni rekli, u »njemačku vjeru«, u doba napona protestantizma,
pa su tako i na tom polju bili nepoželjni. Nisu razumijeli njemačkog
jezika, nisu znali čitati njihovu bibliju, a nisu prihvaćali ni njihove obrede. Zbog
toga su zahtijevali svoje, hrvatske svećenike od kojih je dobar broj došao zajedno
u seobi. Ti svećenici, a i kasnije neki koji su došli iz Hrvatske, mnogo su
učinili za očuvanje hrvatske riječi i nacionalne samosvijesti. Tijekom prvih seoba
u 16. st. nisu Hrvati i njihovo katoličanstvo bili najbolje prihvaćeni u njemačko-protestantskoj
sredini, ali u drugoj polovici istog stoljeća i tijekom 17. st. u doba
protureformacije, mijenja se odnos prema njima. U katoličkoj Austriji koja je
bila okosnica protureformacijskog pokreta, bili su Hrvati kao izraziti i postojani
katolici dobro primani, pa su im omogućavali i postavljanje hrvatskih svećenika.
3
J. Brcu, n. dj., 16. On navodi podatak da su svi Hrvati imali u pravilu i više djece, pa su se brže širili
na nove posjede i sela. , . .
4
Isto, 18. Zapis je iz imanja Červený Kameň u Slovačkoj. , . ,
5
Isto.
6
Isto.
50
Hrvata protestanata bilo je u Gradišću, Moravskoj i Slovačkoj vrlo malo, a i
oni rijetki koji su prihvatili tu reformiranu vjeru, brzo su se ponijemčili. J. Breu
je ispravno konstatirao da su Hrvati prihvaćali protestantizam uglavnom pod pritiskom
feudalnog gospodara i da je »katolicizam više odgovarao hrvatskoj religioznosti
nego njemačka vjera«. Stoga su se Hrvati u Austriji, Moravskoj i dijelu
Ugarske našli nakon seoba u doba reformacije i protureformacije u »dvostrukoj
dijaspori«, jer su se iselili u stranu zemlju i isto tako strano religiozno i jezično
područje.7
Ta činjenica izvjesne getoizacije omogućila im je da sačuvaju svoje
običaje, jezik, vjeru, da što duže zadrže svoj tradicijski, za tu sredinu već konzervativni
način života.8
Hrvatska katolička sredina dala je znatan broj svećenika. O tome svjedoče
česta hrvatska prezimena medu svećenicima. U nekim župama u Austriji, Ugarskoj
i Moravskoj bili su svećenici Hrvati, a u većinskim hrvatskim selima bilo je i
po dva hrvatska župnika, odnosno župnik i kapelan. Medu moravskim Hrvatima,
poglavito onima na imanju Drnholec, bio je pritisak za prijelaz na protestantizam
najjači jer je njihov feudalac Hartmann II. od Liechtensteina bio gorljivi
evangelik.
Ipak, ni on nije uspio sve Hrvate prevesti na protestantizam. Na imanju ih
je bilo, pa i medu Hrvatima, ali samo djelimice. I u 17. i 18. st. spominju se tu
katolički župnici koji nose hrvatska prezimena.9
U 19. i 20. st. u Frielištofu,
Dobrom Polju i Novoj Preravi živjeli su samo katolici.!u
Evangelici su vjerojatno
tijekom protureformacije opet prešli na katoličanstvo.
J. Breu je posebno istaknuo stalni osjećaj pripadnosti kojega su Hrvati u
dijaspori od 16. st. pa gotovo do naših dana imali prema staroj domovini, a isto
tako i vrlo bogat nábožní život čiji su najvidljiviji izraz bila hodočašća, poglavito
ona marijanska jer je štovanje djevice Marije i u staroj dijaspori i u domovini
oduvijek bilo uobičajeno. O tome spomenuti autor piše: »Usprkos velikim prostornim
udaljenostima postojao je između pojedinih jezičnih otoka uvijek određeni
osjećaj pripadnosti. U vrijeme reformacije i protureformacije, pa i kasnije,
premještali su se hrvatski župnici i učitelji daleko preko granice njihova zavičaja,
u dniga hrvatska područja. K tome se može pridodati i vrlo razvijen hodočasnički
život. Vrlo obljubljena hodočašća bila su Deutsch-Altenburg na Dunavu,
Isto, 20. Breu piše: »Duševno odstojanje između Hrvata i njihove strane okoline je prilično veliko
usprkos kulturnoj asimilaciji. Temperament, religioznost, osjećaj za rod i obitelj različiti su kod Nijemaca
i Hrvata.O
Istu. Brcu smatra daje to samo učvrstilo hrvatske »nacionalne pozicije«.
9
K. Kučerová, n. dj., 217.
10
Isto, 218.
51
Marianka kod Bratislave, Šastin zapadno od Hodonína i Željezno.11
U 19. stoljeću
dolazilo je na proštenje Velike Gospe u Deutsch-Altenburgu 600 do 800
Hrvata s Moravskog polja preko Dunava na splavima da zajedno s Hrvatima iz
južne Donje Austrije i iz mošonjske i požunske županije slušaju pod vedrim nebom
hrvatsku propovijed.12
Ti hrvatski jezični otoci od Mure i Drave do Taje i Morave, od Čakovca do
blizu Bnia nisu bili izravno povezani. Nalazili su se u Austriji, Ugarskoj, Češkoj i
pri onom stupnju komunikacije u 16. do 20. st. nisu mogli ostvariti izravne dodire
s matičnom zemljom, nego samo indirektne, preko trgovaca, vojnika, svećenika,
proštenjara, učitelja, političara koji su često odlazili put Beča i Požuna. Taj
gubitak izravne sveze s matičnom domovinom kao i činjenica da Hrvati nisu u
dijaspori uspjeli stvoriti svoje građanstvo i inteligenciju (osim tankog svećeničkog
sloja13
bitno su utjecali na daljnji kulturni, nacionalni i gospodarski razvoj Hrvata,
l ono malo sitnijeg i srednjeg hrvatskog plemstva koje je očekivalo razne
službe već se potkraj 16. i tijekom 17. stoljeća mađariziralo ili germaniziralo. I
slobodni i oslobođeni seljaci koji su se naselili u gradovima ubrzo su napuštali
svoju narodnu pripadnost, zapravo jezik i uključivali se u većinski narod14
. . •
I u gospodarskom pogledu morali su se hrvatski doseljenici prilagoditi uvjetima
nove sredine. Većina ih je morala preći na ratarstvo umjesto ekstenzivnog
stočarstva kojim su se bavili u starom kraju. Kao kmetovi, želiri ili zakupnici bili
su vezani uz određeno imanje i zemlju koju su dobili za obradu ili u najam. Uz
poljodjelstvo je važna grana bila i vinogradarstvo, osobito u zapadnoj Ugarskoj i
u moravskim selima. Seoski i drugi obrti kao da nisu odgovarali životnim navikama
Hrvata, pa nisu razvili niti u većem broju prihvatili ni jedan važniji obrt,
osim donekle kovačko-potkivačkog koji je bio vezan uz tradicionalno zanimanje
za konje i konjogojstvo koga su prenijeli iz stare domovine. Veće zanimanje pokazivali
su za sve vrste trgovine i prijevoze, podvoze seoskim kolima kao kirijaši.
U te dvije djelatnosti stekli su mnogi Hrvati ugled i imutak.
Moravski Uwali imali su i svoja posebna prošteništa, npr. Pri Irim Hrastom i dr. o čemu ćemo govoriti
kasnije.
l ?
J. IJrcu, Hrvatska kolonizacija, n. dj., 21.
Isto, 20. »Kao jedini viši sloj mogu se nakon odnarođivanja plemstva označiti samo hrvatski župnici
i učitelji, s njemačkom ili mađarskom naobrazbom, koji stalno nanovo pridolaze iz seljačkog staleža.«
Isto. »Socijalni uspon uvijek se plaćao promjenom narodnosti dotične obitelji.«
b) Baština starog kraja u novom zavičaju
Hrvati nisu stari kraj napuštali kao amorfna ljudska masa, nego kao već
oblikovan narod koji je imao svoju samosvijest, jezik, kulturu, vjeru, običaje,
nošnju, pa je djelimice u seobi imao i svoje plemstvo, doista samo ono niže i
srednje, ali i glagoljaško svećenstvo kao duhovne predvodnike. Budući da su selili
u većim seoskim i zadružnim skupinama, a rjeđe u užim obiteljima ili
pojedinačno, zaposijedali su obično čitava sela i činili često većinu u pojedinim
vlastelinstvima, pa čak i područjima, npr. u južnoj Moravskoj, oko Malih Karpata,
na istočnom dijelu Moravskog polja, u dijelu Donje Austrije i zapadne
Ugarske.
Podataka za takve tvrdnje naći ćemo u seoskim ili vlastelinskim urbarima,
tj. knjigama s popisima kmetova, njihovih obveza i zemlje koja im je dodijeljena
na obradu. Drugi pak izvor su nam crkveni popisi, odnosno biskupske posjete ili
vizitacije gdje su upisani podaci o župama, svećenicima, crkvama, njihovim posjedima
i vjernicima, puku koji tu živi, koliko ga ima, kojim jezikom govori,
kakvi su mu običaji, radne i druge navike. Iz urbara i crkvenih vizitacija možemo
doznati kako su se Hrvati zvali, kako su živjeli, kako su nazivali svoja sela, zaseoke,
dijelove naselja, koje su njive uživali, koje su livade kosili, kojim su se
šumama i izvorima služili.
Raščlambom i usporedbom tih podataka možemo zaključiti koje su elemente
svoje kulture, jezika i običaja prenijeli iz stare u novu domovinu i kakav je bio
njihov utjecaj na stvaranje kulturnog ozračja u novoj životnoj sredini, kakav je
bio upliv nove sredine na razvoj doseljenih Hrvata, kakav je bio proces održanja
ili asimilacije i koliko je dugo trajao. Možemo raspravljati i o području kojega su
zaposjeli u seobi i kako se ono širilo ili sužavalo tijekom ta tri-četiri stoljeća. U
svemu tome najviše će nam pomoći prezimena seljaka koja su upisana u urbare,
zatim nazivi njiva ili livada koje su imali u najmu ili kao kmetovi, pa jezik kojim
su se služili i svećenici koji su vodili duhovnu pastvu. U novije vrijeme dolaze u
obzir i katastarsko-gruntovne knjige i njihovi vlasnici kao i statistički podaci o
narodnosti, jeziku, vjeri, zanimanju.
'Hrvatska prezimena su nam najčešći i ponajbolji vodič u traženju Hrvata u
dijaspori. Ona su se i najduže zadržala, ali s njima treba biti oprezan zbog toga
što su na različite načine pisani i upisivani u njemačkom, mađarskom ili češkoslovačkom
jezičnom području. Npr. Hrvat u Austriji najčešće postaje Krobot ili
Krabat, u Mađarskoj Horvat a u Češkoj Charvát, a slično se događa i s drugim
prezimenima koja se pišu raznim pismima, poglavito glasovi č, ć, ž, š u pre-
53
zimenima. Prezimena koja označavaju zanimanje, npr. Kovač, Kolar, i si. se često
prevode pa postaju Schmidt, Wagner. Neka se hrvatska prezimena ženidbenim
vezama prenose i na Nijemce ili Čehe, a njihova na Hrvate. Otud i danas
brojna strana prezimena nose oni koji se osjećaju Hrvati, a neki koji imaju hrvatska
prezimena nisu vise Hrvati. Zbog toga, kako kaže J. Breu, ne može se
prihvatiti zaključak: »hrvatsko prezime - hrvatska narodnost«.15
I nazivi sela, zaselaka i dijelova naselja govore o narodnosnom sastavu njihovih
stanovnika. Mnoga od njih se dolaskom Hrvata preimenuju, ili se dio naziva
hrvatskim imenom. Npr. Hrvatski Grob, Hrvatski Jandrof, Hrvatska Nova
Ves i si. Uz njih je obično naziv naselja njemačke narodnosti, pa imamo npr.
Hrvatski i Nimški, Veliki ili Mali, Gornji ili Donji dio nekog sela. Za većinu
jedinstvenih naselja s miješanim stanovništvom su postojala i različita imena,
npr. Fröllersdorf, Frelichov i Frielištof za današnju Jevišovku, Gutenfeld i Dobro
Polje (Pole) za istoimeni naziv sela, itd. Postojali su u naseljima različiti nazivi
za dijelove naseljene Nijemcima ili Hrvatima, npr. Hrvatska ili Nimška ulica, Hrvatski
ili Nimški kraj i slično. U južnoj Moravskoj u svim naseljima gdje je živjelo
miješano pučanstvo postoje uvijek po tri naziva: njemački, češki i hrvatski.
Zanimljivo je napomenuti da Hrvati nisu uzimali stare, njemačke nazive za
njive, nego su im davali svoje, hrvatske. Uzet ćemo za primjer nazive njiva i livada
u Frielištofu koje su gotovo sve hrvatskog podrijetla, na primjer: Bližnji Striki,
Dražice, Lučice, Vrbice, Pri žutoj vrbi, Stara gora, Selska, Ribnjaci, Srednji
dejli (dijeli), Sa mosti, Dlugi (Dugi), Kratki, Sklaijnaz (Sklanjac), Sa Dinje, Žiline
i druga.16
Na drugom mjestu su zapisani još i Davni, Gorani, Vratká.17
Slični
se podaci mogu navesti i za brojna druga sela u hrvatskoj dijaspori, poglavito
ona gdje su Hrvati imali većinu.
I posebni nazivi ljudi i obitelji u Frielištofu govore o tome da su Hrvati i tu
zadržali svoje. Ta, često podrugljiva imena, nazive (Spitznamen) su također pretežno
hrvatskog podrijetla. Na primjer u istom selu: Lipi, Gluhi, Glupi, Slipi,
Mudri, Tonko, Mačko, Joško, Ivac, Mihac, Mandin, Hankin, Lovrina, Gundina,
Jagina, Aneškina itd.18
U jeziku su Hrvati sačuvali i pojmove iz 16. stoljeća i na neki način i konzervirali
omogućivši i danas istraživanja i usporedbe s današnjim hrvatskim književnim
jezikom. Riječi koje nisu imali ili su zaboravili uzeli su iz njemačkog ili
15
Isto, 4.
16
Johann H a 11 a v i č , Fröllesdorfer Ortsgeschichte, 44, Wien 1944, strojem umnožen rukopis.
17
J. Breu, Die Kroatensiedlung, n. dj., 138.
18
3. Hallavič, n. dj., 44.
54
češkog. Sačuvali su gotovo neizmijenjenu narodnu nošnju koju su donijeli iz
starog zavičaja. Ako su nešto i preuzeli, onda je to u južnoj Moravskoj bilo od
susjednih Slovaka u kojih je bilo nekih sličnosti, uli su isto tako i Slovaci preuzeli
ponešto od Hrvata. U gradnji kuća morali su uzeti materijale iz toga kraja i napustiti
kamen i drvo, a upotrijebiti zemlju za zamazivanje, opeku, slamu žitarica
i trsku za krovove i slično. Međutim, i tu su sačuvali svoje originalnosti, npr. u
raznobojnosti fasada. U tome se baš medu svim iseljenim Hrvatima ističu moravski
Hrvati čije kuće su bile najslikovitije, poput npr. kuća doseljenih Nijemaca
u Slavoniji do istjerivanja 1945. godine.19
Sve to smo naveli da bismo pokazali kako su Hrvati u 16. stoljeću dosegli
određeni duhovni i gospodarski razvoj, kako su u nuždi morali bježati u strane
zemlje, ali usprkos tome nisu zaboravili svoj stari zavičaj, njegova dobra, kulturu,
jezik i običaje. Nastojali su to prenijeti u novu sredinu, ali pri tome nisu podanički
oponašali bez sumnje razvijenije Nijemce ili Čehe. To samo potvrđuje
pretpostavku o njihovoj narodnosnoj svijesti i uljudbi koja se stoljećima odupirala
u.tiiuil.ičiji brojnije i gospodarski jače sredine kuja ili je čeMo prezil ulu i podcjenjivala,
l sve to su uradili bez vlastite inteligencije (osim svećenika), bez svoga
književnog jezika, gramatike i pravopisa, bez izravne veze sa starom domovinom
i bilo kakvih materijalnih i duhovnih poticaja sa strane. Sve to svjedoči o otpornoj
ali i kulturnoj snazi i sposobnosti hrvatskog življa u staroj dijaspori uopće,
a u tri moravska sela posebice.-20
c) Zbivanja tijekom 17. stoljeća
Hrvati su tijekom 16. st. pobjegli sa »turske granice« 500 do 600 kilometara
na sjever, ali su se i tu opet našli na udaru turskih osvajača. Ipak, više nisu bili u
Sjećam se npr. Kule i Poreča, sela u požeškom kolaru, koja su bila naseljena Nijemcima još od koloni/acijc
Josipa II. potkraj 18. stoljeća. Sve te kuće bile su ukrašene izvana i iznutra, obojane raznim
bujania, oslikane prizorima i/ prirode, raznobojnim pločicama, a nogostupi popločeni opekom. U ta su
sela koloni/irani nakon II. svjetskog rata Sibi-stočari koji su posve zapustili i uništili te kuće, te ponegdje
u/eli za gorivo podove i podne parkete. Od 1991. u Kuli žive Hrvati iz Hrlkovaca u Srijemu.
2
Različitost tih sela zapazili su mnogi istraživači kao npr. često spominjani J. Brcu, hrvatska kolonizacija,
n. dj., 16 gdje piše: »Tri ju/nomoravska sela, 1-rćlichov, (Jevišovka), Novy Přerov i Dobré Poli',
upala su mi godine 1936. u oči sa svojim šareno obojenim kućama. Ona su se vrlo isticala medu
njemačkim selima s blistavo obojenim kućama. Tu je, svakako, došao do izražaja slavenski smisao za
šarolikost.«
56
prvoj crti bojišta i nisu na vratu imali vlaške pljačkaške čete i stalni »mali rat«
kao u starom zavičaju. Naselili su ktajeve od Mure do Morave, ali samo one
koji su samo povremeno bili izloženi turskim upadima, a ne potpunom upropaštavanju
gospodarstva i etničkom čišćenju čitavih područja. Dakle, u novoj domovini
mogli su voditi mirniji, blagotvorniji i napredniji život, mogli su povećati
broj žiteljstva i imovno stanje.
Pojednostavljeno gledajući mogli bismo reći da su Hrvati u starom kraju
izgubili velik dio svog životnog prostora i žiteljstva, ali su na drugoj strani dobili
nova područja i mogućnosti mirnog razvoja. Međutim, gubitak znatno nadmašuje
dobitak jer su iseljenici razbacani po raznim zemljama, izgubili su izravni
dodir sa starom domovinom, postali su nacionalni otoci na stranom povijesnom
teritoriju i bili su podložni ne samo gospodarskoj nego i političkoj, kulturnoj i
jezičnoj dominaciji nove sredine i skoroj asimilaciji koja je ubrzo zbrisala početne
prednosti novog položaja. ,
Uzalud su Hrvati bježali kao prognanici u mirnija područja jer su ih i u
novom zavičaju stigli stari turski napadači, ali i unutarnje proturječnosti i sukobi
u njemačkom carstvu, poglavito vjerski ratovi između katolika i protestanata poznati
kao tridesetogodišnji rat (1618-1648) i dva turska prodora 1663/4. i bečki
pohod 1683. koji se pretvorio u veliki rat za oslobođenje 1683-1699. Zapravo, na
prijelazu iz 16. u 17. st. vodio se u Hrvatskoj i u zapadnoj Ugarskoj tzv. dugi
turski rat koji je počeo porazom Turaka pod Siskom 1593. i trajao do mira na
ušću rijeke Žirve u Dunav nedaleko Komároma 1606. Tim ratom koji je trajao
16 godina završeno je razdoblje turske prevlasti, ali ujedno je počela i stabilizacija
prilika u Hrvatskoj i prestala je masovna seoba iz stare domovine. Otada
doseljavanje Hrvata ima značaj unutarnjeg saseljavanja, a ne doseljavanja, tj.
ako je netko i dolazio u Moravsku, na Moravsko polje ili u Slovačku, bili su to
Hrvati iz zapadne Ugarske, dakle unutarnja pomicanja.
Prvi dio tridesetogodišnjeg rata, tzv. češko razdoblje (1618-1623) zahvatio je
rubno i Moravsku i Moravsko polje sve nadomak Beču. U njemu je stradalo i
hrvatsko žiteljstvo i njihova sela, zemlje i stoka. Turski pohod prema Beču 1683.
zahvatio je samo djelimice hrvatsko pučanstvo na Moravskom polju i zapadnoj
Ugarskoj, a preko Moravske je došla u pomoć poljska vojska Jana Sobjeskog.
Od tada pa sve do prvoga i drugog svjetskog rata nije područje na kome su živjeli
moravski i drugi Hrvati u srednjem Podunavlju imalo većih ljudskih i materijalnih
gubitaka.
Iako je u ratovima od 1683. do 1699. oslobođen veliki dio Hrvatske, poglavito
Slavonija i Srijem, pa se dio pučanstva mogao vratiti u te krajeve, nemamo
57
podataka da se itko od iseljenih Hrvata vratio u staru domovinu. Oni su već
sasvim srasli s novom sredinom, pomalo prekidali ionako neizravne sveze s njom
i dijelili sudbinu područja na kome su živjeli.
I tijekom 17. st. zapisana su u južnoj Moravskoj brojna hrvatska prezimena,
poglavito ona svećenička, a baš ona nam potvrđuju da je tu bilo mnogo Hrvata
jer inače ne bi bili u službi hrvatski svećenici. U Frielištofu su gotovo svi svećenici
bili Hrvati, pa se npr. spominju neki koji su došli iz Hrvatske, iz Senja,
Samobora, itd. Godine 1651. u Frielištofu je bio župnik Blaž Mramorić za koga
se kaže da je došao iz Mađarske.21
Nešto kasnije (1685) se navodi da je župnik
Jakob Krznarić iz senjske biskupije22
koji je iz turskog ropstva spasio 24 djece.23
Medu prezimenima koja su zapisana u početku 17. st. među Hrvatima u
južnoj Moravskoj bilo je i Haramin, hrvatski haramija, a to dokazuje da su doselili
kao pogranični vojnici iz Hrvatske, pa su prema njihovu zanimanju upisani
kao da se tako zovu.24
Hrvatska prezimena na -ić zapisivana su na razne načine
kao: it, itš, itz, ich i si.25
Na imanju Drnholec upisana su 1616. slijedeća hrvatska
prezimena: Bosnić (2), Višnić (2), Kulačić, Jančić, Čačić, Paviković, Vrtičić i
dr.26
U Dobrom Polju su dotada upisani samo Slunjski. Osim navedenih su još
neka prezimena, npr.: Korić, Maurović, Cvitičić, Križanić, Keglević, Halavić, Jelešić,
Blašković, Varolić, Jilešić, ovčar Matesa Libic.27
U doba tridesetogodišnjeg rata u Frielištof je došlo 36 ljudi, zapravo glava
obitelji ili zadruga. Od toga je bilo 14 Hrvata i isto toliko Čeha, a osam nepoznatih,
vjerojatno Nijemaca, ali već sedamdesetih godina broj Hrvata je porastao
na 25 a broj Čeha se smanjio na samo četiri što govori o većoj plodnosti u
21
A. Turek, Charvátska kolonisace na Morave, n. dj., u knjizi Moravští Charváti, 157.
Krznarici potječu iz Brinja u Lici gdje i danas žive u najvećem broju. , ,;
23
A. Turek, n. dj., 157. . j . ' >
U Hrvatskoj je također često prezime Haramija, Haraminič, Ilaraminčić, Haramina.
Npr. prezime Nikole Jurišića, hrabrog hrvatskog vojvode koji je branio mađarski grad Koszcg
(Kiseg) upisali su kao Nikolaus Jurischick, a hrvatskog plemića Hobctića kao Ilobetigh. O Jurišiću
usporedi kod R. H a j s z a n a , Die Herrschaft Giins (Kiseg) im 15. v. 16. Jarhrhundcrt, Pinkovac
1993.
2
° A. Turek, n. dj., 155. Spominju se i Malija i Andrej Haramin, slično i u HruSovanima pa autor
zaključuje da »Hrvatima nije bilo vojničko zanimanje nepoznato.<Isto,
158. Ta su imena zapisana u Drnholcu i Novom Selu (Novo Sedlo) koja su i danas posve
čchizirana. Pri spomenu prezimena Križanić valja dodati da je prilikom opsade Beča amo došao i našao
smrt i svećenik Juraj Križanić, hrvatski učenjak i ideolog sveslavenstva i povezivanja katoličanstva i
pravoslavlja. Zbog toga je kao sumnjivac od pravoslavnog ruskog klera i vlasti upućen na petnaestak
godina u Sibir. Možemo pretpostaviti da je tijekom puta imao dodire s hrvatskim svećenicima uzduž
»hrvatske ceste« od Međimurja do Moravske. ^
58
Hrvata.
28
Slično se događalo i u Novoj Preravi i Dobrom Polju gdje je u to doba
bilo 19 hrvatskih i samo tri češka prezimena.
29
Nakon tridesetogodišnjeg rata narodnosna struktura u ta tri južnomoravska
sela se znatno promijenila u korist Hrvata, pa npr. na kućište Wiszą u Frielištofu
dolaze Hrvati Stavarići, na Windischovo Spanići, na Šabatkovo Brekalići,
na Maratzkovo Križanići, na Dvořákovo Vojnošići, na Kapustovo Zurići, Bayerovo
Stavarići, Pletkovo Dučići, itd. Bilo je i poneko hrvatsko ime koje je ustupilo
mjesto Nijemcu ili Čehu, ali vrlo rijetko.30
U Novoj Preravi upisana su
1650. hrvatska imena: Bosnić, Babić, Jelešić, Vranešić, Dučić, Jurdić, Račić, Kulešić,
Dragšić, Sušić, Vuković. Već tada se spominju Česi Hubeny koji su se
održali do danas, ali se osjećaju podrijetlom Hrvatima.31
U Dobrom Polju su
živjeli: Sic, Cvitković, Dučić, Lalović, Matković (2x) Kuzmić (5x), Brinšić, Slunjski,
Domčić, Andrešić, Fabijančić i još neka češka i njemačka prezimena.32
Već
tada je bilo doslovnog prevođenja prezimena, obično na njemački, npr. Godinici
od hrvatski godina što je značilo kišu postali su Regeni, a od preravskili Vukovića
nastali su Wolfovi.33
I u okolici Frielištofa, poglavito u ostalim selima oko Drnholca, Hovorana i
drugih bilo je tijekom 17. stoljeća mnogo hrvatskih obitelji koje su se uskoro asimilirale.
Npr. u Drnholcu su to bili: Drobilići, Grandići, Grbavčići, Havlovići,
Hodići i Jankovići.34
U Hovoranima se spominju pak: Filipovići (3x), Ivičići (3.\),
Fabijančić, Zavijatić, Košulić, Benković, Kokotić, Ladić i dr.35
Slično bismo mogli
nabrajati i za Lednice, Hrušovane i druga tada hrvatska naselja.
28
A. Turek, n. dj., 158/59. Povećani natalitet, vitalnost, snalažljivost i prilagodljivost bile su značajke
moravskih Hrvata sve do najnovijeg vremena.
29
Isto.
30
Isto, 158.
31
Jedan od njih je i Franjo-Františck Hubeny iz Břeclavě koji skuplja gradu i litcniturti a njegov
pokojni sin je ostavio brojne fotografije o moravskim Hrvatima iz Friclištofa koje se najčešće kot išle u
raznim publikacijama, pa i ovoj našoj knjizi.
32
A. Turek, n. dj., 159.
33
Potomci tih Regcna žive još i danas u sjevernoj Moravskoj, osjećaju se Hrvatim», a jedan od njh je
bio suorganizator prvog i drugog kulturnog dana moravskih Hrvata u Friclištofu. Isto Inko se Baueři.
Kochovi, Schneideři i drugi osjećaju Hrvatima.
34
A. Turek, n. dj., 159. Prezimena kao što su Grandić, Kuzmić, Križanić, Andrešić (Jandrišić, Jandrišević)
su vrlo česta i medu gradišćanskim Hrvatima što potvrđuje opravdanu pretpostavku o unutarnjim
seobama medu hrvatskom dijasporom u srednjem Podunavlju.
3
* Isto, 173. Türek piše da su IvČići, Filipovići, Kokotići i Benkovići dosciili u Ilovorane iza 1604. što
govori i pojedinačnim preseljavanjima Hrvata i tijekom 17. stoljeća. Pretpostavljamo da to nisu bili doseljenici
iz stare domovine nego iz hrvatske dijaspore u zapadnoj Ugarskoj, Donjoj Austriji i današnjoj
Slovačkoj.
59
Potkraj 17. stoljeća najhrvatskije od tri južnomoravska sela bio je Frielištof
zatim Nova Prerava pa Dobro Polje. To pokazuju podaci o broju obitelji iz
1691/92. godine:36
Mjesto Hrvati Česi Nijemci
Dobro Polje
Frielištof
Nova Prerava
14
20
17
7
9
3
10
7
6
Ukupno 51 19 23
Dakle, i u ukupnom iznosu Hrvati su većina od oko 60% u ta tri sela, a to
su u idućem stoljeću i povećali.
I unutar tri hrvatska sela u Moravskoj dolazi do preseljavanja pučanstva, pa
npr. u Frielištof dolaze od 1691. do 1754. iz Dobrog Polja i Nove Prerave Drobilići,
Jurdići, Stuparići, Fabijančići, Kolarići, Urbančići, Vosnići (Bosnići), Kuzmići,
Laslovići i Slunjski. Samo mali dio njih je došao iz Valtica. U Novu
Preravu doselili su Dankovići, Franešići, Blaškovići, a u Brod na Taji Vukovići i
Martinkovići.3
^
Najstarije knjige krštenih za naša tri sela potječu iz 1686. godine koja se
vodila na latinskom jeziku kao »Župa svete Kunigunde djevice u Frielištofu s
filijalama u Dobrom Polju i Novoj Preravi«.38
U njoj piše da je utemeljena na
vlastelinstvu Drnholec kome je gospodar bio barun Christophor Teufenbach,
zatim da je tu hrvatska kolonija (colonia croatica) koja je navodno naseljena
1584. godine. Kasnije je dodano da je u svojoj Topografiji o tom hrvatskom narodnosnom
otoku pisao Josip Schwoy.3 9
Sve do kraja 17. stoljeća sva tri sela
imala su jednu župu i školu, a zatim svako selo svoju.
Godine 1689. bijaše župnikom u Frielištofu Vid Wolfgang Bttgula, zapravo
Vid Bugulić, Hrvat. Već 1681. zapisan je kao župnik Matija Adam Ivančic; 1684.
Pavao Sisović, pa spomenuti Bugulić i Andrija Jurdić, rodom iz Frielištofa koji je
- ' A. Turek, Kroatische Kolonisation in Mähren; Moravští Charváti, 242.
3
' Isto, 242-243. Jedan izvor na latinskom izričito ističe da se župljani služe hrvatskim ili slavonskim
je/ikom što je vrijedilo za 18. i do sredine 19. stoljeća.
'38 I. Milcclić, O Moravskim Hrvatima, Vienac zabavi i pouci 30, 1898. Objavljeno i u Knjizi Moravští
Charváti, n. dj., 80. »Eclcssiae Sanctac Cuncgundae virginis in Fröllcsdorf...Guttcnfcldl et Brerau.«
3y
K J. Schwoy, Topographische Schilderung des Mark-grafthum Mähren, Prag und Leipzig 1786, te
novo izdanje l-lll, Wien 1793-1794.
60
umro 1760. godine. Ne zna se da li su svi bili župnici ili kapelani kao ni to da li
su još bili glagoljaši i obavljali svetu misu na staroslavenskom.40
Potkraj 17. stoljeća doselilo je u južnu Moravsku nešto više Čeha, pa je
počela i polagana čehizacija nekih sela, osobito rubnih naselja prema cjelovitim
češkim prostorima. Npr. u Poštornji je od 1688. do 1695. zabilježeno da je bilo
samo jedna četvrtina Hrvata, u Hrvatskoj Novoj Vesi i Hlohovcima jedna polovina.
Počeli su dolaziti i prvi svećenici koji su uz njemački i hrvatski morali naučiti
i češki.41
Naime, tada se (potkraj 17. stoljeća) sve više osjećao nedostatak
hrvatskih svećenika pa su na njihova mjesta dovođeni Česi i Nijemci.
Potkraj 17. st. zapisana su u Frielištofu, Dobrom Polju i Novoj Preravi prezimena
koja su se sačuvala do kraja 19. stoljeća. To su: Sic ili Sićan koji su
upisani kao Sitsch, Fabijan(ić), Skokanić, Godinić, Vuk(ović), Kuzmić, Dučić,
Vranetić, Orahovina, te češka imena: Němec, Hubeny, Salamon, lliček (možda
lličić?) i Sitni. Godine 1697/98. upisani su od neizumrlih: Jurtić (sada Jurdić),
Kulešić, Križanić, Babić, Slunjski, Slavic i Tičar. Nestali su: Krupić, Blašković,
Linković, Bosnić, Fraletić, Jelušić, Vojvoda(ić), Karlovic, Kopenić, Fabetić, Glosić,
Sušić, Brenčić, Freletić, Novak, Dobijančić, Hodić i Čurić.42
Prema frielištofskoj kronici godine 1584. doselilo je ukupno deset obitelji ili
vjerojatnije kućnih zadruga.43
Najpoznatije su od tada bile: Jurdić, Suparić, Stavarić,
Sic, Vranešić, Drobilić, Grandić, Ivanšić, Kuzmić, Kulešić, Slavić, Halavić,
Babić i Tomšić. Nije zapisano koje su od njih medu prvima doselile, a koje su
došle iz okolice kasnije. Te su se obitelji uz neke češke poput Hubeny, Lavička,
Šalamon, te njemačke Schneider i još neke zadržale do 20. stoljeća. I Hallawitsch
ističe da završeci prezimena na -its, -itsch, -tisch, -witsch i slična ne moraju
značiti da je ona oduvijek bila i ostala čisto hrvatskom.44
U životu hrvatskih
sela'u južnoj Moravskoj bilo je toliko njemačkih, čeških i slovačkih utjecaja da
se narodnosna čistoća vrlo teško čuvala.
Nakon doseljenja, a najkasnije u početku 17. stoljeća, otvorene su i prve
pučke škole u moravskim selima napučenim Hrvatima. U Frielištofu radila je
škola za sva tri hrvatska sela i prema nekim podacima obučavalo se na hrvatskom,
njemačkom i češkom jeziku. Tako je bilo sve do 1805. godine kad je na-
40
I. Milíctic, n. dj., 80.
41
Isto. Josip Naške, Nijemac iz Šleskc piše 1770. da je primljen za kapelana u Frielištofu tek nakon
što je dvije godine učio i naučio češki.
42
Isto. Treba napomenuti da iako su neki Hrvati u tim selima svoja prezimena germanizirali. Seljaci
su ih i dalje zvali na hrvatski način pa su Regeni i dalje bili Godinici, Wolfovi=Vukovi, itd.
43
J. Hallavič, Fröllesdorfer Ortsgeschichte, n. dj., 5.
44
Isto.
61
stojanjem brnskog biskupa V. J. Schrattenbacha, inače njemačkog grofa, odlučeno
da se nastava izvodi samo na njemačkom jeziku. Istodobno je odlučeno da se
i u crkvi osim na hrvatskom mora prodikovati i na njemačkom.45
Tijekom 17. st. moravski Hrvati su doživjeli prijelaz carske katoličke vojske
preko svoga područja koje je pripadalo protestantskim Teufenbachima (1619).
U narodu se sačuvao spomen na upad švedske protestantske postrojbe 1645. go-
dine46
kada su se sakrivali po vrbacima Í okolnim šumama, a samo djelimice su
osjetili turski prodor prema Beču 1683. Nakon završetka tridesetogodišnjeg rata
(1648) riješili su se protestantske opasnosti i usprkos pojedinačnim prijelazima
ostali vjerni katoličanstvu. Kao katolički narod izuzetne duhovnosti i nábožnosti,
uživali su moravski i drugi okolni Hrvati ugled u katoličkoj državi kakva je bila
Austrija i lako dobivali svećenike i učitelje na materinjem jeziku. To je, makar
tijekom 17. st., zadržavalo ubrzani hod asimilacije.
d) Hrvati na Moravskom polju
Moravsko polje pripada Donjoj Austriji i najsjeveroistočniji je dio Republike
Austrije. Leži između Dunava i Morave, zapadno od utoka u Dunav. Na sjeveru
je austro-češka granica i tijek rijeke Dinje (Taja) koja na pojedinim mjestima
odvaja Moravsku (Češku) od Austrije. Hrvati su naselili samo jugoistočni
dio Moravskog polja, zapravo trokut što ga čine Dunav i Morava neposredno
prije njena ušća, zatim uzvodno i desnom obalom te rijeke do ušća Dinje. Manja
skupina hrvatskih sela bila je sjeverno od Stockeraua prema gorju Leiser (Leiser
Berge) i sjeverozapadno otuda, u porječju rijeke Pulkau prije njena utoka u Dinju
(nedaleko Laa a.d. Thaya). Bile su to rasute skupine hrvatskih jezičnih otoka
i otočića koje su spajale Hrvate u Moravskoj s onima na desnoj obali Dunava
(istočno od Beča, do Bratislave i dalje s obje strane rijeke Leithe - Lajte u
smjeru prema Budimpešti), dakle s današnjim gradišćanskim Hrvatima.47
Otud
je pak prema jugu, od Dunava do Mure, nastavljala se hrvatska dijaspora u tadašnjoj
zapadnoj Ugarskoj, a danas austrijskoj zemlji Burgenlandu (Gradišću).
5
Gj. Kulen, Tri dana medju Moravskim! Hrvati, n. dj. Vidi prilog na kraju knjige. i '•'• '
4
° J. Herben, Tri hrvatska sela u Moravskoj, n. dj. VidJ prilog na kraju knjige.
47
Adolf M a i s , Die Kroaten im Marchfeld (Hrvati na Moravskom polju), Zbornik za narodni život i
običaje 40, Zagreb 1962, 329-342 kaže kako su se Hrvati naselili »pred vratima Beča«(329).
62
Tako da je od obala Dinje u Moravskoj do Mure u Hrvatskoj vodila od hrvatskog
sela do sela tzv. hrvatska cesta, stoljetni put hrvatskih kolonista, zatim
trgovaca, svećenika, vojnika koji su išli na ratišta u srednju Europu. U 19. i u
početku 20. st. tim istim putem i djelomice preko Mađarske krenuli su češko-moravski
i slovački kolonisti na jug u Hrvatsku, da bi se dio njih nakon II.
svjetskog rata vratio natrag u svoju bivšu postojbinu.
Treba napomenuti da su se Hrvati naseljavali na graničnim područjima između
dvaju ili više naroda, npr. u Moravskoj, na granici češkog i njemačkog narodosnog
tijela, u današnjoj Slovačkoj između Nijemaca, Slovaka i istočnije Slovaka
i Mađara, u zapadnoj Ugarskoj između Nijemaca (Austrijanaca) i Mađara,
te u Pomurju između Mađara i Slovenaca. Uopće uzevši Hrvati su na području
između Dinje i Mure bili šesti narod koji je tu tražio svoju novu postojbinu, u?.
Nijemce, Mađare, Čehe, Slovake i Slovence.
Bivša hrvatska sela na Moravskom polju i u zapadnoj Slovačkoj (/Cahor)
J Devinsko Novo Selo - Devínska Nova Ves (Thebcnneuclorf)
Izvor: J. Breu, Die Kroatensiedlung in Burgenland, Wien 1970.
63
rubu turskih pustošenja u drugoj polovici 16. st.
56
. Prvi zapis o Hrvatima u Valtici
potječe iz 1538, a 1580/81. spominju se poimence i neki Hrvati. Kasnije su
zapisani također nazivi njiva na hrvatskom jeziku.57
Prva škola u kojoj se vjerojatno
učilo na hrvatskom spominje se 1609/10. godine, a prvi hrvatski svećenici
potkraj 18. st.58
Hrvatski jezik i nacionalna svijest zadržali su se na Moravskom polju i u
Valtici (Feldsbergu) do druge polovice 19. st., a tada se za nepunih pola stoljeća
sasvim izgubio hrvatski značaj. Na Moravskom polju su Hrvati bili germanizirani
a u Valtici čehizirani iako su ta naselja nastala na njemačkom području. Zbog te
činjenice su Valtice nakon prvog svjetskog rata (1920) izdvojene iz Donje Austrije
i pridodane Moravskoj. Bilo je i iznimaka, ali vrlo rijetko59
, pa se možemo
složiti s J. Breuom koji 1970. piše: »Danas je u Donjoj Austriji, Moravskoj i
Slovačkoj zamuknuo hrvatski jezik«.60
Tu tužnu činjenicu je još 1878. najavio i spomenuti S. Horvat riječima:
»Posljednji hrvatski naseljenici u Moravskom polju, drži se, da su Hrvati, stanujući
danas u Poturnu i Limišdorfu...«61
. I završetak njegova rada o donjoaustrijskim
Hrvatima je intoniran poput oproštaja: »A sad mi je razstati s onom granom
hrvatskog naroda, koja će se uz postojeće odnošaje, germaniziranjem u
vječnoj mieni izgubiti, a nam ostati će lih cigla62
uspomena na naselbinu hrvatsku
u dolnjoj Austriji.«63
Isto, 134. K. Kučerová, n. dj., 218 tvrdi da su doseljeni Hrvati na opustošenim područjima znatno
pridonijeli njihovu gospodarskom podizanju i »svojim slavenskim značajem pripomogli slavizaciji južne
Moravske«.
A. Turek, Kroatiche Kolonisation in Mähren, u knjizi: Moravští Charváti, 241. To su nazivi: Djelići,
Dubić, Murnice, Drage i Vrata. Medu prezimenima zabilježena su: Gašpar Krobot (Hrvat), Lovro Zeglerić,
Martin Pogić, Vjenceslav Vojnić, Marko Janšić, Malija Bartolšić, Luka Franešić, Ivan Preković,
N. Fratrić i N. Goldrić.
5
° A. Turek, n. dj., 241. Nažalost, u 19. st. navodi Turek nastava se obavljala samo na češkom i njemačkom
jeziku.
59
J. Brcu, Hrvatska kolonizacija u Gradišću, n. dj., piše: »Godine 1936. posjetio sam Limišdrof
(Loimersdorf) ono selo na Moravskom polju u kojem se najdulje propovijedalo na hrvatskom jeziku.
Našao sam stvarno nekoliko starih ljudi koji su razumjeli hrvatski jezik, ali ga ipak više nisu medu
sobom upotrebljavali«(27).
60 Isto, 27.
61
S. Horvat. n. dj., 50.
*" Lih = samo, cigla = cijela, čitava.
63
Isto, 55.
66
e) Hrvati u Slovačkoj
Najbliži sunarodnjaci Hrvatima u Moravskoj bili su hrvatski doseljenici s
obje strane rijeke Morave, dakle svi oni koji su u brojnim seobama tijekom 16.
st. prešli Dunav i naselili se na njegovoj lijevoj strani - u srednjem Prekodunavlju.
To su poglavito Hrvati u današnjoj Slovačkoj, tada dijelu sjeverne Ugarske
i na Moravskom polju koje je pripadalo Donjoj Austriji. Slovački Hrvati napučili
su lijevu donju obalu Morave do Malih Karpata, poglavito okolicu Bratislave
i dio Velikog žitnog otoka. Na desnoj obali Morave bila su također hrvatska
sela po Moravskom polju, a na desnoj obali Dunava sve do Nežiderskog jezera
(Neusiedlersee) i gornja Leitha (Brigovlje), pa i dalje živjela je današnja
sjeverna skupina gradišćanskih Hrvata.
Dakle, moravski Hrvati, slovački Hrvati, gradišćanski Hrvati i oni s Moravskog
polja činili su od doseljenja u 16. st. jednu povezanu cjelinu kako u geografskom
tako i u gospodarskom i geopolitičkom pogledu koju danas nazivamo
jednim imenom gradišćanski Hrvati. Bili su povezani i u crkvenom djelovanju,
međusobno su imali dodire na sajmovima i crkvenim proslavama jer udaljenost
nije prelazila dan-dva puta u ono vrijeme. S obzirom da su Turci do kraja 16. st.
bili zauzeli velik dio Ugarske s Budimpeštom i sve do ušća Rabe i Vaca u
Dunav, svi ti krajevi činili su prvu pograničnu oblast i bili sjeverni dio obrambenog
sustava koji se protezao od Senja preko Karlovca, Siska, Koprivnice, Kisega,
Soprona do Tatre dakle od Jadranskog mora do Karpata. Slovački i gradišćanski
Hrvati bili su u prvoj, a moravski Hrvati i oni na Moravskom polju u
drugoj crti obrane. Svi su zapravo bili predstraža Beču, središtu habsburške
države iako su bili strogo vojnički ustrojeni kao Hrvatsko-slavonska vojna krajina,
ali se i tu zadržao naziv granica.
Već nakon bitke na Mohačkom polju 1526. počele su polagane seobe Hrvata
na područje današnje Slovačke.64
Prva veća seoba zbila se u četrdesetim godinama
16. st. pa do 1548, druga u sredini stoljeća i treća potkraj šezdesetih i u
početku osamdesetih godina 16. stoljeća.65
Budući da se gotovo istodobno napučavalo
Hrvatima područje Moravske, Moravskog polja i zapadne Ugarske, možemo
zaključiti da je to bila samo jedna odrednica opće velike hrvatske plime
koja je zapljusnula čitavo srednje Podunavlje na tromeđi Ugarske, Austrije i
Češke. I tu je teško točnije odrediti odakle su došli slovački Hrvati jer hrvatski,
K. Kučerová n. dj., 220-222. Već u to doba se na raznim imanjima u zapadnoj Slovačkoj nala/c
64
pojedini sitni hrvatski plemići, npr. Benić u Šcnkvicama, Pavličić u Naháčů i drugi.
55
Isto, 220.
67
mađarski, pa i crkveni izvori to zasada ne dopuštaju. Prema jezičnim značajkama
može se samo reći da su bili iz Pokuplja, Posavine, pa sve do mora, a neki
spominju i okolicu Siska, Kostajnice, Kladuše, Slunja, ali i Čazme, Križevaca i
Koprivnice.66
Ako uzmemo u obzir gdje i danas žive Hrvati u Slovačkoj, ali i sela gdje su
prije ili kasnije poslovačeni, možemo ustanoviti tri temeljna područja naseljavanja.
To su: 1. Zahorje (između Morave i Malih Karpata, sjeverozapadno od
Bratislave), 2. Pridunavlje s okolicom Bratislave i 3. područje ispod Malih Karpata
(na jugoistočnim obroncima). U prvom dijelu je Záhorská Bystrica (Wisternitz)
i danas poznata Devínska ili Tibinska Nova Ves, u drugom Čunovo i
Hrvatski Jandrof (Jarovce) a u trećem su obje Šenkvice i Hrvatski Grob.67
Ne zna se točno kada su Hrvati naselili Zahorje, ali se pretpostavlja da su
već za prve opsade Beča 1529. bili u tom kraju. Naime, u sporu između Bratislave
i Rače svjedokom je bio neki Michael Gwzyth, Hrvat, koji tvrdi da su
njegovi naselili Bistricu prije trideset godina.68
I crkveni podaci govore da su
Hrvati vjerojatno došli u Zahorje oko 1530. godine69
bježeći ispred turske opasnosti.
Već sredinom stoljeća tu je živjela većina hrvatskog žiteljstva i prvi put zapisano
u izvorima hrvatsko ime70
, pa i prezimena poput: Kosović, Černic, Kondić,
Vakmenić, Satić, Slozolić i dr. Godine 1548. došlo je još 9 hrvatskih seljačkih
obitelji kojima je dano oslobođenje od podavanja.71
Prema crkvenim popisima može se pratiti razvoj doseljenih Hrvata na području
Záhorské Bystrice, npr. 1561/2. kanonski vizitátor zabilježio je da je tamo
žiteljstvo bilo hrvatsko, da su imali vlastitog kneza (glagolita) koji je služio i
svetu misu na hrvatskom, zapravo staroslavenskom.72
To potvrđuje i podatak da
je od 15 svjedoka iz Bystrice koji su bili na sudu u Bratislavi osam bilo Hrvata, a
1581. je kao sudac zapisan Hrvat Vatmelić.73
Potkraj 16. st. je medu 90 imena iz
urbara bilo 63 hrvatskog podrijetla, a i sudac je bio Hrvat Pavao Darović.74
66
Isto, 221.
67
68
69
Isto.
A. 11 ú š č a v a , Dějiny (povijest) Lamača, 35.
K. Kučerová, 222. Na temelju podataka iz crkvenih vizitacija (Conscriptiones) iz mađarskog državnog
arhiva u Budimpešti.
Isto, 222. Imena su u originalu pisana kao: Cosowith, Scatycz, Kondycz, Wakmetycz itd.
Isto, 222. Upisani su kao »Croaci liberi« - Hrvati slobodnjaci.
Isto, 223. Na latinskom stoji da tu živi »populus Croaticus« - hrvatski narod, a misa je bila na
»lingua croalica«.
- Isto. Spominju se prezimena: Bclošić, Bilašić, Darović, Dolišić, Grosović, Jakobović Petriković i
Vctić.
68
Hrvatska naselja u Slovačkoj u kojima su se do danas očuvali Hrvati. (Novo Selo, Nova
Ves, Hrvatsko Novo Selo, odnosno Devínska Nova Ves je 1559. prvi put zapisano kao
Ilorwath Wyfalu = Hrvatska Nova Ves).
Izvor: S. Krpan, Pounjski Hrvati u Slovačkoj, Zrin, 2, 1992.
Hrvati su u Bystrici dugo zadržali svoju narodnu svijest i hrvatski jezik, a
tome su osim već spominjanih plemića, knezova i sudaca poglavito mnogo pridonijeli
hrvatski svećenici. Zapisana su i brojna njihova imena, npr. na crkvenom
sinodu u Trnavi 1630. bio je župnik Nikola Urbanić. Istodobno se spominju i
drugi hrvatski svećenici poput Petra Tišljarića i Luke Lubetića.
75
4
Isto. Osim već spomenutih imena bili su tu još: Domšić, Grbačić, Milašić, Mitrović, Stožerić, Vatmilić,
Zlosclić (Zlosolić), Tarcic i druga.
75
Isto, 224.
69
Osim Bystrice Hrvati su u 16. st. naselili i Stupavu, Mást (danas dio Stupave),
Zohor, Lozornu, Láb, Devínsku Novu Ves, Dúbravku (danas dio Bratislave)
i još neka sela. Do danas su se zadržali najviše u Devinskoj Novoj Vesi i
Dubravki iako je nagla urbanizacija u posljednjih nekoliko desetljeća hrvatsku
većinu svela na manjinu i gotovo je posve asimilirala.
Devínska Nová Ves nosi ime prema tvrđavi Devinu koja se od rimskih i
velikomoravskih vremena nalazi na ušću Morave u Dunav. Nijemci je nazivaju
Theben, Novu Ves Theben Neudorf, a Hrvati Tibinska Nova Ves. Naseljena je
također tridesetih godina 16. stoljeća Hrvatima koji su činili većinu. Zbog toga
je 1559. zapisana kao Horwath Wyfalwa - Hrvatska Vifalva.76
U drugoj polovici 16. st. prilikom druge kolonizacije hrvatski je živalj još
ojačao, i to ne samo doseljenjem iz stare domovine nego i iz Gradišća, pa iz
Moravske i Moravskog polja. I tu su Hrvati ostali usprkos protestantskim nastojanjima
vjerni katoličanstvu. Spominje se da su već 1580. izgradili svoju crkvu,
imali su svoje seoske knezove, suce, svećenike, službu božju na materinskom jeziku
i na taj način sačuvali svoj hrvatski identitet sve do najnovijeg vremena.77
Devínskom imanju pripadala je i D u b r a v k a , bivše selo na sjevernom
rubu Bratislave koje danas nestaje u sjeni gradskih nebodera. Spominje se i pod njemačkim
nazivom Kaltnbrunn i mađarski Hydekuth. Pretpostavlja se da su to selo
Hrvati napučili oko 1574. i to deseljenici iz Lamoča, također u neposrednoj blizini.78
Hrvati su se u Dubravki također održali sve do najnovijeg doba, pa i sada se još medu
najstarijim žiteljima može naći onih koji govore hrvatski, a o hrvatstvu toga sela
još govore samo nadgrobni spomenici i nazivi zemljišta u katastarskim mapama.79
Selo Mást (Masth) koje je danas samo jedna gradska četvrt u Stupavi bilo
je naseljeno Hrvatima u prvoj polovici 16. st. Nazivalo se stoga Villa noua Croacorum
(Croatorum?) - Novo Hrvatsko selo.
80
Još 1568. većina seljaka je hrvatskog
podrijetla, a spominju se prezimena: Boronić, Lobučajić, sudac Liebić, Belošić,
Sobolić, Porušić, Ljubić, Ilić, Rosić, Miličić, Bilešić, Jakšić, sudac Matija
Vilčić i druga.81
I 1715. dakle gotovo dvije stotine godina nakon iseljenja, u popisu
je još većina imena svršavala na -ić, -ič, odnosno -eh ili -th.
76
Isto, 233.
Još 1919. selo je imalo hrvatsku većinu i govorilo se hrvatski.
A. Húščava, Dějiny Lamača, n. dj., 42.
77
78 f\, A.iua^ava.9 iw.jmj i_j<iiiim.n, m «j«» •*••
79
K. Kučerová, n. dj., 235-237. iznosi brojne primjere hrvatskih naziva, npr. Dražice, Podvornice (danas
dio Bratislave, Glavice, Krčace i druga. U Dubravku se uoči I. svjetskog rata iz Lamača udala Marija
Fratrić, Hrvatica - majka Gustava Husáka, bivšeg predsjednika ČSSR.
8
" Isto, 225. Zapis je iz 1548.
81
Isto, 226. Zanimljivo je napomenuti da se jedan Hrvat spominje kao Georgius de Posega što govori
o mjestu njegova doseljenja, Požegi. ^
82 Isto.
70
U Zahoru, Labu, Gajaroch nisu Hrvati imali ni u 16. stoljeću većinu, pa je
stoga i proces slovakizacije bio ubrzan. Već potkraj toga stoljeća i tijekom idućeg
izgubili su se Hrvati u slovačkoj većini, a na njih i u 18. st. podsjeća znatan
broj prezimena što završavaju na -ič koja i danas nisu u slovačkoj rijetkost.83
U Podunavskoj oblasti, zapravo oko B r a t i s l a v e , nalazila su se također
brojna hrvatska naselja. Istodobno je bilo Hrvata u gradu, posebice obrtnika i
trgovaca, pa je tu vrlo često bilo prezime Horvat, Krawat, Kronewith. Bilo je i
sitnih hrvatskih plemića, npr. Andrej Duclić, Ernest Kolenić i drugi.84
Često se u
izvorima nalazi zapisano dvojno prezime, npr. Horvat-Krupišić, llorvat-Kaiinić.
Često se uz ime navodi da je iz Hrvatske, aus Crabaten, ali i da je iz Turopolja
ili pak od Jajca u Bosni.85
Sjeverno od Bratislave, danas već u području grada, nalazilo se također hrvatsko
naselje La moč (Lamač), istočno od spomenute Dubravke. Prvi Hrvati
se tu spominju još 1506. godine, ali većina hrvatskog pučanstva doselila se u
drugoj polovici 16. st.86
Godine 1556. upisano je kao Krabatendorf (Hrvatsko
Selo) ili Chorvátská Ves, odnosno kasnije se zapisuje kao Honvat Lamocz.87
Godine 1556. u Lamači je postojala hrvatska većina. Ljudi se bave uglavnom vinogradarstvom
i tako vjerojatno nastavljaju tradiciju koju su donijeli iz Hrvat-
ske.88
Hrvati su u 16. st. naselili i susjedna sela kao npr. Vajnoroch, Raču, Malý
i Veliký Biel, Pethen i Boldog.89
Ni Veliki žitni otok (Žitný ostrov) između Dunava i Malog Dunava nije
stao izvan hrvatske seobe u 16. stoljeću. U mošonjsku, dakle mađarsku, županiju
spadala su tada slovačka sela: Čunovo, Jarovce i Rusovce koja su i do sada sačuvala
uglavnom svoj hrvatski jezik i narodnu svijest. Od početka 16. st. spominju
se u Č u n o v u (Czun) brojni Horvati.90
I 1659. provedena kanonska
vizitacija bilježi hrvatsku većinu, ali je okolo bilo i mnogo Nijemaca koji su bili
luterani i strogo su se dijelili od Hrvata - katolika.91
I selo H r v a t s k i J a n -
83
Isto, 228-230.
Isto, 242-243. Neki su Hrvati ušli i u organe gradske uprave, npr. zlatari Safarić i Ilaković, Jakušić
je bio prokurator, a Kunić je bio knjigovođa kraljevske komore.
s:>
Isto, 244. Npr. hrvatski plemić je upisan kao Mattias Ivanovicz aus Krabaten.
Alexander II ú š č a V a napisao je o tom selu spomenutu monografiju Dejiny Lamača, príspevok k
dějinám Velkcj Bratislavy, Bratislava 1948. (str. 35).
8
'Isto, 36. Usp. i Kučerová, n. dj., 244-245.
88
K. Kučerová, n. dj., 245.an J
'
Isto, 245-247. Tu se spominju Jan Krušić iz Lepoglave, Jura Krištofić, zatim neki Butković, Bcnčić,
Grebić, Domanić, a 1634. bio je u tom kraju kao kanonski vizitátor Juraj Drašković
90
Isto, 248.
1
Isto, 249. Iz zapisa doznajemo da su Hrvali imali i svoga učitelja. Seoski knez im je bio Matija l Icršić, ali su
Nijemci zahtijevali kneza koji zna njemački, pa ga optužuju da tobože ne uživa dobar ugled i da se rado opija.
71
d r o f (od 1947. nazvano slovački Jarovce), zbog hrvatske većine već je u prvoj
polovici 16. st. poznato kao Honvathfalu (Hrvatsko Selo). Vizitátor zapisuje
1659. da su svi u selu Hrvati osim jednoga. Selo je upisano kao Horwáth Jandorf,
seoski knez je bio Petar Pa.šić, kasnije Matija Bugnić, pa Mihael Berković.
Hrvatski značaj zadržalo je selo i do početka 20. st. pa sve do danas kad je
jedan od najjačih hrvatskih središta u Slovačkoj.92
Slično je bilo i sa Rosvarom
(od 1947. nazvano Rusovce) gdje je žiteljstvo 1659. bilo posve hrvatsko, uz samo
jednog Mađara, te dva Nijemca luterana.93
U području pod Malim Karpatima bilo je u 16. st. i danas nekoliko hrvatskih
naselja. To se bila: Hrvatski i Slovenski Grob, te Velike i Male Šenkvice.
Urbar za V e l i k e Š e n k v i c e iz 1617. piše da je Nikola Benić doveo doseljenike
iz Hrvatske i da je to vjerojatno bilo oko 1553. godine. Dovezli su se na 80
seljačkih kola.94
Godine 1578. su zabilježeni Šenkvičani koji su platili vinsku desetinu
i od njih 68 većina je bila Hrvata. Oni su se bavili vinogradarstvom i po
tome su bili poznati u okolici. Budući da se tada vino tražilo na tržištu, selo je
bilo bogato i poznato. Jezik i hrvatska nacionalna svijest zadržali su se u tom
selu dugo, vodili su i svoje općinske knjige na hrvatskom. Još sredinom 19. st.
govorilo se hrvatski uz neke slovačke riječi. Kasnije je prevladao utjecaj okoline,
ali su se zadržali zemljišni toponimi koji govore odakle su Šenkvičani doselili,
npr. Sisak, Zrinska gora i drugi.95
;
M a l e Š e n k v i c e su naselje 1594. godine i jedno su od rijetkih hrvatskih
naselja u staroj dijaspori koji imaju pisane i druge dokaze odakle sud došli. Pozvao
ih je plemenitaš mađarskog podrijetla Štefan Illésházy i u darovnoj listini
napisao kako prima seljake-željare koji su iz Siska pobjegli od »divljih Turaka« i
na području katastarske općine Velike Šenkvice podigli svoje novo selo nazvano
Kiss Cziszek-Mali Sisak (Sziszek), a tako su nazvali i susjedni potok. Budući da
Išlo, 249. Jandorfci su aktivno sudjelovali 1991. i 1992. na kulturnim danima moravskih Hrvata,
osobito skupina njihovih jačkarica - pjevačica crkvenih pjesama.
93
Isto, 2-49-250.
Isto, 251. O Šenkvicatna postoji posebna monografija izdana u spomen 400. obljetnice mjesta (400
rokov Šenkvic, Bratislava 1966) u kojoj je i posebno poglavlje o doseljenju Hrvata (Príchod Chorvátov
11-20). Tu se govori kako su Hrvati došli u vrijeme kad su Kostajnicu pustošili Turci 1556. Šenkvice
su imale u 18. st. i svog povjesničara Gabriela Kolinoviča, Hrvata, koji piše kako je seobom ravnao
Nikola Benić koji je doveo osamdeset kola sa seljacima iz Kostajnice i okolice (13). Zbog tog su se
Šenkvičani i Kostajničani uzajamno pohodili sve do novijeg vremena. O tome usp. S. K r p a n ,
l'ounjski Hrvati u Slovačkoj, Zrin 2, Zagreb 1992, 8-12.
K. Kučerová, 252-253. Najčešće su bila prezimena Horvat, Benčić, Barčić, Ledić, Kolinović, Rusić,
I-ančarović, Brdarić i Kraljinović. Neka su se zadržala i do danas.
72
su bili nedaleko Velikih Šenkvica i na njihovom tlu, uskoro su nazvani Malini
Šenkvicama.96
»
Urbar koji su Malosiščani dobili 1618. ima 37 hrvatskih prezimena, kao npr.
Pavličić, Kraljić, Lipečić, Horvat, Mekšić, TLšljarić, Sibolić, Bendenić, Gončarić itd. l
oni su se bavili vinogradarstvom i zadržali su dosta dugo svoj hrvatski identitet.97
I posljednje značajnije naselje u današnjoj Slovačkoj koje je napučeno Hrvatima
tijekom 16. stoljeća je H r v a t s k i Grob (od njem. Grube -jama, a ne
hrvatski grob = raka), a nalazi se kao i Šenkvice sjeveroistočno od Bratislave, u
smjeru prema Trnavi. Do 1548. postojala su dva naselja nazvana Grobom, Njemački
i Slovenski (Slovački). Od prvoga je nastao kasnije Hrvatski Grob koji je
naseljen oko 1548. godine, a zapisan je 1552. kao Horwat Až Grwab.98
Nazivani
su i Gornji i Donji Grob. Prvi je bio Toth ili Slovački a drugi se 1604. piše i kao
Horuatt Ák Grub. Jedan je pripadao imanju Pezinok, a drugi, Hrvatski Grob,
imanju Sv. Juraj. Spomenuti feudalni gospodar je uz pomoć Martina Horvata
dao u Hrvatskom Grobu izgraditi crkvu i župni stan 1617. koji postoje i danas.
Godine 1634. tu je bila većina hrvatskog pučanstva katoličke vjere, a 1780. oni
govore i dalje hrvatski iako službeno rabe slovački. Još 1919. u selu je bilo više
Hrvata nego Slovaka, ali je proces slovakizacije otada uznapredovao zahvaljujući
poglavito školstvu.99
Osim Šenkvica i Hrvatskog Groba živjeli su Hrvati i u selu Blatne (Šarfia),
Cajla, Myślenice i drugima, ali su bili u manjini i ubrzo asimilirani. To se isto
odnosi i na druga imanja, npr. Červený Kameň (Crveni Kameň) sa brojnim selima,
također na Dobni Vodu i Smolenice kraj Trnave i selo Nahač koje je kolonizirano
neposredno nakon pada Hrvatske Kostajnice 1556. godine.
100
Uopće,
najviše je u tom kraju Slovačke podataka da su Hrvati naselili iz područja između
Siska i Kostajnice, dakle iz dijela Slavonije (Hrvatske) kasnije nazvanog
Banskom krajinom - Banovinom.
Sela oko Trnave, poznatog slovačkog kulturno-prosvjetnog i crkvenog središta
bila su u 16. st. također naseljena Hrvatima koji su bili asimilirani u 17. i 18.
stoljeću, ali su se sačuvala i do danas brojna hrvatska imena.101
Na trnavskom
96
Isto, 253.
Isto, 254. Sami doseljenici su dugo svoje mjesto nazivali Cerovo Brdo ili samo Cerovo.
98 Isto.
Isto, 255-256. Tu se spominju hrvatska prezimena: Kozić, Stelčić, Kraljić, Lukačević, Bclohačić,
Horvat, Fabijanić, Fabijančić, Nević, Nitrović, Radanić, Jakšić, Katanić, Jarnič, Mišić, Horačić, Jajczaj.
100
Isto, 267.
101
Tu mislimo na prezimena na -ić, odnosno -ič. Npr., ugledni slovački povjesničar Milan Krajčovič
koji se bavi hrvatskom poviješću, potječe iz jednog asimiliranog hrvatskog sela u okolici Trnave.
73
Trnava u Ugarskoj (danas Slovačkoj) - jedno od kulturnih i vjerskih središta Hrvata u
kome su se školovali i brojni hrvatski svećenici i uglednici (npr. braća Petar i Nikola Zrinski)
sveučilištu studirali su brojni Hrvati iz Hrvatske, ali i Hrvati iz slovačkih hrvatskih na-
selja.102
Između Zagreba i Trnave postojale su stalne veze, osobito između crkvenih,
katoličkih knigova, kad je u doba protureformacije porasla uloga Hrvata i Hrvatske,
pa tako i onih iz dijaspore. U Trnavi je npr. studirao Hrvat Juraj Habdelić koji je bio
kasnije i rektorom
103
, i mnogi drugi koji su održavali stalne veze između Slovaka i
Hrvata, ali i s hrvatskom dijasporom na području današnje Slovačke.'04
°2 us
p. o tome: K. K u č e r o v á , Trnavská univerzitet a jej miesto v kultúrnych kontaktoch s južnými
Slovanam Slovansky přehled 2, Bratislava 1979. I: Južni Slovania na trnavskej univerzitete u 17.
stor., Slovanskie studie li, Bratislava 1971.
'°^ Istá, Trnavská univerziteta..., n. dj., 225.
104
Isto, 229. Najčešće prezime hrvatskih studenata bijp je Turković. Oni su bili slavonski plemići, ali i
doseljeni slovački Hrvati.
74
Budući da je nakon pada Budimpešte 1541. počela stopedesetljetna okupacija
Ugarske, glavno njihovo političko i upravno središte bila je Bratislava ili Požun,
a Trnava je bila važno kulturno mjesto sa sveučilištem. Na tom prostoru
sleglo se mađarsko plemstvo, ali i građanstvo i povećan je broj seljaštva, pa je
okolica tih gradova bila tada pretežno njemačko-madarska, a ne slovačka kao
danas. Na taj prostor došli su tijekom 16. st. Hrvati - katolici i zaustavili proces
jačanja njemačko-ugarskog protestantskog življa.
Na čitavom prostoru zapadne Ugarske gdje su doseljeni Hrvati živjeli zajedno
s Mađarima i Nijemcima nije tijekom prva tri stoljeća mađarizinmo ni
jedno hrvatsko selo jer mađarski jezik nije imao asimilacijsku snagu njemačkog,
slovačkog ili češkog. Ako se pak radilo o primanju njemačkog ili češkog, odnosno
slovačkog, Hrvati su se zbog srodnosti odlučivali za ova dva posljednja jezika.
Zato se možemo složiti s J. Breuom koji tvrdi da su tako Hrvati pomogli
Slovacima i Česima da pomaknu svoje nacionalne granice prema zapadu i ju-
gu.105
Da nije bilo toga, teško da bi se Slovaci približili Bratislavi i od njemačko-mađarskog
grada pomalo stvorili slovačko državno središte i glavni grad.106
Zanimljiv
je u svezi s tim slučaj triju hrvatskih sela kao što su Čunovo, Hrvatski
Jandrof i Rosvar gdje je proces slovakizacije bio ponajmanje dovršen. Naime, ta
tri sela su sve do 1947. pripadala mađarskoj mošonjskoj županiji i nisu bila mađarizirana.
S obzirom na njihov slavenski, a zapravo hrvatski značaj, ona su od
tada sastavni dio Slovačke, odnosno države Čehoslovačke, a sada Republike Slovačke.
Tek otada, uz pomoć škole na slovačkom, državne uprave i djelimice crkve
počinje nametanje srodnog slovačkog jezika koji Hrvati razumiju, za razliku
od mađarskog, a to znači put prema potpunoj slovakizaciji.107
Nestajanjem hrvatskog jezika nestajalo je i hrvatskog nacionalnog osjećaja,
ali je u zapadnoj Slovačkoj ostao zamjetan hrvatski upliv u kulturi, jeziku, odijeJ.
Brcu, Hrvatska kolonizacija u Gradišću..., n. dj., 22. »Gdje su hrvatska jezična područja ležala
na granici između Nijemaca s jedne i Čeha ili Slovaka s druge strane, tamo su I hvati radije primali
njima srodan češki ili slovački nego njemački jezik. Tako su Hrvati pripomogli pomicanju zapadnoslavenske
nacionalne granice prema zapadu i jugu.«
Isto, 22. Brcu piše: »Na taj način su hrvatska sela vlastelinstva Valtice (njem. Feldsbcrg), koja su
prvobitno osnovana na njemačkom području, postala češkima, mnoga hrvatska naselja na donjouustrijskom
području duž rijeke Morave slovačkima, i tako je slovačka narodnost pomoću asimilacije hrvatskih
sela prodrla polagano i sigurno na jugozapad prema Bratislavi.«
Taj proces je očito pri kraju jer se u Hrvatskom Jandrofu za Hrvate 1992. i/jasnilo samo oko 350.
u Čunovu oko 200, u Devínskom Novom Selu, Hrvatskom Grobu itd. po desetak (lln'alske novine 2.
10. 1992, 4). O tome piać i Stjepan K r p a n , Od Karaša do Bifcrna, Zagreb 1988, 159-183. On jc
1984. bio u selu Rosvaru (Rusovce) i našao još samo 4-5 obitelji gdje se govorilo kako-tako hrvatski,
čakavskim narječjem.
vanju, imenima ljudi, zemljopisnih pojmova i dr. Zbog toga možemo reći da su
doseljeni Hrvati imali znatan utjecaj na nastajanje suvremene slovačke i njene
kulture.
76
3. Moravsko-hrvatska sela tijekom 18. i 19. stoljeća
»Mi smo došli s juga, izmed brigov. (...) Onde je Bog bliže čoviku,
nego na tustoj dolini, kade se ljudi stalno u medu i maslu kupaju. (...)
Onde ne ide plug prik sto tustih oranjev; onde se zemlje čudakrut na vlascem
hrptu nosi gori na brig...« (Petar Ja ndrišević, Hrvatski kalendar i
Ljetopis HKD u Gradišću za 1941).
a) Doba ratova
Čitavo 18. st. i prva polovica 19. stoljeća je vrijeme polaganog nestajanja
feudalnog života čije su neslobode i obveze uglavnom ukinute u revolucionarnoj
1848. godini. Put prema novom građanskom društvu najavile su reforme Marije
Terezije i Josipa II. i utjecaji francuske građanske revolucije koji su se najviše
proširili tijekom napoleonskih ratova u početku 19. stoljeća.
Uspješan završetak ratova za oslobođenje od Turaka 1683-1699. i povoljan
karlovački mir omogućili su pomicanje hrvatskih i ugarskih granica daleko na
istok i jug. Hrvatska je dobila, ili bolje rečeno, izborila povratak svojih povijesnih
teritorija izgubljenih tijekom 16. stoljeća, a to znači proširenje prema istoku za
više od tristo kilometara. Bila je to ponovo »oživljena Hrvatska« kako je pisao
hrvatski pjesnik njemačkog podrijetla Pavao Ritter Vitezović. Umjesto na Česmi
ili Ilovi hrvatske granice, uključivši i područje Vojne krajine, bile su na Savi i
Dunavu uključivši istočnu Slavoniju, Srijem sve do Zemuna. Godine 1745. obnovljene
su stare slavonske županije sa sjedištima u Požegi, Osijeku i Vukovaru.
Tako je omogućen povratak brojnih prebjega iz tih krajeva i ponovo naseljavanje
ne samo iz unutrašnjosti Hrvatske nego i iz Ugarske i austrijskih zemalja
pa čak i iz Njemačke potkraj 18. st.
Bitno se promijenio i geopolitički položaj hrvatske dijaspore u zapadnoj
Ugarskoj, Donjoj Austriji, Moravskoj i današnjoj Slovačkoj. Umjesto prve ili
druge crte obrane »ostataka« Ugarske, austrijskih zemalja i Moravske, od mira
1699. živjeli su Hrvati u dubokoj pozadini i mogli su se slobodnije gospodarski
razvijati i komunicirati s okolinom iako je to ujedno i značilo veću mogućnost za
odnarođivanje ili pak zatvaranje u vlastite okvire što bi vodilo izvjesnoj getoizaciji.
77
i
Zbog takvog položaja u unutrašnjosti zemlje nisu više ratovi protiv Turaka
1716-1717., te 1736-1739. i 1787-1791. imali posebnog odraza na hrvatsko iseljeništvo
u srednjem Podunavlju. Dapače, opskrba vojske na Dunavu, Savi i Tisi,
na granici današnje Srbije i Bosne pripomogla je gospodarskom oporavku tih
krajeva, a otvaranje plovnog puta uzduž Dunava i njegovih pritoka povoljno je
djelovalo na razvoj prometa i trgovine prema istoku, poglavito trgovine žitom i
drvom.
Međutim, ratovi koji su se vodili oko pitanja nasljeđa krune po ženskoj liniji
u doba Marije Terezije (1740-1780) rubno su zahvatili područje u kome su živjeli
moravski Hrvati. Prvi, tzv. nasljedni rat 1741-1748. i drugi sedmogodišnji rat
1756-1763. nisu doista izravno zahvatili južnu Moravsku i istočne dijelove Moravskog
polja, ali su u njima Hrvati iz Hrvatske, Slavonije i Vojne krajine imali
odlučujuću ulogu. U prvom se ratu istaknuo Franjo Trenk sa svojim pandurima
koje je unovačio od hajduka i drugih dragovoljaca, pa ih preko Beča i Moravske
odveo u Češku i Šlesku. Nakon izuzetnih vojničkih pothvata u Bavarskoj i Češkoj
Trenk i njegovi panduri su proslavili Hrvate kao izuzetne borce, ali je on bio
optužen i završio život u Brnu, središtu Moravske 1749. godine. ''
I u drugom, sedmogodišnjem ratu koji se vodio protiv Prusa u Češkoj, i
njemačkim zemljama (1756-1763) odigrali su Hrvati značajnu ulogu. U njemu
nisu više sudjelovali panduri pod Trenkom nego hrvatska banska vojska i krajišnici,
a borbe su se vodile oko Praga, sve do Berlina i Wroclava. U doba rata
kao i u onima protiv Francuza1
1792-1815. sudjelovali su i vojnici iz Hrvatske
koji su mnogo puta prelazili područjima naseljenim našim življem iseljenim u 16.
stoljeću i na taj način podržavali spoznaju da je njihov jezik dio zajedničkog
hrvatskog jezika i kulture.
Nažalost, iz 17., 18. i 19. stoljeća nemamo o iseljenim Hrvatima toliko zapisa
kao iz doba seoba u 16. st. Zbog toga ćemo se služiti neizravnim podacima
da bismo nešto više doznali o životu moravskih i drugih Hrvata u Moravskoj i
oko nje. Znamo da je većina Hrvata radila na imanjima koja su pripadala mahom
njemačkom plemstvu, da je bilo nešto želira, zakupnika, slobodnih seljaka,
sitnih i srednjih plemića, pa trgovaca, prijevoznika i vrlo malo obrtnika.
J. Ilallawic, Fröllesdorfcr Ortgeschichtc, n. dj., 12 piše: »U doba napoleonskih ratova od 1805. do
1809. morali su žitelji južnomoravskih sela ukonačavati vojsku. Kraljevska vojska se morala dobro hraniti,
pa su je zato raspoređivali po pojedinim domaćinstvima. Za domaćine bilo je teško gospodarsko
opterećenje jer su osim vojnika morali brinuli i o njihovim konjima i ostalim vojnićkim potrebama.«
b) Život na drinovačkom gospodarstvu
Nas će najviše zanimati život na vlastelinstvu Drnholec, hrvatski Drinovac,
njemački Diirnholz čiji su gospodari bili najprije Liechtenstein;, od 1584. Teufenbachi
i nakon njihova izumrća prešlo je 1782. u posjed Theresianuma2
kao
zakladno dobro i tako ostalo do godine 1848. kad su ukinuti feudalni odnosi3
.
Pod imanje Drnholec-Drinovac spadala su tada sela i trgovište (općine): dvorac
Drinovac (Dürnholz-Drnholec) - središte drinovačkog imanja
Izvor: Vienac, 13, Zagreb 1887, 205.
gos poslije.
2 Theresianum u Beču bila je časnička škola, na/vana po utemeljiteljici carici Mafiji Tcrc/iji, a pohađali
su je ponajbolji plemićki sinovi, medu njima i brojni Hrvati, npr. kasniji ban Josip Jclačić i drugi.
J. Ilallawic, n. dj. , 13. \t Beča je odlukom vlade poslan poseban administrator koji je obavljao poslove
upravitelja imanja i nastojao od seljaka što vise izvući sredstava u obliku ra/nih vrsta dara.
78 79
l
Drinovac, trgovište Drinovac sa crkvom, mjesto Novo Sedlo sa crkvom, mjesto
Prerava, selo Frielištof sa crkvom, selo Dobro Polje, selo Bratelsbrunn, selo
Guldenfurt (hrv. Brot! na Dinji - Taji) sa crkvom, selo Unter-Tannowitz, sa crkvom,
pusto selo Rossenitz, pusto mjesto Neudorf (hrv. Novo Selo), pusto mjesto
Hollenitz, pusto mjesto Urbau i pusto mjesto Stari Frielištof (njem. Alt Fröllesdorf)
koje se nalazilo sjeverno od današnjeg sela na mjestu gdje su danas vinogradi,
a narod ili naziva Stara gora4
.
Područje na kome se nalaze ta tri sela gdje se sastaju Dinja i Jevišovka bilo
je oduvijek nizinsko i poplavno. Tu su nekoć bile velike bare i ribnjaci koji su
davali vlastelinstvu kvalitetnu ribu. Kmetovi su kao obvezu morali loviti ribu za
svoga gospodara iz obitelji Teufenbach o kome su se u narodu ispredale priče
strave kojima se plašilo pučanstvo. Grof je, navodno, zapisao svoju dušu vragu^
pa se pojavljivao noću u svom misterioznom šesteropregu i plašio ljude oko ribnjaka,
poglavito ribokradice. I danas na sjećanje toga ribnjaka postoji predio koga
Hrvati iz Frielištofa nazivaju Ribnjaki6
.
Nakon razaranja i osiromašenja puka u tridesetogodišnjem ratu zemaljski je
sabor Moravske zaključio da se povećaju obveze seljaka što je još pogoršalo
prilike i nezadovoljstvo kmetova. Iznosi daća bili su neuobičajeno visoki i pri
onom stupnju gospodarenja nisu se mogli prikupiti. Plaćali su se u novcu, ali je
kasnije postojala mogućnost davanja u prirodu i radu. Razrez poreza se obavljao
prema selištima (sesijama) i dimovima, odnosno ognjištima. U tri spomenuta hrvatska
sela porez je iznosio7
:
Frielištof sa
Dobro Polje sa
Nova Prerava sa
10 selišta i
8 selišta i
6 selišta i
48 dimova
33 dima
28 dima
1.054 guldena
735 guldena
582 guldena
Godine 1750. je uprava vlastelinstva Drinovac od svojih podložnika u tri hrvatska
sela ubirala stalnih daća i vinske desetine: Frielištof 170 guldena i 11
krajcara, Dobro Polje 85 guldena i 2 krajcara i Nova Prerava 49 guldena i 27
krajcara. Osim toga morali su davati i u prirodu od žitarica u vaganima (Zentner
= oko 50 kg) po selima:
Isto, 2. To mjesto je na sjevernoj strani ceste koja iz Drinovca vodi u Rušpuh (Hrušovany —. Gruss-
bach).
Vjerojatno su kmetovi-ribar; povezali grófovo prezime s vragom /der Teufel/ i s teškim obvezama,
strahom i mržnjom prema njemu, pa su tako nastale priče o njemu kao vragu-vukodlaku.
6
.1. l lallawic, n. dj., 5.
7
Isto, 12.
pšenica
186
85
81
ječam
66
27
18
raž
296
161
196
zob
222
128
87
grašak
3
0
0
proso
25
12
12
Frielištof
Dobro Polje
Nova Prerava
Iz tih iznosa možemo zaključiti da se najviše proizvodilo raži, pa zatim zobi,
pšenice, ječma i prosa. To pokazuje da se jeo uglavnom slabiji, crni raženi krh, a
mnogo manje pšenični, da je prema proizvodnji zobi bio još velik broj konja koji
su bili najvažnije prometno i podvozno sredstvo. Znatna proizvodnja ječma upućuje
na razvijenije pivarstvo.8
Brojne su i raznolike bile daće kmetova, pa osim onih u hrani, vinu, raboti,
podvozu, plaćali su se i brojni sitni nameti, npr. na vinograde, livade, vrtove, trsku,
kokoši, jaja, točenje vina, sječenje mesa i još koješta. Smanjenje tih obveza,
njihovo ukidanje ili drukčiji način plaćanja, najavile su reforme Josipa II. I dok
su patenti o oslobađanju kmetova nailazili na oduševljenje kod seljaka, sve njegove
reforme u svezi sa crkvom i crkvenim redovima nailazile su na otpor u narodu,
pogotovo kod moravskih Hrvata koji su bili izrazito katolički orijentirani i
pod velikim utjecajem svoga svećenstva.
Godine 1773. je dvorskom odredbom naloženo da se na svim komorskim,
crkvenim i samostanskim imanjima, kao i svim drugim koja su potpadala pod
državnu nadležnost ukinu tlaka i rabota i da se druga podavanja posebno ure-
de.
9
Budući da je Drinovac potpadao pod terezijansku zakladu, godine 1794.
sklopljen je između vlasteoske uprave i i podložnika poseban ugovor prema kojem
se može izvršiti otkup tlake i zemljišno rasterećenje kako na selišnoj tako i
na dominikalnoj zemlji10
. Kmetovi su mogli svoje obveze otplatiti ili odraditi, ali
dotada morali su ih obavljati kao i prije.11
Za rasterećenje od tlake morao je
Frielištof zajednički plaćati 648 guldena godišnje, a taj je iznos podijeljen na
pojedine podanike prema veličini zemlje koju su uživali. Čitavo selište imalo je
75 jutara, a dijelilo se na polovicu, četvrtinu ili osminu. Uživatelj čitavog selišta
morao je davati 156 zaprežnih i 26 ručnih dana tlake godišnje.
Uobičajeno je bilo da seljak-kmet mora najprije obaviti oranje i sjetvu kod
feudalca, zatim na svojoj zemlji, a isto tako i žetvu, berbu i slično. Isto se doga-
1
Isto.
9
Isto, 14.
10
Sclišnu (scsijsku) su zemlju dobivali na vlastitu obradu kmetovi i za nju davali razne daće, a dominikalnu
je obrađivao feudalac u vlastitoj režiji.
11
Isto, 14.
80
dalo s vršenjem pšenice i drugih žitarica, raznim podvozima i drugim radovima
na gospodarstvu. Često se događalo da zbog takvih obaveza seljak bere svoje
plodine u nevrijeme, obavlja sjetvu izvan rokova ili mu u jesen propadne dio
uroda zbog nevremena. U slučaju neizvršavanja novčanih i radnih obveza, kazne
su bile brze, teške i efikasne. Jedna od težih kazni bilo je razmještanje vojnika
na stan i hranu seljaku-kmetu koji nije platio svoje obveze. Oni bi ostajali u njegovu
domu sve dok ne bi podmirio traženo.12
Zbog takvog položaja često su se podložnici s imanja Drinovac žalili okružnom
uredu u Brnu navodeći svoje teškoće i pritisak uprave imanja13
, ponekad
su prosvjedovali, izazivali ekscese i manje sukobe, ali od svega nije bilo neke
veće koristi. Tako je ostalo sve do 1848. kad su feudalne daće uglavnom ukinute
i počeo dugogodišnji otkup zemlje i obveza koje su iz njenog uživanja proizlazile.
Bilo je to zemljišno rasterećenje koje je kao i u Hrvatskoj trajalo desetljećima,
sve do kraja 19. stoljeća. Tek tada su seljaci - bivši kmetovi - postali pravim
vlasnicima zemlje koju su stoljećima obrađivali.
Godine 1831. izbila je u Frielištofu i okolici kolera za koju kažu da je bila
prenesena iz Mađarske. Godine 1836. zavladala je velika studen od koje su promrzli
vinogradi, voćnjaci i drugo raslinstvo.14
Budući da nije bilo dovoljno žitarica,
morao je narod da se zaštiti od gladi jesti repu, krumpir i slične proizvode
koji rastu dublje u zemlji (gomoljike). Krumpir su u Moravsku prenijeli u početku
18. stoljeća iz Pruske, iz područja Brandenburga, pa ga zato i danas po tome
zovu bramburi. Otud se krumpir kao najizdašnija kultura proširio po svim zemljama
ondašnjeg austrijskog carstva, pa i u Hrvatsku. Otkad se kmmpir počeo u
velikim količinama saditi, nestalo je gladi, odnosno nestalo je masovne gladi
koja je često pogađala u nerodnim godinama čitave oblasti i državu.
15
Usprkos svih poteškoćama koje je donosio kmetski život, broj Hrvata u naša
tri sela bio je u stalnom porastu. Uz plodnost toga puka tome je pridonijela i
12
Isto, 12. To je bilo moguće zbog toga sto je Drinovac kao imanje pripadao kao vojnička zaklada
Thcrcsianumu, dakle ustanovi za obučavanje kadeta - budućih časnika.
13
Isto, 15. Godine 1784. imao je Frielišlof 300 do 320 žitelja, a starješine obitelji bili su podijeljeni
na Ganzlähnere kojih je bilo 18, na Häuslere kojih je bilo 30 i I lauere 8. Prvi su bili pravi kmetovi na
selištu i uz ostale obveze morali su sjeći i dovoziti trsku za vlastelinsku pivovaru i ciglanu. Hausleri su
bili želiri, ili kmetići pod ugovorom (njem. Söller, Söllner) koji su morali dva dana u godini raditi na
ciglani ili drugim poslovima, a hauscri - kopači, možda i vinogradari, morali su raditi pet dana ili noći
na pečenju cigle. Ako ne bi bilo dovoljno posla na spomenutim obvezama, morali su to odraditi kao
drvosječe, pogoniči u lovu, podvozima drva, ribe, u spremanju lana i slično.
14 Isto.
izdržljivost, vitalnost ali i pojedinačna doseljavanja iz susjednih krajeva naseljenih
Hrvatima. Od godine 1749. do 1754. broj obitelji prema nacionalnoj strukturi,
zapravo prema prezimenu bio je:16
Hrvata Nijemaca Čeha
Frielištof
Dobro Polje
Nova Prerava
U k u p n o
58
30
18
106
13
11
10
34
12
5
14
31
15
Krumpir je u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj postao najčešća hrana uz tjestenine. U širenju raznih
vrsta krumpira u Hrvatskoj i Slavoniji prednjačili su doseljeni Česi (Moravci) i Nijemci. A kako su
znali dobro obrađivati i gnojiti zemlju, bili su njihovUcrumpiri najkrupniji.
Ako usporedimo te podatke s onima iz 1691/92. onda možemo zaključiti da
je broj obitelji bio u Frielištofu veći za 38, u Dobrom Polju za 16 i u Novoj
Preravi za samo jednu obitelj. U ukupnom iznosu za samo šezdesetak godina
bio je porast hrvatskih obitelji veći za više od 100%, tj. umjesto 51 bilo je čak
106 obitelji. Za pretpostaviti je da osim izuzetnog nataliteta moramo pomisliti i
na moguće raspadanje hrvatskih kućnih zadruga s kojima su Hrvati doselili, ;i
kasnije su pomalo nestajale, podijelile se na manje cjeline - obitelji.17
c) Prve vijesti o moravskim Hrvatima
Potkraj 18. stoljeća prvi put su moravski Hrvati zabilježeni u znanstvenoj
literaturi. Uradio je to F. J. Schwoy u Topografskom opisu markgrofovije Moravske.^
Otada do danas u više od dva stoljeća obavljeno je na stotine manjih
radova i članaka o problemu moravskih Hrvata kojim su se bavili etnolozi, povjesničari,
jezikoslovci, a ponajviše publicisti i novinari. U početku je bilo i onih
koji su u njemačkom okruženju zapisali Hrvate kao Nijemce,
19
ali i drugih koji
su ih, opisujući slavensko stanovništvo oko Břeclavě, tzv. Podlužake, ispravno
označili kao Hrvate - Kroaten.
20
Uskoro su i drugi etnografi podrobnije obradili
*" A. Turek, Kroatische Kolonisation in Mähren, n. dj., u knjix.i Moravští Charváti, 242.
17
O zadrugama u Hrvatskoj usp. D. Pavličević. Hrvatske kućne zadruge I., Zagreb 1989, 367.
Topographische Schilderung des Margraftum Mährens, Prag und Leipzig 1786, u sv. II., str. 57 i
68. Drugo izdanje I.-HL, Wien 1793-1794,1., 26, 28-29, H., 105 i 119, III., 215
19
(A. 3. Hanke), Bibliothek der Maerschcn Staatskunde I., Wien 1786, 140-141.
20
I. A. Zeman, Die Hochzeitsfeyerlichkeiten der Podluzakcn, Taschenbuch für Mähren und Schlesien,
Brunn 1808, 145-146.
82 83
čitavu Moravsku kao i dio Valtica koji je do tada pripadao Donjoj Austriji, pa
se više doznalo i o Hrvatima koji su tamo živjeli od prve polovice 16. stoljeća.21
Sredinom 18. stoljeća, ili točnije
1754. /bio se jedan izuzetno važan
događaj za sve Hrvate u podunavskoj
dijaspori, a to je objavljivanje knjige
Lovre Bogovića (Laurenczius Bogovics),
franjevca rodom iz Velikog Borištofa
(Grosswarasdorf) pod naslovom
Hixíi zlatu (Hiža = kuća zlata). To je
zbirka lijepih starih duhovnih pjesama
i molitava na čakavskom narječju ili
jački koje su Hrvati djelimice donijeli
sa sobom tijekom seoba. Bila je to
najizclavanija knjiga u hrvatskoj dija-
spori22
i imala je veliku ulogu u očuvanju
hrvatskog jezika, bila brana protiv
ubrzane asimilacije i pravi obiteljski
brevijar koji je predstavljao za Hrvate
u Gradišću i okolnim područjima ono
što je u matičnoj domovini bio Jiazgovor
ugM/ni nanulu alovinskoga Andrije
Kačica Miošića.
2
-^
Svi navedeni podaci o Hrvatima
u Moravskoj potkraj 18. i u prvim
desetljećima 19. stoljeća potekli su
od etnografa i prigodne su prirode,
zapisani su gotovo usput, pa su, kako
rekosmo, nazivani i Nijemcima,
Podlučacima, Slavenima i nisu izazvali
posebno zanimanje i dodatna proučavanja.
Tako je bilo sve do sreJJisa
zlata Lovre Bogovića, najčitanija knjiga
medu gradišćanskim (i moravskim) Hrvatima
21 G. Wolny, Die Markgrafschafl Mähren II/l (Brünner Kreis), Brunn 1846, XUV-XLV, 275-276,286.
*• Dosaila je objavljeno najmanje tridesetak izdanja te knjige. Samo od 1829. publicirana je u 28 izdanja
u preradi J. l-'icka.
- Do 1983. izašlo je 64 i/danja te knjige. Čuvala se u kućama desetljećima i prenosila s oca na sina
popni obiteljske relikvije kao i spomenula llisa zlata.
dine četrdesetih godina 19. stoljeća kad se sa svojim radovima pojavio Čeh A.
V. Šembera i uspostavio prve dodire^ s hrvatskim ilircima. Od tada je počela
obostrana suradnja oko proučavanja fenomena moravskih Hrvata koja traje sve
do naših dana. O tome ćemo nešto više reći u slijedećem poglavlju.
85
4. Između ponjemčivanja i čehizacije - pojava
hrvatske narodne svijesti (1848-1918.)
»Meni ne bijaše na ime pravo, kad on tvrdjaše (jedan bečki učitelj,
D. P.) da moravski Hrvati moraju postati Nijemci te mu odvratili: »ako
već Hrvati ne mogu spasiti svoje narodnosti, bit će bolje da postanu Česi.
Ta dosta se već Slovjena iznijemčilo!« (Ivan M i Ič et i ć u spisu o moravskim
Hrvatima, 1895.
a) Između njemštine ili češtine?
Tijekom druge polovice 19. stoljeća u gotovo svakom spisu ili članku o sudbini
moravskih Hrvata postavljalo se pitanje kako su se uopće održali u njemačkom
okruženju, češkom i slovačkom susjedstvu, medu narodima koji su od njih
bili često bogatiji, gospodarski i kulturno razvijeniji, a nakon toga se pitalo koliko
će još godina ili desetljeća ostati Hrvati, a ako ipak budu asimilirani, tko će
to uraditi? Da li Nijemci svojom kulturom, školom, jezikom, gospodarskim napretkom
ili Hrvatima srodni Česi i Slovaci baš tom svojom etničkom i jezičnom
blizinom? Budući da su tijekom 19. stoljeća, a poglavito u drugoj polovici, provedeni
narodni preporodi svih grana hrvatskog naroda u domovini, tj. u Hrvatskoj,
Slavoniji, Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovini, a započeli i kod Hrvata u
zapadnoj Ugarskoj, u Bačkoj, Baranji, Međimurju, pa djelimice i u drugim otočićima
hrvatske dijaspore, npr. u Donjoj Austriji ili Rumunjskoj, nije taj proces
nacionalnog osvješćivanja i vraćanja izvorima i korijenima zaobišao ni moravske
Hrvate kao ni njima susjedne Hrvate iz današnje Slovačke.
Izgradnjom željeznice u drugoj polovici 19. st. poboljšane su prometne veze
koje su omogućile da se razdaljina za koju je u 16. st. bilo potrebno mjesec i
više dana svlada za samo jedan dan. Uvođenje telegrafa pa zatim telefona, boljih
poštanskih veza uopće, omogućeno je slanje svih vrsta pošiljaka u kratkom
roku. To je posebice iskoristilo novinstvo i izdavaštvo i zasulo tržište raznim izdanjima
na dotad gotovo nepoznatim i neafirmiranim jezicima. Putem pretplate
mogle su se nabaviti u kratkom roku sve novine, časopisi i knjige u svim dijelo-
86
vima ondašnje Habsburške Monarhije, a poštom i željeznicom mogle su stići
razne pošiljke, pisma i ljudi za kratko vrijeme u sve krajeve zemlje.
Sve što smo naveli omogućilo je bliže i češće povezivanje Hrvata u staroj
domovini sa onim u trostoljetnom iseljeništvu, a probuđena nacionalna svijest
sve ih je više obuhvaćala duhovno. U 19. stoljeću koga nazivaju i stoljećem naroda
sazrela je i spoznaja da su svi Hrvati samo grane i ogranci jednog te istog
stabla, da svi potječu iz iste zemlje, govore gotovo istovjetan ili vrlo sličan jezik,
da imaju zajedničku povijest do seoba u 16. stoljeću, da su im slični običaji, pjesme,
predaja, vjerovanja, usmena književnost i još mnogo toga. Od tada su sve
češći pismeni i usmeni dodiri, posjeti, suradnja. Svoj put u Beč, Prag, Bratislavu,
Brno ili Budimpeštu mnogi su iskoristili da obiđu i hrvatska sela uzduž spomenute
»hrvatske ceste« od dravé i Mure do Morave. Većina je to uradila za vlastito
zadovoljstvo, ali je bilo i onih koji su svoje uspomene i zapažanja zabilježili
ili objavili. Neke su vukli i znanstveni interesi pa su sa svojih putovanja donijeli
podatke za prave studije o jeziku i kulturi tih često okamenjenih ostataka hrvatskog
naroda.
Na prvi pogled može se zaključiti kako je sve to omogućavalo što dalje održavanje
Hrvata kao nacionalno svjesnog činitelja, da je otežavalo ubrzaniji hod
asimilacije, da je olakšavalo pomoć iz stare domovine u toj borbi, ali tomu je tako
bilo samo prividno. Presudnu ulogu imalo je školstvo koje je kod moravskih
Hrvata bilo na njemačkom jeziku, zatim je dolazila crkva koja je sve više uvodila
propovijedi na njemačkom i češkom, pa općinska uprava koja se vodila na njemačkom
jer Hrvati se nisu imali kada i gdje opismeniti na materinjem jeziku.
Sve ostalo je uradila često agresivna sredina, njene knjige, novine, časopisi koji
su sve više i uspješnije razbijali dotad zatvorene domaće sredine. Svatko tko je
htio uspjeti morao je dobro govoriti službeni jezik sredine i znati se pismeno izražavati.
Obično je promijenio i nošnju, mjesto, način života, pa i društvo, sredinu
u kojoj se kretao u slobodno vrijeme. I svaki pojedinac koji se »pogospodio«
postao je Nijemac a kasnije i Čeh. Već u drugom naraštaju, ili najkasnije
trećem, zaboravio je hrvatski jezik, a to je ujedno značilo i gubitak nacionalne
svijesti. Dakle, nova sredstva priopćavanja, nove sveze, drugačiji, slobodniji način
života u građanskom društvu bili su slobodniji, pokretniji, pa su sve brže razarali
stare patrijarhalne odnose feudalnog društva i ubrzavali asimilaciju.
Zbog toga se sav život moravskih i slovačkih Hrvata odvija od 1848. do
1918. u stalnom trojstvu između hrvatskog, njemačkog i češkog odnosno slovačkog
jezika, njihovih kultura, načina života i nacionalnih pripadnosti. To je značilo
da se za njihovu naklonost i pripadnost stalno bore Zagreb, Beč i Prag,
odnosno Brno i Bratislava. U toj stalnoj utakmici postojala su i savezništva, npr.
87
sveslavenska ideja je dobrim dijelom zahvatila i Hrvate, Čehe i Slovake i oni se
na zajedničkoj, slavenskoj temeljnici žele oduprijeti jačim, brojnijim, bogatijim i
bolje organiziranim Austrijancima i Nijemcima, dakle Germanima. Ta borba za
prestiž između germanskog svijeta s Njemačkom na čelu i slavenskog s Rusijom
bila je temeljna značajka cijelog 19. i prve polovice 20. st. Nakon ujedinjenja
Njemačke 1871. prednost je bila na njenoj strani, pa su oni i Englezi mogli odrediti
buduće odnose u srednjoj i istočnoj Europi na Berlinskom kongresu 1878.
Međutim, u prvom i drugom svjetskom ratu njemački svijet gubi i utjecaje i prostor,
pa 1918. i Austro-Ugarsku kao drugu državu u kojoj je prevladavao njemački
jezik i kultura.
U svim tim povijesnim sukobima i vrtlozima našli su se i slavenski narodi,
poglavito Zapadni i Južni Slaveni, zatim moravski i slovački Hrvati koji su podrijetlom
s južnoslavenskih prostora, a živjeli su više stoljeća na području koje
pripada Zapadnim Slavenima. Budući da pokušaj spajanja Južnih i Zapadnih
Slavena nije 1918/19. uspio,1
našli su se Hrvati u Češkoj i Slovačkoj u potpunom
geopolitičkom raskoraku koji je rezultirao ne samo njihovom gotovo potpunom
asimilacijom nego i rastjerivanjem koga su izveli Česi u 20. stoljeću. Dakle, i
Nijemci i Česi imali su isti cilj, samo su se u različitim vremenima služili i
različitim metodama. Hrvate je trebalo mirnim putem odnaroditi, ponijemčiti,
počesiti ili poslovačiti, a ako to ne bi uspjelo kao što je to bilo djelimice u
Slovačkoj, onda u interesu tzv. nacionalne sigurnosti preseliti silom, što je zapravo
bio oblik etničkog čišćenja prostora, a to je urađeno nakon U. svjetskog
rata moravskim Hrvatima.
Izjava Ivana Milčetića koju smo naveli u početku ovog teksta pokazuje da
se već potkraj 19. st. smatralo da će moravski Hrvati biti odnarođeni, ali su tada,
zadojeni jugoslavenskom ili sveslavenskom idejom, smatrali da je bolje da to
učine Česi kao Slaveni nego Nijemci kao da to, tobože, nije Hrvatima bilo isto?
b) »Slaveni« u Donjoj Austriji
Nakon uspješno provedenog hrvatskog narodnog preporoda koji se obično
naziva i ilirskim pokretom raste zanimanje za slavenski svijet uopće, ali istodobno
i za sve hrvatske pokrajine, pa i za Hrvate izvan povijesnih hrvatskih poMisli
se na pokušaj sivaranja lxv. koridora između Zapadnih i Južnih Slavena, tj. od Mure do Moravc
preko današnjeg Gradišća, uzduž spominjane »hrvatske ceste«. O tome će biti riječi u daljnjem tekstu.
Izvor: Gradišćanski Hrvati, Zagreb 1973., 63
88
driičja, npr. za one u Ugarskoj, Austriji, Moravskoj i drugdje. U tim nastojanjima
nezaobilazna je uloga već spomenutog češkog znanstvenika A. V. Šemb
e r e koji je 1844. objavio članak O Slowaneclt w Dolních Rukaiisich2
, zatim
iduće godine piše o tome posebno pismo ilircu Stanku V r a z u 3
i uskoro (1848)
još jedan članak, ali sada već pod hrvatskim imenom: Osady chorvátské w Moravě*,
lako je 1844. pisao o »Slavenima« u Austriji, već iduće godine Šembera
govori o Hrvatima na Moravi i Hrvatima u Austriji.5
U pismu Vrazu Šembera rješava i pitanje tzv. Podlužaka koji žive oko Břeclavě
i tvrdi da su oni čisti Slovaci i svojim jezikom i imenima i da nisu nikada
bili Hrvati. Ipak, ta se zabuna zadržala još dugo u literaturi, npr. kod našega Vj.
Klaića.6
Istodobno Šembera govori o tome kako će se Hrvati u Donjoj Austriji
ftj. Valticama) i oni na Moravi »poslovenčiti ili pomoravčiti«.7
U pismu šalje
sliku moravskog Hrvata i kaže da govore hrvatski.8
To je bila slika para Hrvata u narodnim nošnjama koji su sudjelovali u svečanom
dočeku cara Ferdinanda u Brnu 1836. godine.9
To su bila, kako Šembera piše Vrazu, »vaša braća živuća u Moravi, pa spominje
i imena trojice Prerovčana: Skokanića, Orbesa i Stejskala.10
Usput prilaže
i neke njihove narodne pjesme i moli S. Vraza da tiska članak o njima u Danici
1 da mu pošalje nekoliko primjeraka za spomenute Prerovčane. Ne znamo da li
je to Vraz uradio, ali je prema spomenutom Šemberinu radu priredio i objavio
članak u Danici 1845. godine.11
Upozorio je i na »preklanjsku Danicu«, u kojoj
je također donio članak o Hrvatima u srednjem Podunavlju.12
2
U: Časopis Českého museum XVIII, 1884. i XIX. 1845. (Slaveni u Donjoj Austriji, a radi se zapravo
samo o Hrvatima.)
3
l'ismo je objavljeno u Moravští Charváti, n. dj., 25-28. O tome je pisao J. K a r á s e k , Šembcrův
dopis St. Vrazovi o Charvátech na Moravě a Slovanech dolnorakouskich z. r. 1845. Časopis Matice
moravske XXVI, 1912.
4
Osady chorwatskć na Morawé, Týdenník, Brno 1848, 2-3, 10-12.
• U pismo S. Vrazu on piše o »Chorváti v Rakousich nebo v Morave« (u Austriji i na Moravi). Karasck
govori o »Hrvatima na Moravi i Slavenima donjoaustrijskim« još 1912. iako je i njemu bilo
poznato da su asimilirani donjoaustrijski Slaveni bili Hrvati kao i oni u Valticama (Feldsberg) koji su
nekoć pripadali Austriji.
6
Vidi u Prilozima na kraju knjige članak Vj. Klaića.
7
I/. Šcmbcrina pisma Vrazu, Moravští Charváti, n. dj., 26. i
8
To je današnja Nova Prcrava.
Slika je izašla u moravskom tisku. Kopija je bila u Beču u posjedu nekog Ryčela.
'" Moravští Charváti, n. dj., 26. Šembera je zapisao kako su Moravski Hrvati često pisali »ć« kao »t« i
otud prezime Skokanit.
1
' Danica ilirska X, XI. i XH, pretisak, 128-134. Ili: br. 3^-34, Zagreb 1845.
12
Članak nije objavljen u »preklanjskom« godištu, tj. 1843, nego u br. 15/1842, 58-59.
90
Šembera je preporučio Vrazu ono što i danas najčešće radimo u želji da se
naša hrvatska dijaspore što duže uzdrži i sačuva svoj jezik, a to je posjedovanje
hrvatskih knjiga. On, dakle, prvi predlaže da se »moravski Hrvati koji žive na
imanju Drinovac opskrbe popularnim knjigama« iz Hrvatske. Oni su sa svili
strana Nijemcima okruženi i »ne čuju ni riječi u božjem hramu ni u školi na
jeziku njima prirođenom«, tj. na hrvatskom i poskočili bi od radosti ako ini se
takve knjige što prije dostave. To bi ponajprije uradili spomenuti Skokanić i
Orbes iz Nove Prerave.13
c) »Tri hrvatska naselja u Moravskoj«
Spomenuti češki etnolog Alois Vojtjech Šembera bio je začetnik i prvi promicatelj
literature o moravskim Hrvatima i uopće o Hrvatima u srednjem Podunavlju
na granici njemačkog, češkog i mađarskog svijeta. Većina kasnijih radova
o toj temi uglavnom polazi od njega, pa ga neki samo prepričavaju, drugi dopunjuju
a rijetki ispravljaju.14
Osim članka o Slavenima (Hrvatima) u Donjoj Austriji,
napisao je i Osady chorwátske w Morave15
koji je sve do potkraj 19. stoljeća
bio u znanosti neprevladan.
Pišući o Frielištofu, Novoj Preravi i Dobrom Polju, on prvi ističe kako su to
posljednja sela u »dugom redu hrvatskih naselja« koja se protežu od hrvatskog
kraljevstva po granicama štajerskim i austrijskim sve do Moravske, pa uz mali
prekid preko Valtice sve do rijeke Morave. Zatim piše da je tih naselja (kolonija)
hrvatskih bilo sredinom 19. st. ukupno 400, a najviše u Željeznoj Stolici (Željezno)
u zapadnoj Ugarskoj čak 64, u šopronjskoj županiji 30, rapskoj l, mošonjskoj
11, bratislavskoj 7, u Donjoj Austriji sve do pod Bečku šumu 8 i pod
Mangartskim vrhom 19.
16
U tri moravsko-hrvatska sela živjelo je tada prema Šemberinu zapisu ukupno
1200 duša od čega u Frielištofu ima oko 500 ili dvije trećine pučanstva, u
Iz pisma Semberina, a ni iz daljnjih izvora nismo mogli doznati da li je i koliko knjiga i/. Hrvatske
dostavljeno zemljacima u Moravsku.
Gotovo svi su ponavljali Šcmbcrinc podatke o seobi iz godine 1584. pod Tcufcnbachom koji su tek
istraživanjima A. Tureka opvrgnuti.
15
Hrvatska naselja (sela) u Moravskoj, Týdenník, Brno, 1848.
16
Isto. U knjizi: Moravští Charváti, n. dj., 29-33. Bratislava se tada njemački zvala Prcssburg, Šopron
- Odenburg, Moson - Wicselburg.
91
Dobrom Polju 300 i u Novoj
Preravi oko 400. Ostalo su bili
Nijemci i ponešto deseljenih Slovaka.
Istaknuo je poglavito činjenicu
da su ti Hrvati na imanju
Drinovec sačuvali svoj jezik,
običaje i nošnju iako već tri stoljeća
žive sa svih strana okruženi
Nijemcima i to zato što se
uglavnom medu sobom žene, što
isto tako u kućama i selu govore
samo hrvatski. Čitati i pisati
hrvatski znaju samo oni koji su
to sami naučili iz knjiga koje su
donijeli iz Željezna jer u školama
uče samo na njemačkom.
Osim materinskog jezika znaju i
slovački na kome im se obavlja
služba božja.17
Ipak im je jezik
čišci nego u Hrvata u Glogovcu
ili Valticama koji su od susjednih
Slovaka primili mnogo riječi.
Zapisao je Sembera i tadašnja
hrvatska imena i prezimena
u Moravskoj, a to su bila: Kulašić,
Godenić, Jurtić i Sičan (u
Frielištofu); Drobilić, Suparić,
Malinar i Cehovski (u Dobrom
Polju) i: Skokanić, Orbes, Stavarić,
Vuk, Sičan, Mokruš, Jurtić, Mikulić, Gregor, Vranišić, Slunjski, Koch, Kuzmić,
Stefanie i Križanić (u Novoj Preravi). Medu osobnim, krsnim imenima najčešća
su bila: Šime, Fabe, Mate, Jure, Miho, Ive, File, Jandre, Lovre, Bartol, Minka
(od Marija), Magda, Jele, Šola (od Ursula).18
Tu su i podaci o stanju hrvatskih
sela u Moravskoj. Godine 1843. imali su Frielištofci 146, Dobropoljci 63 i
'•' Mise i propovijedi su bile i na češkom i njemačkom jeziku. To je ovisilo o mjesnom svećeniku i njegovu
obrazovanju i političkom, odnosno nacionalnom usmjerenju.
"* I osobna imena, odnosno njihov oblik na -e, npr. Mate, a ne Mati ili Mato, pokazuju da su moravski
Hrvati doseljeni iz krajeva južno od Kupe gdje se i danas takvi oblici rabe.
Mladi Hrvali iz Nove Prerave.
Izvor: Vienac 31, Zagreb 1898., 473.
93
Preravci 59 konja. Istodobno su prvi posjedovali 50 volova, 227 krava i 509 ovaca;
drugi 21 vola, 132 krave i 273 ovaca; te, treći 48 volova, 135 krava i 176 ovaca.
Ukupno su imali 268 konja, 119 volova, 494 krave i 958 ovaca na blizu 2 tisuće
žitelja.19
Ako uzmemo da je prosječna obitelj tada imala pet članova, onda
možemo zaključiti da je bilo oko 400 zadružnih ili pojedinačnih obitelji. Na
svaku obitelj otpadalo je 1,2 krave, 2,4 ovce, blizu l vol ili konj, te brojne guske,
patke i kokoši. Iz navedenih podataka se vidi da je životna razina pučanstva bila
vrlo skromna i ograničena, da su prilikom prijevoza ili oranja morali sprezati konje
i volove, a da je po jedna krava jedva dostajala samo za mlijeko, bez mogućnosti
pravljenja sira i masla.
Budući da Šembera nije popisao svinje, možemo pretpostaviti da ih je bilo
vrlo malo. To se osjetilo i u prehrani za koju kaže da je uglavnom od raznih
vrsta brašna, a da se govedina i crno (sušeno) meso malo jelo, uglavnom s
krumpirom i kupusom. Na njivama oko rijeke Dinje rodilo je dobro žito, ječam,
proso i sve vrste zelenja. Važna djelatnost bilo je vinogradarstvo20
, a medu voćkama
najčešće su bile trešnje i orasi. Uzgoj konja također je bio poznat, pa su
jahaćim grlima opskrbljivali carsku vojsku.
Šembera ipak tvrdi da su Hrvati u selima drinovačkog vlastelinstva i kao
kmetovi spadali medu imućnije. Neki su imali za obradu cijelu sesiju zemlje ili
tri četvrtine, odnosno polovicu. Nakon ukidanja feudalnih odnosa 1848. godine
su bivši kmetovi postajali slobodni seljaci i na rate otkupljivali zemlju koju su do
tada stoljećima obrađivali njihovi preci. Jedna od teškoća bilo je pomanjkanje
drveta za gradnju i ogrjev kao i kamena za podizanje kuća. Zbog toga se za
ogrjev često upotrebljavala i trska, a za zidove su sami proizvodili opeku na
suncu i u pećima.
Isto tako su opisani narodni običaji Hrvata u moravskim selima21
, njihove
pjesme i igre, govor, nošnja, izgled i sve ono po čemu su se oni razlikovali od
okolnih Slovaka i Nijemaca. I Hrvati i njihove kuće, pa i nošnja su za Šemberu
lijepi, čisti, uredni i slikoviti, ali ćemo o tome nešto više reći u prilozima koji
govore više o njihovoj kulturi i životu.
d) Iz kronike sela Frielištofa
U crkvenim kronikama, školskim spomenicima i u sjećanju žiteljstva spominju
se česte elementarne nepogode, posebice pošasti teških bolesti, požari, poplave,
jake zime i druge nesreće koje su zahvatile seljački puk. Tako doznajemo
da je 1766. bila velika epidemija kolere od koje je umrlo samo u tom selu oko
40 ljudi. Svi su odrasli muškarci morali sudjelovati u pokopima za koje nije bilo
dovoljno lijesova, a jedino sredstvo za dezinfekciju bio je tada alkohol.22
Nova
pošast kolere u Frielištofu i čitavoj okolici zabilježena je 1831. godine, a prenesena
je iz susjedne Ugarske. Nije zabilježen podatak o broju mrtvih ili obo-
ljelih.23
Godine 1836. vladala je tako jaka zima da su sve voćke i vinogradi promrzli.
Jaki mraz je uništio i sve druge nadzemne kulture, pa se pučanstvo prehranilo
samo zahvaljujući krumpiru, repi i drugim nasadima koji su rasli u zemlji. Žitarica
je bilo vrlo malo pa je kruh bio vrlo rijedak.24
Kroničar navodi da od vremena
uvođenja krumpira u proizvodnju gotovo da i nije bilo više pojave gladi.
Uvezene su i uobičajene mnoge sorte, a njegova plodnost omogućila je ne samo
prehranu za ljude nego i za stoku, poglavito za uzgoj svinja koji je otada bio u
porastu.25
Način života se promijenio nakon ukidanja kmetstva 1848. kaci su dotadašnji
kmetovi postali slobodni seljaci. Mnogi od njih nisu imali dosta zemlje za
vlastito gospodarstvo, pa su morali raditi kao nadničari na veleposjedu Drinovac,
ali se pojavila i nezaposlenost. Zbog toga je višak ljudi odlazio u veće gradove ili
tražio zaposlenje u većim naseljima u okolici. Tomu je u mnogome pripomogla
izgradnja tvornica i željeznica koje nisu zaobišle ni ovaj kraj koji se nalazi na
pola puta između Beča i Brna.
Tijekom 19. st. proširila se poizvodnja šećerne repe (Zuckerrübe) koja je
donosila znatan prihod seljacima, a njena industrijska prerada omogućila je zapošljavanje
viška radnika. Tako je 1854. u susjednom Rušpuhu (Grussbach, HruJohann
Ilallavič, Fröllcrsdorfcr Ortsgcschichtc, n. clj., 35.
19
A. V. Šembera, n. dj., u knjizi Moravští Charváti, 31.
20
I Šembera navodi da su Hrvati tada najradije pili vino, a ne pivo (koje su pili Nijemci i Moravci).
21
Zanimljivi su opisi svadbi, pogreba i originalne narodfte pjesme. Sve to su kasnije preuzimali drugi
autori koji su pisali o moravskim Hrvatima.
22
23
Isto, 15.
24
Isto.
Isto. Proizvodnja krumpira bila je pravi specijalitet kod Čeha i Moravaca, pa su ga prenosili! u
svojim seobama u Hrvatsku i Slavoniju. Budući da su znali dobro prirediti i pognojiti zemlju, njihovi
krumpiri su bili uvijek najbolji, najkrupniji i najizdašniji po jedinici tla. Zbog toga se npr. u Slavoniji
govorilo s izvjesnom količinom zavisti: »Što ludi Pemac (Čeh, od Böhmen), veći krumpiri.« U Moniv
skoj su krumpire zvali i Erdäpfel (zemljane jabuke), češki zemjaki.
94
K- •
.
šovany) podignuta tvornica šećera od repe u kojoj su radili i Hrvati iz tri spomenuta
sela. Osim zarade na proizvodnji »repe i zapošljavanja tvornica je seljacima
isporučivala melasu i repine rezance za prehranu stoke.26
Budući da je šećerana
radila sezonski, ujesen, mnogi su seljaci tu našli dodatnu zaradu, a da nisu morali
napuštati svoja zemljoradnička gospodarstva. U toj tvornici se 1867. dogodila
i prva industrijska nesreća u tom kraju. Eksplodirao je parni kotao šećerane,
raznio zgradu kotlovnice i oštetio okolne objekte. Sreća u nesreći je bila u tome
da se to zbilo za vrijeme ručka kad su ostali radnici bili izvan zgrade. Poginuo je
samo čuvar kotla po imenu Starý, Čeh iz Frielištofa, i njegova supruga koja mu
je donijela ručak. Ta nesreća je dugo ostala u sjećanju okolnog puka.27
Prometne prilike u dolini Dinje su se znatno promijenile godine 1872. kad
su izgrađene dvije željezničke pruge. Prva je vodila u smjeru istok-zapad od Břeclavě
(Lundenburga) do Znojma (Znaim), a druga, važnija od juga prema sjeveru,
tj. od državnog središta u Beču do pokrajinskog moravskog sjedišta u Brnu.
Križale su se u susjednom Rušpubu samo nekoliko kilometara od Frielištofa. Na
izgradnji tih linija sudjelovali su i okolni Hrvati, a neki su se kasnije zaposlili i
kao željezničari.28
U početku su parne lokomotive izazivale strah kod ljudi i životinja,
ali se uskoro sve primirilo.
Osim navedenih događaja narod je zapamtio nekoliko velikih poplava, požara
koji su uništili dijelove sela i prodor pruske vojske u austrijsko-pruskom
ratu 1866. godine. Npr. godine 1882. bila je tako jaka poplava Dinje i Jevišovke
da je čitav kraj pretvoren u jedno veliko jezero iz kojeg su virile kuće i nešto
povišeni dijelovi tla. Zaprijetila je opasnost da voda odnese željeznički most na
Dinji i uništi pružne nasipe i još više poplavi sela, pa su morali zvati vojsku koja
je dinamitom digla most u zrak i tako omogućila otjecanje vode. U toj poplavi
teško je oštećena hrvatska obitelj Tomšića iz Frielištofa.29
Godine 1907. i 1911. izbila su dva jaka požara u Frielištofu i u njima su poput
baklje izgorjele seljačke kuće koje su bile pokrivene slamom. Izgorjele su i
staje pa i stoka u njima jer je požar naglo izbio i proširio se nošen vjetrom s kuće
na kuću, na staje i druge gospodarske objekte. U tim požarima važnu ulogu
je imalo Dobrovoljno vatrogasno društvo u Frielištofu koga je 1885. utemeljio
načelnik Ivan (Johann) Slunsky i bio za života njegov predsjednik.30
Nabavili su
26
Isto, 36. Seljaci su i sami kuhanjem repe proizvodili sredstvo za zasladivanje - slično medenoj melasi.
27
Isto.
28
Isto, 27. Pruge je gradila K. k. Priv. Kaiser Ferdinand - Nordbahnstrecke Lundenburg - Znaim und
Wien - Brunn (Brno).
2
^ Isto, 36. Seljaci su se spašavali u posljednji čas, najčešće čamcima.
30
Isto, 37. Medu vodećim ljudima vatrogasaca (ognjogasaca, njem. Feuerwehr) isticali su sa također
Hrvati, osobito iz obitelji Slunjski, Šalamon (Schallamon) i drugi.
97
iz Beča vatrogasnu štrcaljku,
okupili i uvježbali 25 ljudi za
vatrogasce, zabranili pokrivanje
krovova slamom i tako nastojali
smanjiti štete koje su često prouzrokovali
požari.
31
Sva hrvatska sela stradala su
u pruskoj provali 1866. Bilo je
pljačke i svih onih zala koje strana
vojska za sobom ostavlja,
ali ostao je u narodu i jedan do
tada nepoznati običaj, a to je
pijenje kave i to prave, a ne više
one od cikorije. Tada se udomaćila
i uporaba riže u prehrani
što do tada gotovo da i nije bilo
poznato.
32
Šećer, kava, riža, pa
sve češće industrijska odjeća i obuća,
razni poljoprivredni strojevi i
alati promijenili su ne samo način
života, nego i poljoprivrednu
proizvodnju, prehranu, odijevanje
i prisilili pučanstvo da što više
proizvodi i prodaje svoje proizvode
na sajmovima.
Nošnje moravskih Hrvata.
I/vor: Vienac 45, Zagreb 1882., 725.
c) Proslava 300. obljetnice doseljenja Hrvata
Budući da se potkraj 19. st. još smatralo da su Hrvati u Moravsku došli
1584. pod vodstvom krajiškog časnika Teufenbacha, organizirao je Hrvat iz
.... i
Isto. Dobrovoljno vatrogasno društvo Friclištof (Die freiwillige ÜrtsCcucrwchr Fröllcsdorf) je sa
svojom štrcaljkom na kotačima često pružalo pomoć i okolnim općinama, posebice hrvatskim kao što
su bili Dobro Polje i Nova I'rcrava. Njihova društvena lo/inka bila je u znaku četiri slova F: »Frisch,
fromm, fröhlich und frei!« (Svjež, pobožan, veseo i slobodan!). Društveni trubač morao je uvijek bili
pripravan, pa je čak i u krevet išao sa svojom trubom zaHizbunc.
32
Isto, 27.
98
Frielištofa Johann S l u n s k y proslavu
toga važnog trostoljetnog jubileja.
Na polju preko potoka Jevišovke,
nasuprot Frielištofu podignut
je poseban obelisk od mramora
s natpisom na njemačkom i
izdana posebna kolajna (Medaille)
izrađena u bronci s natpisom koji
je podsjećao na taj važan događaj.
Proslava se pretvorila u pravu pučku
svečanost Hrvata iz tri okolna
sela, a bili su nazočni i drugi Hrvati
pa i Nijemci i Česi, ukupno više
od tisuću ljudi.
33
Proslavi je također bio nazočan
i kotarski'predstojnik iz Nikolsburga
(Nikišporak, Mikulov), ali on
izgleda nije govorio nego Simon
Slunsky, brat Johannov, student prava
u Beču, koji je tom prilikom
skup pozdravio na njemačkom. Johann
je govorio hrvatski, a njegov
učeni brat samo njemački što je
Ivan Milčetić 1895. označio kao
»žalostan znak narodne nesvijesti
moravskih Hrvata«.34
Ipak, Simon
Slunsky je znao hrvatski i na kraju
rekao kako Hrvati moraju čuvati
svoj narodni jezik »najlipši meclju
slovjenskim jezicima« i uz jezik također zadržati »svoju krasnu nošnju.«
35
" Gradonačelnik Johann Slunsky kao i ostali Hrvati u Frielištofu, Dobrom
Polju i Novoj Preravi nisu bili nacionalno nesvjesni što potvrđuje i ta proslava, pa
^ Isto, 29. Pisac navodi da su otada Ilivati i/ lih triju sela i vlastima dali do manja da fclc sačuvati svoje posebnosti,
ali da su u južnoj Moravskoj također jedan od tri važna i ravnopravna naroda (u/ Nijemce i Čehe).
•" I. M i l č c t i 6, O moravskim l Irvatima, Vienac zabavi i /»mri, Zagreb 1898, 27. Isto i u knji/i: MoravStf
Charváti, 79.
Isto. Milčetić u svom spisu kriti/ira Simona Slunjskog, zapravo Simuna, koji je u svom govoru slavio
brnskog biskupa s početka 19. st. koji je predlagao da u Moravskoj i Hrvati i Moravci govore samo
njemački. To je gotovo bilo pravilo u svih školovanih moravskih Hrvala koji su se ponijcmčili.
Moravski Hrvati: Ivan Slunjski iz
Fröllersdorfa
Izvor: Vienac 11, Zagreb 1887., 169
99
i završetak njegova govora u kome želi da Hrvati požive još tri stoljeća u tom
kraju, ali ne samo oni nego i svi Hrvati u Zagrebu, Hrvatskoj, koji su braća moravskih
Hrvata.36
Međutim, natpis je bio ispisan samo na njemačkom i tu je ostao sve dok ga
nisu uništili Česi. Tu je pisalo: »...zum Andenken an das 300 Jährige Jubiläum
an diesem Orte - Seit der Ansiedlung Der 3 - Kroatischen Gemeinden - Mährens
- Am 21. September 1884 - Unter dem Bürgermeister - Johann Slunsky Gefeiert
wurde«. Ili: »Za uspomenu na tristogodišnji jubilej od doseljenja triju
hrvatskih općina Moravske koji se na ovom mjestu održao 21. rujna 1884. pod
ravnanjem načelnika Ivana Slunjskog«.
Spomenik je bio ograđen, okoliš uređen, pa je na istom mjestu 1934. održana
proslava 350. godišnjice doseljenja, a nakon progona Hrvata nakon drugoga svjetskog
rata stajao je zapušten sve do ljeta 1992. kad je ponovo uređen i na njemu
je osvanuo i natpis na hrvatskom, ali o tome više u daljnjem tekstu ove knjige.
f) Župnik Čeh - prijatelj Hrvata
Rekli smo već da je za održanje nacionalne svijesti Hrvata u staroj dijaspori
bila vrlo važna crkva i molitvenici, odnosno nábožne knjige i pjesmarice na hrvatskom
jeziku. To ponajbolje potvrđuje primjer češkog svećenika Aloisa Mal
e c a koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće službovao kao župnik (farník) u
Dobrom Polju. On je bio ne samo dobar svećenik nego i pisac, znanstvenik, koji
se zanimao za jezik, kulturu, poglavito etnološko vrednovanje života Hrvata u
Moravskoj, npr. za njihove nošnje, običaje i drugo.37
I dok je većina članaka o moravskim Hrvatima od Šembere do Maleca bila
kompilacija, on okreće novu stranicu i počinje vlastita istraživanja u narodu. Iz
36
Milčctić je dobio odgovor obojice braće, pa je onaj Ivanov u cijelosti prenio. Bio je to zapravo miješani
hrvalsko-čcški tcksi iz kojega vidimo da je on namjerno u/imao i neke češke riječi, ali je govorio
o »čistini Hrvatima« u Frielištofu koji slave »tristoletnu památku« od kada su »naši predkovi njihovu
zemlju Hrvatsku opustili a došli su semo vavu tudju zemlju Moravsku, medju same neznáme ludi! (ljude),
jer »saki narod slavi svoju památku a svuoju materskú reč...a mi ju za tristo let jednoć slavimo. A
danas jsme si čisto Hrvati...ali od danas za 100 let, až bude na ovom meste slavnost držana, z nas neće
bit ur nikdor, ani to najmladji diete«. I zaista, za sto godina nije bilo »slavnosti« jer nije na tom mjeslu
više bilo moravskih Hrvata. Ostao je samo spomenik kao dokaz da su tu negda živjeli.
O Malecu ili Malcu piše također I. Milčctić u Viencu 28/1898. i donosi njegovu sliku. Vidi: Moravští
Charváti, n. dj., 83. U novije vrijeme o njemu je pisao i Stjepan K r p a n , Gradišćanski portreti,
Zagreb 1988, 73.
100
Hrvatske pak dolazi profesor Ivan
Milčetić i u suradnji s njim ostvaruju
do kraja 19. stoljeća većinu
onoga što smo uopće doznali o
moravskim Hrvatima. Ta dostignuća
dopunio je samo Adolf Turek
svojim istraživanjima seoba Hrvata
u 16. stoljeću pomaknuvši vrijeme
doseljavanja za pola stoljeća
unatrag.
Malec se rodio 1855. u Moravskoj,
gimnaziju izučio u Brnu, a
od 1881. djelovao je kao svećenik
među Moravcima, Slovacima i Nijemcima.
Od 1891. bio je župnik u
Dobrom Polju gdje je od svojih župIjana
naučio hrvatski i kad ga je
1895. tamo pohodio spomenuti I.
Milčetić, našao je kod njega hrvatske
kalendare i pjesmarice, pa i
poseban molitvenik38
koga je Malec
na hrvatskom priredio i izdao. Uz
to imao je gotovo dovršen članak
o hrvatskoj čakavštini svojih vjer-
nika.39
I dok se prije Maleca u
crkvi propovijedalo dva puta češki,
a jednom njemački, on je uveo ravnopravno:
jednom češki, jednom njemački
i jednom hrvatski i tako radio
sve do svoje smrti 1922. kad je
umro i pokopan na groblju pored crkve u kojoj je punih 30 godina uspješno
djelovao. Njegov grob se očuvao sve do naših dana i lako smo ga, zahvaljujući
vodstvu J. Schneidera i J. Lawitschke pronašli u jesen 1991. godine.
<ao • i , " '
Isto. Naziv molitvenika bio je: Molitve i pjesme pro ljud hrvatski v Moravi. Uredili Alois Malce,
župnik v Gutfjeldu i Franjo Venhuda, bivši župnik u Sarajevskom polju. V Brnu 1895, 292. Venhuda
je bio Moravac koji je nakon zaposjednuta Bosne i Hercegovine (1878) proveo tamo nekoliko godina
kao župnik u Stupu kraj Sarajeva, danas dijelu grada koji se pročuo zbog teških borbi tamošnjih Hrvata
protiv srpskog agresora 1992/3.
39
A. Malec, Moravští Charváti, Česky lid VII, 1898.
, Vjekoslav (Alois) Malec,
. . ; župnik u Gutfjeldu u Moravskoj
Izvor: Vienac 30, Zagreb 1898., 443.
101
Najprije je Malec dopunio i ispravio rad Jana Herbena iz 1882. u kome
opisuje tri hrvatska naselja u Moravskoj,40
a zatim dao svoj kratki opis moravskih
Hrvata na češkom jeziku,41
pa njihovu nošnju,42
pokušao nešto više reći o seobi
u 16. stoljeću i još nekoliko priloga.43
On se, kako piše R. Jeřábek, zanimao svestrano
za »sve strane ljudskog života« moravskih Hrvata, pa su njegovi národopisní
članci i usprkos tome što ih je pisao čovjek bez etnološkog obrazovanja, pa
i uz izvjestan diletantizam, imali veliku dokumentarnu vrijednost i bili i medu
stručnjacima onoga doba a i kasnije vrlo cijenjeni.44
Malec je također skupio primjerke narodne nošnje kao i fotografije iz života
Hrvata u Moravskoj. Izradio je, kako neki podaci kažu, i monografiju o životu
i kulturi moravskih Hrvata koja se navodno izgubila negdje u Pragu. Njegovi
radovi bili su izuzetno cijenjeni u Hrvatskoj, pa i nije bilo Hrvata od imena koji
je putovao u Moravsku a da nije posjetio župnika Maleca. To najbolje pokazuje
i primjer spomenutoga profesora Milčetića koji nam je o moravskim Hrvatima
ostavio najveći i najvredniji rad.45
Djelatnost češkog župnika Maleca itekako se osjetila i medu moravskim Hrvatima,
pa možemo reći da je ona usporila sigurni hod asimilacije kod moravskih
Hrvata. Šteta što takvih ljudi nije bilo više i u Moravskoj ali i u Hrvatskoj.
g) Gospodarske i druge promjene potkraj 19. i u početku
20. stoljeća
Spomenuta proslava 300. obljetnice doseljenja Hrvata u Moravsku i djelatnost
Ivana-Johanna Slunjskog i kasnije je njegova brata Simona-Šimuna koji je
kao doktor prava bio kotarski sudac u Nikišporku (Nikolsburg) kao da su bili
prekretnica u životu moravskih Hrvata i njihov nacionalni i gospodarski prepo-
t40
Isti, Tri chorvátské osady na Morave, Hlídka III (XV), 1898.
41
Isto kao i bilj. br. 39.
42
Isti, Kroj moravských Hrvatu, Česky lid IX, 1900.
43
Isti, Otkud povolal Krištof z Teufenbachu Ilrváty na Moravu?, Hlídka IV (XVI), 1899. i: Krctćho
roku Krištof z Teuefenbachu povolal Ilrváty na Moravu? Hlídka XIX, 1902. i: Analyse přijmeni (prezimena)
Hrvatu moravských, Časopis Matice moravske XXXVII, 1913.
R. Jeřábek, Moravští Charváti v literature, u knjizi: Moravští Charváti, n. dj., 5-22.
I. M i l č e t i ć , O hrvatskim naseobinama u Moravskoj, Donjoj Austriji i Zapadnoj Ugarskoj, Zagreb
1899.
102
rod. Više se nije osjećao dotad zamjetni
kompleks manje vrijednosti
u odnosu na veće i tobože kulturnije
narode poput Nijemaca i Čeha
(minderwertiges Kroatenvolk)46
.
Otada su i veze sa starom domovinom
pojačane, posjeta je sve više
pa i knjiga i novina koje uglavnom
dolaze preko župnih dvorova i djelimice
učitelja i načelnika u hrvatskim
seoskim općinama.
Hrvati su imali većinu u općinskim
vijećima u sva tri hrvatska
sela kao i u dobrovoljnim vatrogasnim
društvima koja su bila zapravo
prve društveno-stručne organizacije
među moravskim Hrvatima
uopće. Slično je bilo i sa školskim
i crkvenim odborima gdje je
bilo najviše seljaka-Hrvata koji su
se služili u pravilu sa sva tri tamošnja
jezika i neki, poglavito bogatiji,
imali su znatan utjecaj. Među
Hrvatima koji nisu bili pismeni na
svom jeziku, koji su uglavnom i
propovijedi slušali na njemačkom i
češkom, osjeća se potkraj 19. st
nacionalna samosvijest i homogenizacija
koja je bila godinama brana
sve ubrzanijoj asimilaciji.
Pa iako su školovani pojedinci
među Hrvatima bili za službenu i
često jedinu uporabu njemačkog jezika
poput spominjanog Šimuna Slunjskog, ipak su oni radili na gospodarskom
napretku hrvatskih sela. On je npr., bio najzaslužniji za vodnu regulaciju Dinje i
Jevišovke (Jaispitz) koja je počela 1898. godine i nakon njena dovršenja potpuno
46
J. Hallawič, n. dj., 29.
Mladić \L Gutfjelda u Moravskoj
u narodnoj nošnji.
Izvor: Vienac, 31, Zagreb 1898., 469.
103
se promijenila gospodarska osnovica čitavog kraja.47
Više nije bilo čestih poplava
koje su čitav ovaj kraj, poglavito u proljeće nakon topljenja snijega, pretvarale
u velika jezera, nestalo je ljetnih poplava koje su često čitavu žetvu upropastile,
a poboljšala se i kakvoća vode u bunarima, smanjena je opasnost od bolesti
poput malarije koju su izazivali komarči, od crijevnih bolesti i slično. Doista,
smanjene su livade, a povećane površine pod njivama, pa je bilo manje i ekstenzivnog
stočarenja i isto tako manje gusaka i pataka koje su u zaostalim jamama
s vodom nalazile svoja staništa. Međutim, regulacija rijeke je vrlo povoljno utjecala
na zdravlje pučanstva i na smanjenje smrtnosti, posebice djece. f * v
Šimun Slunjski bio je zaslužan i za otvaranje nove željezničke stanice u Frielištofu
potkraj 19. stoljeća,48
a to je znatno povećalo prometne mogućnosti sela
i odlazak njegovih stanovnika za zaradom pa i prodajom poljoprivrednih proizvoda
u Nikišporak, Brno čak i Beč. U to doba počeli su se žitelji Frielištofa, Dobrog
Polja i Nove Prerave sve više baviti opekarstvom (ciglarstvom)49
za vlastitu
porabu, ali i za prodaju. Počele su se graditi sve veće, prostranije i ljepše kuće, a
za to je trebala na suncu sušena opeka, a ponegdje se ona pekla i u manjim
pećima. Iza proizvođača cigle ostajale su brojne jame iz kojih je ikopana ilovača
kao materijal za izradu. U te se jame (grabe - Grube) skupila tijekom zime voda,
pa su i nakon regulacije ostale mlake-bare (Lacken) za uzgoj gusaka, za vodu
vatrogascima i klizališta za djecu zimi. U nekima je bilo i riba, gdje se čitave
godine zadržavala voda.50
*...?;'"-•$ .'•""*.;. {'&$$
Godine 1887. otvorio je Josef Sitsch (Sic), kućni broj 2 u FrieliŠtofu prvu
opekarsku peć u tom kraju, dozvao pravog ciglara Čeha i počeo gotovo industrijsku
proizvodnju opeka. Međutim, nakon nekoliko godina morao je napustiti
proizvodnju jer je cigla bila zbog slabe kakvoće zemlje vrlo lomljiva. I danas
Frielištofci to mjesto koje je bilo uz njegovu njivu koja se čisto hrvatski zvala
Dužičke (Duschitzky) naziva Ziegelofen (Ciglarska peć). Kad je uskoro bila zabranjena
primjena kućnih krovova od ražene slame, prestala je i upotreba prijesne
cigle za gradnju (Lehmziegeln), pa su se brojni ciglari morali ogledati za
novom zaradom. Neki su preselili i počeli raditi u industrijskim ciglanama gdje
se sve više radilo strojevima, a ne ručno kao u FrieliŠtofu.51
47 Isto.Isto.
Isto. Š. Slunjski je čitavo vrijeme stanovao u FrieliŠtofu i znatno pomagao bratu u upravljanju
općinom koja je u njegovih dvadeset godina potkraj 19. i u početku 20. st. postigla zapažene uspjehe.
4
" Isto, 40. Ciglari (Ziegelschläger = udarači opeka, i u Hrvatskoj se za ručnu izradu cigle upotrebljavao
naziv »udarati ciglu«) bili su obično siromašni ljudi čije su jedino bogatstvo, pa i u Moravskoj bila
brojna djeca koja su i sama sudjelovala u ranoj mladosti u proizvodnji noseći kalupe ili mijeseći glinu.
50 Isto.' 1SIU.
Isto, 41. Tada je osim zabrane slamnatih krovova bilo zabranjeno graditi kuče od nepečené (prijesne)
opeke, nego samo od pečene (gebrannte).
104
Kad je potkraj 19. st. uglavnom
prestala ručna proizvodnja opeke
(Ziegel), ostale su brojne jame
s vodom na mjestima gdje se izrađivala,
pa je općina Frielištof morala
intervenirati i platiti izgradnju
jednog odvodnog kanala za ispust
vode u Jevišovku kako bi se riješili
stalnih izvora zaraze.52
To je urađeno
1899. također za načelnikovanja
Johanna (Ivana) Slunjskog koji
je obilježio svojom svestranom djelatnošću
posljednje dvije decenije 19.
stoljeća u FrieliŠtofu i okolici.
U to doba je (oko 1900.) u
FrieliŠtofu ostvarena i jedna humanitarna
akcija kakvih je tada bilo
vrlo malo. To je bila materijalna
ispomoć za siromašne i nemoćne
ljude u selu (Die Fröllesdorfer Armenpflege)
koju je vodio savjet za
siromašne (Armenrat). Svakoga petka
je skupina seoske sirotinje oti.SMííHií'ki
•(: šla nekom bogatijem seljaku, molila
pred kućom Očenaš, a nakon toga dobivali su kruh, povrće, brašno pa i novac
što se onda pravedno međusobno dijelili.53
;
;^ Potkraj 19. st. počela je i mehanizacija ratarstva. U tome su prednjačili bogatiji
seljaci ili pauri kako su ih zvali moravski Hrvati. Bili su to obično oni koji
su još kao kmetovi imali za obradu čitavu sesiju zemlje (njem. Ganzlähneri)
koju su i kasnije kao slobodni seljaci uživali uz postupni otkup. Oni su medu
prvima zamijenili drvene plugove željeznima, imali željezom okovana kola za
prijevoz, > željezne ornice, ali i prve mlatilice, vršalice (njem. Dreschmaschine)
koje su se pokretale uz pomoć konja uz upotrebu raznih vitla (Göppel). Medu
" Isto, 42.1 te jame su Hrvali zvali na svom jeziku, npr. umjesto Lehmgrube su govorili Jielovatschna
jama, jama od ilovače.
Obitelj moravskih Hrvata iz Nove Prerave
:
Izvor: Vienac, 31, Zagreb 1898., 477.
53 Isto, 46.
105
prvima su ih imali načelnici kao npr. Josef Sitsch (kbr. 51) i Anton Jurditsch
(kbr. 61) koji su vodili općinu Frielištof između 1860. i 1884. godine.54
Godine 1891. pojavio se u Frielištofu prvi biciklist na visokom kotaču i otraga
dva manja i izazvao pravo čuđenje pučanstva. Uskoro su se pojavljivali i noviji,
poboljšani tipovi toga velosipeda, kako su ga tada nazivali.55
Idući korak bila je
pojava prvoga motorkotača godine 1894. Jurio je za ono vrijeme golemom brzinom
od 40-50 km na sat i izazivao još veće čuđenje, pa i mišljenje starijih pojedinaca
da je to bio sam vrag na kotačima.56
Slično je bilo i nešto prije s pojavom
prve željeznice i njene parne lokomotive koja je izazivala strahopoštovanje.
Treba napomenuti da su moravskohrvatski seljaci bili vrlo bistar i praktičan
svijet i da su sve novitete primali vrlo brzo i nastojali se njima koristiti. To pokazuje
i osnivanje kreditne zadruge seljaka po Reifeisenovu sustavu koju su utemeljili
i u hrvatskim selima potkraj 19. st. Na taj način su spriječili zelenašku
djelatnost veletrgovaca i nakupaca hrane, poglavito Židova (Hass, Kohn, Poliak
i dr.) koji su unaprijed dogovorili cijene pšenice međusobno i kupovali ih od seljaka
često u bescjenje.57
h) U vrtlogu prvoga svjetskog rata
Kad su doselili u Moravsku, bili su Hrvati uvažavani od ostalih žitelja zbog
svojih vojničkih vrlina koje su stekli u ratovima protiv Turaka. Bili su poznati
kao hrabri i spretni ljudi koji su dobivali i službe podobne njihovih osobinama,
npr. razne vodeće poslove na imanjima, zatim preuzeli su trgovinu, podvoz,
nabavu, stražarsku i sigurnosnu službu. Kasnije su se uklopili u kmetsku sredinu
i nemamo podataka da su sudjelovali brojnije u 30-godišnjem i drugim ratovima
sve dok nisu bili oslobođeni od kmetstva. Tek u ratovima protiv Italije i Pruske
1859. i 1866. bili su neki unovačeni u austrijsku vojsku, ali o tome za sada
nemamo nekih zapisa. Znamo tek da su Prusi u ratu protiv Austrije zauzeli taj
34
Išlo, 38. Sitsch (Sic) je bio načelnikom od 1860. do 1877., a Jurditsch (Jurdić) od 1877. do 1884.
Otada do 1901. bio je već često spominjani J. Slunjski, pa do 1918. F. Czechofsky, J. Kulleshitz i J.
Schallamon.
55
Isto. 28.
56
Isto.
Isto, 18. Reiffeiscnov udruge seljaka omogućivale su štednju, samopomoc u kreditiranju, manje kamate
i povoljniju prodaju žitarica i drugog na tr/jštu. Nešto slično je i u Hrvatskoj provodila Hrvatska
seljačka stranka braće Radića putem svojih udruga i štedionica.
106
kraj 1866, ali i da su se neki mjesni lopovi preobukli u pruske vojnike i pokušali
pljačkati seljake.58
Moravski Hrvati su bili plodan i zdrav narod koji je živio prirodnim životom
i nije mnogo polagao na liječnike i lijekove, nego više na hranu, piće, rad i odgoj.
Rođenje djeteta bez obzira da li bilo muško ili žensko bilo je velik događaj
u obitelji, pa se njemu, a poglavito majci koja ga je morala dojiti, obraćala posebna
pozornost u hrani 'i njezi. Međutim, slabu i nezdravu djecu nisu mnogo
njegovali niti liječili, nego su ih puštali da se sama ojačaju i ozdrave ili da umru.
Stoga su i djeci od najmanjih dana davali odgovarajuće poslove i obveze uz koje
su se naučili raditi, ali i navikavali na teškoće života i očvrsli fizički i duhovno.59
To su potvrđivali i svake godine u Nikišporku (Nikolsburgu) prilikom stavnje
(Rekrutenaushebung) gdje su komisije vojničkih stručnjaka i liječnika gotovo sve Hrvate
proglašavali sposobnima za vojničku službu. Npr. 1899. od 15 novaka iz Frielištofa
13 je uzeto u vojsku, a iduće godine od 12 samo je jedan bio odbijen. Od 36
općina koje su spadale pod tamošnju biskupiju postizali su Hrvati iz Frielištofa, Dobrog
Polja i Nove Prerave najbolje rezultate u vojničkim vježbama (Musterungergeb-
nisse).60
Većina ih je služila u pješačkom puku br. 99 u Znojmu i nakon trogodišnje vojne
službe gotovo svi su se moravski Hrvati vraćali kući kao dočasnici (Charge = šarže).61
U prvom svjetskom ratu borili su se moravski Hrvati na svim bojištima od
srbijanskog, ruskog do talijanskog kao i svi narodi tadašnje Austro-Ugarske zajedno
s Nijemcima, Bugarima i Turcima, dakle među. tzv. Središnjim (Centralnim)
silama konačno izgubili rat uz velike ljudske, materijalne, a zatim i teritorijalne
gubitke. Npr. samo je iz Frielištofa poginulo u četiri godine ukupno 46
mladića, a znatno ih je veći broj ranjen ili se vratio onesposobljen u selo. Među
poginulima bilo je pet Slunjskih, dva Jurtića, dva Slavica, po jedan Babić, Križanić,
Kuzmić, Skokanić, Suparić, ali i drugih npr. Hubeny, Pavlata, Regen, Šalamon,
Schneider koji nemaju hrvatska prezimena, ali se zna da su bili Hrvati.62
CQ
Isto, 26-27. Nakon poraza austrijske vojske u Nikišporku i okolici bilo je 1866. smješteno oko 100
tisuća pruskih vojnika. Tu su se vodili pregovori i u slučaju njihova neuspjeha vojska bi krenula prema
Beču. Budući da je jedan odred Prusa sa dočasnikom zahtijevao u Frielištofu 20 goveda, a nije htio
platili preuzeto, postali su sumnjivi, pa je župnik dao zvoniti na uzbunu. Odmah je stigao narod naoružan
vilama, kosama, sjekirama i protjerao te tobožnje Pruse. Uskoro se ustanovilo da je to bila podvala
domaćih pljačkaša iz okolice koji su se preobuku u odore pruskih vojnika. Naime, Prusi su sve što
su od naroda preuzeli uredno platili, pa i višak hrane ostavili pučanstvu (npr. rižu, kavu i dr.).
Isto. 30. Govorili su da ptica živi ili umire.
60
Isto.
Isto. Možda je osim bistrine, izdržljivosti i spretnosti tome bio i razlog što su Hrvati jedini govorili
sva tri tamošnja jezika.
Isto, 31. Bilo je i drugih nehrvatskih prezimena, ali su oni već bili kroatizirani, a za spomenute
znamo sigurno da su bili Hrvali, jer se i njihovi potomci u Austriji i Moravskoj, danas tako osjećaju, a
prezime Regen je bilo izravni prijevod od Godina, Godinić.
107
Svima njima u župnoj crkvi Sv. Kunigunde u Frielištofu podignuta je spomen-ploča
s imenima i umjetničkom slikom koju je izradio poznati bečki akademski
slikar Othmar R u ž i č k a . Ona i danas stoji neoštećena na svom mjestu
i podsjeća na svu besmislenost ratova i ratovanja.63
Međutim, popis žrtava
drugog svjetskog rata nije nitko i nikada napravio iako su one bile mnogo veće
nego u prvom. Zapravo, žrtve toga rata i svih nesporazuma oko njega postala su sva
tri hrvatska sela i njihovo žiteljstvo koje je otjerano sa svojih ognjišta i grobišta.
O vitalnosti moravskih Hrvata iz Frielištofa govore i podaci o brojčanom jačanju
pojedinih obitelji u razdoblju od 1900. do 1943. godine do kojih je došlo i
usprkos znatnim gubicima u oba spomenuta svjetska rata. Johann Hallawic je o
tome izradio i dvije tablice porasta broja obitelji.64
U prvu je stavio prezimena
čisto hrvatskog podrijetla poput Jurdića, Sića, Suparića, Babica, Kulešića i dr. i u
drugu ona koja nisu bila hrvatskog nego češkog postanja, iako su i oni već tada
bili posve kroatizirani kao npr. Hubeny, Cehovski, Šalamon, Kunicki i još neka.
Izvan tih tablica je ostavio njemačko-češka prezimena kao Pavlata, Lavička, Vašak,
Šnajder, Regen, Koch i još neka. Zanimljivo je da on obitelj Slunjski ubraja
u češka, pogotovo ako ga piše kao Slunsky, a mi znamo da su to bili doseljenici
iz okolice hrvatskog gradića Slunja.
Ime obitelji Broj obitelji prema godinama
1900. 1943. povećanje
Slunjski
Hubeny
Jurdić
Suparić
Cehovski
Šalamon
Kunicki
Babić
Kulešić
Stavarić
Tomšić
22
6
6
2
4
5
2
2
2
2
1
33
17
11
7
10
10
6
5
5
3
3
11
11
5
5
6
5
4
3
3
1
2
63
Ružička je naslikao domaće ljude u hrvatskim narodnim nošnjama koji oplakuju svoje mrtve kao
što su Židovi oplakivali Isusa kada su ga skinuli s križa.
64
Isto, 54. <
108
Obitelji kao Vranešić, Skokanić, Križanić, Slavić, Fabičović nisu u međuvremenu
utemeljile nove obiteljske ogranke, a Hallavići su nestali. Bila je 1900.
samo jedna obitelj, a to je vjerojatno ona pisca često spominjane kronike koja je
odselila u Beč.65
Dakle, u apsolutnom porastu najviše su sudjelovali Slunjski i
Hubeny, a u relativno najviše, oko 250% narasli su Suparići i Cehovski, a
Hubeny i Kunicki još i vLše. Jurdića i Šalamona je bilo dva puta više. Vjerojatno
bi se taj proces povećanja nastavio i nakon 1945. da nije došlo do izgona Hrvata
iz sva tri sela: Frielištofa, Dobrog Polja i Nove Prerave.
" Josef Lawitschka, moravski Hrvat iz Beča uputio mi je austrijski tjednik Die ganze Woche br. 32 od
5. 8. 1992. i u njemu posmrtno objavljen članak Johanna H a l l a w i t s c h a , Hände auf die Bank \/.
kojega se vidi da je on rođen 1879. u Frielištofu, a zatim se nakon pučke škole preselio u Beč gdje je
umro 1959. godine.
109
5. U prvoj Čehoslovačkoj Republici 1918-1938.
»To je skandal, da niinška Austrija je 1930. davala Hrvatom učit se
hrvatski, a Celii nam nijednu um za ciele české republike... Najgore je bilo
da su nas na našem okrugu upotrebljavali va njihovoj skriečki (svađi) s
Nimci. A to je dognalo da su zieli nimšku nebo češku stran. Ale su ostali
dobri Hrvati« (M. Vaša k, iz pisma S. Krpanu).
V
a) Raspad Austro-Ugarske i nastanak Cehoslovačke
Još od poraza na Bijeloj Gori 1620. vodili su Česi politiku otpora Habsburškoj
Monarhiji i njemačkoj kulturnoj, političkoj i gospodarskoj prevlasti u svojim
zemljama Češkoj i Moravskoj, u kojima je, posebice u gradovima, živjela brojna
njemačka manjina, a ponegdje većina, npr. u Pragu, Brnu, Sudetima, u južnoj
Moravskoj i drugdje. U 19. st. Česi gospodarski jačaju, naseljavaju gradove, ali i
provode svoj nacionalni preporod i sve više ističu povijesna, ali i prirodna prava
na autonomiju u državi Habsburgovaca, a oni hrabriji govore o potrebi osnivanja
samostalne države koja bi trebala biti satavljena od Češke, Moravske, Slovačke i
Šleske.
Nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe i podjele Habsburške Monarhije
na dva dijela (1867), Česi sve više zastupaju podjelu Austro-Ugarske na trojnu
drža\Ti (trijalizam) u kojoj bi ista prava kao Nijemci (Austrijanci) i Mađari dobili
i Slaveni koji su u Dvojnoj Monarhiji imali većinu. Zbog toga se Česi sve više
povezuju sa Slovencima, Hrvatima, Srbima, Slovacima i nešto manje s Poljacima
i rade najprije na federalizaciji Monarhije, a u 20. st. i na njenom rušenju i stvaranju
nove države Čeha i Slovaka. U toj borbi Česi i njihov narodni voda i ideolog
Tomáš G. Masaryk imaju znatan utjecaj i na sve Južne Slavene, poglavito
na katoličke narode kakvi su bili Hrvati i Slovenci.
Prilika za stvaranje zajedničke države Čeha i Slovaka pružila se tijekom prvoga
svjetskog rata 1914-1918, poglavito nakon poraza Centralnih sila (Njemačka,
Austro-Ugarska, Bugarska, Turska) pokraj rata, izbijanja oktobarske revolucije
u Rusiji i ulaska SAD (USA) u rat. Česi pod Masarykom imaju svoj poseban
odbor koji u inozemstvu radi (kao 4 Hrvatski, odnosno Jugoslavenski od-
110
bor u Parizu i Londonu) na oslobođenju Češke. Slično djeluju i političari u zemlji,
pa i Česi u ernigraciji, npr. u SAD, a u vojničkom pogledu najviše su učinili
Česi u Rusiji koji su pobjegli iz austro-ugarske vojske na rusku stranu i ustrojili
posebnu češku vojsku. Presudnu pomoć nastajanju nove države pružio je američki
predsjednik Thomas W. Wilson u svom programatskom spisu Četrnaest točaka.
U jesen 1918. nakon potpunog sloma austro-ugarske vojske Česi su okrunili
rad svoga Narodnog odbora proglašenjem samostalnosti i izborom Masaryka za
prvog predsjednika Republike (28. listopada 1918). Već idući dan slično je
postupio i Hrvatski sabor u Zagrebu i proglasio na temelju svoga povijesnog
prava prekid svih odnosa sa Austro-Ugarskom. Tako su nastale dvije nove slavenske
države na području bivše Habsburške Monarhije, jedna na ozemlju s kojega
su Hrvati krenuli u 16. st. u seobu i jedna u njihovoj novoj domovini. To je
bilo presudno za razvoj moravskih Hrvata jer su do tada Hrvati živjeli u istoj, a
nakon toga u dvije različite države između kojih su živjeli Mađari i Austrijanci.
Dakle, izgubili su izravni dodir između stare i nove domovine.
Slovaci su pristupili novoj državi, a dotadanja povijesna zemlja kao što je
bila Moravska, nije u novoj državi Čeha i Slovaka dobila poseban status, nego je
smatrana dijelom Češke. Takvu čehoslovačku državu nisu prihvatili Nijemci u
Sudetima, Brnu, Jihlavi (Iglau), Olomoucu i dr., nego su proglasili da ti krajevi
pripadaju Njemačkoj Češkoj, a južna Moravska, tj. kraj u kome su živjeli moravski
Hrvati, trebao je pripasti Austriji. Mirovni ugovori sklopljeni 1919. u Parizu i
okolici nisu priznali njemačke zahtjeve, nego su u Saint Germainu (10. listopada
1919) područje Vitoraza i Valtica dodijelili Čehoslovačkoj. Otada i tri hrvatska
sela trajno ostaju u češkom okruženju, iako su oko sebe imali brojnu njemačku
manjinu.
b) »Hrvatska cesta« - slavenski koridor
Smjerom prema sjeveru kojim se od 16. st. kretala hrvatska dijaspora (iseljavanje),
od Drave i Mure do Dinje i Morave, od Varaždina i Čakovca do Bratislave
i Brna, na području koje je pripadalo zapadnoj Ugarskoj, a koje su već
tada nazvali zbog brojnih hrvatskih sela »hrvatskom cestom«, postojala je mogućnost
izravne povezanosti Zapadnih i Južnih Slavena, točnije rečeno Države
Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno kasnije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i
Cehoslovačke Republike.
111
112
Tom »hrvatskom cestom«, kako smo već rekli, koja je dio stare jantarske
ceste od Baltika do Jadrana, služili siT se hrvatski trgovci, kirijaši, vojnici, svećenici
i drugi putnici odlazeći iz Zagreba u Beč, Bratislavu ili Budimpeštu, odnosno
obratno. U hrvatskim, danas gradišćanskim selima nalazili su prenoćišta,
hranu, hrvatsku riječ i sklapali poznanstva i prijateljstva, pa zato i nije čudo da
se potkraj 19. st. u redovima Češke pa zatim i hrvatske »napredne omladine« u
Pragi» rodila ideja o slavenskom koridoru (hodniku, prolazu) između Bratislave i
Varaždina.* U hrvatskom praškom studentskom društvu koje je snovalo o nastajanju
češke i južnoslavenske države u okviru ili izvan Austro-Ugarske nalazili su
se tada Stjepan Radić, Jvan Lorković i još neki.2
Budući da je T. Masaryk bio idejni voda te mladeži i ujedno glavni tvorac
buduće čehoslovačke države, on se prije prvoga svjetskog rata sastao s Ivanom
Lorkovićem i opširno raspravio pitanje otvaranja koridora u slučaju raspada
Dvojne Monarhije.3
Prema njihovoj zamisli koridor bi išao po tadanjem ugarskom
teritoriju, istočno od granice između Austrije i Ugarske koja je utvrđena
prema nagodbi između te dvije strane iz 1867. godine. Lorković je obavijestio
Masaryka da vodeći ljudi u Hrvatskoj također razmišljaju o ostvarenju samostalne
hrvatske države,4
pa bi i pitanje koridora moglo postati uskoro aktualno. Kad
je počeo I. svjetski rat, sastali su se Masaryk i Lorković u Beču i tom prilikom
Lorković je donio već zemljovidnu kartu s ucrtanim koridorom i statističke podatke
o hrvatskim naseljima i brojem Hrvata u njima.5
Kasnije se Masaryk povezao s članovima Jugoslavenskog odbora u emigraciji
i iznio im plan o koridoru, pa su ga i objavili, ali je Ante Trumbić, predsjednik
Jugoslavenskog odbora u Londonu, bio dosta rezerviran prema tome
planu i sve prepuštao Česima.6
I u svojim kasnijim diplomatskim nastupima MaBogdan
K r i z m a n , Gradišće na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919-1920., »Nastava povijesti« 4,
Zagreb 1974., 30-42. O tom je u najnovije vrijeme pisala i Božena V r a n j e š - Š o l j a n , Pitanje tzv.
gradišćanskog koridora - hrvatsko gledište, Radovi Zavoda za hrvalsku povijest, vol. 25, Zagreb 1992.,
73-84.
B. Krizman, n. dj., 31. Osim njih bili su Ž. Bertić, S. Korporić i još neki. O tim nastojanjima piše
češki sudionik F. Hlaváček i tvrdi da su »Hrvatski nascljenici u zapadnoj Ugarskoj« privlačna tema
češkog revolucionarnog pokreta. On kaže kako bi koridor bio »most preko zapadne Ugarske u kojoj
stoljećima žive i hrvatski iseljenici« i spojio bio »buduću čehoslovačku i jugoslavensku državu« (31).
B. Krizman, n. dj., 31. Obojica su bili vrlo djelatni u ostvarenju ideje o koridoru.
4
Isto. O samostalnoj hrvatskoj državi koja bi obuhvaćala sve hrvatske zemlje piše također I. Lorković,
ali ostavlja otvorenim pitanje Bosne, Hercegovine i Slovenije.
Zasada nam nije poznato da li se taj prijedlog i karta sačuvao jer bi bio vrlo zanimljiv.
Trumbić je tada bio zaokupljen i uplašen talijanskim nastojanjima da dobiju Trst, Istru, Zadar i dijelove
hrvatske obale Jadrana.
113
saryk je iznosio ideju o koridoru kao spoju između »Češke i Srpsko-hrvatske«
države u budućnosti. Za koridor je uzeo u obzir dijelove županije bratislavské
(Pozsony), mošonjske (Moson - Wieselburg) i šopronjske (Šopron - Ödenburg). Taj
bi prolaz osiguravao hrvatsko-češke gospodarske veze, izlaz češke robe na Jadransko
more, a ujedno bi bio brana daljnjoj njemačkoj kolonizaciji na jugoistoku.7
Kad je rat svršio, nastojali su hrvatski i češki političari ostvariti ideju o hrvatskom
koridoru. Na tome je među Hrvatima radio poglavito Stjepan Radić, ali
srbijanska strana nije za to pokazala dovoljno zanimanja. Radić je smatrao da bi
se to moglo provesti jer su i Austrija i Mađarska bile u ratu poražene i tada politički
i vojnički rastrojene.8
Međutim, na pariškim mirovnim pregovorima, usprkos
nastojanjima s češke strane (npr. Beneš), ideja o stvaranju koridora nije
prošla. Doista, od velesila podržala su je Francuzi, ali su je na dojavu Austrije
spriječili Talijani, kao, navodno, veliku opasnost za talijanska nastojanja prema
Trstu i Istri. Nakon talijanskog veta prijedlog češkog ministra vanjskih poslova
Eduarda Beneša skinut je s dnevnog reda.
Propala je tada, nažalost, ideja o izravnom povezivanju Hrvata u Moravskoj,
Slovačkoj, Ugarskoj i Austriji s Hrvatima u staroj domovini, ali je hrvatski
koridor poslužio kao temeljnica za stvaranje Burgenlanda ili Gradišća, ali ne više
u okviru Ugarske nego nove austrijske države.
c) Postanak Gradišća i Male Antante
Neuspjeh oko ostvarenja ideje o hrvatskom koridoru kome su osim Italije
pridonijeli Amerikanci i Englezi omogućio je Austriji da pokuša te krajeve naseljene
pretežno Nijemcima ili već germaniziranim Hrvatima, u kojima je hrvatska
manjina živjela dosta raspršeno, izuzeti iz sastava Ugarske (Mađarske) i priključiti
sebi. Odustajući od tih sjevernih područja predstavništvo Kraljevstva Srba,
B. Krizman, n. dj., 32. Masaryk taj koridor naziva i srpski, odnosno srpsko-hrvatski, što je svakako,
pogrešno, ali ne i slučajno.
Isto, 35. S. Radić je nastojao uz pomoć generala srbijanske vojske D. Simovića koji je došao u Zagreb
u jesen 1918., propustili jednu naoružanu češku brigadu preko Hrvatske u Češku kao oblik suradnje
budućih država, ali je tom prilikom nastojao zainteresirati srbijansku vladu i za ostvarenje
prijedloga o koridoru. Prema Radićevu mišljenju tu je ideju na srpskoj strani onemogućio Svctozar
Pribićević, glavni srpski političar iz Hrvatske. Naime, upravo u to doba (5. prosinca 1918.) postrijeljani
su u Zagrebu pobunjeni hrvatski vojnici (prosinačke'žrtve), pa su, vjerojatno sloga, ali i iz drugih razloga,
odbačeni češko-hrvatski planovi o koridoru.
114
Hrvata i Slovenaca u Parizu9
nastojalo je Austriji uzeti dijelove Štajerske i Koruške
naseljene Slovencima, npr. Radgonu, Maribor, Velikovec (Völkermarkt) i
Celovec (Klagenfurt). U tome su samo dijelimice dobivši Donju Radgonu i Maribor,
a ostalo je referendumom pripalo Austriji.
Na isti način, tj. opredjeljivanjem pučanstva (plebiscitom) nastojala je Austrija
dobiti bivšu zapadnu Ugarsku sa spomenutim hrvatskim selima. U tome ih
je podržao vođa američke delegacije na mirovnoj konferenciji u Parizu A. C.
Coolidge10
, a engleski (H. Nicolson) je taj prijedlog umanjio u korist Mađarske
koja je upravo bila u revoluciji komunista koju je vodio Bela Kun.11
Mađarsku
je branio samo talijanski delegat, ali neuspješno pa je Austriji odobreno oko
4.500 km2
zemljišta i oko 250.000 ljudi, dobrim dijelom Hrvata. Mirovnim ugovorom
s Mađarskom (4. lipnja 1920.) potvrđena je predaja Gradišća Austriji, ali
su Mađari plebiscitom uspjeli zadržati za sebe grad Šopron (Ödenburg) koji duboko
zasijeca u Austrijski teritorij.12
A na mađarskoj strani ostalo je nekoliko
hrvatskih sela, npr. Petrovo Selo, Narda, Unda, hrvatski Zidan, Koljnof i druga
u jugozapadnom dijelu i Hrvatska Kemija, Čunovo, Hrvatski Jandrof i dr. na
sjeverozapadnom (u blizini Bratislave).
Novopridobijeni krajevi u kojim su se nalazila tri »burga«, Wieselburg,
Ödenburg i Eisenburg, dobili su naziv Burgenland.13
Burgenland je hrvatski pjesnik
Mate Meršić Miloradić preveo na materiji jezik kao Gradišće. Bilo je to
1920. i od tada postoji i izraz gradišćanski Hrvati, Gradišćanci, a moravski Hrvati
su, kako se u posljednje vrijeme smatra, dio, ogranak gradišćanskih Hrvata.14
Zanimljivo je napomenuti da se za otvaranje hrvatskoga koridora zalagao srbijanski geograf Jovan
Cvijić, znanstvenik velikosrpske orijentacije, a protivili su mu se hrvatski političari iz Dalmacije, osim
Trumbića i J. Smodlaka,. On o tome piše: »Isto tako sam bio odlučno protivan ideji pripojenja Burgenlanda,
tzv. koridora između Češke i Jugoslavije, u kojemu živi jaka i svjesna hrvatska manjina, ma da
su tu aneksiju zagovarali mnogi političari hrvatski i češki...« (Zapisi drą. J. Smodlake, Zagreb 1970, 100).
Postoji zanimljiva pretpostavka da je Coolidge bio potomak nekog hrvatskog iseljenika po imenu
Kolić ili Kulić koji su živjeli u plemenima Croatan Indijanaca u Americi (SAD).
Tim zbivanjima, u kojima su Hrvati bili protiv revolucije, poglavito njenim odjekom na zapadnim
granicama Ugarske bavi se gradišćanskohrvatski povjesničar Gerald Šlag iz Željeznog.
Područje Soprona gotovo presijeca Gradišće, a izdvajanjem tog grada u Mađarsku, gradišćanski su Hrvati
ostali bez jakog gospodarskog središta, mogućnosti zapošljavanja, pa su se morali više orijentirati prema Beču
kamo i danas svakodnevno putuje na tisuće radnika i službenika, tzv. pendleri. Dio se njih iselio i u Ameriku.
13
Postojao je i četvrti grad čije ime na njemačkom završava na bürg (gradina, kula, dvorac), a to je
bio Pressburg (Bratislava), ali ni jedan nije pripao Austriji i Burgenlandu, nego Mađarskoj (Ôdenburg-Sopron,
Wieselburg-Moson i Eisenburg-Vasvar) i Pressburg (Ćehoslovačkoj). Tek zaleđa tih gradova
pripala su Burgenlandu, a ni jedan veći grad (bürg).
14
M. V a l e n t i ć , Novija povijest Gradišćanskih Hrvata, Gradišćanski Hrvati, Zagreb 1973, 20. Isti
autor konstatira kako je razgraničenje između Mađarske i Austrije »sudbonosno pogodilo hrvatsku
manjinu« u Gradišću (Gradišćanski Hrvati od XVI. st. do danas, Zagreb 1970, 33), ali ne samo njih
115
U srednjoj Europi, odnosno
u Podunavlju nastale su nakon
rata 1918. nove ili proširene pa
i teritorijalno smanjene države
kao što su bile Austrija i Mađarska,
a od dotad potčinjenih
naroda: Čeha, Slovaka, Hrvata,
Srba, Slovenaca i Rumunja nastale
su Cehoslovačka, Kraljevina
Srba, Hrvata i Slovenaca i Rumunjska
proširena na dotad ugarski
Erdelj (Sedmogradsku). Te tri
države nastojale su zaštiti svoje
teritorijalne dobitke pa su uz pomoć
i inicijativu Francuske utemeljile
1920/21. u međusobnim
sporazumima trojni savez nazvan
Mala Atlanta koji je 1929. potvrđen
trostranim sporazumom.
Te tri države držali su u zajedništvu
slični interesi, a to je njemačka
prevlast i opasnost, strah
od obnove Austro-Ugarske i
komunističkog utjecaja iz Rusije
(SSSR-a).
15
Glavnu riječ u Maloj Antanti
vodila je Cehoslovačka koja
je imala gospodarske i prometne
interese u Kraljevini Srba,
Hrvata i Slovenaca (izlaz na
Othmar Ružička (1877.-1962.), austrijski
akademski slikar češkog podrijetla
godinama je ljeto provodio medu
moravskim I hvatima (od 1900. do 1945.) i
i/radio brojne slike u ulju koje su danas
nezaobilazni dokument o njihovom životu,
izgledu i posebice lijepoj starinskoj nošnji.
Autoporlret-crtež (1932.) iz zbirke J.
Lawitschkc koji je o njemu pisao u
fftvaiskim novinama od 3. 6. 1994.
nego i moravske Hrvate koji su od ostalih Hrvala bili također odvojeni, pa su umjesto u jednoj (Austro-Ugarskoj)
živjeli lađa u tri države, odnosno u četiri ako se u/.mu u ob/.ir i Hrvali iz »stare domo-
vine
15 Mala Antantu je bila francuska, versajska tvorevina, usmjerena poglavito protiv Njemačke i SSSR-a
(sanitarni kordon). U/, njenu pomoć držale su vodeće nacije (Česi, Srbi i Rumunji) u pokornosti i manje
narode i l i manjine u svojoj zemlji, npr. Slovake, Hrvate i Mađare. Prevlast Ceha i Srba omogućavala
je i čchizaciju ili jugoslavizaciju moravskih i ostalih Hrvata, a time i neraspoloženje prema lim
vladajućim narodima.
116
more, ulaganje u turizam i industriju, izvoz, češka i slovačka manjina, itd.).
16
Međusobnim ugovorima zajamčile stí te dvije države sva prava nacionalnim manjinama,
tj. Hrvatima u Slovačkoj i Moravskoj, a imale su jaku kulturnu, športsku
u drugu suradnju.
1 7
I dok je Cehoslovačka to pravo do kraja iskoristila pomažući
svoju manjinu u Hrvatskoj (u Slavoniji i Srijemu) i na području Bačke i
Banata šaljući i svoje učitelje i druge djelatnike, središnja vlada u Beogradu nije
ništa od toga uradila.
18
Naime, u pitanju su bili Hrvati, a ne Srbi i zato ni jedan
hrvatski učitelj nije o trošku države došao u Čehoslovačku ili Gradišće. Ako se
nešto i uradilo bilo je to na privatnoj osnovici ili putem raznih društava.
19
d) U češkoj državi i njemačkom okruženju
U jesen 1918. kad su se »rušila carstva« (njemačko, austrijsko, rusko i tursko),
kad je revolucionarni val pokrenut iz Rusije nakon revolucije 1917, digao
brojne vojnike, seljake i radnike u promjenu društvenih odnosa, ali i u pljačku
koju su kao »zeleni kadar« provodili vojni bjegunci i odmetnici i u južnoj Moravskoj
su se osjetila socijalna vrenja. Međutim, na tom pograničnom području
sukobi su imali više nacionalni nego socijalni značaj.
»Za vrijeme burnih dana god. 1918. kad se raspadala Habsburška monarhija,
vladala je i u hrvatskim selima u Moravskoj velika neizvjesnost, da li će pripasti
Austriji ili Čehoslovačkoj. Razumljivo je, da su se Hrvati opredjelili za
Češku. Tada je ta tri sela (Frielištof, Dobro Polje i Nova Prerava) bio zaposjeo
austrijski 'Volkswehr'20
i austrijski su mornari21
stražarili u cijelom tom kraju i
održali ga za Austriju. Tek polovicom prosinca stigoše jake čete 'Slovanské briČesi
su u toj, »prvoj« Jugoslaviji imali koncesije za podizanje tvornica, npr. »Bata« u Borovu izvo/.
automobila (»Skoda«), oružja (»Zbrojovka«), oni su bili najbrojniji i najugledniji gosli na Jadranskom moru.
Osobit utjecaj imali su Česi pulem športsko-političke organizacije kakav je bio »Sokol« koja je
isticala svoj slavenski program i uglavnom u Pragu održavala svoje sletove.
Nije poznalo da je i jedan Hrval otišao u Moravsku o trošku države, a i oni koji su došli, bili su u
službi beogradske vlade i zastupali tobožnje jugoslavenstvo.
Tek od 1932. kad je M. Ujcvić utemeljio u Zagrebu »Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata« počinje
planski usmjerenija briga o njima, uključujući i moravske Hrvale kojim u goste dolaze uglavnom
novinari i pojedini znanslvenici i turisti.
Narodna obrana-austrijska naoružana vojska u vrijeme prevrata 1918. i dalje.
- Budući da je Austrija oslala bez Jadranskog mora, mornari auslrijske i drugih nacionalnosti napustili
su brodove i vratili se svojim kućama, odnosno matičnim državama.
117
gade', oslobodivši taj kraj, a tek u veljači 1919. preuzeli su naši22
upravu općina
u svoje ruke. Prevrat i uspostava samostalne Čehoslovačke države odagnaše mutne
oblake i nad našim moravskim Hrvati23
i u nastaloj je slobodi njihovo hrvatstvo
zastrujalo njihovim srcima i u dušama.«24
Tako je pisao suvremenik Hinko Sirovatka, hrvatski publicist češkog podrijetla,
koji se usprkos tome odupro planskom pretvaranju moravskih Hrvata u
Čehe što ga je predlagao češki etnolog Pospíšil.25
Glavni posao u čehizaciji
Hrvata trebala je obaviti škola, a zatim crkva i nova administracija od općine pa
na više. To su do 1918. provodili Nijemci uz pomoć raznih kulturnih i športskih
društava poput »Turnvereina« (gimnastičkog društva poput slavenskog »Sokola«),
zatim »Kulturverbanda« (Kulturnog saveza), vatrogasnog društva, glazbenih
sastava i naravno, škole na njemačkom, crkvenih propovijedi na njemačkom, dodirima
s njemačkim okruženjem u čitavoj južnoj Moravskoj i Donjoj Austriji.
Ipak, usprkos pritiscima i nastojanjima, pa i ruganjem okolnih Nijemaca s Hrvatima
koje su podrugljivo nazivali »Kroboten« i isticali da su oni samo Hrvati, a
ne i ljudi, germanizacija do 1918. nije postigla željenih rezultata u ta tri hrvatska
sela. Doista, svi koji su završili pučku školu bili su pismeni na njemačkom na
kome su vodili i svoje općinske i društvene zapisnike, pa se može reći da su moravski
Hrvati pripadali više njemačkom nego češkom kulturnom krugu i utjecaju.
Zbog toga je dio Hrvata, poglavito onih nacionalno svjesnih, pa i manji broj
pročeški orijentiranih, vjerovao da je kraj germanizaciji i da je preokret 1918. i
dolazak češke države spas za Hrvate. Međutim, sloboda koju su češke vlasti
ponudile, bila je opasnija od njemačkih pritisaka i bila je početak kraja hrvatske
narodnosti u Moravskoj. Oduševljeni stvaranjem češke države nakon toliko stoljeća,
češki su nacionalisti pokušali čehizirati brojne Nijemce i Hrvate, odnosno
slovakizirati Mađare u Slovačkoj, ali su Nijemci i Mađari bili previše jaki i brojni,
imali su svoje kulturne ustanove, škole i stranke. Hrvati u Moravskoj i Slovačkoj
nisu imali takvih mogućnosti i prvi su bili na udaru češke školske i
kulturne politike koja je bila provođena u tobožnjem savezništvu s jugoslavenskom,
zapravo srpskom državom. Takva češka politika približila je nacionalno
Pod ovim »naši« misli pisac na Čehe i Hrvate, ali se uskoro pokazalo da to nije bilo isto.
" Nažalost, i to nije bilo ispunjeno, jer su se nadvili »oblaci« čehizacije umjesto germanizacije.
Hinko S i r o v a t k a , Nacionalni život moravskih Hrvata do prevrata 1918, rukopis koji sam dobio
od njegovog sina Branka iz Rijeke i nalazi se zasada u mojem posjedu, a pisan je strojem nakon jubilejske
proslave doseljenja moravskih Hrvata 1934, najvjerojatnije do 1937. jer koristi znanstvene rezultate
A. Tureka.
25 O tome vidjeti prilog H. Sirovatke na kraju ove knjige.
118
svjesne Hrvate Nijemcima, odnosno njihovim strankama za koje su često Hrvati
glasovali.26
Prema službenim austrijskim podacima bilo je 1880. u ta tri sela prema nacionalnosti
(jeziku) žitelja:27
Hrvata Nijemaca Čeha
1705 587 236
Prema češkom popisu 1918. odnosi su se znatno promijenili28
:
Selo Hrvati Nijemci Česi
1. Frielištof
2. Dobro Polje
3. Nova Prerava
Ukupno
788
323
571
1682
202
175
155
532
178
220
154
557
Prema tome 1880. bilo je u ta tri sela ukupno 2505 žitelja, a 1918. je taj
broj narastao na 2771, dakle 266 duša više. Budući da se broj Hrvata smanjio za
23, Nijemaca za 55, a broj Čeha porastao čak 321, moramo posumnjati u točnost
češke statistike. Naime, Hrvati su imali najviši prirodni prirast pučanstva,
ali usprkos tome njihov se broj smanjio. Kako doseljavanje nije bilo intenzivno,
možemo zaključiti da su brojni Hrvati, pa i neki Nijemci upisani kao Česi nakon
prevrata 1918. godine.
29
Isto tako možemo posumnjati u češku promidžbu nakon
1918. kako je germanizacija bila vrlo jaka za austrijskih vremena. Usprkos
toj germanizaciji broj Hrvata je u tim selima rastao, oni su se održali punih 400
godina, a za samo trideset godina, od 1918. do 1948. Česi su ne samo djelimice
bohemizirali, nego u potpunosti uništili hrvatsku manjinu u južnoj Moravskoj.
Možda nam ti podaci mogu otkriti izvjesnu sklonost Hrvata prema Nijemcima
nakon 1918. i usprkos čeških nastojanja da ih pridobiju u »Češku jednotu« kao
političku organizaciju.
Očito je proces čehizacije bio planski, što potvrđuje i spomenuti češki znanstvenik
F. Pospíšil, ali su to zapazili zapisali još za postojanja Čehoslovačke Re-
26
Od postanka Čehoslovačke pa do njezina sloma 1938/39. Hrvati su bili bliži njemačkim strankama,
pa i onoj koju su vodili Sudetski Nijemci.
Petar J a n d r i š e v i ć , Kod Hrvatov u Moravskoj, Naša domovina, kalendar, Niuzalj, Austrija,
1936, 55-68. On navodi austrijsku »štatistiku«, ali ne piše koju (67).
28 Isto.
2
Pretpostavljamo da su češki popisivači upisali kao Čehe sve one Hrvate koji su imali češko prezime,
npr. Lavička, Hubeni, ili slična češkima npr. Slunsky, Sič, Šalamún, iako su se oni osjećali Hrvatima.
119
Razglednica Nove Prcrave oko 1920. (ulica, škola, crkva).
I/, fototckc J. Lawitschkc - Beč (Wien)
»Siric« Ribarek predvodi hodočašće Hrvata iz Friclišlofa prema
gospi Trihrastskoj (ixa njega Manda Lavičková, ud. Slavic).
Slika iz 20. godina XX. stoljeća
publike između dva svjetska rata i hrvatski, pa i gradišcansko-hrvatski publicisti
npr. Petar Jandrišević koji piše: »Pod Austrijom su se kroz 400 let održali, a SÍK
hte se, verovatno, jur kroz dvi generacije zgubit.«
30
c) Otpor čchizaciji - spomenik žrtvama rata u Frielištoiii
1928.
Nova čehoslovačka vlast je nakon smirivanja prilika nakon I. svjetskog rat;i
najprije pretvorila dotadanje njemačke u češke osnovne škole (1920), dovela
brojne češke učitelje i nastojala djecu što prije naučiti češki, a zatim ih uključiti
u »Češku jednotu« i »Sokol«, uputiti u čehoslovačku vojsku i na tuj način postupno
pridobiti hrvatsko i njemačko pučanstvo Frielištofa i druga dva hrvatska
sela. Slične su akcije poduzete i putem crkve i svećenika Ceha, ali one nisu bile
tako uspješne, jer je narod čuvao svoje tradicije i teško se privikavao na češke
propovijedi. Bilo je pokušaja da se preuzme i i općinska uprava, ali je država bila
demokratski ustrojena pa tu nije bilo uspjeha, nego naprotiv, to je povezivalo
Nijemce i Hrvate koji su na izborima često nastupali zajednički.
Uz političke nova vlast je poduzimala i gospodarske mjere kako bi pridobila
pučanstvo. Tako je podignuto ili popravljeno nekoliko cesta, u Frielištofu podignuta
velika građanska škola (1924), a zatim i nova velika i moderna crkva (1929)
koja se na češkom naziva kostel. Radilo se također na elektrifikaciji i kanalizaciji
naselja, a 1932/33. provedena je melioracija polja.
31
Sve to pokazalo je nakon
desetak godina i neke rezultate, pa je, npr. 1932/33. došlo do promjena u
vođenju općinske uprave. Do tada su se usmene izjave na općinskom vijeću davale
na hrvatskom, pismene na njemačkom, a od tada u usmenom poslovanju
ostaje hrvatski, ali u pismenom dolazi u upotrebu češki jezik.
32
Češki izvori tvrde da su Nijemci iz susjednog Nikišporka (Mikulova, Nikolsburga)
radili politički protiv češke države, da su se bunili protiv visokih davanja
na vinograde koje su pogađale poglavito Nijemce i Hrvate, a isto tako su bili lič-
an
P. Jandrišević, n. dj., 67-68 je, nažalost, imao pravo. On je još lađa, dakle 12 godina prije progona
moravskih I hvala napisao proročansku rečenicu: »I /ato mislim, daje ov jubilej moravskih Hrvalov (i/
1934, D. P.) ne nck prvi, nego znam i zadnji bil, i za njim već nck jedno na nje čeka: n j e v h r v
a t s k i grob (istaknuo Jandrišević).
31
Prema Almanachu moravských Charvátu (1584-1934), Urno 1934.
32
Isto, 4-5.
120 121
zadovoljni zatvaranjem njemačkih škola. Oni su, navodno, nahuškali i Hrvate
protiv nove češke vlasti. Posljedica te agitacije je poraz na prvim izborima za
Narodnu skupštinu (1920) kada su Česi izgubili uvjerljivo u sva tri sela:
33
Selo Česi Nijemci
1.Frielištof
2. Dobro Polje
3. Nova Prerava
48 564
151 209
37 473
Ukupno glasova: 236 1246
Građanska škola u Frielištofu (Jevišovki), podignuta je 1924. godine za prve Čehoslovačke
republike sa zadaćom čehizacije pomoću školstva. Zato je bila mnogo prostranija
i bolje opremljena od drugih čeških škola.
Foto: J. Lawitschka, 1991.
" Jan N o h a č , K jubilejním oslavám našich Charvátů, Almanach, n. dj., 11.
122
Slično je bilo i u izborima za Senat:
Selo Česi Nijemci
1. Frielištof
2. Dobro Polje
3. Nova Prerava
75
170
74
465
169
382
Ukupno glasova: 319 1016
Ti nam podaci potvrđuju da su Hrvati glasovali za njemačku stranku i da su
kao većina imali u sve tri opčine, osim donekle Dobrog Polja, općinsku upravu i
svoga načelnika ili purgamastra, kako su ga prema njemačkom nazivali.
34
Godine 1928. deset godina nakon svršetka prvoga svjetskoga rata, odlučili
su Hrvati u Frielištofu uz pomoć Nijemaca podići spomenik palim vojnicima iz
sela. Česi, koji su u tom ratu opstruirali austrijsku stranu, uglavnom se predavali
protivnicima u uvjerenju da tako rade na rušenju Monarhije i stvaranju svoje
države, nisu bili oduševljeni previše tom idejom, ali je nisu ni onemogućavali. O
njegovu podizanju iznosi svoja sjećanja Frielištofac Milo Vašak na svom materinjem
hrvatskom jeziku.
35
»Po prvoj vojski su va Frielištofi chitili (htjeli, D. P.) postavit spomenik za
se (sve), ki su pali va vojski, zajedno sa spomenikom, da srne Hrvati. Tako su
zamolili mojega ćaću (Franca, D. P.) da bi napisali ča da se ima na spomenik
napisat. Muoj ćaća su ovu pjesmu napisali:
Hrvatsko selo,
hrvatski ljudi,
hrvatskijezik
Hrvat ljubi.
Hrvat si kodno more reć,
da je nikdo ništa već
nek ti si, nek brat tvuoj,
od lieta selienja bruoj.
36
Purgamastr je tada bio Malija Šalamon, kao i od 1919. do 1921. Svi načelnici u Frielištofu su do
1938. bili Hrvati, npr. Anton Slunjski (1921-1929), Lovro Slunjski (1929-1933), a nakon priključenja
tih sela Reichu, tu su dužnost obnašali domaći Nijemci (Ilallawic, Fröllesdorfer Ortgeschichte, 38).
Prilikom proslave jubileja nije govorio načelnik Šalamon, nego njegov prezimenjak Josip čiji je, navodni
govor, uvršten u Almanach (3).
35
»Novi glas«, magazin HAK-a, Beč (Wien), 1991, l, 27.
»Od ljeta seljenja broj«, tj. od 16. st. kad su Hrvati došli u Moravsku.
123
Proslava se održala u sva
tri sela, ali je srediste svega bila
u najvećem, Frielištofu, gdje je
na postojeći spomenik u polju
(livadama) preko Jevišovke koji
je podignut 1884. kad se slavila
300. obljetnica doseljenja, uz postojeći
njemački tekst, o kome
smo prethodno pisali, urezan na
češkom u posebnu ploču i novi
sadržaj. S obzirom da je taj tekst
zajedno s pločom uništen 1938.
kad su došli Nijemci, pokušali
smo prema sjećanju očevidaca otkriti
njegov sadržaj. Prema onom
što smo doznali, možemo zaključiti
da je osim podataka o doseljenju
zapisano i čehoslovačko-jugoslavensko
prijateljstvo i suradnja,
te imena predsjednika Masaryka
i kralja Aleksandra I.
(Karađordevića).43
U Dobrom Polju
je također podignut spomenik
na kojem je pisalo: Na pametovanje
350. Ijetoga jubileja doseljenja
se Hrvata u Dobroga Polja 1584-1934. Niže, desno na četverostranom spomeniku,
uz mali obelisk, upisani su stihovi:
Tristopedeset Ijet je dugo vrjeme,
Ča Hrvat obrani narod a jezik svoj,
Čuvaj da se da nigdar nezapomine,
Za hrvatska slova - v boj.
44
Iz programa proslave u Novoj Preravi vidimo da je i tamo otkriven spomenik
(češ. odhaleni pomniku), ali o njemu zasada ne znamo ništa, pa pretpostavSpomenik
350. obljetnice doseljenja Hrvata u
Moravsku podignut 1934. u Dobrom Polju.
Izvor: Almanach Moravských Charvátu, 7.
Prema sjećanju Mile Vašaka, moravskog Hrvata iseljenika u Kanadi.
Almanach, 7, slika (fotografija) spomenika. Nezapomine, češ. = nezaboravi.
126
ljamo da je uništen kad su 1938. došli Nijemci. U istom selu se prilikom proslave
održala folklorna priredba pod imenom »hrvatska svadba« u starim narodnim
nošnjama, a u Dobrom Polju upriličena je biciklistička utrka. Središte proslave
bilo je u Frielištofu u nedjelju 4. rujna (?) 1934. dopodne, odnosno u subotu
kad je navečer bila bakljada. Ujutro je bila budnica, zatim dolazak Hrvata na
kolima u narodnim nošnjama, sveta Misa u crkvi, mimohod »Češke jednote« za
jugozapadnu Moravu, a u 10 sati su fanfare najavile glavnu svečanost, dolazak
četveročlane delegacije iz Hrvatske45
, govor dr. Staněka, otkrivanje spomenika,
pa državne himne, naravno čehoslovačke i jugoslavenske, ali nemamo podataka
da je svíraná i Lijepa naša - hrvatska himna. Poslije otkrivanja spomenik je
»preuzeo« načelnik Frielištofa Matija Šalamún, a na koncu je Josef Sic iz Frielištofa
pozdravio sve Hrvate Čehoslovačke Republike.46
Osim spomenutih govorili su i drugi, poglavito Česi, čiji su člančići tiskani u
navedenom Almanahu. Tako Marija Hradská u početku objavljuje pjesmu Lijepa
naša domovina, ali nije to Mihanovićeva hrvatska himna, nego njena verzija
na češkom koja je samo po naslovu slična našoj himni. Navest ćemo samo tri
posljednja retka:
Charvát a Moravská zeme - jedno je plémě!
Pisen jde s otce ba rety syna:
Lijepa naša domovina!47
Vladimir F i l k u k a piše članak O slavnostem našich Charvátů;48
Josef
Sic, Zůstali věrni;
49
Josip S a l a m o n, Za uspomenu 350. godišnjice dolazka
Hrvata u južnu Moravu; Filip M o k r u š, počasni predsjednik Národne jednoty
u Frielištofu, 14 let prace Nár. jednoty ve Frělichově,50
Matej Schallamon,
Obec Frělichov...51
; Fr. Nečas, Nový Přerov, Petr Andresič, Dobré Pole,
Marija H r a d s k á , Z dějin Charvátu na južni Moravě;52
Jan No h ač, K jubi-
45
Prema rukopisu H. Sirovatke jedan od njih je bio školski inspektor iz Zagreba Dušan Bogunović,
drugi izvori spominju i jednu ženu a pretpostavljamo da je jedan bio inž. F. Kolíbáš, tajnik Cehoslovačko-jugoslavenske
lige. On tvrdi da je to bio prvi službeni dodir Hrvata i moravskih Hrvata.
46
47
Isto, l (program proslave).
Isto, 2 (Hrvat i moravska zemlja, jedno su pleme, pjesma ide redom s oca na sina, lijepa naša do-
movina).
48
49
O proslavi naših Hrvata (2).
Ostali (su) vjerni (2).
50
Četrnaest godina djelatnosti Narodne jednote u Frielištofu (3-4).
51
Općina Frielištof (4-5).
52
Iz povijesti Hrvata na južnoj Moravi (7-10).
127
lejnim oslavám našich Charvátu;
53
Adolf Turek, Několiko kapitol o jihomoravských
Charvátech v 16. století;54
Stanislav M ar ák, Jak jsem zakládal Charvátům
české školy;
55
Fr. K n e c h t , Našim ve Frélichove; R. H o r á k , Dobropolské
svěřence,
56
Fr. Válka, Jak jsem se dověděl o Charváteh na Moravě,
57
i Joza
Sičan, predsjednik Narodne jednote »va Frijelištofi«, Naše stáře a današnje zvike.
58
Na proslavi su bili i predstavnici gradišćanskih Hrvata iz Austrije, a jedan
od njih, Petar .1 a n d r i š e v i c , opisao je svoje dojmove. On na gradišćanskom
hrvatskom kaže: »Od samoga jubileja nimam čuda reć (...) Kad su mi ali program
poslali, sam vidil, da je ov jubilej, bih rekal, priredjen od državne strani
(...) Na velikih senokošah, med selom Frelichov pak železničkom postajom je
bila skupna svetačnost za vsa troja sela. Nekuliko tisuć ljudi je bilo okolo podiuina
spravno. Ale nek jedan del je govore poslušal, drugi si je jedan, blizu štacije
na senokoši aeroplan gledal (...) Govori su bili češki, samo jedan seljak,
negde od Pozu na je držal kratki, čisto hrvatski govor u našem gradišćanskom
narečjii (...) Po bogomolji je kod jubileumskog spomenika bila svitska svetačnost.
Govori su opet češki bili, nek jedan muž i jedna gospa iz Hrvatske su u hrvatskom
književnom jeziku govorili (...) Po ovom službenom delu je došla narodna
zabava. Pokazali su hrvatsku svatbu i hitanje vrtanjev...«
59
l drugi grudišćansko-hrvatski župnik i pisac Ignac H o r v a t je nakon proslave
1934. pisao o moravskim Hrvatima. Njegov opis je prilično općenit i iz
njega ćemo preuzeti samo kraj koji govori o njihovoj nacionalnoj svijesti i mogućnosti
održanja u budućnosti: »Jpak su barem na toliko svisni Hrvati, da gizdavo
reču: mi smo Hrvati! A ima ih u trih spomenutih selih okoli 2000. I hrvatsku
nošnju još nosu, premda se ta nošnja, kot i kod nas, vse jače zgublja (...)
Koliko su se ovi Hrvati uopće održali, to je bila zasluga njihovih duhovnikov, ki
su imali za to mnogokrat i čuda trpit, ar nisu ni onde falili ljudi, ki su kanili
ovim Hrvatima odnijeti jezik i narodnost. A kako dugo ćedu se sada još držati, u
Češkoj, ka im daje vsaku slobodu, to će nam povídat budućnost. A bilo je
vridno i dostojno, da smo se prilikom našega jubileja spomenuli i od ove daleke
naše braće, ke oči su nekad s našima skupa jednu sudbinu nosili.«
60
^1
l Iz jubilarne proslave naših Hrvatu (10-11).
Nekoliko poglavlja o ju/.nomoravskim Hrvatima u 16. stoljeću (12).
•'•' Kako sam osnivao Hrvatima češke škole (12-13).
5(
" Uobropoljski rideikomisi (povjerbine, imanja koja se nasljeduju u obradi).
5
^ Kako sam doznao (prvi put čuo) o Hrvatima u Moravi (14-15).
60
' Naše stare i današnje navike (običaji 15-16).
'' Kod Hrvala u Moravskoj, n. dj., 64. Vrtanj je okrugli ukrašeni kolač koji djevojka baca preko glave.
Hrvali med Slovakih i Čehih, Naša domovina, kalendar, Niuzalj, Austrija, 1934, 78-82.
128
ALMANACH
MORAVSKÝCHCHARVÁTŮ
(1584-1934)
NARUDNI jgQJilOTA rtOJUlOIÁPAPNI MOMVUi
y.i f A» KT»VA itje «o
UUlíKlJttyí URVAT*
VJUZtHI MOKAVZKV
Naslovna stranica Almanacha moravskih Hrvata
iz 1934. koji je Narodna jednota iz Brna tiskala
pretežito na češkom jc/.iku.
I u Hrvatskoj su prije
61
i
nakon proslave 1934. objavljeni
neki novinski članci o moravskim
Hrvatima koji su uglavnom
prepričavali zbivanja na jubileju
ili ono što je objavljeno u spomenutom
Almmanachu. Jedan
od njih prenosi članak Marije
H r a d s k é iz Češke »Narodni
politika« u kome se govori sve
najgore o njemačkoj politici i germanizaciji,
a onda slijedi zaključak
kako je počeo narodni rad
tek onda kad su Česi Hrvatima
otvorili češke, a ne hrvatske škole(!)
kad su osnovali društvo »Češku
jednotu« i počeli sustavnu
čehizaciju.
62
Iduće 1935. godine je i u Zagrebu
Jugoslavensko-češka liga radila
na popularizaciji moravskih
Hrvata, pa je inž. Franjo Kolibaš
održao predavanje o njima.
On je medu prvim u Hrvatskoj
istaknuo rezultate istraživanja
6
* U Jutarnjem listu (Zagreb) od 9. 4. 1930. objavljen je članak Hrvatsko Dobro Polje u Moravskoj,
pismo Petra Slunskog našem uredništvu. Članak je napisao dr. Ivan Esih. On je predložio da se omogući
»odličnom etnografu dru Milovanu Gavazziju, da otputuje medju Moravske Hrvate i da izradi
monografiju o njima...« Dakle, ideja o monografiji naših Hrvata na Moravi stara je upravo 64 godine.
^"Hrvatski list (Osijek), 16. rujna 1934. Tu između ostaloga sloji: »Ovi Hrvati ostali su unatoč svem
germanizatorskom nastojanju, kojemu je bio podvrgnut slavenski most između Břeclavě i Znojma u
doba Austrije kroz cijelih 350 godina, vjerni svojim običajima, nošnji i materinskom jeziku, svijcsni
svoje plemenske snage, ne mareći za ruganje okolice i nadimak »Krobot«. A onda je, tobože, sve krenulo
na bolje (!) pa su: »Godine 1919. osnovane u svim hrvatskim selima češke (!) škole i započeo narodnosni
rad. Ali nije to bilo tako jednostavno. Zašlo? Nekoliko generacija Hrvata polazilo je njemačke
škole i čitalo njemačke novine, a usadjivala im se i mržnja prema svemu što je bilo češko. Osim toga
govorili su im i lažni agitatori, da je novo državljanstvo (češko, D. P.) samo prolazna pojava i da će
oni opet potpasti pod njemačku Austriju.« To je, međutim, samo pet godina kasnije postala stvarnost.
129
češkog znanstvenika Adolfa Tureka koji je ustvrdio da Hrvati nisu u Moravsku
došli kako se do tada smatralo tek 1584. nego, vjerojatno, nešto prije 1538. On
misli, da su najviše dolazili iz okolice Kostajnice, nakon njena pada pod Turke
1556.
63
Prvi je potcrtao da T. Masaryk i J. Cvijić imaju veliku zaslugu što su ta
sela pripala Čehoslovačkoj na mirovnoj konferenciji 1919. u Saint Germainu kraj
Pariza. Doznajemo također da je Jugoslavensko-čehoslovačka liga skupila u Zagrebu
i poslala 600 knjiga popularnog sadržaja u Moravsku. Ako je to točno, bila
bi to prva veća pomoć moravskim Hrvatima u očuvanju njihove narodnosti.
64
Sličan prilog objavljen je i 1937. u zagrebačkom Jutarnjem listu i tako se svakih
nekoliko godina u hrvatskom novinstvu obnavljala spoznaja da daleko na sjeveru,
u srednjoj Europi, živi mala grana hrvatskog naroda.
65
O Moravskim Hrvatima, »Narodne novine« (Zagreb), 11. i 12. veljače 1935. Iz tog članka doznajemo
da su na proslavi 1934. bili osim gradišćanskih i Hrvati iz Slovačke, iz okolice Bratislave i Trnave, koji
su uglavnom bili poslovačeni ali su »naglašavali da su potomci onih Hrvata, koji su još znali svoj je-
zik«.
64
Isto. Ne znamo kome su te knjige bile upućene, vjerojatno »posestrimi« Čehoslovačko-jugoslavenskoj
ligi u Brnu.
Hrvati u Moravskoj i Slovačkoj, 2. veljače 1937. s kartom hrvatskih naselja. I tu se uglavnom prepričavaju
podaci iz često spominjanog Almanacha objavljenog 1934, osobito opći podaci o životu, jeziku,
nošnji i običajima moravskih Hrvata.
130
6. S Njemačkim Reichom u II. svjetskom ratu
1938-1945.
»Moravski Hrvati su najmanje zakrivili da je došlo k drugoj svitskoj
vojski (ratu). Naša nesrića je ta da sme živili v kraju kadien (gdje) su se
Čelu s Nimci najveć rajbali (trli, ribali, sporili), a mi srne njihove skriečke
(svadje) najveć doplatili » (odlomak iz pisma Mila Vaš a ka Stjepanu
Krp a n u od 2. travnja 1990.)
»A Hrvati su za vrijeme H. svjetske tragedije (rata) bili mobilizirani i
odlazili su na frontu, kamo ih je slala njemačka okupacijska komanda.
Kao i ostali porobljeni narodi u Europi, sigurno ne po svojoj volji« (Denis
Derk, Gradišćanski Hrvati iz Moravske. Hrvatski jezik Hrvat ljubi!, Večernji
list 10. listopada 1993.).
Cehoslovačka Republika koja se smjestila u srcu Europe, ali bez izlaza na
svjetska mora, nego je samo imala pristup dijelu srednjeg Dunava, bfla je u nacionalnom
pogledu prilično miješana država. Doista, Česi i Slovaci su činili veliku
većinu naroda, ali je na sjeverozapadu Češke i u Moravskoj živjela jaka njemačka
manjina, na istoku je isto bilo mnogo Ukrajinaca u Prikarpatju, u Slovačkoj
su živjeli brojni Mađari, s Poljskom nisu bili riješeni svi pogranični odnosi pa u
takvim prilikama ono malo Hrvata i nisu činili neki veći problem.
Najviše su čehoslovački državnici, poglavito Eduard Beneš koji je od 1920-1935.
vodio vanjske poslove, strahovali od obnove Austro-Ugarske, povratka
Habsburgovaca i jake Njemačke, koja bi nastojala zaštiti svoju manjinu u Sudetima
i u Moravskoj. Česi su živjeli stoljećima u Njemačkom Carstvu, a Slovaci u
Ugarskom Kraljevstvu, uglavnom bez čvršćih nacionalnih i povijesih granica, pa
se stoga u razdoblju između dva rata postavljao temeljni problem, a to je obilježavanje
i priznavanje tih, novih granica kao povijesnih. U tome su im mogle
pomoći slične države nastale na temelju srušene Austro-Ugarske kao što su bile
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Jugoslavija) i Rumunjska s kojima
su imali čvrsti savez, spomenutu Malu Antanatu, te od velesila čuvari versajskog
poretka: Francuska i Engleska.
I dok je postojala kakva-takva europska ravnoteža snaga do velike gospodarske
krize 1929-1934. i dolaska nacista na vlast u Njemačkoj 1933. godine, bfla
je Cehoslovačka uglavnom stabilna država, ali nakon toga nastaju teškoće i u
131
unutarnjim odnosima s manjinama, ali i očuvanju granica i daljnjem gospodarskom
napretku, l što je više jačala Njemačka, sve je više slabila Liga naroda i
Mala Antanata, pa se Čehoslovačka našla nakon 1935. okužena sa svih strana
neprijateljskim državama.
a) Raspad Čchoslovačkc Republike i Protektorat
1938-1939.
Kad se 1935. povukao iz političkog života Tomáš G. Masaryk, za predsjednika
Čehoslovačke izabran je Eduard Beneš, dotada ministar vanjskih poslova.
Ne samo ta promjena nego i prilike u Europi uvjetovale su slabljenje položaja te
države, čemu je pridonijelo i okretanje Jugoslavije prema fašističkim zemljama,
Njemačkoj i Italiji (1937). Kad su u proljeće 1938. Nijemci priključili Austriju
Reichu (Anschluss) i zatvorili Čehoslovačku s jugozapada, pojačala se unutar zemlje
separatistička djelatnost Sudetskih Nijemaca koji su na izborima 1938. dobili
oko 90% njemačkih izbornika. Voda Sudetskih Nijemaca Konrad Henlein,
za koga su glasovali moravski Hrvati zbog nasilne čehizacije1
, izvršio je pritisak
na vladu u Pragu. Kad se proširila vijest da su dvojica Nijemaca ubijena na bijegu
(21/22. 5. 1938.) izbila je kriza u čehoslovačko-njemačkim odnosima pa je u
Pragu najavljeno i djelomično novačenje vojske za nužnu obranu.
Henlein je zahtijevao unutarnje preustrojstvo na nacionalo-regijskom temelju,
a vlada u Pragu je to nastojala provesti putem pokrajina. Izbila je nova kriza
koju su Engleska i Francuska nastojale ublažiti, pa su u Prag poslale svoga predstavnika
lorda Runcimana koji je preuzeo u svoje ruke gotovo sve vanjske poslove
države, a Francuska i Sovjetska Rusija (SSSR) pokušale su svojim izjavama
zaplašiti Njemačku i odvratiti je od namjere da uz pomoć Sudetskih Nijemaca
sruši Čehoslovačku. To im nije pošlo za rukom pa je Hitler l. rujna 1938. izjavio
da Nijemci u Češkoj imaju pravo odlučivati sami o svojoj sudbini. U Sudetima
su izbili nemiri, praška vlada je poduzela mjere prisile, a Njemačko-sudetska
1
Petar B l a š k o v i ć , Hrvatska sela u Moravskoj, Hrvatski narod (Zagreb) 19. 7. 1942. iznosi
usporedbu položaja Hrvata u Hrvatskoj koji su bili u stalnoj oporbi protiv srpske prevlasti u Jugoslaviji
kao i moravski Hrvali u odnosu na Čehe. On je prvi zabilježio i dotad nepoznat podatak o postojanju
privatne hrvatske äkolc u tim selima. U/ ostalo on piše: »Prilikom posljednjih izbora glasovali su
svi odreda ;ia vodju sudctskih Nijemaca Ilcnlcina i od onda ih je češka vlada stalno progonila. Ukinula
im je i malu privatnu hrvatsku školu, te ih svom silom čchizirala.«
132
stranka je objavila ultimatum kojim zahtijeva povlačenje Češke vojske iz krajeva
s njemačkom većinom. S obzirom da je vlada odbila taj zahtjev, kriza je išla prema
vrhuncu.
U nju su se izravno umiješali engleski i francuski predsjednici, a Englez N.
Chamberlain, na temelju izjave lorda Runcimana, izvršio je pritisak na češku
vladu da udovolji njemačkim zahtjevima i otpusti predjele naseljene Nijemcima
kao većinom. Češki zapadni saveznici i čuvari versajskog poretka zaboravili su
na svoje savezničke obveze i prepustili Čehoslovačku njenoj sudbini, a ona je riješena
u Münchenu 29. rujna 1939. Tu su se u tzv. minhenskom sporazumu,
zapravo minhenskoj kapitulaciji, našli kao glavni protagonisti Englez Chamberlain,
Francuz Daladier, u uvjerenju da će dijelom Čehoslovačke utažiti Hitlerove
apetite, ali su se prevarili. S druge strane stola sjedili su Hitler i Talijan Mussolini
koji su to protumačili kao slabost zapadnih saveznika, a to je pojačalo njihove
osvajačke težnje. Posljedica te politike popuštanja bila je njemačka okupacija
dijela Sudeta (30. rujna 1938).
Jedan od rezultata minhenskog sporazuma je promjena južne granice Čehoslovačke,
na području između Moravske i donje Austrije. Budući da je Austrija
već tada bila u sastavu Trećeg Reicha i bila podijeljena na oblasti (Gau), dio
južne Moravske od Mikulova (Nikolsburga) do Znojma (Znaim) pripao je oblasti
Niederdonau. A to je značilo da su se u Njemačkom Reichu po prvi put
našla i hrvatska sela Frielištof, Dobro Polje i Nova Prerava i do kraja rata 1945.
kao njemački državljani izvršavali su sve vojničke druge obveze.
Odstupio je tada predsjednik Beneš, Čehoslovačka je postala Češko-Slovačka,
Slovaci su dobili posebna prava i posebno ministarstvo kao i Potkarpatska
Ukrajina (Rusija). Zapravo je ta država bila federacija triju naroda. Budući da
Slovaci nisu bili zadovoljni tim položajem, uspio je njihov čelnik J. Tiso uz pomoć
Nijemaca proglasiti nezavisnost Slovačke (14. ožujka 1939.) Odmah su njemačke
jedinice ušle u Moravsku, a mađarske u Potkarpatsku Rusiju. Idući dan
bila je čitava Češka (15. ožujka 1939) zaposjednuta, a Hitler je 16. ožujka 1939.
izdao proglas o »Protektoratu Češkoj i Moravskoj«. Bio je to kraj Čehoslovačke
države kakva je stvorena umjetnim putem na pariškim mirovnim pregovorima
1919. godine nakon dvadesetak godina postojanja.
I Hrvati iz Gradišća našli su se u Reichu kao i oni južne Moravske, ostali su
u bili u samostalnoj Slovačkoj i u Mađarskoj, a to znači u tri države, ali su sve
one bile na istoj ratnoj strani. Dakle, Hrvati su ginuli u njemačkim i mađarskim
postrojbama od Normandije do Staljingrada, uostalom kao i mnogi iz Nezavisne
Države Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu.
133
b) Potpuna germanizacija
Kad je u jesen 1939. došlo do prevrata i smjene češke s njemačkom vlasti,
promijenila se općinska uprava u hrvatskim selima, pa je npr. u Frielištofu na
mjesto općinskog načelnika Hrvata došao Nijemac Johann Bauer do 1940, a od
tada do kraja rata bio je opet Nijemac Stefan Titscher.2
U škole su došli njemački
učitelji i nastava se otada umjesto na češkom izvodila isključivo na njema-
čkom.3
I u duhovnom životu nastupile su promjene, pa se služba božja izvodila
na latinskom i njemačkom, kao i propovijedi. Dotada su Hrvati mogli makar
pjevati crkvene pjesme na hrvatskom jeziku, a od tada je i to zabranjivano.4
Zbog toga možemo reći da je u doba postojanja Trećeg Reicha u ta tri hrvatska
sela bila germanizacija još potpunija nego što je bila čehizacija između dva svjetska
rata.
Unutarnji odnosi u hrvatsko selima i tijekom drugog svjetskog rata bili su
snošljivi. Nije bilo većih sukoba i protivnosti između Nijemaca, tada vladajućeg
naroda i Hrvata, odnosno Čeha. To najbolje potvrđuje sjećanje Mile Vašaka koji
na svom materinskom hrvatskosrpskom jeziku opisuje njemačkog načelnika
Titschera, inače mjesnog mesara u Frielištofu. On kaže: »Duoma su se neg
hrvatski pomíňali a tako aj na placi.5
A dokonča su aj niki Nimci za Reicha,
Nimci ki su na seli virasli s Hrvati, hrvatski pomíňali.6
Tako je to bilo na našem
selu. Stari Rudolf Titscher, Nimac, su imali za cieloga Reicha tuoflju7
Fleischer-mesar,
řezník.8
To je snad bila jedina tuoflja v cieulom Reichi kade je bilo ništo
napisano.9
Ale nigduor se va Frielištofi ni tuživ, a stric Rudolf nisu marili. To je
bilo neg v hrvatskom selu moguće.10
Hallavitsch, Fröllesdorfer Ortsgeschichte 38. On govori o Stefanu Titscheru, a Mile Vašak pak piše
o »stricu Rudolfu Titscheru« u članku: Mi Hrvati u Moravskoj srne bili jako mala manjina, Hrvatske
novine, 1. 5. 1987.
M. Vašak na istom mjestu piše: »To je skandal, da nimška Austrija je 1930. davala Hrvatom učit
hrvatski, a Čehi nam ni jednu uru za ciele češke republike. Nimcuom a Madjarom su dali nimške a
madjarske škuole. Tih je bilo već. Najgore je bilo da su nas na našem okrugu upotrebljavali va
njihovoj skriečki (svađi) s Nimci. A to je dognalo ljudi da su zieli nimšku nebo češku stran. Ale su
ostali dobri Hrvati.«
O tome svjedoče živi moravski Hrvati.
Plac, njem. der Platz: trg, tržnica.
Pomíňali, čehizam: razgovarali.
Od njem. die Tafel: ploča, tablica, natpis, firma.
Reznik je češki naziv za mesara.
10
Pisac, vjerojatno, misli da je to jedini natpis na nekom slavenskom jeziku u Trećem Reichu.
Vašak misli da je takva jezična i nacionalna tolerancija bila moguća samo u hrvatskoj sredini.
134
Hrvatskim naraštajima mlađim od četrdeset godina, poglavito onim mlađim
od trideset bilo je vrlo teško kad je 1939. uveden njemački jezik u sve urede i
škole. Oni su u školi učili samo češki, a u kući razgovarali na hrvatskom. Dobro
su njemački znali samo stariji koji su do 1918. pohađali njemačke škole. Učenici
u osnovnim školama i gimnazijama pošli su dalje u škole, ali su, poglavito Hrvati
i Česi, morali učiti njemački ispočetka od listopada 1938. kad se počelo njemački
predavati. Spomenuti Milo Vašak11
u svojim sjećanjima navodi kako je pohađao
Realnu gimnaziju u Nikolsburgu (Mikulov) i kako se samo on i još dvojica
prilikom upisa izjasnili kao Hrvati, ali usprkos tome nisu imali u gimnaziji
nikakvih neugodnosti, osim kod jednog profesora.12
Njemačka vlast je vrlo brzo sredila administrativne poslove u hrvatskim selima,
poglavito matičarsku službu, pa već u jesen 1938. izdaju sve dokumente na
njemačkom i ovjeravaju njemačkim pečatima. Tako iz krsnog lista Ivana Jurdića
(Johann Jurditsch) rođenog 21. listopada (oktobra) 1877. doznajemo da je selo
Frielištof 10. prosinca (decembra) 1838. pripadalo upravnom kotaru Nikolsburg
(Mikulov), da je kao zemlja (Land) upisan Niederdonau (Donji Dunav), župa je
bila u Frielištofu (njemački Frollesdorf), biskupija je i dalje bila u Brnu, a posljednja
pošta je bila Grussbach (Rušpuh, Hrušovany). Dotadašnjeg župnika Čeha
Navratila zamijenio je njemački svećenik, ali njegov potpis nismo mogli pročitati.13
Sveze s češkim Protektoratom bile su uglavnom prekinute, a stare prometne,
gospodarske i kulturne s Austrijom, poglavito gradom Bečom (Wien), obnovljene
su kao što su bile do 1918. Većina zemljoradničkog priroda odlazi prema
Beču kamo je otišlo i nešto mlađih ljudi koji nisu bili unovačeni u njemačku
vojsku. Na tom području radila su veća poljodjelska državna dobra na kojima se
proizvodila hrana za povećane ratne potrebe. Tada je prvi put primijenjeno i navodnjavanje
umjetnom kišom, a voda se uzimala iz Dinje (Taje) i Jevišovke.
14
Na tim dobrima koja su proizvodila gotovo industrijski bili su zaposleni svi viškovi
radne snage. Dodatak su činili ruski zarobljenici, osobito Ukrajinci, kojih
se velik broj predao jer nisu htjeli ratovati za rusku, komunističku državu.
15
11
Pismo sjećanja M. Vašaka u posjedu pisca.
12 Isto.
Kopija krsnog lista u posjedu pisca. Izdan je u Frielištofu i potpisan, odnosno ovjeren novim,
njemački pisanim pečatom.
P. Blašković, Hrvatska sela u Moravskoj. On piše o vrlo modernom načinu ratarske proizvodnje,
tovljenju stoke u stajama, velikim prinosima sa zemlje, itd.
" Isto. Neki od njih služili su kao njemački pomoćni odredi, u Hrvatskoj poznati kao kozaci. Svi su,
gotovo, bili nakon rata likvidirani kao izdajice, pa i neki koji su u međuvremenu prešli saveznicima,
npr. jugoslavenskim partizanima.
135
c) Hrvati u Wehrmachtu 1939-1945.
Kao njemački građani morali su moravski Hrvati služiti u Wehrmachtu ili
redovnoj vojsci Njemačkog Reicha. Upućivani su na sva ratišta i kao čitava Njemačka,
imali su velike ratne gubitke.
Postoji podatak da je samo iz sela
Frielištol'a tijekom drugog svjetskog
rata izginulo 135 ljudi,16
a ranjeno
je bilo više stotina. Najviše u stradala
godišta od 1915. do 1925. od kojih
su neki služili najprije u češkoj, a
zatim u njemačkoj vojsci i proveli u
službi ili ratu i do sedam godina.
Kao i gradišćanski Hrvati i naši
Moravci su na ruskom bojištu i u
ratu na području bivše Jugoslavije
bili vrlo traženi jer je većina dobro
govorila njemački, a uz to su poznavali
i dva slavenska jezika, hrvatski
i češki, pa su se mogli dobro
sporazumijevati sa svim slavenskim
narodima. Usmeno su mi to potvrdili
i mnogi hrvatski časnici i vojnici
koji su se sretali tijekom rata s njima,
poglavito u časničkoj školi u
Stockerau karaj Beča gdje su bili na
izobrazbi i hrvatski časnici iz domobranstva
Nezavisne Države Hrvatske.
Jedan od njih mi je rekao da su tu
neki moravski Hrvati naučili tadašnje
hrvatske pjesme zabavne glazbe koje
i danas pjevaju, npr. prilikom nastupa
na susretima u Frielištofu od 1991.
do 1993. godine.17
Jedna od brojnih osmrtnica koje su od 1939.
do 1945. stizale u moravsko-hrvatska sela s
raznih europskih ratišta. Tako je u 24. godini
poginuo i moravski Hrvat Miroslav (Friedrich)
Knoth, razvodnik-izvidač (na slici).
1(
* Tim podatkom barataju preživjeli Frielištofci. Hallavič u svojoj kronici ne navodi nikakav podatak
nego je ostavio prazno mjesto za upis žrtava rata.
17 Npr. pjevali su: Hladan vjetar, poljem piri, Marijana i si.
136 137
O tome postoji i pismeno svjedočanstvo Petra Blaškovića iz 1942. koji je iz
Stockeraua došao u pohode hrvatskim selima i u Novoj Preravi zapisao: »Pošao
sam u crkvu. U tren oko se u selu pročulo, da je došao jedan časnik hrvatskog
domobranstva iz Zagreba i ljudi su dohrlili k crkvi. Došlo je i više njemačkih vojnika
i ratnika, već i odlikovanih, s kojima sam lijepo govorio na hrvatskom jeziku.
Uostalom treba znati, da su Nijemci dali za obučavatelje naših novaka u
Stockerau nekoliko vrlih dočastnika, koji govore savršeno hrvatski, a rodom su
iz ovih sela u Moravskoj i iz Burgenlanda.18
O njihovom životu još je zabilježio:
»Dobro im je, dobrog su izgleda te imaju dovoljno hrane, jer na obitelj odpada
najmanje 10 hektara ravne i plodne zemlje, a osim toga idu na rad u poljodjelske
tvornice.«19
Konac rata 1945. dočekali su mnogi moravski Hrvati kao zarobljenici,20
odakle su se pomalo vraćali preživjeli ili ranjeni u svoja sela. Neki se i nisu imali
kamo vratiti jer su već od 1948. u njihovim selima i kućama bili češki doseljenici
iz Bugarske i Jugoslavije. Neki su prebjegli u Austriju ili se s njemačkom vojskom
povukli u Njemačku, gdje su i ostali. Bilo je i ohih koji su stupili u obnovljenu
vojsku nove Čehoslovačke Republike. Posljednja ratna godina bila je za moravske
Hrvate samo uvod u potpuno raseljenje tijekom 1948. i idućih godina.
18
P. Blašković, n. dj.
^ Isto. Za rata je intenzivno radila šećerana u Grussbachu, danas řeš. Hrušovany.
20
O položaju Hrvata u Moravskoj tijekom postojanja Trećeg Reicha nismo u hrvatskom novinstvu i
znanosti našli nikakve podatke, pa se stoga ovaj odlomak oslanja više na sjećanja, zabilješke i svjedočenja.
Pronašli smo samo jedan članak na slovenskom koji glasi: Moravski Hrvati v okviru Velike
Nemčije. Nemška zasedba obrobnega ozemlje Češke je zajela tuđi starodavne hrvatske naselbine na
južnem Moravském (Moravski Hrvati u okviru Velike Njemačke. Njemačka okupacija rubnog dijela
Češke je uzela također starodrevne hrvatske naseobine u južnoj Moravskoj), Jutro (Ljubljana), 1938,
br. 258, pisac Ivo Lapajnc. Postoji i posebna karta smještaja, ali ništa ne piše o tadašnjem položaju
Hrvata.
138
7. Nasilno raseljenje u drugoj Čehošlovačkoj
1945-1950.
»Pokidah su i Hrvati u Moravskoj skupa s nimškogovorećim staitovničtvom
Sudetske zemlje služili u niinškoj vojski, ih je takaj pogodila češka
mržnja, iako ne u svoj toj strahoti kot Nimce. Hrvati nisu ubijeni, ali
raseljeni kot politički nepovjerljivi (unverlasslich). Sve su im zeli, a ki je
koč bio seljak i gospodar, morao je pojti kot sluga npr. u sjevernu Moravsku«
(P. Tyran, Neopisiva tuga i nevolja mogla bi se malo utišati,
Hrvatske novine, 25. listopada 1991).
a) Obnova Čehoslovačke i dolazak komunista na vlast
Iako nije u Protektoratu Češke i Moravske kao i u Tisovoj Slovačkoj bilo
većih oružanih otpora i ustanaka protiv nove vlasti i nacizma sve do 1944/45.
godine, ne može se reći da nije bilo građanskog neposluha pa i pokreta otpora
iza kojega su stajale lijevo orijentirane stranke, poglavito Komunistička partija
Čehoslovačke i njezin središnji narodni revolucionarni odbor (od 1941). Kako bi
zaplašili i spriječili narod u aktivnijem otporu, njemački okupatori su 1942. spalili
češko selo Lidice i pobili sve njegove muške žitelje. U Moravskoj se iste
godine pojavljuju i prve partizanske skupine, a izvan zemlje, posebice u SSSR-u
okupljaju se Česi i Slovaci i u sastavu sovjetske Crvene armije ustrojavaju prve
Čehoslovačke jedinice. Slično je bilo i u Hrvatskoj gdje je djelovala čehoslovačka
brigada nazvana »Jan Žiška z Trocnova« (u Slavoniji od 1943).
Te lijeve snage, predvođene Komunističkom partijom, pokrenule su ustanak
u Slovačkoj (kolovoz-rujan 1944) i u Pragu (prilikom preokreta u svibnju 1945),
a u početku travnja 1944. u slovačkim je Košicama utemeljena prva vlada Narodne
fronte Čehoslovačke. U proljeće 1945. Crvena je armija protjerala njemačke
okupatore i oslobodila zemlju od njemačkog fašizma, ali je s druge strane
omogućila i poduprla češke komuniste da oni preuzmu vlast i uvedu drugi totalitarni
sustav. U zemlju su se zajedno s Crvenom armijom vratili češki i slovački
komunisti iz SSSR-a, a njihovi naoružani odredi koji su obnavljali novu vojsku,
ali i preuzimali glavnu ulogu u vladi Narodne fronte. Isto tako su se sa Zapada
139
140
vratili bivši građanski političari i opet postali djelatni oni koji su preživjeli rat u
zemlji. I oni su obnavljali svoje predratne stranke desne, građanske orijentacije.
S njemačkom armijom pobjegli su brojni Nijemci iz češke kao i Mađari iz Slovačke,
poglavito oni koji su imali udjela u okupacijskim vlastima. Ostali su oni
koji nisu imali nikakve političke krivnje, pa i moravski Hrvati, koji su zajedno s
preostalim Nijemcima iz Znojma i Mikulova čekali svoju sudbinu u neizvjesnosti.
Vratio se i poznati predratni ministar vanjskih poslova predsjednik Republike
Eduard Beneš i opet 1945. postao predsjednikom obnovljene, druge Čehoslovačke.
Unutar zemlje postojao je sukob ljevice predvođene Komunističkom partijom i
građanske desnice s Benešom na čelu koji je odlučen izborima 1946. u kojima je
ljevica uz potporu iz Moskve pobijedila. Komunisti su dobili većinu mjesta u
čehoslovačkom parlamentu i 1946. utemeljili vladu Narodne fronte s komunistom
Klementom Gotwaldom na čelu, ujedno i predsjednikom Komunističke partije. Ta
vlada počinje provoditi nacionalizaciju poduzeća, tvornica, rudnika i banaka, a
istodobno i agrarnu reformu. Prvi na udaru bili su Nijemci i Mađari, pa su njihova
imanja i vlasništvo konfiscirani, mnogi od njih sustavno proganjani iz zemlje.
, Na udaru su se našli i moravski
Hrvati, ali su bili u drugom planu,
čekali su da se obave progoni
dviju najvećih manjina koje su
između dva rata destabilizirale državu,
a to su bili sudetski Nijemci,
ostali Nijemci (npr. u Brnu,
Olomoucu, Znojmu i dr.) i Mađari
u Slovačkoj.
Nova država nije više imala
predratne granice jer je SSSR
uzeo Prikarpatsku oblast koju su
za rata okupirali Mađari i priključio
je svojoj republici Ukrajini.
Dio južne Moravske, od Mikulova
(Nikolsburga) do Znojma
(Znaim) koji je od 1938. bio u
satavu Reicha, odnosno njegovog
dijela nazvanog Niderdonau, vraNatpis
na spomeniku mrtvim Hrvatima u Novoj ćen je Čehoslovačkoj. A to je,
Preravi. ujedno, značilo da su se nakon
Foto: S. Krpan 1993. gotovo sedam godina i moravski
141
Hrvati našli opet u državi Čeha i Slovaka, da su se približili Hrvatima u
susjednoj Slovačkoj, ali su trajno odvojeni od gradišćanskih Hrvata. Odijeljeni su
pravom željeznom zavjesom koja je desetljećima postojala između istočnog,
komunističkog i zapadnog, gradansko-dejnokratskog svijeta u Europi.
Komunisti nisu bili zadovoljni koalicijskim odnosima u vladi, nego su nastojali
što prije preuzeti sve ovlasti, slijediti ruski primjer i provesti potpunu nacionalizaciju
svih proizvodnih snaga i kolektivizaciju poljodjelstva. Zbog toga su
u početku 1948. ustrojili novu vladu Narodne fronte u kojoj su imali potpuni
nadzor, a kako je uskoro umro i predsjednik Republike dr. E. Beneš, komunisti
su i na to mjesto iste 1948. postavili svoga predsjednika Klementa Gotvalda. U
svibnju (maju) 1948. donesen je novi ustav prema kojem je Čehoslovačka proglašena
zemljom narodne demokracije, a to je bio blagi izraz za komunističku
diktaturu. Nova država postala je članicom Ujedinjenih naroda 1945, ali ubrzo
pristupa istočnoeuropskom SEV-u (Savjet ekonomske međusobne pomoći), pa i
vojnom Varšavskom paktu (1955), da bi 1960. bila Čehoslovačka proglašena i
»socijalističkom«, pa je njen službeni naziv otada ČSSR (Čehoslovačka Socijalistička
Republika). Bila je, u biti, jedan od satelita SSSR-a, a kako je bila gospodarski
najrazvijenija, bila je ponajviše iskorištavana, pa je to zaustavilo njen daljnji
razvoj u svakom pogledu.
Protiv takvog položaja zemlje pobunili su se češki neokomunisti i 1968. smijenili
sekretara Partije Antonina Novotnyja i doveli na vlast reformista Aleksandra
Dubčeka. Bio je to početak »praškog proljeća« koje je ubrzo ugašeno na topovima
i tenkovima Crvene armije. Na čelo Partije i zemlje došao je slovački
ortodoksni komunist Gustav Husak, sudionik ustanka iz 1944. godine (po majci
Hrvat) i uveo ponovno tvrdu komunističku vlast koja je slomljena tek nakon rušenja
berlinskog zida, promjena u SSSR-u i dolaska nove visti u tzv. »baršunastoj
revoluciji« 1989. godine.
b) Izgon sa stoljetnih ognjišta
Iako su tijekom rata Česi u Protektoratu uglavnom lojalno izvaršavali sve
zadatke i radili u korist njamačkog ratnog stroja, Slovaci sudjelovali u Tisovim
oružanim jedinicama, a jedni i drugi obnašali razne službe u njemačkom dijelu
između Znojma i Mikulova, za svoje držanje u doba njemačke okupacije kažnjeni
su progonom uz Nijemce samo moravski Hrvati. U drastičnom postupku pre-
142
Željezni križ obitelji Kuzmić
u Novoj Preravi.
Foto: D. Pavličcvić 1991. godine.
ma njima bilo je i osvete zato što
su bili buzi Nijemcima pa čak za
njih i glasovali i podržavali ih u međusobnim
svađama u državi. Velikočeški
nastrojeni pojednici nisu mogli
zaboraviti neslavan kraj svoje države
1938/39. pa su nastojali njemački
slom 1945. iskoristiti tako da etnički
očiste i osiguraju svoje državno područje.
Doista, u tome su uglavnom
sudjelovali češki komunisti, ali i neki
građanski političari, a to se vidi i po
tome što progoni Hrvata nisu počeli
1948. kad su komunisti preuzeli
vlast, nego dvije godine ranije.
Uopće, izgon Hrvata je bio dobro
pripremljen i izvođen postupno
i sustavno, tako da se više nikada ne
skupe u jednu cjelinu i otkloni svaka
mogućnost njihova povratka. To »hrvatsko
pitanje« rješavali su u Češkoj
u dvije etape. Prva je izvedena već
1946/47. a druga od 1948. do 1950.
godine. Izgon Nijemaca počeo je odmah
potkraj rata i uglavnom završio
do 1946. kako bi se »očistile« kuće i imanja za Hrvate i Čehe iz drugih krajeva i
zemalja. Za taj posao imenovana je 1946. posebna komisija koja je u Frielištofu,
Dobrom Polju i Novoj Preravi ispitivala stanovništvo i određivala tko će biti preseljen
a tko će ostati. Tako su se Hrvati dijelili na podobne i povjerljive i nepodobne
i nepovjerljive1
. Izgovor je bio da se želi bolje osigurati granica prema
Austriji, a upravo na samoj granici su bila ta sela, poglavito Nova Prerava.
Savjet zemaljske (pokrajinske) uprave u Brnu imao je nalog da mišljenje
Komisije za rješavanje »hrvatskog pitanja« mora uzeti u obzir i provesti u djelo.
Tako je 1947. Kotarski ured i Mikulovu izdao nalog da se 65 posjeda u FrieI..
Š k o l i , Osídleni okresu Břeclav po roce 1945; (Naseljavanje kotara Břeclav nakon 1945), 1983,
51-53. Njemački izvod iz te knjige napravio je F. Hubeny i poslao ga S. Krpanu u Zagreb koji mi je
sve odstupio na korištenje, na čemu mu ljubazno zahvaljujem.
143
lištofu, isto toliko u Novoj Preravi i 6 u Dobrom Polju moraju konfiscirati što je odmah
i urađeno. Tada je 168 osoba preseljeno po Češkoj, duboko u unutrašnjost,
ali zasada ne možemo (osim Olomouca) odgovoriti u koja su mjesta preseljeni.2
U lipnju 1948. kad su vladu u potpunosti preuzeli komunisti, odlučeno je da
se svi Hrvati iz južne Moravske moraju preseliti i potpuno isprazniti svoja stoljetna
ognjišta. Troškove preseljenja preuzela je na sebe država, a izvodili su je
civilni organi. Tada je u Frielištofu preseljena 171 obitelj, iz Nove Prerave 83 i iz
Dobrog Polja 52, ukupno 306 obitelji s preko tisuću ljudi, njihovim pokretnim
dobrom i dijelom stoke. Ipak, slučajnp, ili zbog udaje, ženidbe, rodbinskih veza i
slično u selima je ostalo nekoliko desetaka Hrvata.3
Tako se npr. u popisu pučanstva
iz godine 1961. u Frielištofu 19 osoba upisalo kao Hrvati.
Spomenik obitelji Jurtić u l-'rielištofu (Jevišovki).
Foto: J. Lawitschka, 1991. godine.
2
Išlo, 50.
3
Ostali su neki stariji ljudi, ali i neki koji su bili u čchoslovačkoj vojsci ili zarobljeništvu i kasnije se vratili.
Na upražnjena hrvatska selišta doseljeni su Česi i Slovaci iz drugih zemalja,
npr. 460 povratnika iz Bugarske, mahom Slovaka,4
13 iz Jugoslavije, zapravo Hrvatske
i 2 iz Mađarske. Ostalo su bili Česi i Slovaci iz okolnih krajeva. Oko
jedne četvrtine kuća nije bilo naseljeno pa su uskoro propale ili bile srušene.
Većina tih doseljenih obitelji, odnosno njhovih potomaka živi i danas u tim selima,
osobito onih iz Bugarske, a dio koji je došao iz Hrvatske, od kojih su većinom
bili bivši sudionici partizanskih odreda, raselio se dalje po Češkoj.5
Iz kopije rješenja Kotarskog narodnog odbora u Mikulovu6
od 5. srpnja
1948. možemo zaključiti da su češke vlasti nastojale tom nasilnom preseljenju
dati, tobože, službeni, uredovni karakter. Tako je Magda Lavičková iz Frielištofa
br. kuće 41 dobila rješenje koje u prijevodu glasi:
Prema odluci Kotarskog djelatnog odbora u Mikulovu od 24. 2. 1948. i 30.
7. iste godine, odobrenog od Pokrajinskog djelatnog odbora u Brnu, bit ćete, zajedno
s članovima vaše obitelji, preseljeni o državnom trošku u unutrašnjost, postupno
prema postojećim mogućnostima naseljavanja u unutrašnjosti. Ovaj se
postupak izvodi zbog društvenog interesa, a to je osiguranje graničnog pojasa.
Protiv ove odluke možete se žaliti Zemaljskom narodnom odboru u Brnu
posredstvom Kotarskog narodnog odbora u Mikulovu u roku od 15 dana od dana
primitka (ovog) rješenja. Produženje roka žalbe se isključuje zbog društvenog
interesa prema cl. 77 odst. 2 vi. nar. č. 8/1928 Sb.
! Protiv odluke kojom se isključuje produženje roka žalbe, žalba nije dopuštena.
Predsjednik
Kotarskog narodnog odbora
Josef Skrášek, v. r.7
Takva rješenja dobili su svi kućegospodari i čekali na red u vagonima za
stoku i pomalo odlazili u nepoznato. Ljudi koji su preživjeli te teške dane tvrde
da nije bilo nasilja i grubosti, da je bilo Čeha koji su bili protiv seobe, da su im
neki pomagali, ali pojedini koininisti, npr. upravitelj škole u Frielištofu Bouška,
4
Školi, n. dj., 53. Zanimljivo je napomenuti da je nakon svršetka preseljavanja u 1950. zabilježeno čak
56,9% Slovaka, 28% Ceha i 12% ili 99 Hrvata (Isto, 53). Dakle, možemo reći da su Hrvale u Jevišovki
zamijenili ne Česi nego Slovaci.
' Jedan od bugarskih Slovaka koji su 1958. doselili u Frielištof, gosp. Vago, pričao mi je 1993. da su
oni u Bugarsku naseljeni iz Slovačke, potkraj 19. st. od dinastije Koburg, bugarskih vladara, koji su
imali svoja imanja u Ugarskoj, tj. njezinom dijelu, Slovačkoj.
° Br. 20655/III, 1948. Srpanj nije u Češkoj sedmi nego osmmi mjesec jer je zbog sjevernih klimatskih
uvjeta žetva obično dolazi mjesec dana kasnije, dakle u kolovozu (ili augustu).
7
Dokument je dao prevesti S. Krpan i dao mi na korištenje.
144 145
širili su netrpeljivost prema Hrvatima, huškali Čehe protiv njih i zahtijevali potpuno
iseljenje.8
Tijekom te kampanje protiv Hrvata neki su potajno prešli granicu
i pobjegli u Austriju gdje i danas žive.9
Prema sjećanju sudionika stranke
građanske orijentacije bile su protiv iseljavanja, npr. Narodna (lidová) stranka, Socijal-demokratska
i Narodna socijalistička stranka, ali su one bile u manjini.10
Nakon demokratskih promjena u Češkoj i Slovačkoj 1989/90. sve se češće
čuje pitanje: da li su Hrvati trebali biti raseljeni i uništeni i tko je za to kriv?
Bilo je sličnih pitanja i 1968. tijekom »praškog proljeća«, ali na njih nije bilo odgovora
sve do novijeg vremena. Tako su npr. urednici časopisa Moravska orliće
1990. pozvali dvoje Hrvata iz Moravske da im pomognu odgovoriti na pitanje o
hudoj sudbini Hrvata.11
Oni su ustvrdili da »Staljin nije bio jedini koji je progonio
narodnosti«, donijeli dokumente i članke o moravskim Hrvatima i odgovorili
na pitanje zašto su bili raseljeni. Jedan od prigovora Hrvatima bio je da su
bili antikomunistički nastrojeni, da su npr. u Frielištofu zastupnici Narodne
stranke dobili 63% glasova, u Novoj Preravi 69, a u Dobrom Polju 47.12
Jedan od razloga netrpeljivosti prema Hrvatima bilo je i njihovo dobro
imovno stanje, bogatstvo sva tri sela, poglavito u odnosu na druga upravo naseljena
sela gdje su nekada živjeli Nijemci. Doslovce se kaže kako su »bogata
hrvatska sela bila trn u oku onima koji nisu dobili dovoljno prilikom podjele
imovine 1945.13
Ipak, izgleda da je u svemu bila presudna činjenica da su 1948.
izbili sukobi između SSSR-a i Jugoslavije, između Tita i Staljina, da je Jugoslavija
istupila iz socijalističkog tabora i protiv sebe izazvala sve »zemlje narodne
demokracije«, a među njima i Čehoslovačku koja je pod svojim komunistima
vjerno služila Staljinu. Dotada su Hrvati u Moravskoj uz pomoć jugoslavenskog
konzula u Brnu inž. Sajka, pa i pokušajem da se identificiraju s jugoslavenskim
partizanima, da Frielištof čak nazovu Titovo i si. uspijevali spriječiti opći pogrom
i progon, ah" nakon toga upali su u još veću nemilost i put na sjever, u brdovite
češko-moravske krajeve bio je otvoren i neminovan.
14
8
Prema izjavi jednog Frielištofca, dobrog poznavatelja prilika koji je tada imao 22 godine, ali želi da
njegova izjava ostane anonimna, iako je zapisana i u posjedu je pisca.
9
Neki od njih su mi pričali, npr. Josef Lawitschka iz Frielištofa da su kao djeca prebjegli u Donju
Austriju i tu radili kao sluge kod seljaka, izučili zanate i prešli u Beč gdje mnogi i danas žive.
^ M. Vašak u pismu S. Krpanu. On navodi Čeha F. Nečasa, svog tetka, hrvatskog zeta kao pristašu Hrvala.
11
Br. 3/1990. Pozvani su bili pok. Hermina Opluštilova (rod. Slunjski) i Bedřich Sic.
Isto. U okolnim selima gdje su živjeli uglavnom useljenici veliku većinu glasova dobila je Komunistička
partija Čehoslovačke, pa su moravski Hrvati opet bili iznimka u tom kraju.
Isto. Podjela imovine je dodjela bivših njemačkih kuća doseljenim Česima i Slovacima.
Spomenuta Hermina Opluštilova je s roditeljima selila kao osmogodišnja djevojčica u sjevernu Moravsku.
Potkraj 1989. napisala je svoja sjećanja na svom hrvatsko-češkom jeziku koji glase: »Danas je
146
Spomenuti J. Hallawitsch je u svoju »Kroniku« sela Frielištofa unio i jedan
članak lista »Der Südmährer« kojeg su izdavali protjerani moravski Nijemci
15
, a
u njemu je u dva podnaslova16
opisana i sudbina moravskih Hrvata, poglavito
onih iz Frielištofa i Nove Prerave. U slobodnijem prijevodu iznijet ćemo najvažnije
podatke o njihovu nasilnom preseljenju i kasnijem životu.
Članak o tim dvjema južnomoravskim općinama i o sudbini njihovih dotada
iseljenih žitelja pisan je na temelju pouzdanih podataka koji su na razne načine
preneseni jer službenih izvještaja nije bilo. Malo je obitelji preseljeno u obližnje
moravske općine poput Urspitza, Moskowitza, Pohrlitza, Treskovitza i Wositza,
nego su odvedeni daleko u područja oko Olmütza, Sternberga i Mehr.-Neu-
stadta17
kao i u gradu Olmützu. Samo nekoliko obitelji živi u okolici Brna
(Brunn) ili u češko-moravskom gorju. Neki seljaci koji su u Frielištofu živjeli u
Glavnoj ulici18
sada rade kao građevini pomoćni radnici u Olmützu. Dobar broj
njih i danas žali što nisu putem preko Dinje (Thaya) prešli u Austriju gdje bi bili
slobodni. i
Sličnu sudbinu kao i Frielištofci doživjeli su i Novopreravci. Naime, namjere
tadašnjih komunističkih vlastodržaca bile su jasne: južnomoravske Hrvate trebalo
je oštro kazniti za njihovo lojalno držanje prema Austro-Ugarskoj do 1918.
kao i za pronjemačko stajalište od 1918. do 1945. godine. Oni su jednostavno
trebali nestati iz južne Moravske. Decimiranje (Dezimierung) koje su 1945-1946.
poduzeli Česi, moralo je biti zaustavljeno na zahtjev jugoslavenskog konzula u
Brnu. Na izborima 1947. u Frielištofu su pobijedili narodnjaci19
i dobili većinu
sjedišta u općinskom vijeću, pa je za načelnika bio izabran Hrvat,-seljak Matija
Slunjsky, kbr. 63. I Frielištofci i Novopreravci oslanjali su se na crkvu koja im je
u svim teškim trenucima bila jedini oslonac.
Komunistička veljačka revolucija i njena pobjeda zapečatila je sudbinu moravskih
Hrvata. Ukrcavali su se zajedno sa svojom stokom u vagone pod asistento
40 liet, ča su nas viselili v gore. Pamtim si na to, sudien (svuda, D. P.), a mi sme šli v tuju hižu po
Niemcah... Su bili visieleni va 131 selov.«
15
Frollesdorfer Ortsgeschichte, 59-60. Der Südmährer (Južnomoravčanin), Mitteilungsblatt für die
Kreise: Znaim, Nikolsburg, Neubistritz und das Zlabinger Ländchen, 6. Jahrgang, 11. Heft (ali pisac
nije upisao i godinu izlaska, pa pretpostavljamo da je to bilo 1951. jer su novine vjerojatno počele izlaziti
1945. kad su Nijemci bili prognani iz južne Moravske.
Abschluss der Kroatensiedlung (Kraj hrvatskog naselja) i Vom Schicksal der mährischen Kroaten
O sudbini Moravskih Hrvata).
Za sva ta mjesta postoje danas češki nazivi, npr. Olomouc, Sternberg, Moravske Novo Mesto, itd.
U toj ulici koju su nazivali »V S e l i « živjeli su najbogatiji seljaci, ili pauri, kako su ih zrali.t j j —j- o j —j— — ^- — .__ _ —
Bila je to Narodna stranka kršćansko-socijalne orijentacije (češki lidová, otud i popularni naziv Li-
dovci).
147
čijom bajuneta čeških oružnika i
tužno gledali na svoja silom napuštena
imanja koja su Istoga dana
bila opljačkana. Njihove usrdne
molbe da se nasele u blizini
u napuštene kuće protjeranih Nijemaca
bile su tobože zbog sigurnosnih
razloga odbijene. Razbacani
su po čitavoj Moravskoj
i nakon 364 godine nestalo je
Hrvata u južnoj Moravskoj. Svi
sposobni mladići iz hrvatskih
sela bili su odvedeni u češku
vojsku, ali tamo nisu služili uobičajeni
vojnički rok kao njihovi
očevi i djedovi u šestoj dragunskoj
u Brnu ili Devedesetsedmoj
u Znojmu, nego su bili razdijeljeni
u tzv. radne brigade i
poslani u ostravské rudnike gdje
su radili više stotina metara pod ,
zemljom kopajući češki ugljen za sovjetske potrebe. Radili su pod teškim tehničkim
uvjetima i na primitivan način, pa je dolazilo često i do nesreća u kojima su bili
ranjavani ili izgubili živote poput Johanna Kolbingera iz Frielištofa IV).2
,(
,
Česi su nastojali uništiti rijetku životnu sposobnost toga malog naroda kao i
njegovu ljubav prema rodnoj grudi, zavičaju i katoličkoj vjeri. Oni su podcijenili
narod koji je 370 godina živio razdvojen od svoje materinske zemlje Hrvatske,
ali su ipak ostali Hrvati i nisu nikad postali Česi. Nasreću, oni su još u ranoj
mladosti vjenčávali svoju mladež međusobno tako da je miješanje s Česima jedva
dolazilo u obzir. Djeca su i dalje u hrvatskom materinskom jeziku odgajana,
pa kad se slavilo krštenje ili vjenčanje, tad su uvijek dolazili stric Ive (Onkel
Johann) i teta Minka (Tante Maria), kum Joza (Gevatter Josef) s kumom Hankom
(Patin Anna) kilometrima daleko na obiteljske proslave i svi su tada (kao
Hrvati, D. P.) činili jednu veliku obitelj. Oni su našli načina da za te svečanosti
pribave vino iz svojih nekadašnjih vinograda i dopreme ga na sjever Moravske.
Posljednji hrvatski kiritof u Novoj Prcravi prije progona
Hrvata u sjevernu Moravsku 1947. godine.
Iz fototcke lln'atakih novina - Željezno ,
Kolbinger je bio kroatizirani Nijemac.^ Koimnger je DIO Kroau/.iiam 11IJCIIK«,.
21
Ta tvrdnja se odnosi na moravske Hrvate iseljene na sjeveru Moravske, koji su usprkos progonima
održavali međusobne svezo što i danas čine, makar oni stariji.
148
c) Kamo su iseljeni južnomoravski Hrvati?
s
Prema službenim čehoslovačkim podacima22
do 6. siječnja 1949. bilo je iz
Frielištofa iseljeno 78 odraslih muškaraca, 102 žene i 162 djece, a to je bilo
ukupno 342 osobe. Od toga je 14 osoba odseljeno 1947, a ostali 1948. godine.
Najveći dio obitelji bilo je smješteno u općini Německá Hůzová u kotaru
| Rýmařov, 11 u sabirno
središte u Olomoucu, 8 u
kotaru Šternberk, a zatim
u Litovelu 6, Trebiču 6,
Opavi 5, Uničovu 4, Přerovu
3, Velike Meziříčí 3,
itd.
Do godine 1953. iz-
vodene su i daljnje seobe,
pa su tada preseljeni žitelji
Frielištofa i u udaljenije
kotareve sjeverne Moravske,
npr. u kotar Vitkov
39 obitelji, u općinu
Radkov 24, Hartmanice
4, Bušišov 2, itd. U kotar
Rýmařov došlo je još 25,
u općinu Německé Huzová
još 22, u Dětřichové
3, u kotar Šternberk 23,
najviše u općine Jivove 6,
Domašove 5, Sedmi Dvorech
3, Paseky 3, Uničov
2, i u još četiri općine po
Dvostruka seoba moravskih Hrvata: I. stari zavičaj, II. Jec
jna obitel
J- u
kotaru
prva seoba u Južnu Moravska u XVI. stoljeću, III. Svitava naseljeno je 20
druga seoba u sjevernu Moravsku. obitelji, najviše u MoravIzvor:
Moravští Charváti, 214 ske Lačnové 8, Opatove 4,
22
L. Školi, Osídleni okresu Břeclav po roce 1945, 51.
149
Kotarevi i mjesta u Moravskoj u koje su raseljeni Hrvati
150
Svitavy 2, Javorníku 6. U kotaru Litovel 18 obitelji, u kotaru Mikulov 14, Židlochovice
13 i još u desetak kotareva. Ako se své zbroji, ondá je žiteljstvo sela
Frielištofa raseljeno u čak oko 50 općina.23
Pučanstvo Nove Prerave isto je tako razbacano ili rašicano, kako to kažu
moravski Hrvati, u 44 moravske općine i 22 kotara. Najviše ih je bilo u kotaru
Šternberk 21 obitelj, u kotaru Šumperk 15, Rýmařov 15, Litovel 8, Skřipov 7,
Vítkov 6, Zábřeh 4, Brno 4, Bruntál 4, Opava 3, Boskovice 2, Mikulov 2, Přerov
2, Břeclav l, Hustopeče l i još nekoliko. Iz Dobrog Polja raseljeno je 52 hrvatske
obitelji u 24 općine i 17 moravskih kotareva, a najviše u Vitkov 27, Bruntál
9, a na ostale kotareve još 4 obitelji i jedna u Beč.24
Kad je seoba bila završena i zbrojene sve iseljene obitelji, dobili smo brojke
koje govore da je najviše protjeranih hrvatskih obitelji bilo u kotaru Vitkov - 72,
u kotaru Šternberk - 50, Rýmařov - 33, Litovel - 26, Šumperk - 17, Bruntál -
14, itd. Ukupno su žitelji tri moravskohrvatska sela bili raseljeni u 119 općina i
34 kotara, a to je, prema češkim izvorima, bilo urađeno da se hrvatsko pučanstvo
razbijeno na tako veliki broj općina što prije asimilira i izgubi svoje nacionalne,
hrvatske značajke.25
Prema brojidbi pučanstva 1961. u kotaru Břeclav, dakle u neposrednoj blizini,
u kotaru hrvatskih sela, izjasnilo se za Hrvate 110 žitelja, ali su bili također
razbijeni na čak 8 općina, a najviše ih je bilo u Vlasaticama - 22, Mikulovu - 19,
Břeclavi - 10, itd. U Frielištofu (Jevišovki) upisalo se kao Hrvati 19 osoba, u
Novoj Preravi samo jedna a u Dobrom Polju ni jedna. Češki komunisti su svoje
etničko čišćenje obavili tako dobro, da je od 1821 Hrvata u 1930. godini ostalo
samo 110 u čitavom breclavskom kotaru.26
U Frielištofu bilo je 1930. ukupno 1268 osoba, a od toga 932 ili 73,5%
Hrvata, 213 ili 16,7% Nijemaca i samo 108 ili 8,5% Čeha. Dvadeset godina
kasnije, tj. 1950. bilo je u selu samo 808 osoba, a od toga je starosjedilaca bilo
121 (Hrvata 97). Dakle, od 932 Hrvata kojima treba pribrojiti njihov izraziti natalitet,
ostalo je manje od deset posto. To ujedno pokazuje da se preseljenje nastavilo
i nakon 1950. sve dok broj Hrvata nije pao na spomenutih 19 osoba, a
23
Isto. Spominju se i Hrvati u Zábřehu (Zagrebu) 16 obitelji, ali to nije glavni grad Hrvatske nego
Zábřeh u Češkoj.
24
Isto, 52. Očito je da su pobjegli potajno u Beč (Viđen), ali ne po nalogu čeških vlasti.
25
Isto. To je prvi pisani tekst u ČSR koji govori o otvorenoj namjeri čeških vlasti da se »toto charvatské
obyvatelstvo rozptýlené do velkého množství obci se velmi rychle asimilovalo« (da se hrvatsko
žiteljstvo razbacano u tolikom mnoštvu općina što prije asimilira...)
26 Isto, 52.
151
danas ih ima još manje. Međutim, Frielištof je danas jedino naselje u breclavskom
kotaru gdje nemaju većinu Česi, nego Slovaci naseljeni iz Bugarske. Nadamo
se da neće i oni u novim uvjetima doživjeti sudbinu moravskih Hrvata jer
više njihova matica - Slovaci - ne žive u istoj Čehoslovačkoj, nego u Slovačkoj
državi.27
I moravski Hrvati su pokušali prebrojiti hrvatske obitelji u raznim dijelovima
Moravske, odrediti da li su iz Frielištofa, Dobrog Polja ili Nove Prerave, pa
su u posebnu kartu ubilježili njihov broj.28
Prema njemu se može zaključiti da ih
je najviše u Vitkovu 72 (39 iz Frielištofa, 27 iz Dobrog Polja i 6 iz Prerave), u
Rýmařovu 60 obitelji (45 iz Frielištofa i 15 iz Nove Prerave), Šternberků 45 (23
iz Frielištofa, 21 iz Prerave i l iz Dobrog Polja), Svitavi 20 (sve iz Frielištofa),
Uničov 32 (24 iz Frielištofa i 8 iz Prerave), 14 u Mikulovu (sve iz Frielištofa), u
Trebiču 6 (sve iz Frielištofa), 19 u okolici Brna, na jug do Vranovica, itd.29
Ti
podaci uglavnom, uz manje iznimke, potvrđuju one službene iz čehoslovačkih državnih
ustanova.30
Preseljenje iz stoljetnih domaćih ognjišta imalo je za moravske Hrvate vrlo
negativan i gotovo tragičan učinak. Naime, mora se znati da su preseljeni iz ravničarskih,
plodnih krajeva u gorske predjele sjeverne Moravske, da su dotad živjeli
uglavnom na području gdje se sve zasnivalo na poljodjelskoj, kukuruznožitarskoj
proizvodnji i vinu u Moravsko gorje gdje je dominirao krumpir, stočarstvo,
prerada drveta i rudarstvo. Bila su to ne samo dva klimatska, geografska,
proizvodna nego i kulturna područja u kojim je Hrvatima trebalo mnogo vremena
da se snađu, međusobno povezu i nastoje što duže održati svoj nacionalni i
poseban kulturni identitet. Svaki dodir s rodnim selima i mogućnost povratka na
stara kućišta, pa i na grobove predaka bio im je zabranjen gotovo punih četrdeset
godina. Sjećanje na stari zavičaj širilo se usmeno sve dok nije stasala inteligencija
koja će ponešto zapisati, međusobno se povezati i pokrenuti potkraj
osamdesetih godina nove inicijative za susrete na rodnoj grudi.
27
Ironijom povijesnih prilika Česi su tjerajući Hrvate dobili nove strance - Slovake. Neki od bugarskih
Slovaka su se upisali i kao Bugari, pa ih je bilo ukupno 14 u Frielišlofu.
2S
Kartu su izradili moravskohrvatski intelektualci s Herminom Slunjski, udanom Opluštil na čelu, a
do mene je došla dobrotom S. Krpana kao i mnogi drugi podaci koje je on skupio.
Na karti se teško očitava broj i mjesto upisanih obitelji.
Isto. Najveća je razlika u Rýmařovu, tj. umjesto 33 ovdje stoji 60 obitelji.
152
8. Dijaspora u dijaspori - demokratske promjene
1950-1993.
Da su oni (moravski Hrvati), bar polovica od preseljenika, zadržali
svijest o svom drevnom hrvatstvu, potvrđuje i novi podatak da se u Republici
Češkoj još oko 800 njihovih građana priznaje Hrvatima. Nakon
»baršunaste revolucije« 1989. i postupnog uvođenja demokracije u zemlji,
naši su sunarodnjaci osnovali Društvo građana hrvatske narodnosti u
Češkoj Republici, koje je i ove godine, 11. rujna, organiziralo svoj III.
kulturni dan, zvan »kiritof« ili crkveni god. Na nj su došli brojni nekadašnji
žitelji sela, ne samo oni iz zemlje nego i iz susjedne Austrije te Njemačke
i prekooceanskih zemalja. Frielištofskom su kulturnom druženju bili
nazočni i gosti iz Austrije, Slovačke, Hrvatske« (S. Krpan, Na »kiritofii«
moravskih Hrvata, Matica 10, 1993).
a) Hrvatska dijaspora
Dijaspora je grčka riječ koja označava rasutost, razbacanost, raseljenost nekog
naroda u svijetu. U tom pogledu najveću dijasporu i po broju ljudi i dužini
trajanja imaju Židovi, pa Cigani, a u novije vrijeme i Irci, Hrvati, Armenci, Kurdi
i drugi narodi koji nisu imali svoju državu nego su morali živjeti u zajednici ili
u podaništvu drugih, tuđih država.
Hrvatska dijaspora stara je više od pola tisućljeća, ili upravo toliko, ako uzmemo
u obzir da je započela nakon poraza hrvatske vojske na Krbavskom polju
u Lici 1493. godine. Otada pa sve do sjajne pobjede kršćanskog i hrvatskog
oružja u bitki kod Siska prije 400 godina, dne. 22. lipnja 1593, hrvatski je narod
morao napuštati svoja ognjišta, kuće i imanja i bježati daleko na sjever i zapad,
a na njegova staništa naselili su Turci svoje pomagače u osvajanjima i pljački Vlahe
- koji su zbog pravoslavne vjere u 19. vijeku, koje nazivaju i stoljećem
naroda, postali Srbi. Tako je Hrvatska ostala bez svoga pučanstva, pa neko vrijeme
i bez teritorija koji je do 1791. uglavnom vratila.
Moravski Hrvati su jedan dio te velike hrvatske dijaspore u 16. stoljeću, oni
su njezin najdalji i najsjeverniji dio, ali brojčano najslabiji i najviše podložan od-
153
narođivanju, rashrvaćivanju. Ipak, održali su se više od četiri stoljeća, sve dok ih,
kako rekosmo, nije vlada čeških komunista silom raselila i uputila u novu dijasporu,
zapravo u dijasporu dijaspore. Oni su tada izgubili svaku vezu sa svojom
starom domovinom Hrvatskom, ali i sa svojim novijom domovinom, svojim
stoljetnim zavičajem - južnom Moravskom. Tako su ostali i bez domovine i bez
zavičaja, bez svojih sela, domova, lapti (njiva) i luka (livada). Sve što su imali,
ponijeli su u svojim zavežljajima, u svojim sjećanjima, u usmenoj predaji. Borili
su se kako su znali, da im vladajući narod i to ne otme, onako kako su im oteli
kuće i kućišta.
b) Život bez domovine i zavičaja
Puna četiri desetljeća živjeli su moravski Hrvati u progonstvu, iza socijalističke
željezne zavjese, bez ikakvih dodira s gradišćanskim Hrvatima i matičnom
zemljom Hrvatskom. Svaki onaj tko je do demokratskih promjena i pada
socijalizma kao sustava prelazio čehoslovačku granicu kod Mikulova i vidio bodljikavu
žicu, zna u kakvim su uvjetima živjeli i građani češke i slovačke nacionalnosti,
a kamoli nepodobni i nepovjerljivi Hrvati koji su upravo s te granice
zbog toga i bili protjerani.
O moravskim Hrvatima i njihovoj sudbini nije se smjelo ili htjelo pisati ni u
Hrvatskoj gdje su svi oni koji su se osjećali Hrvatima u punom smislu te riječi
bili u položaju sličnom onom u kojem su živjeli iseljeni Hrvati u Čehoslovačkoj,
Mađarskoj, Rumunjskoj pa djelimice i u Austriji. Svako isticanje nacionalne svijesti,
posebnosti jezika ili hrvatskih nacionalnih simbola smatralo se u najmanju
ruku neprimjerenim pa i kažnjivim na razne, često nezakonite načine. Osim toga,
nakon 1948. i sukoba s partijama i sistemima vlasti socijalističkih zemalja, Titova
Jugoslavija je smatrana izvorom kontrarevolucije i sve što je iz nje dolazilo
odbijano je s nepovjerenjem i osudom. Zbog svega toga nije matična zemlja Hrvatska
- osim časnih iznimaka i pojedinaca, mogla uspostaviti trajnije dodire s
našom dijasporom. Zato ćemo teško naći objektivne, informativne i nacionalno
afirmativne članke ili studije o problemima iseljene Hravtske u službenim hrvatskim
glasilima u domovini.
Sreća da tako nije bilo u Austriji gdje su gradišćanski Hrvati i usprkos nepridržavanju
cl. 7 iz ugovora s Austrijom iz 1955. ipak uživali građanska ako već
ne i potpuna nacionalno-politička prava. U njihovim glasilima se smjelo pisati i
154
razmišljati o hrvatskim problemima, pa i govoriti hrvatskim jezikom. Često su
stoga pojedini gradišcanskohrvatski intelektualci isticali da se čisto hrvatski moglo
slobodno govoriti samo u Gradišću, a u Hrvatskoj samo hrvatsko-srpski, odnosno
srpsko-hrvatski koji se sustavno od 1918. nametao putem uprave, sudstva,
vojske, policije, školstva i svih zajedničkih službi.
Kao primjer brige za sudbinu Hrvata u Moravskoj navest ćemo članak Franje
H o r v a t a, pravnika iz Gradišća (pseudonim B. Tukavac), koji 1956. piše u
svom kalendaru o njima nakon drugog svjetskog rata1
: »Prisilno iseljenje Nimac
iz Češke i kasnije preseljivanja stanovništva u pogranični zona pogodila su našu
braću Hrvate u okolici Mikulova (Nikolsburga). Oni su jur oko 400 Ijet naseljeni
u tom kraju i se održali do nedavna u tri sela, naime: Frelichovu, Preravi i Dobrom
Polju. Nekad čisto hrvatsko selo Frelichovo ima danas tek 6 obitelji, a
ostale preseljene su u Urspitz, Moskovitz, Föhritz, Treskovitz, a mnoge i u okolici
Olomuca i Moravskog Novog Mjesta. Neki su naseljeni u Moravskoj Gori,
kade djelaju kot rudari, drivodjelci ili poljski djelači.«
Zatim pisac daje temeljne podatke o njihovoj prošlosti, divi se činjenici da
su sačuvali svoj jezik, nošnju, običaje i hrvatska imena pa govori o njihovim skupovima
gdje se povremeno nalaze: »Jednoč u ljetu se sastanu na shodišce (proštenje,
D. P.) kod Svetog Brda kraj Olomuca, a svake nedilje kod Božje službe u
Moravskom Novom Mjestu. Drugu nedilju mjeseca septembra držu »Dan Domovine«,
ki im je postao pravim narodnim svetkom, na kom se sastane mlado i
staro u nadi, da će im opet svanuti sloboda i da ćedu se moć povratit na svoje
naušćene dome na svoja stara ognjišća.« Članak zaključuje s vjerom u povratak
iz progonstva: »Današnji položaj Hrvatov u Moravskoj je vrlo težek, ali oni su
přeživili kroz dugi niz pokoljenj mnoge teške kušnje i se održali do danas, zato
se moramo nadati, da će minuti i sadašnja kušnja i svanuti za njih ope bolji da-
ni.«2
I spomeniti Frielištofac Hallavitsch piše3
o spontanim i organiziranim susretima
moravskih Hrvata u iseljenju. Oni su za to iskoristili svaku priliku pa čak i
pogrebe: »Ako smrt nekoga od njih pozove, a to je, nažalost, vrk> čest slučaj,
oni će i taj gubitak iskoristiti, usprkos putu, da umrlome daju posljednju pratnju
(počast).« Zatim i on govori o susretima kraj Olomuca, o nedjeljnim misama za
Hrvati u Moravskoj po boju (nakon II. svjetskog rata), »Ognjišće«, kalendar za 1956, 79. F. Horvat
je bio jedan od rijetkih ako ne i jedini gradiščćanski Hrvat koji je održavao stalne dodire s hrvatskom
političkom emigracijom npr. u Argentini i za njih pisao članke.
Isto. Nažalost, bolji dani za moravske Hrvate nisu svanuli, ali čak ni nakon demokratskih promjena
1989.
3
Fröllesdorfer Ortgeschichte, n. dj., 60.
155
Hrvate u Moravskom Novom Gradu gdje su crkve gotovo uvijek pune, a te Službe
Božje nadaleko čuvene.
Hallavitscheva povijest mjesta Frielištofa potakla je ipak jedan etnološki rad
o moravskim Hrvatima, ali on nije bio napisan u hrvatskoj nego u Srbiji.4
Autorica
Vidosava S t o j a n č e v i ć se slučajno srela u sjevernoj Moravskoj s »Horvatima«
i dobila spomenuti rukopis, pa je na temelju njega napisala o njima etnološku
raspravu koja je uvrštena i u zbornik »Moravští Charváti«.5
Nakon što
je prepričala sadržaj Hallawitscheva rukopisa, ona zaključuje: »Današnje stanje
ovih Hrvata (oko 1969) potomaka nekadašnjih stanovnika starog Frelihova, Dobrog
Polja i Přerova, nije nigde zabeleženo, i mogli smo ga samo delimično zapaziti
posljednjih godina, u slučajnim susretima prilikom putovanja kroz okolicu
Olomuca, u naseljima Uničovu, Paseku, Huzovu i Šternbergu (...) Od starih frelihovskih
porodica, po kazivanju stanovnika iz Uničova, danas su na području
okresa Olomuc stalno nastanjene sledeće familije: Salomon, Hubeni, Ivančik, Sićan,
Kuzmić, Mokrouž - u Uničovu: Andrejšić, Jurdić, Slunski, Križanić, Kuzmić
- u Huzovu: Huleni i Kuzmići, doseljeni iz Huzova - u Paseku: Skokanić, Slunski,
Kuzmić i Stavarić - u Šterbergu.«6
, •„•.. .v,- . Uf.
Zanimljivo je napomenuti da prema svjedočenju autorice ti Hrvati u sjevernoj
Moravskoj »nisu izgubili svoje osećanje pripadnosti zavičajnoj celini, sa kojom,
bar pojedinačno, neke porodice obnavljaju kontakte posle 1950, godine.
Mnogima je, međutim, ova želja ostala neostvarena, zbog velike udaljenosti i
materijalnih izdataka.«7
Isto tako su »Horvati« i »Horvatke« pomno čuvali svoju
starinsku nošnju, održavali su običaje, npr. proslavu 1. maja s majskim drvetom,
priređivali svadbe kao u južnoj Moravskoj, svečano krstili djecu, održavali crkvene
procesije, a i ženili su se, koliko su to mogli, i dalje međusobno. O sačuvanosti
jezika: »Kao specifičnost u njihovoj kulturi i danas se još može pratiti očuvanost
njihovog starog maternjeg jezika, koji je, i pored snažnih akulturacionih
procesa, kroz koje je ova etnička grupa prolazila u svome viševekovnom razvitku,
sačuvao mnoga svoja obeležja.«
8
I na koncu V. Stojančević predlaže ono što
upravo ovom knjigom želimo potaknuti: »S obzirom na današnje stanje uglavnom
razbijene kompaktnosti ove hrvatske enklave, u suvremenim uslovima razvoja,
svakako da treba što skorije proučiti njene etničke i kulturne vrednosti pre
4
Jedna starija hrvatska migraciona struja u Moravskoj. Neki problemi proučavanja jugoslavenskih enklava
u ČSSR, Glasnik Etnografskog instituta SANU, knj. XXII, Beograd 1973. i
5
Tiskan ćirilicom, uz francuski résumé, str. 208-228.
6
Isto, 223.
7
Nisu bili u pitanju samo udaljenosti i materijalni izdaci, nego i zabrane političkih organa.
8
Isto, 226.
156
nego što bude definitivno izgubljena za kulturno-istorijska komparativna prouča-
vanja.«9
c) Demokratske promjene u ČSR i okupljanje Hrvata
Iz razgovora s nekim prognanim Hrvatima doznali smo da nekih mogućnosti
okupljanja službenog karaktera nije bilo, a nije ni moglo biti za vladavine
komunističkog režima, onog istog koji ih je raselio s namjerom da se više nikada
ne sjedine i ne povrate u svoj zavičaj. Neki dodiri i susreti ostvarivani su samo
uz pomoć crkve, i to rijetko, a nešto više na privatnoj osnovici. Ipak, sve je to
bilo nedovoljno da se zaštiti ta mala narodnosna skupina. I dok su stariji čuvali
uspomenu na rodni kraj i nastojali
uspostaviti kakve-takve veze, mlađi su
se navikavali na novi zavičaj, uključivali
se u život češke okoline, pa su se
neki počeli družiti s Česima, sklapati
brakove i tako razvodnjavati ionako
razbijenu hrvatsku manjinu i slabiti
njenu svijest o posebnosti.
Nakon prvih demokratskih promjena
u Čehoslovačkoj i njenog pretvaranja
iz Čehoslovačke Socijalističke
Republike u Čehoslovačku Republiku
1989. otpočela su demokratska kretanja
i među moravskim Hrvatima, osobito
u Austriji, poglavito u Beču, ali i
onima koji su potražili kruh u prekomorskim
zemljama. U rukama mi je
kopija pisma što ga je 10. studenoga
(novembra) 1989. uputila Hermina
Opluštilova, rođena Slunjski iz FrieInž.
llermina-Mina Slunjski, udana Opluštil,
kćera Lovre, po hrvatski zvana Minka
Luovrina (u mladim danima). Izvor:
Obiteljska fototeka obitelji Opluštil u Brnu.
lištofa nekim Hrvatima po Češkoj,
Slovačkoj, Austriji, Kanadi i drug'
Isto.
157
dje.
10
Povod je bila i opet jedna moravsko-hrvatska smrt, pokop u Frielištofu i
pjesma Mile Vašaka, Hrvata iz Kanade, koju je nazvao »Na frielištofski cimitieri«.
Pismo ćemo navesti u cjelosti iako smo jedan kraći odlomak već uporabili:
Moji dragi Hrvati,
Nigdar se nisme vidili, va Frielištofi je mi bilo doprto11
živit nek do 8 liet.
Danas je to 40 liet, ča su nas viselili v gore.12
Pamětím si na to, sudien je ležav
snig, a mi sme šli v tuju hižu po Niemacah. Nieznam, ako tě te do prestat,13
pišem
hrvatski, tako kot su me to naučili maja a tata govorit.14
Hrvatski mi reču
Mina Slunska, muoj tata su Luovre (je niva bilo 77 liet) a moja maja su Minka
Luovrina, za slobodna Jakovina.15
Srne bivali pri crikvi, numero 84.16
Danas živim v Brni. Lietos je umrla v Brni Minka Jurditka17
(Ostlinka), nar.
1922. a je bila sama, tako sam se starala o puogrieb. Mášu je imala va Frielištofi,
snad po 40 lietach18
je bila naša liepa crikva sopet puna (crikva se je stavala19
v
lietach 1929-32, kot su bili muoj diede Luovre Slunsky Burgermeister).20
Po máši smo šli na cimitir a tamo sam sákomu dala v ruku Vami napisano
»Na frielištofskom cimitieri«. Si su plakali a ja s nimi. Je mi žav tich starich Hrvatov,
ča moraju umirat saki sam va drugich selach aj v tujini. Su bili visieleni va
131 selov.
Vašu adresu21
su mi dali stric Skokan z Frielištofa. Su mi rekli, da biste radi
znat, ča je napisano na pomniku (Denkmal).22
Danas to nor skoro negre pre-
stat,23
ale va knižicah je to napisano (Antonin Malec, 1900) »Zum Andenken an
das 300 jährige Jubileum...
24
A v seli je na Denkmal napisano hrvatski:
Pismo sara dobio u kopiji od S. Krpana, a on ga je poštom primio od g. M. Vašaka iz Kanade.
Doprto = dopušteno, omogućeno.
1Ovo
gore se može shvatiti i u planine, ali i gore, na sjever Moravske.
13
Prestat = pročitati.
14
Nitko od moravskih Hrvata nije mogao pohađati hrvatske škole, kojih nikada nije bilo, nego samo
njemačke do 1918. i nakon toga češke. Zato oni za sebe kažu da su na hrvatskom »nepismeni«.
13
Dok je bila djevojka nazivala se po ocu Jakovu, a kad se udala po mužu Luovri.
Živjeli su nedaleko crkve u Frielištofu, broj kuće 84.
Jurdićka. Hrvati u Moravskoj nisu poznavali naš glas i slovo č.
Opet nakon 40 godina. Autorica piše po češkom eh umjesto h.
1
Stavala = gradila.
Bürgermeister = načelnik, po moravskohrvatskom = purgamastr.
Misli se na adresu M. Vašaka u Kanadi.
22
23
Spomenik u selu Frielištofu podignut je 1928. godine.
Ne može se pročitat (negre = ne ide).
Za sjećanje na 300. godišnji jubilej...što je stajalo na spomeniku u polju koji je podignut 1884. i obnovljen
1992. Malec se zvao Alois, a ne Antonin, kako piše U. Slunjski Opluštilova.
24
158
Hvatsko selo, Hrvatski ljudi
hrvatski jezik, Hrvat ljubi...25
Godina 1928. A zárovan památka pro naše va vojski upadiene vojaka (55
mien, fotografie su otučene).26
Chtila bi, da se jednuč Hrvati z Frielištofa duoma puotkaju (Joza Lawirska
z Bieča je rekav, da najbolje bi to bilo v maji nebo v juni)27
, ale nieznam, ako bi
to visio ur v lieti 1990. nebo až 1991? K tomu bi prahala znat: mieno, naroden
kada, kamo je šav z Frielištofa, današnja adresa?
Vinšujem Vám čuda zdravja a sritě28
• , M j , ,.. , • •'.-•,.••••.
Váša Hermina Opluštilová-Slunska
Kad je to pismo dobio Mile
Vašak u Kanadi, odgovorio je
da je pjesmu na spomeniku »u
selu« napisao njegov otac Franc,
koji je na brzinu 1948, napustio
Frielištof i preko Austrije došao
u Kanadu gdje je i umro u
Burlingtonu.29
On je znao i točan
natpis i spomenute stihove,
pa su stoga pokretači prvog
susreta moravskih Hrvata u
Frielištofu godine 1991. odlučili
ponajprije obnoviti taj spomenik
poginulim vojnicima u prvom
svjetskom ratu. Bio je to prvi i
pravi hrvatski spomenik koga su
po sjećanju Franca Hubenyja nazivali
Hrvatom.
30
Također smo
doznali da su se i druga dva sela
Milo Vašak pred rodnom kućom (u Frielištofu)
iz koje je prognan 1948.
Foto: S. Krpan 1991.
25
To su spomenuti stihovi Franca Vašaka.
26
Podignuto u spomen na naše vojnike koji su poginuli u ratu (55 imena, napis zbrisan, uništen).
27
Josef Lawitschka, jedan od glavnih organizatora za sva tri Kulturna dana moravskih Hrvata. On je
okupljao Hrvate u Beču i u Austriji, zajedno sa svojim bratom i drugima.
28
Vinšujem, od njemačkog želim, site = sreće.
Franc Vašak je bio istaknuti hrvatski djelatnik, povezan je bio s Hrvatima u Slovačkoj i u Gradišću
odakle je za svoga sina Milu donio prve hrvatske udžbenike i knjige.
Iz pisma Erica Slunskog Hrvalskim novinama, 16. 4. 1993.
159
spremala za susrete hrvatskih preseljenika,
Dobropoljci i zatim Frielištofci.
31
U okupljanju moravskih Hrvata i buđenju
njihove već pomalo zaboravljene narodne
svijesti, pripomogle su mnogo Hrvatske
novine iz Željeznog (Eisestadt) i
niihov urednik Peter T y r a n . Znamo da
je k njemu nekoliko puta dolazila H.
Opluštilova Slunska i da je kao plod tih
susreta u njegovu listu izašlo nekoliko
članaka posvećenih moravskim Hrvatima.
Prvi veći članak objavljen je još 1986.
pod naslovom »Moravski Hrvati na rubu
propasti«.«
32
U idućem broju Hrvatskih
novina slijedio je još veći članak sa najvažnijim
podacima od doseljenja u 16. st.
do raseljenja 1948.
33
I nakon toga su te
novine povremeno pisale o Hrvatima koji
su bili »zgubljeni«. Ne samo za naše povjesničare
nego i za jezikoslovce i slavi-
ste.«
34
Najviše članaka o moravskim Hrvatima
objavile su Hrvatske novine tijekom
1991. godine kad se je održao i Prvi
hrvatski dan na Moravi u spomen 450.
da su Preravci prednjačili, za njima
Josef Lawitschka (Lavička), moravski
Hrvat, rođen 1933. u Frielištofu, od
1989. jedan od glavnih djelatnika u
novom pokretu i okupljanju prognanih
južnomoravskih Hrvata. í
31
32
Isto.
Br. 45, 14. 11. 1986.
33
Hr. 46, 21. 11. 1986, dio I, te u idućem broju dio II.
34
Npr. 1. 5. 1987. objavljeno je pismo M. Vašaka pod naslovom: Mi Hrvati u Moravskoj srne bili jako
mala manjina i pjesma Tuga u kojoj govori o »današnjm Turkima« koji su sjekli hrvatske glave i uzeli
život hrvatskom selu Morave. Godine 1991. (7.5) objavljen je članak: Othmar Ružička u frielištofskoj
crikvi, pa 12. 7. iste godne: Hrvatski molitvenik Hrvatov na Moravi i 14. 6: Divojke na piru su htile
hitali vrlanj prik glave što ga je napisao ľ. Tyran. Tu se opisuje bacanje posebnog svadbenog kolača
preko glave i uspoređuje bacanje s istim običajima koje imaju gradišćanski Hrvati na Halt koji su se
gotovo istodobno u 16. st. naselili u svoj novi zavičaj. Posebno je bio zapažen članak M. Vašaka: Lipa
je bila i žalosna sudbina Friclišlofccv (UN 27. 9. 1991) u kome dopunjava uspomene Bedřicha Sića, a
urednik P.Tyran ga prenosi u cijelosti kao »jedinstven jezični dokument«. Iste godine je objavljen i in
memoriam Mini Slunskoj s naslovom: Hermina Oplušcilova povjerenik Hrvatov Južne Moravske (18.
10).
160
obljetnice njihova doseljenja iz pradomovine Hrvatske.35
Bio je to »susret Hrvatov
Moravske, Češke, Slovačke, Ugarske i Austrije, a organizirao ga je Savez
Moravskih Hrvatov, Mjesno zastupničtvo Frielištof sa spomenutom Herminom
Opluštilovom Slunski na čelu, te Hrvatski kulturni savez u Slovačkoj. Toga dana
(26. svibnja-maja) 1991. služena je najprije hrvatska sv. Misa, prva nakon
četrdesetak godina, zatim je svečano otvoren »bojni spomenik«, održan kulturni
program na kome su nastupili gosti-Hrvati iz Gradišća, Slovačke, a sve je završilo
narodnim veseljem.
36
Ipak, središnji događaj na susretu bilo je otkrivanje
spomenika poginulim u ratu 1914-1918. za koji su materijale donijeli iz Austrije,
ponovno zlatnim slovima upisali stihove Franca Vašaka o »Hrvatskom selu« i
»hrvatskim ljudima« koji vole svoj narodni jezik.
37
Iste godine još u nekoliko brojeva Hrvatskih novina objavljeni su članci o
moravskim Hrvatima.
38
Tomu su se priključili i članovi HAK-a iz Beča
39
i
publicirali poseban broj časopisa Novi glas posvećen Hrvatima na Moravi s podnaslovom
»Moravski Hrvati, progonjeni i pozabíjeni«.
40
I u Hrvatskoj se tada
nakon duže vremena opet ponešto napisalo o moravskim Hrvatima, pa je poraslo
zanimanje za njihovu tešku sudbinu.
41
Prilikom prvog susreta u Frielištofu
o povijesti moravskih Hrvata govorili su Hermina O p l u š t i l o v a Slunski kao
organizator i češki povjesničar Adolf T u r e k , najbolji poznavatelj i istraživač
njihova doseljenja u 16. st.
42
Tom prilikom su isložene i prodavane tri knjige, npr.
spomenuta zbirka članaka R. Jeřabeka: Moravští Charváti, B. Siča: Spominjanje na
rodni kraj koju je napisao uz pomoć Mile Vašaka i zbirka pjesama Mile Vašaka »Va
Frielištofi«. Čitavu svečanost snimila je i Hrvatska televizija iz Zagreba.
43
35
Rikard R uzo v i c napisao je članak: Hrvatski dan na Moravi u spomen 450. obljetnice (HN, 17.
5. 1991), a žalim je još nekoliko priloga objavio urednik P. Tyran.
3
" Tiskana pozivnica-pozvanka uz I. kulturni dan Moravskih Hrvata.
Članak: Bojni spomenik na hrvatskom jeziku »na Moravi« uz sliku spomenika.
38
Posebno je bio zapažen prilog P. Tyrana: 450 Ijet su Hrvati na Moravi - Godina i mrzlina simptomatična
za sudbinu Hrvatov na Moravi (godina je stari hrvatski naziv za kišu i hladnoću koja je vladala
toga dana, D. P.), Hrvatske novine, 31. 5. 1991. u kojima su otisnute i brojne vrijedne fotografije.
39
HAK = Hrvatski akademski klub, Schwindgasse 14 - Beč (Wien).
40
Novi glas - magazin HAK-a, 1/1991, 24-28 uz nekoliko fotografija i kartu.
41
U tome se posebno isticao Stjepan K r p a n s nekoliko članaka, na primjer: Glas manjine koje nema,
Kana, Zagreb 1989, 16: Riječ zavičajna, »Va Frielištofi«, Vjesnik, 24. 2. 1990; Raspad Moravskih
Hrvata, Glasnik HDZ-a, 22, 29. 9. 1990, 22-23; Veliko sjećanje - 450 godina od doseljenja Hrvala u
Moravsku, Nova Matica, 5-6, 1991, 56-57; Moravskim Hrvatima u spomen, Nova Matica -Iseljenički
kalendar 1991, 93-97. Osobno sam nekoliko puta govorio o moravskim Hrvatima na Hrvatskom radiju.
42
Hrvatske novine 31. 5. 1991. O A. Tureku smo govorili u uvodnom dijelu kao i u prvim poglavljima
ove knjige.
43
O tome je Sanja Pražen s Hrvatske televizije snimila posebnu emisiju koja je emitirana tijekom
1991.godine.
161
I iduće 1992. godine sastali
su se opet moravski Hrvati u
Frielištofu na Drugi kulturni dan
i tom prilikom obnovili spomenik
za 400. obljetnicu doseljenja
u Moravsku i dvije seoske
kapelice. O tome pišu Hrvatske
novine
4
*: »Uz veliku pripomoć
iseljenih Frielištofcev u Austriji,
Jozefa Lavičke, Bruna Bauera i
Sterke Hubenke su nabrali pinez
za popravljanje a dovezli su
statute svecev, svićnjake, svete
kipe i ubruse, stolnjake za oltare.
To su pokupljali po crikva i
kloštri u Austriji.« Na stari
spomenik iz 1884. koji se nalazi
u polju preko Jevišovke vratili
su uništeni njemački natpis koji
govori o 300. godišnjici doseljenja
i dodali uz njega i hrvatski
koji glasi: SPOMENIK svetačnosti
400. Ijet doseljenja Hrvatov
na Južnu Moravu připravena
v hrvatskom porozumijenju
Inž. Hermina Slunjska Opluštil otvara Prvi kirilof
moravskih Hrvata u Frielištofu (Jevišovki) 1991. godine,
(lijevo Peter Tyran, urednik Hivatskili novina).
Foto: Josip Krpan, Zagreb.
selima, za gemejnski ried Frielištof: Mata Šalamon; Nuova Prerava: Ive Križanič;
Dobro Puolje: Petar Anderšič, 15. septembra 1934.
45
Hrvatske novine su i ovu proslavu pratile i o njoj objavile nekoliko članaka
koje je napisao njihov urednik gosp. Peter Tyran.4 6
Iz jednoga od njih prenijet
ćemo nekoliko odlomaka,47
na primjer: »Po drugi put su »Hrvati na Moravi« uz
pripomoć Hrvatskog saveza u Slovačkoj priredili svoj kulturni dan (...) Došli su
^Hrvatske novine, 11. 9. i 18. 9. 1992.
45
kto, 11. 9. 1992.
Iz navedenih članaka se vidi da je urednik Hnalskih novina gosp. Peter Tyran najzaslužniji što se
pitanja sudbine i budućnosti moravskih Hrvata opet aktualiziralo i populariziralo, a prof. Stjepan
Krpan je to učinio u Republici Hrvatskoj.
47
Još je Hrvatov i u Moravskoj, HN, 25. 9. 1992. s 8 fotografija.
iz Austrije, Nimške i ostale Moravske,
a med gosti je bflo i jako čuda Novoseocev,
Jandrofcev i Čanovcev isto
kot i Grobljanov.
48
Dopodne je bio
crikveni dio programa a otpodne zabavni,
pri kom su nastupili: dičja grupa
»Grbačieta« iz Tibinjskog Novoga
Sela,
49
zbor i limena glazba grupe
»Rosica«, Ženski zbor iz Jandrofa kot
i po prvi put Mišani zbor Frielištof pod
peljanjem gospodina Regena (Godinica).
Premda su jačfli samo 'tri jačke,
su dostali buran i glasan aplauz.«
Glavni organizator bik» je i opet
Udruženje hrvatske manjine u Češkoj
koje je nakon smrti Hermině Ophištilove
Slunski preuzela kao predsjednica
dr. Mfla Šalamúnova iJanFabek
kao tajnik. Svetu misu na hrvatskom
služio je zaslužni hrvatski djelatnik
u Slovačkoj pater Ferdo Tak ač,
a njegova propovijed »je stala opet
jednoć u znaku Hrvatstva i Hrvatov
ne samo u staroj dijaspori, nego i u
»staroj domovini.«50
Pjevanu misu su
pratile uspješno i skladno pjevačice iz
Jandrofa, pjevači iz Čunova, a svime
je ravnao i pratio na orguljama dr. Jive M a a s z, Hrvat iz Slovačke. »Dobra akustika
frielištofske crikve je tomu doprinesla, da je crikva nek tako odzvanjala od
hrvatskih crikvenih jačak iz molitvenika »Kruh nebeski«, ki bi bio potriban još
ostalim Hrvatom u Moravskoj.51
I te godine, kao i 1991. svečanosti su bili naMlada
porijeklom iz Frielištofa pri »svetačnosti
450 Ijet Hrvati na Moravi« u maju 1991. ljeta
(pri hrvatskoj maši u seoskoj crikvi).
Foto: Peter Tyran Hrvatske novine, Željezno
(Eisenstadt).
162
l
4
^ Misli na Hrvatski Grob, selo u Slovačkoj, sjeveroistočno od Bratislave.
49
Hrvatski naziv za Devinsko Novo Selo, sjeverozapadno od Bratislave. • •-• ... \
5
" Ferdo Takač je studirao u Zagrebu, tj. u »staroj domovini«. (O njemu pBu HN, 9. 10. 1992. kao
»jedinom hrvatskom dušobrižniku u Slovačkoj«).
^ U novije vrijeme molitvenici dolaze uglavnom iz Austrije, točnije iz željezanske biskupije. Grkveni
zborovi Hrvata iz Slovačke imaju svoje fotokopijom umnožene molitvenike s pjesmama na staroslavenskom
jeziku.
163
Procesija moravskih I Irvata prilikom posvećenju dviju kupciica u Frielištpfu (Jevišovki) 1992.
I-olo: D. Pavličević
164
Moravski Hrvati u Friclištofu (Jevišovki) 1992., prilikom posvete kapelice.
Foto: D. Favličević
Obnovljeni spomenik doseljenja Hrvata iz 1884. nakon svečanog otkrivanja
u Friclištofu (Jevišovki) 1992.
Foto: D. Pavličević
165
zočni predstavnici Hrvata iz stare domovine koji su o tome izvijestili javnost u
novoj Republici Hrvatskoj.52
I 1993. godine je Udruženje hrvatske manjine Češke Republike priredilo
Treći kulturni dan ili kiritov
53
Hrvata u Moravi u Frielištofu (11. rujna-septembra
1993) koji su također vodili spomenuti dr. Mila Š a l a m ú n o v a kao predsjednica,
tajnik Jan Fa b e k, a iz Austrije je sve opet preuzeo Josef La witsch
k a kao i u dotadašnjim skupovima. Glavni gost bio je dr. Stefan László,
biskup dijeceze Željezno (Eisenstadt) u mirovini, po majci Hrvat iz Gradišća koji
je vodio »hrvatsku mašu« uz pomoć patera Ta k ač a i češkog župnika S. Tvar
uže ka iz Hrušovana. »U svojoj prodiki, dijelom na hrvatskom, dijelom na
nimskom jeziku, je biskup László opomenuo vjernike, da »smo došli da poštivamo
Moravski Hrvati na II. kiritofu u Frielištofu (Jevišovki), 1992. Foto: D. Pavličević
Godine 1991. kao gost iz Hrvatske bio je nazočan prof S. Krpan, a 1992. dr. Dragutin Pavličević
koji su zastupali Maticu Hrvatsku i Hrvatsku maticu iseljenika.
Kiritov je germanizam u jeziku moravskih Hrvata, a označava Kirchentag, crkveni dan, proštenje,
Kirchweih (kirvaj).
166
Na III. kiritofu moravskih Hrvata pred crkvom u Frielištofu (Jevišovki) 1993.
Foto: S. Krpan, 1993.
167
HRVATSKE NOVINE 27. VIII. 1993.
Hrvati na Južno]
Moravi svečuju kiritof
Udruženje hrvatske manjine u Češkoj su bili na dogovoru, u Freilištofu
Biskup Laszlo na hrvatskom kiritofu u
Frielištofu, subota 11. septembra u 10.00
Glavni organizacijski odbor III. kulturnog dana - kiritofa - moravskih Hrvata u Frielištofu.
Foto: P. Tyran, urednik Hrvatskih novina. ; ,
našu narodnost, da gajimo svoj materinski jezik«. S otvorenimi očima i usti su ljudi
gledali i slušali biskupa, jer najveći dio njih još nikada nije čuo hrvatsku mašu, a
kamoli da bi po hrvatsku jačili iz molitvenika Kruh nebeski »Ja se ne bi segurao
pred grob moje majke, ako bi zatajio nje jezik« - rekao je biskup László znajuć za to,
da se jako zgublja hrvatska rič med ovom najsjevernijom granom Gradišćanskih
168
Hrvatov. »Manjine su obogaćenje većinskih národov« - rekao je biskup iz Željezna
- »a materinski jezik je najkraći put k srcu.« Da su ove riči potresle većkoga ovih
Frielištofcev, danas rašicanih po cijelom svitu, ne treba osebujno naglasiti.«54
Počasni gosti imali su zajednički objed i tom prilikom su predali darove i
knjige moravskim Hrvatima, dogovorili se o daljnjem radu, a zatim posjetili
Mjesni ured Jevišovke gdje su ih primili predstavnici čeških vlasti s gosp. Vagom
na čelu. Oni su sve učinili kako bi bivši Frielištofci osjećali ugodno u
svom nekadašnjem rodnom selu. Većina uzvanika, a poglavito delegacija iz Republike
Hrvatske55
pohodili su i ovaj put dom Józe S c h n e i d e r a kamo svi
navraćaju ako žele nešto više doznati o Hrvatima u Moravskoj, čuti domaću
riječ i podsjetiti se na stare običaje.56
U popodnevnim satima nastupile su brojne
folklorne skupine u nošnjama moravskih Hrvata ili sličnim nošnjama susjednih
Slovaka, npr. grupa Pálavá, miješani zbor raseljenih moravskih Hrvata i drugi
npr. Čunovci, Jandrofci.57
Iz daleke Kanade došao je Milo V a š a k, pjesnik
moravskih Hrvata i njihov živi leksikon.58
d) Pitanje odštete i povratka na stara ognjišta
Budući da se u svim bivšim socijalističkim zemljama postavio pitanje vraćanja
oduzete im imovine u tzv. nacionalizaciji i konfiskaciji, što su bili pravni izrazi
za otimanje tuđih dobara, koje je imalo često ne samo klasni, socijalni nego
i nacionalni ili vjerski prizvuk, npr. u Čehoslovačkoj su također uzete tvornice,
veleposjedi bogatim Česima i Slovacima, ali i Nijemcima, Hrvatima, ponegdje
Židovima, postavilo se nakon promjena 1989. i pitanje vraćanja oduzetog. Protiv
ovih posljednjih je nacionalizacija i konfiskacija provedena dosljedno i potpuno,
njima je uzeto sve što su imali i još protjerani, šikanirani, a neki i likvidirani,
54
Hrvatske novine, (dalje skraćeno UN) 17. 9. 1993, članak: Biskup dr. Štefan László na hrvatskom
kiritofu u Frielištofu. O tome je pisao i S. Krpan u Glasu koncila 39, 26. 9. 1993. i u Matici 10, 1993,
|Q (Na kiritofu moravskih Hrvata).
55
S. Krpan i D. PavliCević.fs-
3
Posjetio sam tri puta dom Józe Schneidera i dobio od njega i njegove supruge mnoge korisne obavijesti
o moravskim Hrvatima na čemu im najljubeznije zahvaljujem.
5
' Čunovo i Jandrof su hrvatska sela jugoistočno od Bratislave.
58
Iz pisama, članaka i književnih radova Mile Vašaka dobio sam brojne podatke o životu, raseljcnju i
povijesti moravskih Hrvata, a prilikom susreta u Beču i Frielištofu 10. i 11. 9. 1993. odgovorio mi je
na brojna pitanja na čemu mu mnogo zahvaljujem.
169
osobito u preokretu 1945. kad je svojevrsno »čišćenje« provodila i Crvena Armija.
U strahu od likvidacije pobjeglo je nakon rata 1945. i nekoliko stotina moravskih
Hrvata u Austriju ili Njemačku, a otud i u prekooceanske zemlje. Smatralo
se da je samo iz tri naša sela prebjeglo u Austriju i poglavito u Beč oko
200 ljudi.
Nadgrobni spomenik obitelji Lavička u Frielištofu (Jevišovki).
Foto: J. Lawitschka 1991.
Nakon mirnog preuzimanja vlasti i odstupa komunista 1989, koju u Češkoj i
Slovačkoj nazivaju popularno »revolucijom«, počeli su se ljudi slobodnije kretati,
putovati, sastajati, pa su poneki od prognanih i prebjeglih prvi put posjetili svoje
lapte, luke, hiže, ognjišta i kućišta. Bilo je i onih koji su htjeli kupiti, vratiti ili
dobiti natrag oduzeto, pa makar im ono služilo kao kuće za odmor, Ijetnji boravak
ili slično. U sklopu takvih razmišljanja okupili su se i moravski Hrvati i postavili
pitanje obeštećenja ili vraćanja oduzetih kuća i oranica (reparacije) kao i
mogućnost vraćanja u svoja sela.
170
Prva vijest o tom problemu pojavila se i opet u Hrvatskim novinama pod
naslovom: Nimci, Hrvati i Ugri u ČSFR-u imaju opet ufanja za odštetu po bilateralnom
sporazumu med Nimškom i ČSFR-om - Hrvati Moravske čekaju re-
paraciju.59
Nakon potpisivanja ugovora imedu Njemačke i Čehoslovačke Federativne
Republike i predstavnici moravskih Hrvata su pokrenuli pitanje odštete, a
je njihov tajnik Udruženja
Jan Fabek 1991. otišao u
Prag da s vladinim predstavnicima
razgovara o to-
me.60
Na istommjestu piše
i Peter Tyran članak: »Neopisiva
tuga i nevolja mogla
bi se malo utišiti« u kome
ukratko izvještava zašto su
i kako moravski Hrvati preseljeni
potkraj II. svjetskog
rata iz svojih sela, a zatim
piše: »U pismenoj molbi
obratio se Hanzi (Ivan, Jan,
D. P.) Fabek predsjedniku
Češke federativne republike
i ga prosio, da bi i Frielištofcem
vmuli njevo imanje
u domaćem selu. Dobili
su pred kratkim odgovor,
da Češka vlada u tom poslu
ne mora postupati, ar za takove
odluke još nije nikakov
zákonov. Ali očevidno
se o tom jur raspravlja na
najviši politički razina u Češkoj
Republiki Hanzi Fabek,
naime, dobio je pismo
od regionalnog Češkog parOd
Slunja u Hrvatskoj do Slunjskih u Moravskoj.
Nadgrobni spomenik obitelji Slunjski u Novoj PreravL
Foto: D. Pavličević, 1991.
59
HN, 25. 10. 1991.
60 Fabek je rođeni Frielištofac, već nekoliko godina je uz pokojnu H. Slunski Opluštilovu i dr. M. Šalamúnovu
glavni pokretač okupljanja moravskih Hrvata u Češkoj. Tajnik je (sekretar) Udruženja hrvatske
manjine u Češkoj Republici.
171
lamenta i Ministarstva za financije, u kom je citirana nimška i ugarska nacionalnost.
A Hrvati u ovom poslu jasno potribuju, da nje isto tretiraju kot Nimce, i da im
clavaju istu odštetu kot Nimcem, ar su isto pretrpili kot Nimci: izvlašcenje (En-
teignung).
Zasada se raspravlja o odšteti, reparaciji samo za prognanike (Vertriebene),
ki su ostali državljani ČSFR-a. lako se pokušava ta posao riješiti paušalno, neće
ništa preostati, nego da si svaki pojedini mora najeti odvjetnika (notera) i da po
stari arhivi i uredi išće dokumente, ča je koč bilo njegovo, ke su bile njegove
parcele i kako su se nazivali njegovi lapti. Ljudi, ke to naliže, nikako ne želju, da
im se vrne nešto, ča je bilo njevo ali ča je ki drugi jur privatno kupio u minuli
četrdeset ljeti. Nikako ne želju novo izvlašcenje, ča bi bila ista nepravičnost
prema drugim.61
Nikako ne želju, da se drugim to isto dogodi ča su oni sami
morali pretrpiti. Ali zato predlažu kompenzaciju; na primjer: ako su komu zeli lapte
u Frielištofu ili Preravi, onda bi mu istu površinu mogli vinuti iz državnoga imanja,
npr. u Huzovi ili Šternberků, kamo su seljaki svojčas silom preseljeni. Ova kompenzacija
je tim realističnija, ar je još jako čuda polja u državnom posjedstvu.
U vezi vraćanja bivšega privatnoga imanja onim, kim je država 'prisilno sve
uzela, javili svoj interes pravoda mnogi Hrvati i Nimci, ki danas živu izvan Češke
odnosno Južne Moravske. Iako svi od njih imaju austrijsko, nimško, kanadsko ili
drugo državljanstvo i putovnicu/pasoš te države, mnogi od njih još nikada nisu
ispisani kot državljani npr. Češke. To znači de facto imaju duplo državljanstvo a
tim i pravo na odštetu po onom principu, ki valja za prognanike, ki nikada nisu
bili drugo nego čehoslovački državljani - pravoda samo u slučaju da najviša politika
u Pragu pozitivno odluči o ovakvom zakonu. U smislu dobrosjedskih odnosev
i s Nimškom i Austrijom bi to tribalo biti i u interesu ČSFR-a.62
Razgovarao sam nedavno s nekim moravskim Hrvatima koji su skupili dokumente
o posjedovnim odnosima u svojim bivšim selima, ali do jeseni 1993.
nije ništa ostvareno. Oni i dalje čekaju, ako ne povratak u svoje domove iz kojih
su silom istjerani, ono makar malo pravde i materijalne ili novčane naknade. Slično
se događa s vraćanjem posjeda i u drugim postkomunističkim zemljama, pa
i u Hrvatskoj, s tim procesom, nazvanim denacionalizacija, još se uvijek čeka,
navodno, nisu još gotovi zakoni. Očito su sve vlade oprezne s tim delikatnim
poslom, da ne urade ono što su moravski Hrvati odmah istaknuli, tj. da se vraćanjem
pravde jednima ne uradi nova nepravda drugima.
61
Tim činom su Hrvati iz Moravske pokazali svoju ljudsku crtu. Oni su odbili da se drugima uradi
nasilje kao što je njima svojedobno učinjeno.
62
UN, 25. 10. 1991.
172
e) Razmišljanje o sudbini i budućnosti moravskih Hrvata
Već potkraj 19. st. postavljali su neki pisci članaka o moravskim Hrvatima i
pitanje njihova opstanka, održanja, njihove sudbine kao Hrvata u njemačko-češkom
moru. Prvi je to pitanje izravno postavio ponajbolji njihov poznavatelj, hrvatski
jezikoslovac Ivan Milčetić.63
On se pita: »Hoće li se moravski Hrvati spasiti?«
Odmah zatim navodi župnika A. Maleca, Čeha, koji je o njima najviše
znao i napisao. On kaže kako će oni »i u budućnosti prkositi poput stijene njemačkoj
poplavi«.64
I doista, oni su prkosili njemačkoj poplavi, ali nisu izdržali
sustavnu čehizaciju, a kad i ona nije dala rezultata koji su se očekivali, nisu
mogli preživjeti nasilno preseljenje nakon II. svjetskog rata. Jedan od razloga
poraznih prognoza o budućnosti moravskih Hrvata kao naroda je i pomanjkanje
škola na hrvatskom jeziku, nedovoljna služba božija, a isto tako i potpuni nedostatak
domaćih školovanih ljudi, inteligencije, jer se svaki obrazovani Hrvat nakon
svršenih njemačkih škola obično ponijemčio. Milčetić zaključuje kako će
Hrvati, ako i dobiju domaću riječ u školi i crkvi, ipak teško izbjeći »u dalekoj
budućnosti asimilaciju sa srodnim Česima« koji će se oduprijeti Nijemcima, stvoriti
vlastitu državu i postati gospodari u njoj. Tim riječima je naš učeni Krčanin
Milčetić prorekao slom Austro-Ugarske i stvaranje Čehoslovačke i to puna dva
desetljeća prije.65
U razdoblju između dva svjetska rata, kad je putem škola i crkve ostvarivana
gotovo potpuna čehizacija moravskih Hrvata, otvoreno pitanje o njihovoj nacionalnoj
budućnosti postavio je hrvatski publicist češkog podrijetla Hinko Siro-
vatka.66
Njega je na to potaknuo češki etnolog František Pospíšil koji je tvrdio
da će češka škola u samo dva-tri naraštaja potpuno izbrisati hrvatski jezik i njihovu
nacionalnu svijest na temelju tzv. kulturne biologije. Tomu se Sirovatka
odupro i zahtijevao da se nasuprot češke vodi hrvatska školska politika, a to bi
značilo otvaranje hrvatskih škola na temelju ugovora koje su o međusobnoj zaštiti
nacionalnih manjina sklopile Čehoslovačka i ondašnja Jugoslavija. Međutim,
s obzirom na odnose koji su u toj državi postojali, na potčinjen položaj hrvatskog
naroda u njoj, to je bilo neizvedivo. I dok su češki učitelji ipak stigli u
češka i slovačka sela u Jugoslaviji, u hrvatska sela u Čehoslovačkoj nije službeno
došao ni jedan hrvatski učitelj.
63
64
O tome vidi Milčetićev članak na kraju ove knjige.
O Malecu vidi nekoliko priloga na kraju knjige kao i u povijesnom dijelu potkraj 19. stoljeća.
o:)
Pisao je o tome 1895, a Čehoslovačka Republika nastala je potkraj 1918. godine.
66
Vidi o Sirovatki prilog na kraju knjige.
173
Već sredinom osamdesetih godina 20 st. kad su se osjetili demokratski procesi
u Čehoslovačkoj, počelo je gibanje medu moravskim Hrvatima, poglavito
onima naseljenim u Austriji, pa se postavlalo pitanje: kako dalje? I medu njima
nije bilo jedinstva. I dalje su raspravljali o svojoj teškoj sudbini i pitali se da li bi
bolje prošli da su se više oslanjali na Čehe, a manje na Nijemce, kao i što bi bilo
da su u ratu eventualno pobijedili Nijemci? To je na temelju izjava bečkih moravskih
Hrvata sažeo u nekoliko rečenica svog članka »Moravski Hrvati na rubu
propasti« često spominjani Peter Tyran: »Ovi Frielištofci i Preravci u Austriji, danas
med 53 i 80 Ijet stari, jako rado mislu na svoju domovinu u Južnoj Moravskoj.
Sada jur srnu i skoro svi opet prik granice u Česku i pohoditi svoje
rodjake i poznance. U Frielištof i Novu Preravu najzad je došlo opet nekoliko
Hrvatov, ali uglavnom onde sada živu Čehi i Bulgari.67
Najvećim dijelom su se
ovi Hrvati pomirili sa svojom sudbinom. Ostali drugi su još svenek puni mržnje,
splašeni i bojažljivi. Zapravo su to oni, ki se već najveć poufali i naslanjali na
Nimce za vrime boja.68
Ovi zadnji su i za apsolutnu asimilaciju, oni bi najradije
zatajili ča su, ar mislu da bi veću »Abfertigung-u«69
dostali, ako ne bi bili Hrvati
nego Nimci. Da bi Hitler dobio ov boj, bi Gradišćanski Hrvati vjerojatno pretrpili
isto, tzv »Endlösung«70
ili bi po postojeći i poznati plani danas bili negdje na
poluotoku Krimu. Zač bi išlo Moravskim Hrvatom drugačije?«71
Budući da većina moravskih Hrvata, kako onih u Austriji, tako i oni u sjevernoj
Moravskoj, nisu živući u stranim sredinama, miješajući se u brakovima s
Česima, Slovacima, Austrijancima, naučili svoju djecu materinskom jeziku, pisac
im najavljuje skoru propast, nestanak koji će uslijediti po izumrću ove gene-
racije.72
On kaže: »Premda je nekim od njih danas žao, da svoj materinski jezik
nisu dalje dali svojoj dići (uglavnom su ovo mišana hištva) se mora na žalost
ustanoviti, da će hrvatski jezik Moravskih Hrvatov izumrit s ovom generacijom.
Ali znam da ide sudbina i kod njih drugim putom nego sam ja prorokovao.
Samo neka ćedu u budućnosti još spomenuti na ovu propalu granu gradišćan"
HN, 21. 11. 1986. Misli se na Slovake koji su potkraj 19.st. preseljeni u Bugarsku te nakon II. svjetskog
rata vraćeni natrag, ali ne u Slovačku nego i Moravsku, u Frielištof. Njih se desetak i nakon preseljenja
upisalo prilikom popisa kao Bugari.
68 Pristaše Nijemaca u II. svjetskom ratu.
Die Abfertigung, njem. = otprema, otpremnina, odšteta, reparacije za oduzeta imanja. Oni su,
očito, razmišljali praktično, tj. da će Česi lakše vratiti oduzeto građanima snažne Njemačke, nego Hrvatima
koji još tada nisi imali svoju slobodnu državu.
Die Endlösung, njem. = konačno rješenje.
71
Bili su to planovi o raseljenju Hrvata, pa i drugih Slavena u Trećem Reichu, obično u Rusiju. Tako
je u Hrvatskoj bila poznata parola: »A Hrvate za Karpate!« (tj. treba ih preseliti).
72 HN, 5. 12. 1986. Većina djece pa i najaktivnijih moravskih Hrvata ne znaju hrvatski jezik.
174 175
skohrvatskog naroda. Imena kotno Andrešić, Ivanšić, Kulašić, Kuničky, Lavička,
Sičan, Slavic, Slunjski, Suparić, Šalamún, Vranešić i dr. ćedu biti za nekoliko Ijet
ili desetljeć dokaz u telefonskom imeniku, da su ovde koč živili Moravski Hrvati,
grana gradišćanskohrvatskog naroda.«73
Erich Slunsky, jedan od potomaka stare hrvatske obitelji iz Frielištofa, piše
o njihovoj sudbini u Hrvatskim novinama u dopisu pod karakterističnim naslovom:
Komunisti su zlikvidirali nas Hrvate na Moravi74
i o mogućnosti povratka
11 nekadašnja njihova sela, pa zaključuje: »Imame danas možnost vratit se va naše
rodno selo, dobit naše lapte i hiže najzad. Ale je to jako teško.« I zatim nastavlja
na njemačkom jer, kako kaže, išao je nekoliko godina u češku, zatim u
doba rata u njemačku školu, pa ni jedan jezik nije dobro naučio. On tvrdi da
njihovo imanje u rodnim selima neće »nasljednici komunističkih uredskih slugu
bez borbe vratiti.« Naime, »gazde smo protjerali, ali sluge su ostale.« Po njegovu
mišljenju neće se naći gotovo ni jedan čovjek koji bi htio natrag u tri bivša hrvatska
sela.
»Svaki onaj tko je u tuđini svoje korijenje pustio, našao je neko svoje odre-;
deno »mjesto pod suncem«. Naša djeca uopće ne žele natrag, oni rodna sela
svojih očeva poznaju samo iz opisa ili posjeta.«75
Slično su mi pričali i drugi,
npr. Joza Godinić (službeno Regen) koji živi u sjevernoj Moravskoj kaže da su
mnogi oženjeni Čehinjama, da su djeca završila češke škole, da hrvatski jedva
razumiju i da neće natrag u njihov, a ne svoj zavičaj.
I Milo Vašak, koji iako živi u Kanadi, ponajbolje poznaje probleme moravskih
Hrvata pa tvrdi 1990. kako oni nemaju budućnosti: »Mi ćemo, i da se u
ČSR sve promijeni vreda (redom, D. P.) nestati, jer 40 godina razseljenja tako
male manjine je sasvim razbilo povezanost a daljnji razvitak naše narodnosti.
Djeca a unuki su se poženili s Česi. Na žalost sam prošlo ljeto, kad je bila jedna
moja rođakinja ovde na posjeti, moral konstatirat da se mnogi naši ljudi medjusobno
češki spomínajú.«
76
U odgovoru prof. Stjepanu Krpanu on kaže: »Vi pišete
o tom da bi tribala češka vlada vrnut sve Hrvate va njihova sela. No ti ni već
moguće. Ono ča mi svi naši ljudi pišu je da se oni niebi htili vrnut, ti stariji ča bi
se bili vrnuli su ur poumirali a ti mlaji su virasli va drugačijoj sredini a se
73 Isto.
7
HN, 16. 4. 1993. On piše na svom hrvatsko-njemačkom jeziku otprilike ovako: »Ich bin einer von
wenigen Kroaten der južno Moravskoj manjini, spreche ich mit meiner Frau daheim noch immer hrvatski.
Naša djeca ne znaju govorit hrvatski, ali razumiju.«
Isto. prijevod, jer pisac zaključuje: »Weiter schreibe ich in deutscher Sprache. Es geht schneller und
ich brauche kein Wörterbuch« (Dalje ću pisati njemački, ići će brže i neću rabiti rječnik).
Sdružení občanů chorvatské národnosti České republiky
Udruženje hrvatske manjine u Češkoj republici
B U L L E T I N
ohlédnutí
za uplynulé tříleté působení
1991 -1993
76 l/, pisma prof. S. Krpanu od 3. 2. 1990. koje mi je on odstupio u kopiji na korištenje. Prvi Bilten koji je izdalo Udruženje hrvatske manjine u Češkoj 1993. godine
176 177
poženili većinom s Čehi. Njihova dica ur anji (niti) hrvatski ne govoriju. Os nek
ti ča su bili mala dica, tako daj šiest, sedam liet kad su viselilia su s ćaću a maju
duoma govorili, hrvatski znaju.«77
Završit ćemo s ovim Vašakovim riječima koji tvrdi da oni koji bi se vratili
već počivaju po grobljima sjeverne, brdovite Moravske, ili su rasuti i u poznim
godinama u preko 130 sela, u nekoliko zemalja ili kontinenata, pa, kako kaže
jedan od moravskih Hrvata, ono što nisu uspjeli Nijemci u 400 godina, uradili su
češki komunisti u samo pet godina.78
Razbili su, uništili jedan mali narod,
zapravo jednu njegovu granu koja još nije, ali će uskoro trajno uvenuti i nestati.
Ostat će samo nadgrobni spomenici s hrvatskim prezimenima, pokoji spomenik i
knjige poput ove.
III. PRILOZI
O MORAVSKIM HRVATIMA
OD 1842. DO 1992. GODINE
Pismo od 6. 6. 1990. pisano iz Burlingtona u Kanadi.77
° E. Slunskv u spomenutom članku, dopisu HN, 16. 4. 1993. On piše doslovce: »Ča se ni podarilo
Nimcom za 400 liet, to se podarilo češkim komunistom za 5 liet, zlikvidirati hrvatsku manjinu na
Moravi.«
178
l
U posljednih 150 godina napisano je mnogo raznih tekstova o moravskim
Hrvatima od kojih neki imaju i danas dokumentarnu pa i literarnu vrijednost.
Budući da su razbacani po raznim časopisima u nekoliko zemalja i da su većini
zainteresiranih gotovo nedostupni, sabrali smo ih ovdje, dopunili objašnjenjima,
a poneke preveli i prilagodili. Prilikom izbora nastojali smo uzeti samo one najvažnije
ili pak, ono najhitnije u njima, a da bismo ih učinili upotrjebljřvijim i
zamjetnijim, dodali smo im naslove i podnaslove prema vlastitom izboru. • > '
Priloge smo poredah' po vremenskom slijedu od najstarijeg iz 1842. gotovo
do danas, a podnaslovi označavaju njihovu stručnu usmjerenost Strane riječi,
pojmove i druge današnjem čitatelju nepoznate činjenice označili smo brojem i
objasnili u zagradama, odnosno u bilješci na kraju teksta. U uvodnom dijelu
prije svakog priloga rekli smo tko mu je autor, otkud je preuzet i koji su zahvati
na njemu izvedeni. U načelu, nastojali smo zadržati izvornu vrijednost i temeljne
značajke vremena i prostora u kome su nastali, a u nekim prilozima ostavili smo
namjerno neke tematske sličnosti, koje se ponavljaju, npr. o narodnom životu,
nošnjama, običajima, jeziku, kućama i svemu onome što je bflo karakteristično
za tu hrvatsku narodnu-skupinu.
179
MORAVSKI HÄRVATI
1842.
Iako su pivi podaci o postojanju Hrvata u južnoj Moravskoj došli u
Hrvatsku već potkraj 18. stoljeća putem etnoloških i geografskih radova
njemačkih znanstvenika, pa premda su i neki slavisti poput Čeha Josefa
Dobrovskog o njima obavijestili i uglednog zagrebačkog biskupa i dobrotvora
Maksimilijana Vrhovca,1
prvi članak o toj maloj, najsjevernijoj hrvatskoj
nacionalnoj skupini objavljen je u matičnoj domovini samo nekoliko
godina od početka narodnog preporoda. Bilo je to u Danici Ilirskoj,
br. 15 iz god. 1842. i, koliko za sada znamo, bio je to prvi članak o moravskim
Hrvatima u Hrvatskoj.2
Zbog toga ćemo ga prenijeti u cijelosti,
pa i ondašnjim načinom pisanja, ali uz potrebe obrazloženje u popratnim
bilješkama. Napisao ga je J. N. Enders i objavio u listu Pilger na njemačkom
jeziku.3
Od »barbarskih Turakah gonjeni«
U drugoj polovini 16 veka,4
pod blagotvornom vladavinom drugoga harvatsko-slavonskoga
kralja Maksimilijana II.5
iz doma austrianskoga,6
mnogi Härvati,
po svojoj prilici čestimi napadanji i besnoćami barbarskih Turakah gonjeni, iz
domovine su svoje izišli. Tada se je jedna kolónia Härvatah, koi biahu nazvani i
O tome piše Miroslava D e s p o t u članku Maksimiljan Vrhovac - život i rad (1752-1827) Naše
teme 7-8, Zagreb 1972, 1142.
~ Budući da ovaj rad nije upisan ni u jednu bibliografiju, smatralo se da je prvi članak objavljen tek
1862. koji također prenosimo ovdje kao drugi prilog.
Prevoditelj, vjerojatno netko od iliraca, možda i S. Vraz, nije naveo ništa podrobijc o broju Pilgem,
mjestu i godini objavljivanja. To ne može biti karlovački Der l'ilger (hodočasnik) koji je počeo izlazili
1845.godine.
Tada je bilo u uporabi još slovo č ili rogato e koje je stajalo umjesto ije, i ili e, za prijcglas tzv. glasa jat.
5
Budući da su Hrvati na saboru u Cetinu 1527. izabrali za svog kralja Ferdinanda I, svi ostali vladari
bili su austrijski (njemački) carevi i hrvatski (pa i ugarski) kraljevi.
6
Dom austrijski bili su Habsburgovci, tj. njihova dinastija, a od 1712, nakon Hrvatske pragmatičke
sankcije, bila je to kuća Ilabsburško-lotarinška (od Marije Tcrezijc 1740).
180
Kroboti, Grobati, Hrobati, ili Podlučaci, ustanila na gospodštini Dirnholzkoj u
Bärnskom okružju,7
naime u mestih: Fröllersdorf, Gutenfeld i Novi Přerov, zatim
kod Bredslava8
i Lednice.
r , Ovaj narod živi na prostoru od 2 milje2
, i gotovo sarnimi Němci je okružen.
Odlikuje se sačuvanjem svoga harvatskog jezika, koi - kao grana velikoga slavjanskoga
stabla - srodan je sa češkim i moravskim, ali od svih ilirskih9
narečjah
poljskomu najspodobnii; odlikuje se nošnjom, navadami i običaji svojih'otacah.
Kad bi se tko med njimi, bavio, mislio bi, da se nahodí u pravoj domovini otoga
naroda, t.j. u lěpoj, romantickej Härvatskoj. - Čisto sačuvanje njihovih navadah
i običajah valja tražiti naročito pri ženitbah, koje, osim rědkih progodah, ne bivaju
nikad izvan svojega roda.10
Moravski Härvati jesu visoki, krepki i zdravi ljudi, koji se odlikuju svojim
lěpim jakim tělom, trudoljubivostju,11
pametnostju i hrabrostju.
- - ,• . ' . ' 'i - ; , / • - ! • ' - •Bijela,
kabanica i pero za šeširom
Nošnja mužkih sastoji se od košulje s neobično dugimi, otvorenim! rukavi,
koji su cärveno, modro ili cärno obšiveni; u radne dane od debela platna, a u
svetce nasuprot ponajviše od pärkala.12
Ova košulja, kao kod svih gotovo
slavjanskih narodah, nosi se za ures preko modrih ili belih hlačah, koje od
magjarskih nisu različne. Kožni, obično l i pol palca široki kaiŠ svezuje hlače na
tärbuhu. Potom sledi suknena odora běle ili modre boje. Ona je po ćoškovima
cärvenim, cärnim ili bělim gajtanom obložena, i rukave ima. Navodno dopire do
kolěnah. Na tělu pa tako visi, da jaki vrati i široka, otvorena pärsa kako na vrućini,
tako i na zimi gola stoje. U radine dane nosi moravski Härvat belu kabanicu
od utkane debele vune, koju on Haljina zove.
' Gospoština je bila Drinovac, koji moravski Hrvati izgovaraju kao Drinovac, njem. Durnholz, češ.
Drnholec, a Bärnsko okružje je Brnsko jer je tada pisano današnje r kao ár, npr. Härvati, Bärno, cärno
i slično.
° Bredslava ja danas Břeclav, njem. Lundcnburg.
* Ilirski je označavao sve južnoslavenske jezike jer se tada još netočno smatralo da su oni potomci
starih Ilira, prastanovnika Balkanskog poluotoka.
l" Pisac ispravno ističe da su se Hrvati nerado ženidbama miješali s ostalim narodima, nego su u pravilu
tražili bračnu družicu u svom na(rodu).
ü Trudoljubivost = radinost, ljubav prema radu (trudu).
* Parkal je kopito, nokat (kost), odnosno ukras od kosti, sličan dugmetu (gumbu).
181
Glavu mužkím pokriva zaoštärljen mali šešir, kojega je obod svijen. Ovakvi
šeširi kod dečakah su još s šarenimi svilenimi pantljikami i žaniliom13
urešeni.
Oni dečaci, koji su neobično gorostasni, pokraj otog uresa, nose još nekoliko paunovih
i petlovih perah za šeširom. To pokazuje, da su smioni i radi s onimi,
koji bi ih pozivali, härvati se,14
da se vidi kako su veitežki: a to se veoma često
dogadja pri plesih. - Na noguh kako ljudi, i žene nose čizme. Na ove su kod
Ijudih udarene željezne podkovice od 3/4 palca visoke, a kod ženah i devojakah
su petice s cärvenom kožom obšivene i takodjer podkované.
Ženska haljina od modrog sukna
Oprava ženah i devojakah u radine dane sasvim je prosta, i leti sastoji se iz
kratke jake od flanela; zimi oděva ih preko te duga belá bunda od ovčjih kožah,
koje dva prednja, modro i bojadisana, kraja, da bi laglje koračati mogli, ostrag
su svezana. Izpod bunde je nabrana, obično belá ili ugasita suknja od vunaste
robe. Na glavi su povezane - najviše da ih sunce neopali.
Kakogod što im je odělo prosto u radine dane, tako isto je lěpo u svetačne.
Glavu devojakah resi umětno spletena kosa, na kojoj je od kartuna načinjena i
svilom obložena kapa, koja je ostrag otvorena. Kod udatih pako zaklopljena je
četverokutom, koi je zlatom i srebrom opšiven. Na osobite svetce nosi se takodjer
i nekakav od muselina s cipkami urešen zaogrtač, koi od ramenih čak preko
pojasa dopire. Grudi i ramena obhvatja čisti, od cärne damaské15
parslučić, koi
je spreda sa srebränimi lančiči svezan. Niže toga nahodi se do blizu kolenah dopiruća
suknja s borami, koja je obično od katuna.16
Najveću brigu ipak obratja
krasni spol na švanje17
košulje, koju na vlastito gornjom košuljom nazvati možemo,
budući samo do bedricah dopire. Svečano zimsko haljina kod ženskih je
od modroga sukna, kožom postavljena, s gajtani i srebärnimi gumbami obložena
Žanilia od franc. chenille = samt, baršun, pliš.
i íla
Härvati se, hrvati se (rvati) je bio čest običaj u Hrvata kojim se izražavala muška snaga, premoć
jednoga nad drugim. Bio je to tradicijski narodni šport, pa su neki i podrijetlo riječi Hrvat tumačili od
hrvati se, tj. oni koji se rado i često hrvaju.
Cárna damaská = crni damast, tj. vrsta baršunaste tkanine koja se proizvodila u Damasku u Siriji.
Katun je tkanina od pamuka (obično nazvana cic).
Švanje = šivanje.
182
Djevojka iz Gutfjelda u Moravskoj.
Izvor: Vienac, 31, Zagreb 1898., 468.
bunda - s rukavi. Nu najviše primětiti
valja taštinu härvatskih de
vojakah, koje je mátí narav urednim
izgledom i ljubljenim stasom
podarila. Ova taštost naime u tom
je: što se mnoge u svetačne dane
bělo i cärveno urešene pokazuju.
»Iskren, dobar,
velikodušan«
Što se kloni k ćudorednom18
značaju moravskog a Härvata, on
je iskren, dobar i velikodušan,
i od svake lukavštine čist;
prema stranim i u svojoj pro-
stoti19
prijatan, uslužljiv i gostoljubiv.
Iste čarte20
njegove pokazuju
ćutjenstvo21
i iskrenost, a
oštri pogled otvorenom tihoćom
ublažuje se, koje k njegovim čudim,
i k njegovu šarcu, poveienost
priskarbljiva. Iskrenost, vetedušnost,
istinoljublje i dobrodušje
- glavne su čarte, njegova značaja.
Njihov jezik je tečan, njegovo
pěvanje blagoglasno, koje živ
lik (kor) prati; njegov hod je lahak
i prav bez napregnutja. Veselost,
u ljubav k pěvanju, muziki
18
Ćudoređe je stari hrvatski naziv za moral, tj. red u čudi ili naravi. To je, zapravo, čitav sustav moralnih
i drugih vrijednosti.
19
Prostota je tada označavala jednostavnost, a ne uporabu prostačkih riječi.
20
Čarte = crte.
21
Ćutjenstvo = osjećaj, osjećanje.
183
i plesu - jesu baština njegovih dedovah. Od velike i osobite zanimljivosti su
navade i običaji pri različitih tekovinah, koji se najviše viditi mogu pri käršte-
njih22
pri ženitbah, osvetjenjih cärkavah, i sahranjivanjih, takodjer i pri različitih
narodnih svetkovinah, kamo spada i vesela berba.23
Najviše obdeljavaju polja, varte i vinograde.
99
Karšicnja = krštenja novorođene djece.
i
Iako su moravski Hrvati bili poznati vinogradari, to je jedini zapis da su još tada postojale »vesele
berbe«.
184
O MORAVSKIM HRVATIMA
1862.
U Českomoravsko] Pokladnici objavljen je 1862. opširniji članak J.
B ran d la o moravskim Hrvatima koji je zagrebački časopis »Naše gore
list« odmah preveo i objelodanio u 11. broju iste godine pod naslovom
Moravski Hrvati. Istodobno je kao ilustracija objavljena i prva slika-crtež
dvoje Hrvata iz Morave koju također objavljujemo. Podnaslove
ćemo, kako rekosmo, dodati prema vlastitom izboru ili preuzeti ono najhitnije
iz teksta.
»Neprekinuta povorka hrvatskih naseobinah...«
Čini se da je našoj Moravskoj odlučeno spajati južne Slavene sa západními.
Iz Hrvatske niže se uzduža granicah Štajerskih i austrisko-ugarskih neprekinuta
povorka hrvatskih naseobinah
1
čak do južne Moravske, gdje se nalaze tri hrvatska
sela. Bilo je medju g. 1583. i 1590, kad Kristo vitez od Teufenbacha, bivši
generalom granica hrvatskih,2
pozva stanovnike na svoju gospoštinu Drnhoia-
čku3
u južnoj Moravskoj dolini koja natapa hladna Dija. Buduć da obitelj Teufenbachska
vuče lozu iz Štajerske, sudimo, da su i one hrvatske naseobine,što se
nalaze u donjoj Štajerskoj, došle onamo nastojanjem istih Teufenbachah.4
Živuć
To je prvi podatak o koridoru između Zapadnih i Južnih Slavena koji je bio aktualan 1918. prilikom
razgraničenja nakon propasti Austro-Ugarske i nastajanja novih državnih granica. Taj problem je rijcäen
nastankom nove austrijske savezne države Burgenlanda koji je mahom nastao od dijelova zapadne
Ugarske. Toj novoj austrijskoj zemlji poznati je gradišćanski pjesnik Mate Meršić Miloradić dao pohrvačeni
naziv Gradišće (Burg = grad, gradina).
Vojna krajina na kojoj su više vojničke časti obnašali obično plemići iz austrijskih zemalja.
3
To je danas češko mjesto Drnholc, koga su Nijemci nazivali Diirnholz, a moravski Hrvati Drinuovac.
Kasnije istraživanja pokazala su da je i prije Teufenbacha bilo doseljavanja Hrvata koje su izvodili
drugi feudalni gospodari.
185
u Hrvatskoj upoznao je Kristo Teufenbach marljivost i vještinu ratarsku tih južih
Slavenah, te je mislio, da će biti najbolje ako tri svoja najpustija dobra Preravu5
(Neu Preravu) Frjelištorf (Fröllesdorf) i Gutfeld (Guterfeld) povjeri radnoj ruci
tih Slavenah. I nije se prevario; oni bo riedkom svojom radinošcu i mnogima
povlastmi, što jim podieli posjednik tih dobarah, dotle doćeraše, da se one tri
puste naseobine drže sada za najplodnije, a njihovi stanovnici za najbogatije u
cieloj Moravskoj.
»Kraj hrvatski«
Čudnovato je, da su ti Hrvati medju sobom uzčuvali svoj jezik i običaje,
premda obkoljeni od svuda Slovaci i Nijemci, te su škole u onih tri selih većinom
njemačke a rieč im se Božja naviešta jezikom Moravskim.6
Čita se u njekih
knjigah, da se izim ovih naseobinah, nalazi i više hrvatskih u Moravskoj i to oko
Břeclavě; no to nestojí, jer su Slaveni oko Břeclavě živući Slovaci, koji, obljubiv
kroj hrvatski,7
počeše se odievali kao i naši Hrvati, te je tako, tim krojem
zavedeni, mnogi drže za Hrvate.
Bogatstvo, što si ga stekoše ti ljudi svojom radinošcu i štedljivošću, kaže
nam se osobito na prekrasnom njihovom odielu, na kojem ima većinom najviše
zelena, žuta, crvena i modra. Muškarci nose košulju sa širokimi rukavi, koji su
na okrajcih obšiveni većinom crvenimi ili modrimi vrpcama. Gaće budi platnene
ili suknjene (no to su valjda hlače o. pr.) ili su kao u Magjarah vrlo široke ili
sasvim uske; prsluk, koji se ukopči, liepo je našiven, te je ili zelen ili žut; misto
rubca nose na vratu šarenu mašliju.8
Obućom su im čizme; sa sarama nose
obično crvene resice (Fransen) a na petama male podkovice. U djelatnik
9
nose
za gornje odielo haljinu, a u sveták dugi kožuh poput ugarskih. Kosa im je duga
okružena; škrljak od klobučine jest nizak nakićen cviećem i šarenimi vrpcami,
nad kojim strci nojevo pero često u vriednosti više forintih.
^ To je očito, pogrešan naziv, jer se radi o Novoj Preravi.
Vjerojatno moravskim dijalektom jer je književni jezik zajednički-češki.
Kroj je stariji izraz za nošnju koga su moravsku Hrvati, vjerojatno, donijeli iz pradomovine.
Prema mjemačkom die Masche, kroatizirano mašna, ovdje označava okovratni rubac, kravatu. Uostalom,
Hrvati su tu vrpcu iz narodne nošnje prenijeli u 17 st. u vojničku. Budući da su je nosili Hrvati
- kroate, otud danas naziv kravata.
Djelatni dan, radni dan, za razliku od svetka, blagdana.
186
Magdalena Slunjska, udana Slunjski, rođena 1884. u Frielištofu,
umrla 1966. u progonstvu u HuzovL
Slika iz 1904. u posjedu unuka J. Lawitschke u Beču.
187
Ženske nose peču od lepenke, koju zamotaju u svilen rubac te ju straga
ostavljaju otvorenu. Kroz taj otvor spuštena je u djevojakah krasna kita, a u
ndatih zatvara ga kosa savita u klupko. Košulju ženske načinjene su vrlo pomIjivo,
uzice su većinom prepletene zlatnom vrpcom. Sukna (zobunac) je navadno
žutu, te se seže do četiri palca ispod koljena; pregača je od svile, većinom
načičkana, te na okolo zarubljena. Zimi nosi ženskad kožuh poput slovačkoga,
valjda ga i uzeše od Slovukah.
Idu li u crkvu kad se sprema na kišu, tad ponesu sa sobom velik biel rubac
umjesto kišobrana. (Taj običaj vlada svuda po sjevernoj Hrvatskoj).
»Glasbi ne ima kraja ni konca...«
Kuće hrvatske razlikuju se od drugih u nas jedino tim, što oni prednju stran
većinom mažu raznimi bojami, običaj, kojeg se drže u ostalom i ostali seljaci
moravski.
Običaji su u Hrvatah većinom oni, koji kod inih Moravacah, n.pr. običaji
božični, uskrsni, koledovanje, itd. Kad će se hrvatski mladić oženiti, dodje u
večer pod prozore svoje drage, te joj frulicom odsvira večernicu.10
Ljubi li ga
nevjesta, dogovore se roditelji o mirazu i stvar je gotova. Takvi posjeti pod večer
osobito su obljubljeni.
Pir je vrlo svetčan te traje po više danah. Veselje veliko, kadkad i prebučno
- plesu i glasbi ne ima kraja ni konca. Samo starci, koji su u tih Hrvatah u
velikoj cieni,11
zaboravljaju u takvih zgodah svoju navadnu ozbiljnost, te omladě
na novo gledeć si milu nevjestu, spominjuć se onoga krasnoga dana, kad su si i
oni u kuću doveli milu družicu te si mnogi ponovi narodnu pjesmu;
Ej, kad sam ja bil mlad,
Svakomu sam bil drag,
lipi moji mladi dni
Ja vas iskam a vas ni.
10
Podoknica, večernja pjesma, obično u doba pozdravljenja.
' To je ostatak patrijarhalnog, zadružnog sustava koji je posebno cijenio i poštovao starije pa i rodbinu
što kod Nijemaca ili Čeha nije bilo više uobičajeno kao u Hrvata.
188
»Spomen na staru domovinu...«
Narodne pjesme naših Hrvatah vatrenije su nego u ostalih čeških Slavenah,
kao što u obće u njihovih žilah vruća krvca kipi. No imaju i pjesamah, javljajućih
duboku srdačnu bol; žalost za izgubljenim dragim, spomen na staru domovinu,12
ili tugu nad mukami slavljanstva. Stoga se u žalostnih piesmah, kao i kod Slovaka,
često spominju Dunaj-rieka, koja je čula jur toliko tugah slavljanskih. Stoga
nariče ostavljena draga:
Kad bi te moj ljubi,
kad bi te spatřila,13
Veru bi za tobom va Dunaj skočila!
Va Dunaj, va Dunaj, va široko more,
Kad bi te spatřila, drago srce moje.
Doista, kad promotriš vitka no kriepka našega Hrvata, kad mu pogledaš u
jasno oko, te ga uzčuješ kako vatreno pjeva, reći ćeš u srcu: Da su nam takvi svi
slavjanski Moravci! Tako zaključuje te redke o našim Hrvatili g. B., a mi sudeć
po njegovu opisu možemo reči: Da su nam svi Hrvati kod kuće takovi!
Obično se smatra da su Hrvati donijeli većinu pjesama iz starog zavičaja i, pjevajući ih, prenosili
kolektivno sjećanje o pradomovini na mlade naraštaje.
" Spatřiti = spazili.
189
Ivan KUKULJEVIĆ
HRVATSKA NASELBINA U MORAVSKOJ
1873.
U Viencu br. 24 izašao je 1873. članak navedenog naslova u komu I.
K., po svemu sudeći Ivan Kiikuljević Sakcinski, piše među prvima u Hrvatskoj
o narodnom životu i nošnji Hrvata u Moravskoj. Prenosimo ono
što je preuzeo od češkog znanstvenika B. Dudika koji je to pisao za etnografsku
izložbu što je 1873 održana u Beču.1
»Naselbina sa starimi hrvatskim! osebujnosti...«
U drugoj polovini šesnaestoga vieka, kad je turska neman na našu zemlju
sa ne vidjenom još silom napadala, ponajjače na onu stranu naše zemlje, koja
leži izmed Kupe i Une,2
odseli se odtale mnoga hrvatska obitelj u tudjinu, da si
spasi svoj život i tamo novo ognjište sagradi. Tada su postale većim dielom i
tako zvane hrvatske naselbine na granicah ugarsko-austro štajerskih, oko Beča
na Marchfeldu,3
Taji, i Lajti i u Moravskoj. Tko je dulje vremena živio, mogao
se je često naslušati na trgovih ovih hrvatskih izseljenika, a i ja sam se toliko
puta u razgovoru zabavljao s njimi i vidjah im veselje uviek na licu, kad dodjoh
do njih i popitkivah je, kako im je, odakle su, i kako živu.
1 Dudikov rad objavljen je pod naslovom: Catalog der Volkstrachten und der nationalen Hausindustrie
in Mähren bei der Weltausstellung in Wien 1873. Ethnographisch, statistisch und historisch
erläutert von - Wien 1873. Tu je bilo i pet slika Hrvata iz Nove Prerave u narodnoj nošnji.
2
Kukuljević je medu prvima napisao da su moravski Hrvati doselili s područje današnje Banovine, tj.
iz Pounja i Pokuplja.
3 Marchfeld = Moravsko polje.
190
Hrvatske naselbine na ugarsko-austro-štajerskoj granici i oko Beča prilično
su nam poznate, ali tim nepoznatija nam je ona malena naselbina u Moravskoj,
koja se je unatoč njezina malena broja, ipak do danas tako dobro sačuvala odlikujuć
se osobito nekimi starimi hrvatskim! osebujnosti. Ne daleko od Nikols-
burga,4
dva sata prema rieci Taji5
na granici austro-moravskoj nalazimo obično
na etnografičkih kartah mali uzahni prstenčić sa posebnom bojom obilježen, kojemu
po sredini rieka Tają teče. U tom prstenčiću leže tri sela i to; Neu-Prerau,
Fröllersdorf i Guttenfeld6
koja spadaju k imanju Dürnholz7
a sačinjavaju moravsku
naselbinu.
Imanje Dürnholz u Moravskoj, koje sad bečkoj terezijanskoj akademiji spada,
bilo je još šesnaestog stoljeća gospode Liechtensteina. Godine 1583. proda
Hartmann von Liechtenstein svoje dobro Dürnholz cars. vojenomu savjetniku i
feldzeugmeisteru Kristofu barunu Teuffenbachu. Novi posjednik nadje mnogo
pustih sela na svojemu imanju i pošto je tad u hrvatskoj granici zapovjednik,8
pozove odtale naše ljude, da mu nasele pusta sela na njegovom dobru. I tad naseli
Teuffenbach od svojih pustih sela tri: Neu-Prerau, Fröllersdorf i Guttenfeld
s Hrvati, gdje i danas još živu i izmedju svih hrvatskih naseljenika su ovi najsvijestniji.
Oni živu na zemlji u obsegu jedne i po milje i ima ih po najnovijem
popisu 2342 duše. Ako i jesu od svih strana okruženi Niemci, to su ipak do
danas svoj hrvatski jezik, nošnju i običaje uzdržali i jedino to bi im se moglo
spočitovati da su stali od nešto dva decenija svoja hrvatska obiteljska imena mienjati
u njemačka, taka npr. je danas Vuk - Wolf, Godina - Regen, Orahovina —
Arbesstroh, Vrana - Kröhe itd.9
Njemice se »sasvim pohrvate«
.'Vi •:•
Moravski se Hrvati žene i Njemicami, ali ove ženitbě ne škode njihovoj narodnosti,
jer se Njemice za malo vremena sasvim pohrvate. Oni su svi katolici i
Danas Mikulov, hrvatski Nikišporak.
Taa, hrv. Dinja, Thaya.
6
Nova Prerava, Frielištof, Dobro Polje.
HIV. Drinovac, češ. Drnholec.Q
U Vojnoj krajini.
Ta pojava ipak nije bila tako česta kako to Kukuljević piše.
191
vele nabożni i ljube vanjske crkvene obrede a osobito proštenja. U crkvi i školah
neslušaju drugoga jezika do njemačkoga, al ipak nalazi se kod njih mnogo hrvatskih
molitvenih knjiga, kao: »Zlata niža«, »Zlatni kluč«.., koje oni kad idu na
proštenje u Šoprunj, pokupe. Drugih hrvatskih knjiga kod njih ne ima, a težko
bi i razumjeli današnji naš hrvatski jezik. Njihov hrvatski jezik je mal ne sasvim
onakav, kakav su donieli selit se iz Hrvatske, a što su trebali radi u kasnije vrieme
razširenijih pojmova, to su uzeli iz češkoga, rad šta i ima u njihovoj hrvaštini
mnogo čeških rieči. Uz hrvatski govori svaki moravski Hrvat još i češki i
njemački. Onaj osobito dar Slavena, da se lahko uče tudjim jezikom, pokazuje
se osobito kod ovih moravskih Hrvata. Njihovo visoko, otvoreno čelo, izvanredno
malena usta, osobito kod žena, pokazuju njihov razvijen um i blagost, a oštar
pogled i bistro oko svjedoče nam o njihovoj razboritosti i pažljivosti. Oni su
visoki, vitki i gibki i odlikuju se u svakom obziru od svojih susieda. Osobito su
liepe i vitke njihove žene i čine neki prelaz od Hanakinja10
k Slovakinjam.
Kako uobće svi Sloveni, ljube i moravski Hrvati osobito glasbu i piev. Njihove
pjesme ozvanjaju se sve u molu. Do najnovijega vremena nije se kod njih
drugo čulo do narodne glasbe i to gajde i dvie gusle, koje su za čitavu oktavu
više ugocljene. Njihovi narodni plesovi jesu s k o k a k i r e do vak;1 1
ali i njihova
narodna glasbu ne staje u novije vrieme sve više pred njemačkom glasbom i
njemačkimi plesovi. A kod proštenja, gdje oni osobito svečanim načinom dočekuju
svoje pozvane gostove uvukla se je već njemačka umjetna glasba.
»Osobito licp svict«
Ovi su hrvatski naseljenici osobito liep sviet i njihove ženske su više puta
čarobne krasotě. Do svojeg hrvatskoga poriekla vele mnogo drže i sav njemački
napor, da se ovi hrvatski otočići u tudjem svietil poniemče, bijaše dosele uzaludan.
Njemačke učione i njemački svećenici će ipak po svoj prilici na skoro
uništiti hrvatski ponos ovih naših zemljaka, a liepo bi bilo kad bismo je mogli od
te pogibelji osloboditi, - al to leži u naravnom tečaju stvari, koje se ne da svratiti.
Vele liepo je reko pjesnik Kollar, da se ne smie dopustiti, da se nijedna
slavenska duša svomu rodu odtudji al izmedju pjesničkoga dopustka i naravnoga
10 Hanáci su češka etnička skupina u središnjoj Moravskoj, žive uz rijeku Moravu, imaju osobito na*
rjecje, nošnju, pjesme.
Te su plesove Hrvati preuzeli od Čeha, ali to tada još nije piscu bilo poznato.
tečaja stvari ogromna je razlika. Odsieci grančicu najzelenijega stabla i posadi ju
u tudju zemlju, ona može neko vrieme dosta Ijepušno rasti i razvijati se, al kad
dodje za onu vrst stabla odveć neugodan, onomu stablu ne prirodjeni vjetar i
mraz nježne pupove ofuri, tad vehnu mladjahne grančice, dok se sasvim ne posuše.
Ovako biva i sa maleními kojekud u tudjih zemljan i medju tudjini narodi,
raztrešenimi naselbami.
»Svečane svadbe«
Osobito svečano obavljaju moravski Hrvati svoje s v a t b ě (pir) i p o g r e b
e. Kod svatbě kad idu zaručnici u crkvu, kamo ih svi svatbeni gostovi (momci i
djeveruše) uz gajde i dvie violine sprovadjaju, nose prednjimi, ako su pošteni bili
tako zvanu s u l i c u t.j. vrst zastave, koja je urešena raznobojnimi maramami i
vrpcami.12
Zaručnik obuče č u b u t.j. ljubičastu, do pete sizuću, opremljenu šubu,
a nevjesta nosi na liepo opletenoj glavi blistajuću se krunu. Po vjenčanju baca
zaručnica, kad se vrate k njenoj kući, med djecu preko glave velike okrugle
pogače, zvana vie ne e (što znači valjda ono latinski n u c e s pro j ič ere),13
kod koje prilike momci polievajú vodom gurajući se djeca na veliko veselje ostalih
prisutnih.
O podne počimlje svatbena gostba, kod koje se donáša na stol jela i pila u
izobilju sve do ponoći. Svatbene gostbe traju kod imućnijih dva do tri dana. U
vrieme gostbe sjede zaručnik i zaručnica na uglu stola mučke14
i ne smiju sve do
ponoći ništa ni jesti ni piti. Gostovi ih za to vrieme draže,15
pružajuć im
svakojaka jela, kojih ne smiju dirnuti. Na svatbu se pozivlju sva bližnja rodbina i
susjedi na lievoj i desnoj strani zaručničine kuće i to sa svom obitelji, djecom,
sługami i sluškinjami. Na pročelju stola sjednu kumovi zaručnika. O ponoći, do
koje dobe donášajú neprestano jela na stol, razpletu zaručnici u drugoj sobi, nazvanoj
h iz i, uz veliko naricanje zaručnice i pjevanje zalostnih pjesama, liepo
opleteni vlasi i postave joj na glavu, u znak da je žena, poculicu, koju moravski
Hrvati zovu s k u f i o m . Tad dodje zaručnica pod poculicom k stolu i sad njoj
gostovi pružaju svoje svatbene darove: rubača, rubenine, platna, novaca, stolne
1
Taj običaj su, vjerojatno, prenijeli Hrvati iz pradomovine gdje se održao i do danas.
Taj se kolač i danas medu moravskim Hrvatima naziva vrtanj.
14
Mučke = šuteći.
15
Draže = ljute, prkosne, zadirkuju.
192
193
Skupina moravskih Hrvata iz Nove Prerave i Frielištofa izvodi hrvatsku
svadbu na sletu Republikanske mladeži u Pragu 1937. godine.
Izvor: Moravští Charváti, 272.
194
sprave, liepih kupica itd. Darove ove prima u svoje ruke ponajprije što vnik
(glavar stola), on je pokaže ostaloj družbi i preda zaručnici bockajuć ju i šale
sbijajuć na darovnike. Sad stoprv mogu mladenci jesti i piti i zato donesu iznova
na stol sve, počamši od juhe, i jede se do biela danka.
Glavno jelo kod svatbě je čorba sa čitavimi kuhanim! pilići i sa rezanci. U
vrieme gostbe igraju gajde i gusle i to što glasnije mogu, a mladi sviet pleše u
dvoru, štednju
16
, il na ulici, kakvo je baš vrieme. Drugi dan u jutro vode zaručnicu
po sulicom koju obično u kuću zaručnika, kamo ona tako zvanu mladu
vodu nosi. Tu joj vrata, iza drugog kucanja, otvore i predadu joj velik hljeb
kruha sa drvenim nožem. Ovaj hljeb mora narezati i vodom, koju joj podaju,
kuću poškropiti. Iza toga vrate se u kuću zaručnice i gostba počne iznova, a za
njom ples. U vrieme čitave svatbě puca se iz pištolja, čega im nikakva oblast ne
može zabraniti.
17
Karmine - »mrtvačka gostba«
Od svojig susieda različite običaje imaju moravski Hrvati i kod pogreba.
Kako tko umre te postave mrtvo tielo na zemlju, na slamu i pokriju ga platnom.
Onda dodju znanci moliti nad mrtvacem te ga škrope blagoslovljenom vodom i
pokrivaju ga nebrojenim slikami svetaca, kipi.
1 8
Kod mrtvog tiela gori uljena
svjetiljka i ubožničari mole tu dan i noć. Mrtvaca nose na grobište, ako je mužkarac
mužkarci, ako je ženska ženske, i najstariji mužki ih" ženski član občine
nosi pred mrtvačkim liesom, neposredno pred svećenikom, pločevnu svjetiljku a
u njoj goruću svieću. Uz veliko naricanje spušta se mrtvaca u grob, a istom
prilikom spominju nad njim sve dobrinje
19
njegove uz veliki plač i tugovanje, to
isto čine ako se diete pokopa. Odmah posle crkvenih obreda drži se u kući
umrvšega mrtvačka gostba, koju k a r m i n a zovu. Ova gostba sastoji se u vinu i
mekanu siru, a pozovu se nanj oni, koji nariču, nosioci mrtvaca i bližnja rodbina.
Djeci, koja oko kuće umrvšega stoje, poda se takodjer kruha i sira. U vrieme
gostbe gori na prozoru mrtvačka svieća ili svetiljka. Pri odmorih kod gostbe moli
se za dušu pokojnika, pa opet jedu i tako traju više puta karmina do u po noći.
Štedanj = škedanj = nadstrešnica, suša, sjenik, parma.
I taj je običaj iz pradomovine, a zadržao se i danas.
Kip kod moravskih Hrvata nije skulptura nego slika, sveta ili svjetovna, pa danas i fotografija.
195
»Pratež« - narodna nošnja
Moravski Hrvati obojega spola, mladi i stariji, imaju svoju posebnu nar
o d n u n o š n j u , koju p r a t e ž zovu. Ova je zimska i ljetna. U zimi nose
muževi i momci dugu šubu k o ž u h , i povrh iste, kad idu na proštenje, na sajmove
i sud, modri njemački plaštić. Izpod šube nose muževi i momci prsluk,
l a i b l , koji je crvenim kožnatim remenjem, ž no r ič a mi obrubljen, a kovinsta
mu se puceta nižu do vrata, gdje je šarenim zavratkom obrubljen. Ispod prsluka
kratka je košulja, k o š u lá, do pojasa, za svetce20
i nedjelju od finijega, a za
tjedne dane od debljega domaćega platna. Kod ne oženjenih ima košulja i uzke
vrpce.
I muževi i momci nose uzke čakšire, h l a č e , momci od crvenoga finoga sukna,
č i m a š e n k i , a muževi od modroga, koje su kod momaka u zálistku sa
svilom više puta vele umjetno i liepo izvezene. Remenom, zapač, vežu čakšire
i biela izvezana marama, f äc o l visi iz zalistka čakšira, gdje visi i torbica za
duhan, t o r b i c a na t u b a k21
, sa kratkom lulom. Zimi nose velike nelične
čizme sa širokimi sárami, š k o r n ě , i umjesto nazuvaka napune čizme slamom;
ljeti lagane čizme, zu š m e, sa svilenim! kitami i visokimi željeznim! petnjaci.
Ljeti nose i muževi i momci mjesto šube vrst kaputa, modre boje a s crvenom
podstavom, sa modrimi straga visecími kitami koje zovu me n tli. Zimi se pokrivaju
njemačkom zimskom kapom, h a u b o m il s crnim škriljakom okrugla
k o m širokih krila. Ljeti nose svi svoj okruglak.22
Momci su prije nosili
maleni, okrugli skrljačić sa uzkimi, podvitimi krili, koj je bio raznim blištavilom
narešen, a vrh svega se je vidjao k o r s i r a k (liepo, više forinta vriedno nojevo
pero). I sad se okrugljak naresi, al kosirka je ne stalo, koji je značio, ko i u
Slovaka junačtvo í jakost i više puta bi ga krvava glava izvojštila.
Kosu nose hrvatski naseljenici u Moravskoj dugu i diele ju na tjemenu a
siže im do ušesa i mažu je vele masti. Ni muževi ni momci ne nose nikad brade.
Oko vrata nose i muževi i momci i ljeti i zimi lako vezanu crnu svilenu maramu.
Za djelatne23
dane rabe mužkarci i ljeti i zimi biele platnene široke gaće (gaće)
sa kratkom košuljom i ne nose u kući i na polju kod djela nikakove obuće.
Kad je zima ili kiša pokriju se slovačkom halinom belaicom.
2Ü
21
Světci = blagdani, svetkovine.
Tubak = labak, duhan.
Okruglak je muli šeširić, uskoga oboda karakterističan za moravske Hrvate.
Djelatne = radne (dane).
196
: Zimsko odielo žene jest smedja kratka šuba, pod kojom je šarovito navezan,
više puta svilen, zobunčić. U nedelju i po svetcih nose izpod zobunčića liepo
izvezenu košulju sa širokimi kratkimi rukavi, opiece, i vrh iste umjetno
izvezeni ovratnik, koral in.24
Ljetnja nošnja je ista, al samo bez šube. Kad je
ljeti hladnije nose ženske vrh opleća mali, ko što i mužkarci, vuneni zobunčić.
Na glavi nose tad umjetno vezenu, većim dielom svilenu maramu; prije su nosili
s k u f i u zlatom i srebrom izvezenu i to udate žene sa pločicom, koja je bila na
stražnjoj strani glave učvršćena, a ne udate bez pločice a vrpcami oko glave privezanu.
Kosu vežu straga lahko, al sprieda ju liepo razrede. Djevojke, izmed kojih
ima mnogo prekrasnih lica nose na glavi slovénku2 5
, t.j. svilenu maramu
oko polovice glave liepo vezanu, tako da ispod nje vire liepe tamnosmedje pletenice.
Žalibože ne staje sve više i više Slovenke i preotimlje mah svilena marama,
koja svu glavu pokriva. Na dolnjem tielu nose moravske Hrvatice šarovite suknje
(sukne), koje krije sprieda, već puta umjetno izvezena pregača sa dugimi svilenimi
vezovi straga. Izpod suknje nose bü bac t.j. prosju platnenu suknju sa
poramenicami. U zimi nose velike nelične čizme, p o s t o l e, ljeti liepe čizmice
sa svilenimi kitami. Kod osobitih svečanosti kao kod krštenja, blagoslova,
pogreba itd. nose još moravske Hrvatice č u b u t.j. ljubičastu dugu žensku šubu,
kojoj dolnje krajeve straga přivezu, i o b r u s izpod ruke t.j. izvezeni veliki rubac.
Obrus drže kao neku svetu ostavštinu u obitelji u velikoj časti. U novije vrieme
ne staje staroga narodnoga odievanja kod žena sve više i više, napose u
Fröllersdorfu i Guttenfeldu, i mnogo puta se vidjaju već i duge suknje i njemački
zobunci. Samo obuća je još uviek svagdje stara.
»Jedu svi kod jednog stola...«
Kuće i kućno uredjenje je mal ne kod svih moravskih Hrvata, u svih trih selih,
prilično jednako. Žene moravskih Hrvata ljube svoju osobnu sobu, koju one
same, kao što i predsoblje i triem sa pticami, ružami i monstracijami izmaljaju i
slikami svetaca, veći dielom na staklu naslikanim!, izvješuju. U osebnih se sobah
velike čiste visoke postelje, koje su pokrivene liepimi izvezenim! pokrivali, izpod
kojih vire liepe, biele plahte. Usred osebne sobe je stol a oko njega klupe, vrh
Koralin danas nazivaju kuolarin.
" Vjerojatno preuzeta od Slovaka, a ne od Slovenaca.
197
klupa jesu police za tanjire, zdjele i drugu stolnu posudu. U ovih se sobah drže
velike gostbe, drugčije su zatvorene. Vele bieli pod soba je uviek sa sitnim
pieskom posut a zid ima dolje kraj poda crveni rub.
Moravski Hrvati živu patrijarhalno i jedu svi kod jednog stola i to služinčad
na stojeć a gospodar i gospodarica sjedeć. Njihova su jela prosta al tečna, kao:
suho meso, kobasice, kupus, valjušci (fanki) itd., a osobito liep i tečan kruh. Vele
ljube pogače i kolače (flekince), koje znadu dobro umiesili.
Ljeti jedu glavni obrok ponajveć u večer u triemu kuće, na veži, kod stola,
koji je u jedan ugao naslonjen. O podne su obično u polju na poslu i tamo se
zadovolje s komadom kruha i sira. Čorbu jedu iz jedne zdjele, a druga jela iz
pladnja sve po dva i dva. Kod stola im rabi žepni nož i pločevna žlica, a za vilice
nisu znali do najnovijeg vremena. Prije i poslije jela mole svi ukupno i poslije
jela se ozvanja sveobći: Bog vas p l a t i ! Ostanci sa stola sparave se u stolnu
ladicu (škrinjicu), kamo se i druga stolna sprava metne. Pije se iz velikoga zemIjenoga
crnoga vrča (hrugta); kupice i caklenice (stakla) rabe se samo kad je
gostba. Obično piju moravski Hrvati vodu, kad i kad malo vina, redje rakiju a
mal ne nikad pivo.
26
U obće su oni vele umjereni, družtveni i rad diele siromakom
i prosjakom. Velikih potreba ne imaju i ne zavadjaju se vele novotarijami.
Obradjuju zemlju i goje blago, a osobito svinje i konje. Vina rodi kod njih
malo.
27
Zimi pletu mužkarci koševe a ženske predu lan i šivaju. Marljivosti i
Štedljivosti dotjerali su oni do velikoga blagostanja, da se mogu mjeriti i s Hanaci.
Oni su vele oholi na svoju narodnost, žene se vrlo mladi, obično već u dvadesetoj
godini, i većim dielom medjusobno a kad se hoće komu da narugaju il
se na koga ljute, zovu ga: Hanákom.
26
I tu su se razlikovali od Nijemaca i Čeha koji su gotovo isključivo pili pivo.
2
Ova tvrdnja nije točna, Hrvati su bili poznati vinogradari i podrumari, čije pivnice, izdubene u pjeskovitu
tlu i danas postoje.
198
Vjekoslav KLAIĆ
O MORAVSKIM HRVATIMA
1880.
Nakon nekoliko novinskih i časopisnih članaka prvi put su moravski
Hrvati uvršteni u jednu hrvatsku knjigu. To je uradio povjesničar i zemljopisac
Vjekoslav Klaić u knjizi Zemljopis zemalja u kojih obitavaju
Hrvati III, Zagreb 1880, 212-214, odlomak: Hrvatske naselbine u Moravskoj.
Budući da tekst nije dugačak, prenijet ćemo ga gotovo u cijelosti.
»Podlučaci«
Hrvata imade u Moravskoj oko 1500 duša. Živu nedaleko medje dolnjoaustrijske
u okružju Mikulovském (Nikolsburg), a na gospoštiji Drnoholskoj (Dürnholz),
te su odasvud okruženi Niemci i ponešto Slovaci. Prebivaju u tri sela, koja
se zovu; Gutfjeld (Guttenfeld), Nova Prerava (Neu-Prerau) i Frlješdorf (Fröllersdorf).
Ova su tri sela posljednja u dugačkom nizu hrvatskih naselbina, koje
se od kraljevine Hrvatske uzduž medja štajerskih i austrijskih (uz Ugarsku) protežu
tija do Moravskoga polja, a zatim iza male stanke kod Valtica (Feldsberg)
prelaze u Moravsku.
Začetnikom i utemeljiteljem ovih naselbina jest Krsto Teufenbach, koji je g.
1584. doveo ovamo žitelje iz Hrvatske, pošto im je u domovini prietila neprestana
pogibelj od Turaka. Povod tim naselbinama bijaše kuga g. 1582. koja je
stare žitelje spomenutih sela sasvim zatrla. N e k i zemljopisci zovu hrv
a t s k e n a s e l j e n i k e u M o r a v s k o j Podlučaci.1
Hrvati moravski katoličke su vjere, vrlo pobožni, te polaze rado crkvu. Svaka
porodica imade hrvatski molitvenik: »Hisa zlata« od P. Laurenczija Bogovi-
1 Klaić ne navodi otkud je preuzeo naziv Podlučaci koji se ne spominje na drugim mjestima. Pretpostavlja
se da ga je uzeo od susjednog područja Podluže koje leži istočno od moravsko-hrvatskih sela, a
naseljeno je uglavnom Slovacima.
199
esa.
2
koje kupuju poput austrijskih Hrvata u Željezniku (Željeznom) u Ugarskoj,
kamo idu svake godine na proštenje. Crkveno im je pjevanje tugaljivo; narodnih
pjesama nemaju mnogo, a zovu ih poput ugarskih Hrvata »jačke«.3
Osobito se
odlikuju darom za pjevanje i glasbu, kao i ugodnim, punim i krasnim glasom.
Sačuvali su svoju narodnost
Premda uz Hrvate živu u spomenutih selih i Niemci, premda je okolica
njemačka, premda im je škola i crkva sasvim njemačka, ipak su moravski Hrvati
kroz tri stoljeća sačuvali svoju narodnost i jezik. Da su se tako održali, jest
uzrok, što se ne žene s Niemci nego samo medju sobom.4
Nečuveno bi bilo, kad
bi koji hrvatski mladić uzeo za ženu djevojku njemačkoga roda, ma ona znala i
hrvatski; isto tako neće hrvatska djevojka, da za muža uzme mladića njemačke
krvi. Naravna je posljedica ovih uzajamnih ženidaba, da su ova tri sela hrvatska
gotovo samo jedna razgranjena rodbina, i da im u jednom selu po deset obitelji
jednakoga imena. Najglavnija su porodična imena u moravskih Hrvata: Anti
r e š i ć , Suparić, Budić, Brodelić, Grandić, Slavic, S l u n j ski, Stavarić, Križanić,
K u z m i ć , Ivančic, Sic, Halavić, Mikulić, Vranasić i t.d.
Uzrastom i snagom »nadkriljuju Niemce«
Moravski Hrvati nadkriljuju svojim liepim uzrastom, sumjernošcu i tjelesnom
snagom daleko svoje susjede Niemce. Uzrasta su vitka, liepa i visoka; te
ciene osobito tjelesnu snagu i okretnost. Velika je sramota, ako ne uvojače mladića
u konjanike; ali još veća ako ga u obće ne uvojače. Pješakom biti nije baš
To je gradišćanski Hrvat I-ovro Bogović, sastavljač najvrednije knjižice među Hrvatima u dijaspori po
austrijskim i ugarskim zemljama.
Jačiti jačku znači pjevati pjesmu. Ta riječ koja je, vjerojatno, nastala od dijačiti, tj. pjevati pjesme, ali
se nije održala u pradomovini nego samo u hrvatskoj dijaspori između Mure i Morave.
Tvrdnja o ženidbama samo medu sobom nije potpuno točna, jer je bilo i ženidaba, osobito tako da
su Nijemci, Česi, Slovaci u/.imaličcsto ljepše i bogatije hrvatske djevojke koje su brojne njemačke obitelji
prcvele na hrvatski jezik pa često i narodnost. Otud, inače, brojni Hrvati koji nose njemačka i češko-slovačka
prezimena, a smatraju se poneki i danas Hrvatima.
200
dično jer Hrvati vrlo ljube konje.
5
Ulicom ide Hrvat lahko, neprisiljeno, i kao
šibka osovno. I žene, napose mladje, punim se pravom mogu zvati krasni
m i. I one su vrlo liepa uzrasta, hoda lahka i ponosita. Put im bjelovita, ustnice
poput grimiza, pune, bujne; a iza njih sjaju dva niza bielih zubića poput
slonovine. Duševno su takodjer moravski Hrvati liepo nadareni. Svaki njih govori
uz materinji jezik još njemački, češki, i slovački; u školi nadkriljuju hrvatska
djeca daleko svoje njemačke suučenike.
Kuće ukrašene »šarenimi arabeskami«
Kuće su im u g l e d n e i u k u s n e . Izvana e razlikuju od njemačkih
č u d n o v a t o š a r e n i m i a r a b e s k a m i oko p r o z o r a i v r a t a , kao
što se to vidi i kod Slovaka. Gdje god im u kuću zaviriš, svuda je vrlo čisto i
uredno. Pošto su Hrvati radini i štedljivi, a uz to i umjerena života, to su svi
imućni. Zemlja im je plodna. Vinova loza uspieva oobito na pjeskovitih brežuljcih
kod Frlješdorfa; u vinogradih posvuda rastu orasi, trešnje i višnje. J e d i n o
razkošje m o r a v s k i h H r v a t a j e s t n j i h o v a n a r o d n a n o š n j a ,
k o j o m se o s o b i t o ponose, p r e m d a im se r u g a č i t a v a n j e m
a č k a o k o l i c a .
Jezik m o r a v s k i h H r v a t a p r i l i č n o j e i z p r e m i e š a n češkim
(slovačkim) jezikom. Ako su zaboravili koju rieč ili ako trebaju naziv za nov
pojam, uzimaju ga naprosto od Slovaka ledničkih ili valtčkih, od kojih su već
primili i dosta pjesama. Ogledom jezika moravskih Hrvata neka bude ova narodna
pjesmica
6
iz Gutfjelda:
»Imala sam miloga kao ruoža lipoga,
Tr mi nisu dali sidat puolag njega;
Sada imam jednoga, tr mi buože drag,
Ani nisam mogla od tuge zaprit vrat.7
' Ta pojava primijećena je i kod Slovenaca u Prekodravlju i Prckomurju, osobito onih koji nose
prezimena što završavaju na -ič, koja su, uglavnom, hrvatskog podrijetla. Uzgoj konja je u Hrvatskoj
oduvijek bio tradicija koja je pojačavana u doba turskih opasnosti, kad je konjanik bio višestruko vredniji
od pješaka. Otud i sklonost Hrvata u domovini i dijaspori da radije služe u konjici nego u pješačkim
vojničkimjedinicama.
6
Drugu kiticu pjesmice sam ispustio jer se spominje u prilogu br. l iz 1862. godine.
Zaprit vrat = zatvoriti vrata.
201
Nekoć ukrašena hrvatska kuća u Frielištofu nestaje kao i njezini bivši ukućani.
Foto: D. Pavličević, 1991.
202
Jan HERBEN
TRI HRVATSKA SELA U MORAVSKOJ
1882.
Autor je 1882. u Matici moravskoj u Brnu, a zatim i u posebnom
otisku objavio na češkom rad Tři chorvátské osady na Morave koju je
odmah na hrvatski preveo Vjenceslav Z. Marik i objelodanio u Viencu
1882, br. 25-28.
Prenijet ćemo veći dio tog hrvatskog prijevoda, uz izostavljanje literarnih
i općih opisa koji nisu važni za našu temu. Treba upozoriti da pisac,
kao rođeni Čeh, izražava simpatije i toplinu za češka, slovačka i hrvatska
sela i ljude, dakle za sve slavensko, a Nijemci su mu jednolični,
nemaštoviti i nezanimljivi.
Krajolik, sela, seljaci
1
Prolazimo prvim, drugim, trećim selom njemačkim blizu Pulavskih gora u
Moravskoj. Vanjština jim je sasma obična. Lievo red kuća; desno red kuća; sa
strane su pako skupine koliba sa slamnatimi još krovovi. Medju kolibami i kucami
steru se seljačka gumna ili vrtovi, koji su medju sobom razdieljeni samo
brazdom; od dvorišta pako diele tu baš mnogo, a medju njimi ima najviše šljiva,
krušaka i jabuka; gdje što opazit ćeš i sladko drvo.
Stupiv u prvo njemačko selo, opazismo u malom vrtu pred prozori kuće
mladu lipu. Ugodan vjetrić njihao je grančicami miloga nam stabla, kao da hoće,
da nas pozdravi šušnjom svojim.
Kuće su ugledne, čiste, putevi tvrdi, bieli, jer imade u blizini dosta kamena
vapnenca. Oku ti baš ne prija nošnja ovdašnjega njemačkoga puka. Muževi i
Herben je ovdje opisao najprije njemačka sela, zatim tri hrvatska da se vidi razlika u izgledu i načinu
života.
203
žene odjeveni su odjećom tamne, ponajviše sasma crne boje; samo gdje to možeš
opaziti modru porketovu kacabajku. Jedva da prodjemo polovinom sela,
svlada nas neko turobno čuvstvo. Mi već dvojimo, da li nas je mlada lipa svojim
šušnjom sbilja pozdravljala. Prošavši prvim, drugim, trećim njemačkim selom,
reći ćemo glasno: Dojam, što ga na nas učiniše prva njemačka sela za riekom
Dijom, golemo se razlikuje od dojma, koji učiniše na nas posliednja sela češka
pred riekom.
Nijemac se razlikuje od Slavena
U okolici uspieva mnogo vina. U sv. se pismu kaže, da vino razveseljuje
srdce ljudsko. Ovdješnje vino mora biti, kako sudim, vrlo lošo,2
jer se čini, da
baš ne djeluje blagotvorno na same vlastnike vinograda. Ovješnji njemački stanovnici
ne ljube ni pjesme, ni glasbe, ni plesa, pače ni cvieća, ni boje, niti ikakove
zabave i sastanka. S toga su i isti crkveni obredi turobni, jednolični, bez
vjerozakonske poezije; s toga i nemaju ni iste nedjelje, blagdani i druge svečanosti
ništa vesela, vedra i zabavna u sebi.
Koli družtveniji je slovački puk u susjednih krajevih! Slovakom ne dotječu
niti rodbinske veze, s toga su jih razširili nježnijim čuvstvom prijateljstva, družtvenosti
i ljubavi, pobratimstvom naime i posestrimstvom. Niemac páko ne poznade
ovdje niti nježnije poezije rodbinske. Narodnom pjesmom može se sve to
dokazati. Ovdješnji puk njemački nema obće nikakovih, dakle ni obiteljskih pjesama.
Nekoliko tih krčmarskih pjesama ne može se dakako brojiti u poeziju!
Niemac se ovdje razlikuje od Slovena i tim, što nema medju njim i prirodom gotovo
nikakove veze. .1-, ,.. .
Njemačka sela nalik su jedno drugomu kao jaje jajetu i to ća do Mikulova.
Ovdje se putuje samo nogama i plućima. Oko naše ne okriepi se na ubavoj
nošnji narodnoj, niti na liepo nakićenih glavah mladih djevojaka; samo ga priroda
ponešto zabavi i okrepljuje. Uho i srdce ne imade na putu ni najmanje
zabave! Uho bo se ne razblaži niti udaljenom dječijom pjesmom mladih guščara
ili gušcarica, srdce páko ne razveseli se uljudnim razgovorom veselih seljana.
Vina u tim krajevima, makar ona koja su proizvodili tamošnji Ilrvati bila su kvalitetna, a to su i
danas.
204
,
Hrvatska sela i ljudi
Ova neprijazna okolica ima ipak jednu vrlo liepu priču, priču, koju već 800
godina pripoviedaju tri hrvatska sela. Neka dodju ovamo naši pjesnici i neka ju
nauče; neka dodju naši slikari, te neka gledaju; neka ovamo krenu glasbenici naši,
pa neka čuju; neka se ovamo napokon svrnu i naši vodje i neka nauče priču s
poučnim njenim smierom. - Adresa za priču jest: Okružje brnjensko3
gospoštija
Drnoholska pol drugi sat od Mikulova. Prvome selu ime je na ploči pred selom:
G u t e n f e l d j U selu samom kažu Gutfjeld4
za njim preko gore, preko brdašca,
leži Nova Prerava, njemački Neu-Prerau, a preko bujnih livada je F r lj e š dorf,
ili kako na zemljovidu čitamo: Fröllersdorf. Odmah u blizini austrijska
je medja.5
Ova tri hrvatska sela čine putniku kao miomirisna kitica za pustenim
njemačkim šeširom.
Sela ta »zadnja su« (kao što o njih kaže A. V. Šembera, koji jih je god.
1845. opisao u Časopisu Češkoga Musea i god. 1843. u Oheralovu Týdenníku, izlazivšem
u Moravskoj) »u dugačkom nizu hrvatskih naselbina, koje se od kraljevine
hrvatske uzduž medja šatajerskih i austrijskih protežu ća do »Moravskog
polja« a iza male stanke kod Valtica (Feldsberg) prelaze u Moravsku.«
Jedva smo došli do Gutfjeldskih guvna, sastali smo staricu s velikim bielim
rubcem na glavi i težkim kancionálom u ruci; suknja joj je bila zelenkasta a na
noguh imaše mekane slovačke kordovanke.
»Pohvalem pan Jezus« nazdravi nas.
»Na věky, amen!« zahvalimo joj radostna kao jednim glasom.
Starica se zaustavi udivljena. Lice joj zasja od radosti i milja, a stoprv za čas
nastavi put dalje al smo čuli kako se još uviek čudi; »Jaj, jaj!«. Iza toga sliedio je
pozdrav drugi, treći itd. od susjeda i od.mladeži, a u nas je srdce tako rekuć
skákalo od radosti i veselja. Sad smo stigli, kamo nakanismo! S nizkoga crkvenoga
zvonika sazivaše zvono vierne kršćane.;'«,. : ; (,/: ,...."
3
Brnjensko = brnsko okružje (okrug).
4
Gutfjeld = Dobro Polje.
^ To je bila i ostala granica između Češke i Austrije, osim u doba II. svjetskog rata kad su tri hrvatska
sela pripadala njemačkom Reichu.
205
Seoba Hrvata u Moravsku
Začetnikom je i utemeljiteljem ovih hrvatskih sela porodica bamna Teuf
e n b a c h a . Kolievka plemićkoj ovoj obitelji stajaše u Štajerskoj, a u Moravsku
preselila se je stoprv kašnje; al je ovdje zauzela odlično mjesto i sačuvala si
trajan i dobar glas. Prvi član, koji je došao u Moravsku, bijaše Krištof od
T e u f e n b a c h a , carski general hrvatsko-slavonske krajine.
6
Kupio je u Moravskoj
od Jurja Hartmanna iz Liechtensteina grad i varošicu D r no hole c sa seli
Neusiedel, Gutenfeld, Přerov, Fröllersdorf i sa drugih šest sela, za onda pustih.
Kupnja izvedena bijaše god. 1583. Još iste godine sagradio je iznovice zapušteni
grad u Drnoholcu, i to tako čvrsto, da je god. 1619. odolio navali carske, a god.
1645. navali švedske vojske.
7
Takodjer je popravio i varošicu. Već sliedeće godine,
dakle 1584., doveo je u pomenuta već sela Gutenfeld, Přerov i Fröllersdorf
naseljenike s hrvatsko-slavonske medje, gdje im bijaše prietila neprestana pogibelj
od Turčina. Godina 1584. točno je označena u viestih, što jih čuva učiona u
Fröllersdorfu. Uzrokom hrvatskim naselbinam ovdje bijaše kuga god. 1582., koja
je gospoštinu drnoholsku gotovo sasma opustošila; sela izgubila su sve stanovništvo,
a u okolici manjkalo je domaćega puka. Prije toga stavahu ovdje sjegurno
Niemci.
Duševni život u Hrvata
A sada ću pokušati, da vam prikazem Hrvate, njihov život u crkvi i obitelji,
njihova tjelesna i duševna svojstva, a i ono, što smo kod njih izkusili.
U G u t f j e l d stigosmo upravo u nedjelju dne 11. kolovoza 1881. Što se
jezika tiče, bivaju s l u ž b e b o ž j e dvaput češki, a stoprv treću nedjelju ili blagdan
njemački. U nedjelju dne 14, bile su češke.
Prvo bijaše propovied. Svećenik, stupiv na propovjedaonicu, digo je desnicu
u znak sv. križa, a puk počeo je u crkvi odmah; »Va jime otca i sina i duha svetoga,
amjen,« Na to počeo svećenik: »Otče naš« a puk je u sboru nastavio hrKao
krajiški general Teufenbach je dobro poznavao odnose u Hrvatskoj, pa postoji mogućnost da je
i osobno doveo neke od hrvatskih obitelji u Moravsku.
Bilo je to u doba tridesetogodišnjeg rata u kome su na strani carske (katoličke) vojske sudjelovale i
brojne hrvatske postrojbe i tako upoznale te krajeve.
206
vatski molitvu gospodnju. Propovied je bila doduše slaba, ali puk ju slušao ipak
vrlo pažljivo, a mi s njim. Iza propovjedi sliedio je opet otče naš hrvatski, a sv.
misa počela sa pjesmom: »Připravme se k Slyšeni, oběti te najsvětěši« Iz kancionala,
koji je u Moravskoj dosta obljubljen i razširen.
Da su u crkvi inostranci, doskora je znao svatko. A čim je počela misna pjesma,
koje nam je napjev bio dobro poznat, pjevasmo i mi zajedno s pravovjernima,
a tu se već i ministranti ogledavahu od oltara.
V!')j Za sv. mise moljahu opet nekoliko molitva h r v a t s k i , a meclju ovimi í
»Otče naš!« Osobito nas pako prekrasnim polupievom i predivnim ritmom
zeteče; »Svet, svet, svet, gospodin Bog nebeski Sabaoth.« Dok mi pobožno slušamo,
zaglagoli puk čisto češkim jezikom: »Zdrávas královno, matko milosrdenství,
živote sladkosti.« Prelaz taj izvanredno nas zateče. Takodjer i ružičnjak ili
čislo
8
mole hrvatski.
Svi su Hrvati katoličkoga vjerozakona, i uz to vrlo pobožni. Želili snio tla
zavirimo u njihove knjige. Gostionu drži obitelj njemačka. Ovdje su osim njemačkih
knjiga imali samo češku pjesmaricu od Pojmana. Nu domaćica je u
susjedstvu uzajmila molitvenik pod naslovom: »Hisa zlata« od P. Laurenczissa
Bogovicsa.
9
Ovaj molitvanik, kako se osvjedočlsmo, imade svaka hrvatska obitelj.
Kupuju jih u Željeznici (Eisenstadt) u Ugarskoj, kamo idu svake godine na prošćenje.
Molitvenik taj tiskan je pravopisom magjarskim. Vrlo je debeo. Počimlje
kalendarom, iza toga sliede »Molitve jiiternye« s nábožnom opazkom piščevom:
»Od pocsétka mojega truda i szkerbi preporucsam tebi, i proszimte, moja draga
dussa Kerschanszka!« jimai tu szvetu navadu i pobosnu szkerb, da szako jutro
tvoju pervu miszal Bogu daruješ; zato kadasze prebudíš, szagdar naipero ztlabni
ovako: Jezus, Maria, Josef, szimiluite misze, budite mi na pomoch, vam preporucsam
télo dussu i šzereze moje.«
Sada sliede molitve s ovimi naslovi: »K preszvetomu troisztvu, k otežu, k
szinu, k sz. duhu bogu, k blasenoj D. Mariji, k angyelu czuvaru, k szvćtim pa-
tronom.«
10
»Te deum laudamus« tiskan je u tom molitveniku ovako:
»Tebe Boga hvalimo, tebe goszpodina valujemo. Tebe vekovecznoga oteža
sza zemlya poštuje. Tebi szi angyeli i tebi nebesza i šze zmosnoszti, Tebi Kerubini
i Serafini: z nepresztanim glaszom viczu.«
Čislo = krunica.
* Gradišćanski Hrvat - Lovro Hogović.
1
U pretpreporodnom razdoblju, prije pojave »gajicc« u Hrvatskoj! medu Hrvatima u Ugarskoj se pisalo
kao npr. u Mađarskoj (sz = s, cz = c, č, ć).
207
Hrvati marljivo polaze crkvu. Crkveni obredi vrlo blagotvorno djeljuju na
dojamljivu misao i ćudorednost njihovu. Crkveno jim je pjevanje melankolično,
a svjetovne pjesme idu gotovo sve u mol. Od njih priučiše se i njemački njihovi
susjedi prianjati uz pjevanje, te rado polaze njihove hrvatske mise i rado jim slušaju
pjevanje kod sprovoda i na svadbah. Hrvati pjevaju svojim jezikom i kod
procesija u križne dane, u korizmi prigodom križnoga puta, kod božjeg groba i
na proštenju. Djeca se izpoviedaju hrvatski, isto tako i djevojke i stariji ljudi; samo
se nekoji mladići izpoviedaju njemački. Stari kjudi ne će, a žene ne znadu
drugčije.
Vracajúc se od blagoslova, gdje su se opet sve molitve, osim litanija, govorile
hrvatski, razgovarasmo s nekolicinom susjeda, pače nekoje smo i posjetili, s kojimi
smo se već slučajno nekoliko puta sastali bili. S ovimi bijasmo povjerljiviji, a
to njim bijaše veliko odlikovanje. Od odraslih mladića najbolje nam se milio Josip
Sic, s kojim se upoznasmo već u Mikulovu na sajmu, gdje je prodavao golube. S
toga smo pohodili i njegove roditelje; a od djeda mu čusmo ulomak Ijubezne
stare pjesme. Kao izvrstan pjevač, kod kuće i na proštenju, na dobru je glasu
seljak Ivan Suparić. Svrnusmo se poslije blagoslova i k njemu. Pokazao nam je
sbírku hrvatskih i slovačkih pjesama, koje pjeva, iduć s pukom na proštenje.
Sbirka je ta imala nadpis: »Ověj jačke patriju Ivy Supparithu, Gutfelta pisane
leta 1878.« Pismo je Suparićevo izvježbano i ugledno.
O jeziku moravskih Hrvata
A sad ću se svrnuti na jezik hrvatski. Hrvaština je obiteljskim jezikom
u Gutfjeldu, Preravi i u Frlješdorfii. U obitelji, na ulici, medju susjedi i znanci
govori se izključivo hrvatski. Ali kakova je to hrvaština? Jedan od nas, koji je
poznavao hrvaštinu, bivši dulje vremena u Zagrebu, počeo je s nekojimi Hrvati govoriti
o stvarih, ponešto udaljenijih od njihova života i svagdanjih potreba. Hrvati
su bili radostno zatečeni, vidilo se, da sve razumiju, ali hoteći odgovarati, nisu našli
slobodnih rieči niti sgodnih okreta. Jezik je hrvatski kod njih zbilja ograničen samo
na svagdanje obiteljske i domaće potrebe. Samo ga predanje uzdržava bez jasnoga
pojma o pravilih sklanjanja i sprezanja. Za više predmeta ne dotječe, a možda nije
nikad ni dotjecao. Bogatstvo jezika suvisi s bogatstvom pojmova i znanja. Do više se
208
naobraženosti ovdješnji Hrvati nikada ne popeše.
11
Hrvaština ovih naseljenika priličilo
je već pomiešaná slovaštinom. Ako su zaboravili koju rieč ili ako trebaju naziv za
novi pojam, uzimlju ga na prosto od Slovaka ledničkih ili valtičkih (Feldsberg), od
kojih su za svoju porabu poprimili već dosta svjetskih i hodočastničkih pjesama.
Nu putnik će doskora opaziti, kako ovdje Hrvati štuju i ljube materinski
jezik, akoprem mu se ne uče u školi, akoprem ni pisati, pače ni valjano čitati ne
znadu. Čitaju doduše molitvene knjige, pače i pišu, kao što sam naveo kod pjesama
Suparićevih, ali to čine samo bistriji i naobraženiji od njih. Što znadu, tomu
se naučiše, kako no se veli, sami od sebe, izdvajajuć od tudjega, njemačkoga
jezika kako tako pravila za pismo svoje mateřštině. Ali da bi se ikoji Hrvat iznevjerio
sladkomu si jeziku, što ga je usisao materinskim mlijekom, tomu ne imade
primjera.
Kao primjer njihova jezika navesti ćemo ovdje molitvu gospodnju pravopisom,
kojim je tiskana »Hisa zlata«, zajedno s izgovorom, koji si zabilježili kod
Ivana Suparića.
Hisa zlata:
Otacz nass, kiszi na nebeszih,
szvétisze ime tvoje, pridi kralyezstvo
tvoje, budi volya tvoja
kako na nebu tak y na zemlyi,
kruh nass szaki danyi dai nam denasz,
y odpuszti nam duge nasse,
kakoymi odpuschamo dusnikom nassim,
y nezapelyai nasz u szkussavanye,
nego oszlobodi nasz od zla. Amen.
Kako se izgovara u Gutjefeldu:
Oče naš, kjesi na nebesih,
svjeti se ime tvoje, preidi nam
kraljevstvo tvoje, budi volja
tvoja kako ná nebi tako na zemi,
kruh naš svakidanji daj nam ga
bóg danas, odpusti nam duge naše,
kot i mi odpušćamo dužnikom
našim, nevedi nas napas,
baviti nas od šega zla. Amen.
Iz svega se vidi, da gutfjeldski »Otče naš« imade mnoge bohemisme,12
i što
je osobitoga, da imade i češki naglasak. Črknja, koju sam metnuo nad gdjekoje
rieči, znači duljinu slovaka kao u češini. Mekanoga i ne imadu. Amjen izgovaraju
ponešto kao amin.
Bio je to jezik agrarne sredine, bez domaće inteligencije, vlastitog pisma i čvršće povezanosti s matičnom
zemljom, a sve to je bilo potrebno za razvoj kakav je npr. ostvaren u gradišćanskih Hrvata u
19. i 20. st.
12Bohemismi = čehizmi, od Bohemia, lat. naziva za Češku.
209
»Zdravo, Marijo« mole ondješnji Hrvati ovako: »Zdrava jsi Maria, milosti
jsi božje puna, gospodine bóg s tobu, ti si blažena med ženami, blažen je sad
utrobe tveje, svjetje Ježuš, Kristus, svjeta diva Marija mati božja, moli boga zä
nas zä grišnike sada i va uru smrti naši. Amjen.«
U hrvaštinu svaki Hrvat udara ponešto na slovaštinu, a iz kancionala13
kao
i iz služba božjih, na koliko su češke, poprimi svaki Hrvat prilično i pravila češkoga
jezika i izgovora. Češki ř izgovaraju dosta gładko i lahko. Dok se s nami
razgovarahu, i kad se ponešto zaboraviše, tecijaše jim ugodna smjesa hrvaštine,
slovaštine i češtine.
Krstná imena ponajviše su ova: »Mihalj, (Moho), Ivo ili Ive, Pavel, Mikula,
Jakov, Šime, Jure, Mate, Fabe.
Iz njihova riečnika uhvatio sam ovih nekoliko rieči: otac, u obitelji ćaća;
majka, u obitelji maja; kćir, sin, dite, a plural dica; záručná (nevjesta); pir, vienac,
pivnica, stuo, klup, kip,14
škedanj,15
ure, hlap (muž); lib ili hlib, (samo u
molitvi gospodnjoj kažu kruh); vrat, jačka (pjesma); facuo (naš rubac).
Hrvatske narodne pjesme
U narodnoj pjesmi hvatskoj ne može se u ovih naselbinah puno govoriti.
Čisto hrvatskih pjesama ne ima, a nije jih bilo već prije 40 godina, čemu
je dokaz malena Šemberova sbírka, koju je dodao pomenutim već člankom u
»Časopisu češkoga musea« i u »Týdenníku«. Puno čistije su četki pjesme, što jih
je Sušil natisnuo s napjevi na cvršetku svoje glasovite sbirke. Prva jih je iz Gut-
fjelda.
Imala sam miloga kao ruoža lipoga,
tr mi nisu dali sidat puolag njega.
Sada imam jednoga, tr mi buože drag,
ali nisam mogla od tuge zaprit vrat.
16
'Kad bi te moj ljubi, kad bi te sbatrila
" Kancionál = molitvenik, sa crkvenim pjesmama (kancone).
" Kip = slika pa i fotografija.
" Škedanj = sjenjak, šupa, parma, staja sa sjenjakom.
16 Vrat = vrata.
210
ü
iveru
bi za tobu(m) va Dunaj skočila.
Va Dunaj, va Dunaj, va široko more,
kad bi sbatrila, drago srce moje.
A. V. Šemberi poslao je pomenute pjesme Fr. Skokanić iz Nove Prerave.
Navesti ću, koja mi se čini najbolje hrvatska:
Kad bi nebiv bochtar trubiv,
biv bi si ja nagovoriv
divojčicu lipu, vrilu,
ka se vrši gumbaliju.17
Divojčica lipa, čista
ta si hodi kod pavica,18
hodi, hodi kod pavica,
a misli, da je kraljica.
Jimav sam ja divojčicu
kako rumenu ružicu,
lipa, vrila kod grlica,
ale falešnoga srca.
Kod Suparića čuli smo pet ili šest pjesama, većinom samo ulomke, i to takve,
koje je već i Šembera imao. Na pr.
Pred našima vrati
bura snigom praši,
otpri ti mi milá
pred vrati stát zima.
-i?ic '-. ';«;<VG; .-:-'.),' ) ;•"•••..;•'; c : ' 'i-, ü'ir: . . . • . . /..- . ;;>- : • '-v : . , .;:..>'•
.., i ; Imav si dojit brže,
_',,';". ,, kad sam ti velila,
ur sam si drugoga ,.^ •.
kruto obljubila.
Na isti napjev pjevahu nam Suparići i sliedeću slovačku pjesmu. Spomenuti
ovdje valja, da su obje pjesme za ples, tako zvane okretne (češki Vrtené).
Gumbalija ili gumbalia,gumbelium = đurđica (cvijet).
18 Pavica = paunica
211
Ne byl bych sa ženil,
Ked bych nebyl mosel,
Ked by nebyl došel
od méj miléj posel.
Od méj miléj posel,
od tatíčka psáni,
co mi odpísali
ti břněsci páni.19
Starac Sic, koji broji do stotinu godina, i koji već ni ne svlači kožuha, niti na
ulicu izlazi, sjetio se je pjesme, koju da je rado pjevao u svojoj mladosti.
Kad ja půjdem na vojnicu
ću vzet sebu divojčicu.
Divojčicu - liepo ime
až mi za nju srce gine.
Dalje nije znao. Od žena nije htjela nijedna da nam koju zapjeva, premda
su jih muži nagovarali, uvjeravajuć nas, da su na piru pjevale od večera ća do
jutra.
Budući da nisam glasbenikom, ne mogu o z n a č a j u hrvatskih pjesama
drugo kazivati, negoda su vrlo nalik na pjesme slovačke oko Břeclavě. Istoga
mnienja bijaše i ostalo družtvo moje, sastojeće od bogoslovaca, pravnika, učitelja
i pisaca ovih redaka. Da smo dulje ostali u ovih naselbinah, bili bismo stekli
većega izkustva, te se valjda pridružiti izreci, koju je izrekao arhivar V. Brandl u
»Kniha pro každého Moravana«,
20
naime: »Národní písně našich Horvatův jsou
ohnivější než Česhoslovanův prozrazují horkou krev, která v jcih žilách kypi«, t.j.
»Narodne pjesme naših Hrvata vatrenije su, nego pjesme Čeho-Slovena i pokazuju
vruću krv, koja vrije u njihovih žilah«. Na svaki pako način odlikuju se
Hrvati sposobnostimi za pjevanje i glasbu, kao i ugodnim, punim i krasnim glasom.
Oboje zasvjedočuju već kod molitve u crkvi.
Brnensci pani = brnska gospoda.
Knjiga za svakoga Moravljana (Moravca).
212
Borba za održanje i narodnu svijest
A u čem počiva snaga Hrvata, da su dosele sačuvali narodni svoj život i
značaj? Kako je moguće, da je šaka ljudi kroz tri.vieka sačuvala svoju narodnost,
svoj jezik i svoje običaje sasma čiste, uzprkos tomu, što je sva okolica njemačka,
pače što u istih njihovih selih živu obitelji njemačke i što je škola podpuno,
a crkva većim dielom već od kojih 80 godina sasma njemačka.
Svoju hrvatsku krv sačuvaše kroz sve to vrieme čistu, nepomješanu. Rodbinskom
svezom ne vežu se s Niemci, već sami medju sobom.21
Nečuveno bi
bilo, kada bi se koji mladić iznevjerio ovim načelom, te uzeo za ženu djevojku
njemačkoga poriekla, ma ona i znala hrvatski; isto tako ne će hrvatska djevojka,
da za muža uzme mladića njemačke krvi. Upravo takve viesti zabilježila je poviest
o Kašubih na baltičkom moru. Neki hrvatski mladić služio je u Drnoholcu kod
gospoštine, a od ove je dobio liepu gradjansku odjeću, u kojoj je išao na
vjenčanje, hoteći tako iznenaditi svoju zaručnicu. Ova, spaziv si zaručnika u toj
odjeći, neizmjerno se prestraši, te izjavi, da s »gospodinom« ne ide k oltaru. I
sbilja nije išla, dok nije obuo čizme, obukao narodne hlače i na glavu metnuo
šešir s perom. Samo se dva imena iznevjeriše, al su i propala neizbrisivoj sramoti.
To su dva brata, koja se priženiše u Neusiedelu. Nije to hiperbola, ako rečem,
da se kod nas češće dogadja umorstvo matere, nego da se moravski Hrvat
iznevjeri ovom načelu. Nu na tom se valja zahvaliti jedino hrvatskim ženám.22
U
ostalom je historickí dokazano, da je uviek žena, koja je posljednjim ostankom
propale koje narodnosti ili kojega jezika; tako je prije 100 godina umrla posljednja
slavenska žena u Meklenburgu, a u lipnju 1876. posljednja žena tasmanskoga
koljena u Australiji.
Naravnom je dakako posljedicom uzajamnih ovih ženitaba, što su sva tri hrvatska
sela tako rekoć j e d n o m r a z g r a n j e n o m rodbinom. Sami su to
strici, ujaci, bratići, svekri, kumovi itd. Znamenito je svakako, što ovdje bliži rodjaci,
kao bratići i sestrične, ne trebaju biskupske dozvole da se uzmu. Ovo bijaše
ovdješnjim Hrvatom dano jedan put za svagda. Otuda je lahko protumačiti
21
Bilo je ipak slučajeva priženjivanja i njemačkih mladića u hrvatske obitelji što potvrđuju i brojna
češka i njemačka prezimena moravskih Hrvata.
22
Pisac smatra da su baš žene koje nisu često znale druge jezike očuvale hrvatsku narodnost u Moravskoj.
Vjerojatno zato se stoga i govori uvijek samo o majčinskom, materinskom a ne i očinskom je-
ziku.
213
r o d b i n s k a imena naseljenika. U gdjekojem od ovih sela imade po pet,
pače i po deset jednakih prezimena. Da se ova uzmognu razlikovati, kad je o
njih govor, imenuje se glava porodice krstnim imenom, ili se primetne kakav
pridjevak. U G u t f j e l d u je najviše Andrešića i Suparića. Uza to imaju hrvatske
obitelji još slijedeća imena: Bureš, Budič, Drobelić, Cehovski, Grandić, Gregor,
Havlíček, Hubeny, Hůlek, Knod, Ryšánek, Slavic, Sitek, Slunjski, Štěpánek,
Švend.23
U Novoj Preravi većinom nalazimo ista prezimena. Učitelj nam kazivaše,
da ima u školi s djecom sto neprilika. Polovica sela se zove Stavarić, Orbes
(Vorbes) i Slunjski. Osim imena, koja si ne zabilježili u Gutfjeldu, imade tu:
Buriš, Križanić, Kuzmić, Ivančic, Jiřiček, Matušek.
U F r l j e š d o r f u smo iz istog razloga pošli i na groblje. A i tu nam udariše
u oči imena: Suparić, Sic, Vorbes, Slunjski; nova nam bijahu: Havalić, Jurdić,
Mikulić, Netrúfal, Fičar, Vranasić.24
Ženidbe, žene, djeca
Kod nas se zabranjuju ženitbě medju bližimi rodjaci, tobože iz razloga, što
bivaju iz takova braka djeca boležljiva, slaba i kroz sav život kržljava. Za Hrvate
ovaj nauk ne valja. Pače tu bi se moglo govoriti o mnogobrojnih uzorih čovječjega
tiela i u obce o krasnoj vanjštini, kakove si svaki umjetnik samo poželjeti
može za model. Čini se da su u cieloj Moravskoj Slovaci kod Břeclavě najkrasnijeg
tiela. Od čeških slikara jedini je Josip Manes poznavao ovaj kut zemlje. Vidio
sam Pražane, kako nisu mogli oka odvratiti s dviju njegovih slika, predstavljajući
žitelje iz Bilovica kod Podivína. A kako bi stoprv motrili junake od Břeclavě,
kojim liepa nošnja ne sakriva plemenita i sumjerna oblika i uzrasta! A ovo
podpunoma valja i o Hrvatih! Liepim uzrastom, sumjernošću i tjelesnom snagom
Hrvati daleko nadkriljuju njemačke svoje susjede. Uzrasta su vitka, liepa i
visoka; vrlo ciene eleganciju, tjelesnu snagu, elastičnost i okretnost. Velika je
sramota, ako ne uvojače mladića u konjanike; al još veća, akc ga uobće ne uvo-
23
Prezimena poput Cehovski, Havlíček, Hubeny, Hůlek, Ryšánek, Sitek, Štěpánek, Švend i si. potvrđuju
da se znatan broj Čeha povremeno kroatizirao, a to je bilo moguće samo ženidbama i udajama.
U sva tri sela se ponavlja prezime Slunjski koje je, vjerojatno, nastalo od mjesta doseljenja u Hrvatskoj,
a to je Slunj. Isto prezime postoji i danas i u Hrvatskoj.
214
jače. Pješakom biti nije baš dično, jer Hrvati vrlo ljube konje.
25
Ulicom ide Hrvat
lahko, neprisiljeno i kao šibka osovno.
Ženski se spol - osobito u cvietu mladosti - punim pravom može nazvati
»krasnim«. Žene su takodjer vrlo liepa uzrasta, hod im je elastično lahak, pače
ponosit, a iza njih sjaju dva niza bielih zubića poput slonovine. Ubavo jim lice i
snjegobiele jabučice s cvatućima ružama bijahu povodom sumnji, da se hrvatske
djevojke liče. Ovako jih sumnjiči i poštovani topograf Grgur Volný. Ali već A.
V. Šembera se izjavio, da sumnji toj ne imade temelja. Nas ih je motrila četvorica,
dakle osam očiju, a više očiju više vidi, kaže poslovica; ali ovu sumnju opetovano
obijamo od hrvatskih djevojaka. Vidjeli smo Hrvatice u nedjelju i u
blagdan, gdje su dakle imale dosta vremena i prilike, da se naliče, - a čitatelji
mogu biti uvjereni, da smo jih oštro motrili, al ličenju nismo našli ni najmanjeg
traga. Djevojke, kao u obće svi ovdješnji Hrvati, nisu crne kose, već ponajviše
plavkaste; očiju su sivih, blistajućih i veselo-živahnih. Pogledao sam potajno u
list, što ga je naš suputnik pisao svojim znancem u Preravu. Sav se sadržaj toga
lista vrtio oko mladih Hrvatica, nadievajuć im najljepša epitheta. »Ako nagovoriš
koju djevojku, odmah se zarumeni i zabuni,« - tako je pisao - »pošališ li se s
njom časak, zabunjena će ti se djevojka pojaviti u slici dražestna, šaljiva vražića,
smijuć se zvonkim i srebrnim glasom.« Pisac je samo žalio, što mi ostali ne ćemo
da ostanemo u Gutfjeldu kod muzike, koja je svirala pred gostionom. Svršio je
zanesenom apostrofom: Oj, ti Hrvatice mlada, kako se sladko smijah s tobom
pod akacijom, siva golubice!...
Djeca, igrajući se nedužno na ulici, jesu pravi pravcati bucmasti angjelci. Al
ovo poglavlje spada opet na češke slikare. Dužnost mi je i to, da spomenem i
uzčuvani, čisti slavenski tip. Ovo će potpuno shvatiti onaj, koji bi sravnio Hrvata,
idućega ulicom pokraj svoga susjeda Niemca. Ovim ćeš načinom i u hrpi djece
razabrati, koje je njemačko, koje li hrvatsko.
Trojezični - samo Hrvati
Duševni razvoj ide obično s tjelesnim jednakim korakom. Ovo pravilo potvrdjuje
se i ovdje. Osim toga, što Hrvati, čvrsto prianjaju uz narodnu samostal-
25
Hrvati su sa sobom donijeli ne samo ljubav i potrebu za konjima (došli su iz područja gdje se ratovalo),
nego su sobom doveli vlastite konje i kola jer je to bio tada jedini način putovanja i transporta.
215
nost, sačuvaše jih od propasti i s j a j n e d u š e v n e s p o s o b n o s t i . Svaki mora
uz njihovu tjelesnu snagu pohvaliti i duševnu im darovitost. Ili zar to nisu veliki
duševni darovi, kad učitelj, ne osjećajući s pukom mora priznati, da hrvatska
djeca na svršetku školske godine daleko nadkriljuju znanjem njemačke svoje saučesnike?
Ili zar to nije prevelika darovitost, kada gotovo svaki Hrvat uz svoj
materinski jezik govori njemački, slovački i češki? Obiteljska knjižnica u svakoj
kući imade barem ove knjige: Hisu zlata, Fričajev kancionál čeških crkvenih
pjesama i njemački koledar »Volksfreund«,26
kupljen u Mikulovu. Želja, da šta
nova saznadu, u Hrvata je puno veća, neg li u Niemaca. Medju sobom bave se
salami i nedužnim! dosjetkami. Češki naši naseljenici u R u s k o j ,
na Balkanu, u Ugarskoj i drugdje nisu nam na toliku diku,
kao Hrvati ovih t r i j u sela svojoj p r v o h i t n o j domovin
i. Iskreni su, dobroćudni, gostoljubivi i štedljivi. Valjanost im se pokazuje prije
svega srdačnim medjusobnim obćenjem roditelja s djecom, i u nježnosti supruga
jednom prema drugomu. Kad smo na pr. unišli u kuću Suparićevu, iskreno nas
je pozdravio još jedanput na svojem pragu, premda smo s njim išli već izvana, a
onda nas je namjestio za stol pod štikami.27
Dječak mu se vratio iz crkve. Stupiv
u sobu ponešto zapanjen, poljubi otcu si i materi ruku, te stane plaho kod vrata.
Otac mu dade bocu za vino, al ga oštro pogleda, izvede ga iz sobe, te ga vani
srdito ukori riečimi: ti grubijane, zar ne znaš što se pristoji, kad su kod nas
strani gosti? - Kad je poslije dječak donio vina, postavi ga za stol i pozdravi nas
prijazno: »Pěkně vítám u nas«, t. j. »Dobro nam došli!«
Narodni plesovi
Srdačno i neusiljeno postupahu posvuda prama nam. Kada se počelo govoriti
o plesu gospodarice se uztezavahu, da nam pokažu, kako se je prije plesalo.
»Hodi, hodi«, - govoraše Suparićeva - »već sam plesati zaboravila; ta tomu već
imade mnogo godina!« - »Nije zaboravila«, odvrati gospodar, »ne vjerujte joj,
gospodo; još je na Mihinoj svatbi plesala, a to bijaše s proljeća; a bila je prije
osobita plesačica«. »A da ti moraš sve kazati«, srdila se gospodarica; al videć, da
se ne smijemo, uzme muža si za ruku, te se nekoliko put okrenula usried sobe.
"?/\
Volksfreund = narodni prijatelj.
' U svakoj hrvatskoj kući se u glavnoj odaji - sobi, ü prošlosti je to bila velika zadružna soba,
nalazilo više slika, obično majka božja, poneki svetac, uglavnom zaštitnik obitelji ili mjesne župe.
216
Kretala se je sbilja tako lahko, kao mlada djevojka, provlačila se hitro izpod
ramena muževa, koji je stajao na jednom mjestu, te se oko njega vijugala u
ljepolikihkrugovih.
Suparić se tužaše na sadanju mladež, koja da zaboravlja stare plesove. »U
naše doba«, reče, »bijahu dvoja gusle, gajde, pa dosta; sad počeše tom njemačkom
glasbom, koja ne valja ništa.«
Nova Prerava, Dobro Polje, Frlješdorf
Nova Prerava je umiljato, ugodno
seoce kod rieke Dije. Njemački
se zove Neu-Prerau. S briega, što
se diže nad selom, i preko kojega
smo došli iz Gutfjelda u Preravu,
otvara se prekrasan vidik u Austriju.
Bogato Moravsko polje pokriveno
je livadami, zelenom šumom,
bujnimi vinogradi i plodními
njivami, kojimi se lagano vijuga čista
rieka Dija. Oko Prerave steru se same
šumice i livade. Na blizu je veliki
dvor, a taj se zove Stara Prerava.
Kuća ima u Novoj Preravi 130, a
medju ovimi jul 8-10 njemačkih. Stanovnika
broji 605, kako nas izviesti
sam ondješnji učitelj Delinić, rodjen
u Brnu i vješt prilično češkom jeziku.
Crkvica nije baš velika; posvećena
je sv. Mihajlu. Župnik zove se
Kotouček te propovieda tri put na
mjesec češki i jedanput njemački.
U Preravi stanuje i jedan Židov; u
Gutfjeldu nema nijednoga. Židov taj
trguje mješovitom robom.
217
Crkva i župni stan u Dobrom Polju 1991. god.
Foto: J. Lawitschka
A. V. Šembera nabraja u Preravi 486 duša, od kojih je bilo god. 1848. Hrvata 400.
U gostioni bijaše glasba kao i u Gutfjeldu; s toga smo odlučili, da ćemo odmah
krenuti za Fröllersdorf, premda smo nerado ostavljali liepo ovo mjestance.
Nedaleko od njega sastadosmo pristalu hrvatsku djevojku, te ju upitasmo:
»Djevojka će nam reći, kako je daleko u Frlješdorf«. Djevojka se zarumeni
kao božur, ali iz očiju joj provirivaše vragolija.
»U Frlješdorf«, ponovismo.
»Ta, jak daleko?« upita djevojka zvonkom hrvaštinom, a »kúsek, co bi kamenem
dohodil, a ostatek doběhl«. A srdačno se nasmijav, poskakivala bi dalje
u Preravu.
Nadali smo se, da ćemo koješta saznati u Fröllesdorfu kamo smo već stigli
u suton. Hrvati baš ne izgovaraju ime svoga mjesta sasma razgovjetno. Sušil piše
Frjelištorf, a Šembera Freiesdorf; ja pako imadem u svojih bilježkah Frlješdorf.
Put iz Prerave ovamo ide bujnimi livadami preko željezničke pruge od Neusiedela
u Lavu.28
Pokraj seoceta teče grana rieke Dije ili potok kakov, već sam ne
znadem. Ovdje nas stigne prva nezgoda. Dodjosmo ćo do gumna; već smo čuli glasove
iz sela, ali u selo ne mogosmo. Nigdje ne bijaše brvna preko vode. Već počesmo
izuvati čizme, da bosi pregazimo dosta široku vodu. Iz te neprilike izbavila nas
Hrvatica, koja, opaziv nas s druge obale, reče, gdje da je voda najuža. U gostionici
bijaše mir, jer omladina bijaše na zabavi u Hrušovanih (Grussbach). Ovdje imasmo
drugu nezgodu. Kod nas se veli, da je »s kartaši dogovor kao s konjem molitva«.
O istini toga se osvjedočismo ovdje. Župnik, načelnik, imućni glasbenik i gostioničar
kartahu se, a mi ne mogosmo od njih saznati ni jedne pametne riečL Selo
upoznasmo stoprv sutra dan. U gostionici spavasmo kraljevski, al plaćasmo carski.
Službe božje bijahu na veliku gospu moravske. Ovdje se kao u Gutfjeldu
propovieda dvaput moravski i jedan put njemački. Na glavnom oltaru visi slika
sv. Kunhutě. Načelnik je rodom Hrvat, to je i djakovao bio neko vrieme.
Frlješdorf broji do 1.000 stanovnika, od kojih je barem 400 Niemaca. A. V.
Šembera imade broj 796, medju kojimi, veli, da je barem 500 Hrvata. Ovdje
imade od sva tri hrvatska sela najviše Niemaca.29
j .,
Dobroga vodju i izvjestitelja imasmo ovdje u djaku Slunjskom, koji uči u
njemačkoj gimnaziji u Znojmu. Ovdješnji učitelj, koji nam je pokazao sve, što se
u učioni vidjeti može, zove se Adamec, te je rodom od Brna. Škola je na jedan
kat, sgrada ugledna, velika i liepa. r
.
28
Hrvatsko ime za Laa a. d. Thaya u Austriji, na samoj granici prema moravsko-hrvatskim selima.
U prosjeku u Frielištofu je bilo najmanje Nijemaca.
218
Prije 300. obljetnice doseljenja
God. 1884. s proljeća kane sva tri
hrvatska sela radostním načinom proslaviti
tristo-godišnjicu svoga dolaska u
Moravsku, novu svoju domovinu.
Hrvati živu sa svojimi susjedi Niemci
u najboljem miru i slogi. Da u
svemu nadkriljuju Niemce, sami dobro
znadu. Imućniji stanovnici ponašaju
se samosvjestno, sjećajući nas slovačkih
plemića. Do bitke medju omladinom
hrvatskom i njemačkom ne dodje
nikada. Josip Sic vrlo se porugIjivo
izrazio o mladićih njemačkih:
»Maju silu za kočku, neměl bych dvú
na mališek dost.«30
Medju omladinom
hrvatskom dodje kadšto do žestoka kreševa.
Narodna naša poslovica veli: »Náhlost
je dobrých lidi příznak,31
mladeži
se naglost još laglje oprašta. Hrvati
piju vino, a vatreno, jako vino užiže krv.
Dva mladića ljube jednu djevojku; dva
mladića hoće, da im glasba u jedno te
isto doba igra dva razna komada; jedan
hoće, da su mu konji bolji od suparnikovih;jednogasuzavojačili
u konjaničtvo,
a drugoga samo u lovce; a ovaj poremećeni državni red ne može se drugačije
izjednačiti, nego ako podju suparnici »za pase«, što je početkom obilnijoj bitci.
Fröllersdorf je od sva tri sela u najvećoj pogibelji. Omladina ovdješnja, koju
smo vidjeli iza hrušovanske zabave, gruba je i razuzdana. Ni stariji ljudi nisu tako
iskreni kao u Gutfjeldu ili Preravi; pnašanje jim je lošije a svemu tome uzrokom
su blizi Hrušovani i tvornice.32
To se već i tim pokazuje, što ne pozdravljaju
tako prijazno, kao ostala dva sela.
Spomenik 300. obljetnice doseljenja Hrvata
u Moravsku iz 1884. prije obnove.
Foto: D. Pavličević 1991.
30
31
32
Slabi su poput mačke, idu dva na mali prst (slobodan prijevod).
»Naglost je znak dobrih ljudi«.
U Hrušovanima je bila tvornica šećera - šećerana.
219
Neizmjerno smo Hrvatom učinili veselje, pjevajuć pjesme: »Složno, složno
braćo mila« i slovinskú: »Sabljo moja, krvopija«. Razumješe gotovo sve. Oči im
sievahu od radosti, da takova šta čuju. Činjaše jim se, kao da čuju pozdrav svoje ^
pradomovine, kao dragu rieč, koju smo zaboravili al se je iznenada opet sjetili. I
pomenuto već družtvo kartaša slušaše pažljivo; nu ovi možda samo zato, što si
ne mogoše začepiti ušiju.
Ali se ipak težkim srdcem razstavljasmo s Frlješdorfom »Želimo Vam od
srdca sretnu tristogodišnjicu«, rekosmo na razstanku, »a kamo god budemo došli,
pripoviedati ćemo s ponosom, kako jedar, krasan, dobar puk žive pod vedrim
nebom našim. A kad uzmognemo, poručiti ćemo udaljenoj domovini vašoj,
kakove ovdje imade krasne djece!«
Južna Moravska, koja je poradi raznolikosti i boje slovačkoga nariečja nalik
na šaroliki mozaik, imadjaše još do prije nekoga vremena i naselbinu francezku,
Čejč zvanu. Niemci pako oko Zaječí drže, da su oni potomci Šveda iz 30-godišnjeg
rata. Nu dosele ipak imade i tri hrvatske naselbine, koje dosada opisivah.
Ukupno biti će preko 1.500 Hrvata. Životnu svoju snagu Hrvati ovdje ne gube:
članak moj može biti sve drugo, ali nipošto nekrolog. Pače iz statističkog sravnjivanja
Šemberovih data, što mu jih dao Skokanić i Kašpar Orbes iz Nove Prerave,
jasno se vidi, da su Gutfjeld i Nova Prerava sada bolje hrvatska mjesta, nego li bijahu
god. 1848. Uslied toga obavljaju se službe božje u Gutfjeldu dvaput slavenski
i jedan put njemački; a prije bijahu dvaput njemačke i jedan put slavenske.
»Kroboti« nisu nestali
Ovako se dočimlje priča, koju već kroz stotine godina pričaju hrvatske naselbine
u Moravskoj. U njoj imade koješta za pjesnike, nešto za glasbenike i
slikare, a tendencija joj je tako čudnovata, da joj se više čudimo, nego li joj vjerujemo.
Šteta, da je za um naš ponešto tamna.
Sjedeć u kutu vagona, nastojah da zagonetku riešim. Mislňn, da nas priča ta
uči, kako da se sačuva narodni individualitet.
Tri sto godina živu junački ovi seljani vierni svom hrvatskom porjeklu, živu
hrvatski, govore hrvatski i nošnja jim je hrvatska, premda su sa svih strana okruženi
sarnimi Niemci i premda je u blizini sasma njemački grad Mikulov.33
Živu
33
Mikulov se njemački nazivao Nikolsburg. Nijemce su iz njega raselili nakon rata 1945. kao i moravske
Hrvate i naselili Čehe i Slovake iz zemlje ili povratnike iz inozemstva.
220
pod izkvarenim, a ponajčešće i porugljivim imenom Krobota; nošnji njihovoj i
običajem se okolni susjedi neprestance rugaju. I najbliži jih susjedi, Slovaci, poznadu
samo po kazivanju pokućara, koji prolazeć u Mikulovo, Drnholjov, Hrušovane
i u Austriju, prenoće u hrvatskih ovih naselbinah. Doticaj Hrvata samih s
moravskim! stanovnici srodnoga jezika neznatan je. Sa Slovaci sastaju se samo,
kad hodočaste k Majci božjoj u Šaštin u Ugarskoj ili pako na sajmovih. Prije nekoliko
godina vidio sam baš takvom prilikom prve Hrvate. Bijaše to u Ugarskom
Gradištu gdje su tri Hrvata, kupujuć konje, probudila nošnjom svojom obću pažnju.
Sa svojimi vlastitimi zemljaci sastaju se samo valjda na prošćenju u Željez-
nici,34
tom prilikom valjda se zaustavljaju kod Hrvata uz ugarsko-moravsku medju.
A tko ne vjeruje u putovanje duša, može vjerovati u putovanje čeških narodnih
pjesama ovim putem u pravu Hrvatsku.35
Ne će to biti puki slučaj, što
nijedan narod (niti poljski), ne imade čisto čeških pjesama u svojih pjesmaricah i
inih sbirkah. U izvrstnoj páko Kurelčevoj sbirki imade nekoliko čeških pjesama,
kao na pr.
Růže jsem já rúže,
Dokud nemám muže,
Kvítek sem já kvítek,
Dokud nemám ditek.36
Gdje bi se drugdje Hrvati naši sastajali s braćom svojom, ne znadem. Samo
kadšto zabludi k njim po koji skitajući se Gran. Ovako se u Moravskoj zovu
pokućni raznosioci različite robe, tkanina za odjeću, papirne robe, raznih nakitnica
itd. Ponajviše to bivaju Hrvati iz Krajine.
37
Željeznica = Željezno (Eisenstadt).
Pjesme putuju kao i ljudi što pokazuje povijest narodne pjesme i glazbe. Npr. pjesma koja se u
Slavoniji pjeva kao: U Požegi na Orljavi patke se peru...« prenesena je iz Bratislave, tj. Požuna gdje su
je čuli hrvatski zastupnici u zajedničkom Saboru. (O tome je pisao pokojni Josip Andrić).
36
U slobodnom prijevodu: Ruža, ja sam ruža, sve dok nemam muža. Cvjetić, ja sam cvjetić, sve dok
nemam djece.
To su pokućarci koji su još do drugog svjetskog rata obilazili sela sa svojom sitničarskom robom, a
uz to su se bavili i švercom, npr. duhana. Ti trgovci su stoljećima održavali vezu sa starom domovinom
i u moravskih Hrvata pothranjivali svijest o vlastitoj narodnoj pripadnosti i »staroj domovini« negdje
daleko na jugu. Slične su dodire održavali i vojnici koji su odlazili na ratove u Njemačku i Češku, te
trgovci stokom, svećenici, školarci, pa i pojedini plemići koji su imali imanja i rodbinu u raznim
zemljama.
221
Gjuro KUTEN
TRI DANA MEDJU MORAVSKIMI HRVATI
1884.
U ljeto 1884. putovao je Gj. Kuten, tada profesor Zemaljske obrtničke
škole u Zagrebu sa svojim kolegom I. Hafnerom u »Zlatni Prag« za
koga kaže da je »prava škola za svakoga Slavena«. Po povratku su odlučili
pohoditi i Hrvate u Moravskoj o čemu je Kuten u Viencu 1887. objavio
prilog navedenog naslova (od broja 4 dalje). Iz toga članka donosimo
samo najvažnije odlomke.
»Hrvat je za plug a ne za gospodara«
Zamišljena makne me iz kuta, kamo sam se bio prislonio, zvonce željezničke
postaje u Brnu. Pomoliv glavu kroz prozor, već je i zablištila na obzorju
danka, te budilica marna seljana i brižna pastira. Izadjem iz vagona, da si izpravim
umorena i skvrčena uda, nadjoh tuj njekoliko Hrvata, koji su dan prije krenuli
kući, te se ovdje zadržali. Iz Brna krenusmo točno u 4 sata i dojurismo točno
u 6 sati u jutro u Grussbach.
1
Tek što je vlak stao, veselo poskčismo g. Hafner
i ja iz vagona, oprostiv se s putnici i odosmo u postaju. Al eto stvori se pred
nama g. Bogdan Vrbančić, koji je tamo mjernik željeznice. Tko radosniji od nas!
Taj će nas za cielo ponajbolje uputiti, kako ćemo prispjeti najlaglje u Mikulov,
pošto nam bijaše poznato, da je jedno hrvatsko selo poldrugi sat od Mikulova.
U vlaku je Kuten razmišljao o naravi i usudu hrvatskog naroda i prije dolaska
u tu oazu najsjevernije hrvatske dijaspore zapisao: Sve je pospalo oko mene,
samo ja bio sam budan. Ne dadoše mi přispati razne misli, koje su oblijetale
pamet. Razmišljao sam o sudbini Hrvata. Bože, kuda nas sve ne ima! Nu nigdje
ne može Hrvatu spotaknuti, da se je ikomu narinuo za gospodara, već se je
Češki Hrušovany.
222
svagdje prihvatio pluga i brane, a uz to ga rese sve vrline radina, poštena, pobožna,
značajna i miroljubiva podanika. Nu kraj svih njihovih vrlina najveće nepravde
podnose. Oni u južnoj Italiji niže Napulja,
2
koji prednjače Talijanom čistoćom,
ne smiju se ni Bogu pomoliti u svom jeziku, evo ovi u Litvi,
3
koji
austrijskim Niemcem služe za uzor morala, ne dadu im tako rekuć ni misliti
hrvatski, a što da reknem o onih u Ugarskoj! O tom je najpametniji proći mukom.
Vinorodni krajolik
Naš vodič uprti kofre i krenuli smo njekako u dva sata u Fröllesdorf. Iz
Neusiedela morali smo opet natrag preko njiva uz željezničku cestu do rieke
Taje. Premda bijaše nesnosna žega, to je niesam osjećao s prevelika čuvstva, koje
me je obuzelo u tren, kad mi je provodič rekao: »Eno onaj toranj, što no se
diže iz onog velikog voćara, župne je crkve Fröllesdorfske. Postasmo tuj časak,
da se razgledamo okolicom. Kuda okom svrneš, sve same livade vrbami opkoljene,
a do njih steru se plodne poljane, zasadjene kukuruzom. Strn
4
bijaše već
požeta i kući odvezena, al po strništu uzbujala djetelina i mami ti oko svojim
ugodnim zelenilom. Podaleko iza poljana prikazuju se vinogradni humci, koji se
u zračnoj modrini motritelja doimlju kano talasajuće sinje more. Usred pako nizine
razprostiru se pašnjaci poput zelena saga, obrubljena srebrenim obrubom Taje.
Po njih poskakivalo jalovinje, kakova ne vidiš ni u najljepših predjelih Švicarske.
Razgledavši se tom moravskom krasotom, krenuli smo dalje sve uz željeznički
nasip, i eto nas za tri četvrta sata opet na Taji. Prilična je to rieka, nu
sve lagano teče, čovjek bi řeko, da se niti ne miče. Čim smo prešli Taju, bili smo
na prekrasnom Fröllesdorfskom pašnjaku. Po njem je sama čista trava, ni za liek
ne nadješ korova. Odavle pošli smo na desno preko pašnjaka utrtom stazom
ravno prama selu. Stupajući k selu, bilo mi je u srcu kao i tada, kada sam se
prvi put kao djak vraćao kući nakon jedne godine. To me je čuvstvo obuzelo,
čim sam spetio krovove Fröllersdorfskih kuća iza gustih voćara. Već izdaleka čulo
se je klepetanje vjetrenjače, i mislio sam, da vlastelinstvo čisti raž ili pšenicu.
Upitam provodiča, kako se taj vlastelin zove, u čijem štaglju sada čiste strojem
žitak? Maníte se, nije to vlastelin, to je seljak, a zove se Jurdić, odvrati provodič.
Vjerojatno misli na moliške Hrvate, ali se oni ne nalaze »niže« Napulja.
Litva je rijeka Lajta, njem. Leithe koja teče uzduž sela gradišćanskih Hrvata.
1
Slrn = žitarice.
223
Urešene kuće imućna naroda
Eto nas pred selom. Uz pašnjak je nješto uzvišena ravnina, tom ravnicom
rasprostrlo se selo. Ispod sela romoni bistar potočić Jaišpic.5
Predjosmo i
potočić, te uzkim klancem izmedju šljivika uljezli smo u glavnu ulicu. Stupivší u
selo, zapanjili smo se s prekrasna reda.6
Kuće se nižu veoma širokom ulicom u
dva reda. Sve same zidanice, duljinom uz ulicu a crijepom pokrivene. Usred svake
kuće su vrata, a lievo i desno po tri ili četiri velika prozora. Sve je simetrijski
izradjeno. Nad svakim je prozorom zaokružen u zidu luk, a oko tih lukova, kao
što i oko vrata nad dovratnicima urešene su izvana sve kuće, a taj ures sastavljen
je onako kao i na njihovom odijelu: u bojah i u nacrtu. Taj šarolik veoma se
ugodno doima motrioca. Posred te krasne široke ulice stoji pust s drvenim obsjekom
zdenac, taj najpouzdaniji čuvar svih seoskih tajna, kamo se večerom i jutrom
prikuplja staro i mlado, da izjada dnevne doživljaje. Ni duše nigdje ne vidismo,
samo nas trojica stupasmo selom. Nu zato odjekivahu selom snažni udarci
neumornih mlataca, a i šum strojeva i klepetanje vjetrenjače. Iz štaglja tjerale su
vjetenjače prah i pljevu iz pšenice i raži, kano da je bura uzvitlala dvorištem
prašinu. Sve bijaše posleno! Za čudo, da ni djeteta ne opazismo na ulici. Ne
možeš proći selom, a da ne popostaneš skoro pred svakom kućom, te si ne prizoveš
u pamet, kada ti ljudi prispiju uz poljske poslove, da si u toli uzornoj
čistoći uzdrže i kuće. Grudi mi se nadimale i srce zakucalo jače s ponosa, što su
mi svi znaci u selu jasno odavali, da taj narod mora biti uzoran i imućan. Razne
misli prohujile mi mozgom, al mi iznenada razprši misli provodič pozivom:
»Molim na desno.« Okrenemo na desno, tuj nam se prikaže opet nova slika sela.
Iz glavne ulice rasprostire se ovelik prostor poput trga, a okolo su kuće, nu
nješto rjedje. U sredini je velika baretina. Po toj bari sijaset rac7
i gusaka živahno
je pljuskalo. Jošte njekoliko koračaja i evo nas pred seoskom krčmom.
»Evo, to je krčma moga rodjaka Tičara, ruj ćete moći prospati, izvolite unutar«,
progovori vodič. Udjosmo u krčmu i pozdravismo krčmara s »Hvaljen Isus«. Taj
nam odvrati: »U vike«. Rekosmo, da smo Hrvati iz Zagreba, pak da smo došli
amo, da vidimo kakav život žive, ter da li su zadržali jošte svoj jezik; i zamolili
smo ga, da nam dade stan za dva ili tri dana, dok ćemo boraviti u njih. Radostno
primio nas je u svoju kuću, pridodav jedino to, da ćemo se već njekako
smjestiti, pošto ne ima posebne sobe za putnike, jer da nitko ovim krajem ne
Jaišpic je potok, češki Jevišovka.
Današnje selo, iako naseljeno Česima i Slovacima, ne odaje više dojam »prekrasna reda«.
Rac, raca, patka.
224
putuje. - U to donese bistroga bieloga vina, domaće kapljice, i sjedne uz nas, te
razpredosmo hrvatski razgovor.
»Dač - da sam Hrvat«
I seoski krčmar govorio je njemački, češki i sasvim dobro hrvatski, i to čakavštinom.
Reče nam, da je bio žandarom, a kasnije da se je oženio i da ima
sina, koji polazi gimnaziju u Mikulovu. Pošto je tamo njemačka gimnazija, vodi
ga svakih praznika kući, da ne zaboravi »svoju rič«, to jest hrvatski jezik. Dok
smo se mi razgovarali, stupi u sobu domaći seljak pozdravi »dobar dan«, sjedne
uz drugi stol, naruči vina, te izvadi iza pasa duhanicu, natrpa lulu i zapuši tu
razbibrigu. Odjeven bijaše u uskih bielih gaćah i košulji, a oko vrata dvaputa
omotan crn svilen rubac, sprieda malenim uzlom svezan. To bijaše cielo njegovo
odielo... Pošto nas je pozorno slušao i motrio, upitam ga nekim zanosom, da li
je Hrvat. »Dač«, odvrati mi. Tuj mi je pala na um rieč dolnjo-austrijskih Hrvata,
deč ili dečer, a znači isto što i »dač«. Pa zašto ne dodjete k nama? zapitam
seljaka. Mislio sam da ste »Nimac«, jer ste odjeveni na njemačku. Ovdje ima i
Niemaca koji govore hrvatski, odvrati seljak. Tako svakoga tko je odjeven na
gradsku, krste Niemcem, jer tko je Hrvat, mora biti u gaćah i košulji.«
»Ča je to pjesma?«
Među moravskim Hrvatima ima i danas onih njemačkog ili češkog prezimena.
Prvi slučaj zabilježio je Kuten:
»Medjutim ja ipak dvojim o vašem hrvatstvu, nadoveže taj seljak. Nu kada
ga je uvjerio i domaćina, da smo pravi Hrvati iz Zagreba, dodje k našem stolu i
reče, da se zove Jakov Netrúfal, i da je otac cieloga sela. Otcem pako zovu onoga,
koji pjeva litanije i pjesme, kada polaze, kako oni vele, na »Božju pot«, to
jest na proštenje procesijom. Da mu vratimo milo za drago, prigovorismo mi i
njegovom prezimenu tvrdeći, da je on po prezimenu Čeh a ne Hrvat
8
. Toga ne
o
To je bila česta pojava medu Hrvatima u Moravskoj koju smo objasnili kao kroatizaciju Čeha koji su
se oženili Hrvaticama.
225
hćede ni za živu glavu priznati. Njegov djed i šukundjed da su bili Hrvati, a kakoda
bi on bio Čeh. Premda, nastavi dalje, govorim moravski (češki), a ponješto i
njemački, nu nijedan jezik ne umijem tako kako hrvatski, s toga ne mogu drugo
biti van pravi Hrvat. Upitam ga napokon, da i znade koju pjesmu da mi ju zapjeva.
»Ča je to pjesma?« odvrati mi začudjen. Izpravim se u brzu i reknem:
Jačku ako znate koju. »Ta kako ne bi znao otac jačiti. Kada ja zajačím na božjem
putu, onda gospodin zašute. (Gospodinom nazivlju jedino župnika, a ostalo
su gospoda, a pojedincem vele na prosto gospon.) - Pa dajte zajačíte jednu. Počne:
»Ana sveta je plakala, da poroda nij' imala. Aleluja! Milo za nas o blažena
Ana!« Čim je dopjevao ovu kiticu, ponudi mi da malko pričekam, da će donieti
sve svoje knjige, u kojih su hrvatske pjesme i molitve. Za trenutak stvori se
preda nama s cielom svojom bibliotekom. Najviše je hvalio molitvenik: Hisa zlata.
Z-Marlyivim Trudom, z-Velikum Szkerbljyum Uzidana, pri sz. Brigu Kalvárie
od P. Laurencziussa Bogovicsza, Marianszke Prov. Reda Sz. Ferencza Szerafinskoga
Nedil. Horvat. Prod. Blasenoj Deviczi Maru Selezanszkoj Ofrovana, ter
Sv. Otežu Szerafinskomu Preporuczena, za obatrenye pobosnoga horvatszkoa Naroda:
va koj šze nahajaju Izabrane Molitve, Officziumi, Litanie, Bratinsztvo, Blagoszlovi,
Krisni Put, Ugodne Jacske, I zerczalo k Sv. Izpovidi, Cum Permissu Superiorům.
1778«.9
- Taj je molitvenik u njegovoj obitelji najveća svetinja, po
smrti njegovoj proći će opet u ruke njegova sina. U istinu taj molitvenik svaki
tamošnji Hrvat čuva kao ženicu svoga oka. Iza toga molitvenika pokaže mi drugu
knjigu, u kojoj su same pjesme. Odmah na prvoj strani nadjeni: »Jacska od
svete Anne«. »Anna szveta tvoja hvala, chemo jaczit szveta szlava. Alleluja. Moty
za nasz o Blasena Anna«10
itd. Bilo je tu sila pisanih i štampanih pjesama jedino
crkvenih. Svaka je knjiga uvezana u kožnate korice, koje su posve pocrnile,
te izlizane od mnogog rabljenja. Knjige čuva u posebnoj škrinjici, i više puta
prigleda i opráši, da ne prodju po zlu. Svaku je pjesmu, ma bila ona i najdulja,
znao na izust, pače iste litanije znade na pamet Pa kada sam se začudio njegovoj
marljivosti, što je množinu pjesama, molitava i litanija naučio na pamet, reče
mi, da to znade svaki u selu odrastao momak. I da bi to bila sramota za svako
hrvatsko čeljade, koje ne bi znalo sve hrvatske molitve, jačke i litanije. Nastavi:
»Kada idemo na »Božju put«, onda nas gospodin (župnik) povede samo iz naše
crkve, a dalje mi sami cielim putem molimo na glas, ja kano otac prvi, a ostali
svi za menom, a ponajviše jačimo, i to sve hrvatski.«
»Hiša zlata« od Lovre Bogovića.
Hrvati u Gradišću, otkud su dolazili hrvatski molitvenici, služili su se mađarskom grafijom (načinom
pisanja, npr. sz umjesto s itd.).
226
Svjetovne jačke
Kad je Kuten razgledao sve molitvenike zamolio je svoga sugovornika da
zapjeva koju pjesmu svjetovnog, a ne samo crkvenog sadržaja. On je to uradio
ovako:
Horeštan11
je vrlo selo,
Ale jako nepoštjeno,
Mnoga žena v šenkaus hodi,
A divojka dicu rodi.
ili
Horeštan je lipo mesto
Ale da je nepojšteno,
Mlade žene tancu hodu,12
Divojčice dicu rodu.
Za ovom je zapjevao:
Kad bi je imala željezansko polje,
Zasijala bi si bažalovo šime,13
To je lipo šime, to mi razveseli celo polje moje.
Obadvie spomenute kitice pjevao je skoro istim napjevom; bile su samo
njeke neznatne promjene. O Željeznom (Eisenstadtu u Ugarskoj) mnogo nam je
i koje šta pripoviedao. Svakomu Hrvatu u Moravskoj i onomu u dolnjoj Austriji
poznato je Željezno, te svaki znade, da su tamo Hrvati. Odanle su njekada dobivali
svoje molitvenike, pa to mjesto i danas svaki tamošnji Hrvat njekim zanosom
spominje. Njim je Željezno, naime po pripoviedanju, što je Francuzu Pariz.
Nakon čaše vina Netrúfal je nastavio jačiti:
Ča sam ja pas,
Da mene niećeš,
Z drugimi ligaš,
11
Horeštan, hrv. Vorištan, njem. Hornstein je gradić sjeverno od Željeznog na cesti prema Beču i
Moravskoj.
12
Idu na plesove (tance), tj. u gostionice gdje su se održavali.
13
Grah, grahovo sjeme.
227
Z manum niećeš.
Z drugimi ligaš po koprivah,
A z manum niećeš po blazinjah.14
Kad ti pojdeš k nám,
Ne hod k nam sam,
Zam si sobu kamaráda,15
Naša maja će bit rada,
Da ti ne greš sám.
Oni tako u govoru razlikuju č od ć, i kada sam to bilježio, reko mi je pazite
na ć, to nije, pridoda svejedno č i ć. Uz čašu vina u šali progovori i naš
domaćina Tičar ovu:
Nasadila kokośicu,
Ni htila šiditi,
Jaja su se pokvarila
Piplići su - itd.
Cunjaste podzemne pivnice
Izvan sela udare nam u oči zeleni humci, koji se nižu sve na okolo sela.
Ajde da vidimo, što je to. Svaki je humak čunjast te obložen pažutinom i obrastao
tratinom. S jugo-iztočne strane svaki humak imade čvrsta vrata, obzidana
ciglom. Mislili smo, da ruj spremaju repu, zelje i razno povrće, no dvojismo
ipak, da bi to zatvarali tako jakim zatvorom.16
. »Eno dolaze dvie djevojke s
polja, upitat ćemo ih: »Zašto ovi humci«, prihvati moj drug. Bile su to dvie
djevojke kao rodjene blizanke, ovisoke, vitka stasa kao ponosne jele u zelenoj
gori, rumenih Ušća poput jabučica. Obje sivo-oke, te bujne kose kestenove masti;
pletenice, taj djevojački ponos, siza!e su do pasa. Liepo im je pristajalo uz
Blazina, perina, perinja, tuhica, tußca.
Njem. der Kamerad = drug.
Takvi humci imali su funkciju trapa u selima, dvorištima i pivnice kraj vinograda. I danas su se
održali brojni ulazi ali je većina tih hladnih smočnica zapuštena.
228
vitki stas bielo opiece, a jošte ljepše prikrivahu kratki rukavi, izvezeni crvenim
uresom, biele oble ruke. Suknja je sizala upravo nješto malo izpod koljena. - I
malo da nisu htjele zametnuti s nami razgovora, kad smo ih upitali za humke,
već su se samo stidljivo izpod oka nasmjehnule; valjda mišljahu, da smo njekakovi
Švabe. No na ponovnu Ijubeznu molbu odvrate nam, da su to pivnice, i
da svaka kuća imade svoju pivnicu, te odoše.
Podzemne pivnice, podrumi, ukopane koso duboko u zemlju (Frielištof).
Foto: D. Pavličević 1991.
229
Svi su molili hrvatski
Odavle prošli smo prema groblju. Groblje je sasvim pristojno obzidano.17
Pošto su vrata bila otvorena, svrnusmo u nutar. Prolazeći grobljem zamietismo,
da je veoma malo grobova, to nam je godilo duši; no vriedjali su naše hrvatsko
osjećanje njemački napisi.*8
Na kraju groblja kopali su grobari grob. Od njih
smo doznali, da po četiri mjeseca ne ima mrtvaca i da se rietko dogodi, da umre
mlado čeljade, već obično umiru starci, i taj da grob kopaju na pozdrav Gospin,
opominjući sve vierne, da se zahvale na primljenom dobročinstvu i preporuče u
zaštitu Bogorodičinu. Grobari se odmah prekrste na glas i začnu moliti: »Angel
gosponov nazvestil je Mariji itd.« I nisi vidio ni jednoga od onih, koji su prolazili
mimo groblja, pokrite glave. Sve je molilo hrvatski.
Svilen rubac i torba
U gostionici pribralo se mnogo seljaka, a došli su ponajviše da nas vide, jerbo
nas je Jakov selom razglasio. Sve bijaše veselo. Pripovijedali su razne doživljaje,
a ponajviše koliko je koji namlatio pšenice,19
raži ili leće. A tko nije jošte
izmlatio, taj je opeta nagadjao, koliko bi mogao dobiti zrna, jer da je puno laće.
Liepo ih bijaše motriti. Svi u gaćah, rubačah i bosi. Razgovarali su samo hrvatski
i to čakavštinom izpremiešanom ikavštinom. Zdravi su to i ovisoki ljudi, vitka
stasa, krepkih mišica, crveno-biela lica, primjerena nosa i ustnica, kose kestenove
masti, no imade i crnokosih. Dobroćudna su, mirna i veoma prijazna pogleda.
Uz to su ozbiljni i vanredno pobožni. Nu kad i kad umiju biti i šaljivi i dosjetljivi.
Svi nose dugu kosu, koju veoma pomno posred glave razčešljavaju. Svi
su pako obrijanih brkova. Oko vrata omataju po dva puta svilen crn rubac. Osim
toga svaki imade o ramenu kožnatu torbu, u njoj lulu i duvanicu, a gazde i ključeve
od pivnice.
20
Groblje postoji i danas, i lijepo je uređeno i prava je čitulja svih hrvatskih prezimena.
Sada prevladavaju češki grobni natpisi.
Tada se još pšenica mlatila, udarala mlatilima da izađe zrno, s tek u početku 20. stoljeća se vršila.
Kućegospodari su se tako zaštićivali od kradljivaca i alkoholičara. To je bio običaj i u Hrvatskoj,
230
»Nimac - svemu svitu krivac«
Umolili smo ih, da nam kažu, kako žive s Niemci. Na to nam jedan odvrati:
»Mi ih ne trebamo baš za ništa. Hvala Bogu svega imademo, čim Bog dieli. Samo
neka nas puste na miru. Premda nam vele, osobito oni iz Schönaua, susretnemo
li se s njimi na putu, pa se odmah kolima ne maknemo: »Verfluchter
Kroat« ili »Der dumme Kroat«21
; ipak nam ne ide u glavu, da bi mi bili bedastiji
od njih, pošto govorimo tri jezika: hrvatski, češki i njemački, a Švaba da ne
umije njemački, morao bi lajati. Pak uza sve to nije se ta nesreća dogodila,
hvala Bogu, da bi koji Hrvat pošao prositi njemačku djevojku za ženu, a i ne će
se tako skoro dogoditi. A Niemci se ipak přižene u naše kuće, pa se i pohrva-
te.«22
Za Niemce imaju prirečje: »Nimac svemu svitu krivac«. To je čuti svaki
čas medju tamošnjimi Hrvati. Iz svega razabrasmo, da su im susjedi Niemci
zavidni radi imućstva, a uz to da su prilično raskalašeni i drski ljudi te pijanice,
osobito oni iz Schönaua, Grussbacha i Durnholza.
Hrvati su bili pobožni i moralni
Točno u šest sati pozvoni zvono na misu. Podjosmo k misi. Pred crkvom
sastali smo se s domaćim nadučiteljem Tomom Adamtzem i dva podučitelja, sva
tri Moravana. Veoma su nas Ijubezno primili, osobito starina Adametz, bio bo je
izvjedljiv,23
da h" se mi razumijemo s tamošnjimi Hrvati. U to dodje i domaći
župnik Franjo Kotouček, rodom Moravac, dušom i tielom Slaven. On nas je pogotovo
srdačno pozdravio. Premda bijaše dan radićak,24
to se je ipak přibíralo
množ ljudi k misi, a domaći župnik uvjeri nas, da nijedan dan ne odsluži sv.
mise, a da se ne napuni crkva. Narod je vanredno pobožan i moralan, i nije se
bojati, da će se od toga odustati, osim ako se ne podade susjednim Niemcem.
Mi smo i pošli s učitelji na kor. Dok je sv. misa trajala, pjevali su učitelji stare
češke crkvene pjesme, a i njemačke. Crkvica je dosta malena s tri žrtvenika.
25
21
Njem. Prokleti Hrvat - Glupi Hrvat!
22
Otud brojna njemačka prezimena među moravskim i gradišćanskim Hrvatima.
23
24
Radoznao.
Radni dan.
oc
Danas postoji nova prostrana crkva sagrađena 1924. godine.
231
Akoprem nisam navikao pod sv. misom po crkvi razgledavati, tuj su mi se
nehotice podkrale oči i motrio sam, kako je sveto pobožno molilo većinom iz
knjiga, i to iz hrvatskih starih molitvenika. Bilo je tuj mužkaraca u uzkih crvenih
i modrih hlačah, gdjekoji u gaćah, njeki su ogrnuli modre dugačke kepenjke, no
jedan starac svidjao mi se je osobito: taj je obukao dugačak do peta kožuh, a
van vruć ljetni dan! Žene su bile u bielom platnenom odielu, narodnim vezivom
izvezenom. Na svršetku sv. mise izmolili su na glas hrvatskim jezikom otče naš,
Zdravu Mariju i Vjerovanje apostolsko. Dok su to molili, klečao je župnik pred
žrtvenikom.
Na pogrebu »stare maje«
Poslije mise uputili smo se svi na sprovod staroj maji26
Jakova Netrúfala.
Prispjevši do kuće, bijaše već sve priredjeno za pogreb, i sakupilo se mnogo naroda.
Ja sam pošao u kuću, da vidim kamo stavljaju mrtvaca, te kako ga opremaju,
pošto mi je poznato, da po naših selih ne meću mrtvaca nikada na stol,
van na klupu. I ruj zbilja nadjem, da je mrtvac ležao na klupi, a pod njim bijaše
prostrta biela ponjava. Čim je župnik dopjevao opięło, pristupi k nosilima, na
kojima bijaše položen lijes s mrtvacem. Osam starijih žena u tamnomodrom odielu,
obuvenih u kordovanskih čizmah, a na glavi im crni svileni rubci, podigoše
na ramena nosila i stadoše u red za svećenikom, a ostali narod iza liesa. Otac
toga sela, naš Jakov, začeo odmah »otče naš«, te su cielim putem do groblja na
glas molili. Na groblju poslije svećenikova obreda pristupi k grobu »otac« i
rekne: Izmolimo Otče naš i Zdravu Mariju za njezinu dušu, i jedan za sve vieme
i pokojne. Nakon pogreba sakupili se grobari, rodjaci i one žene, koje su nosile
mrtvaca, u kući pokojničinoj na »karmine«. Kod karmina se jede i pije te moli
za pokojnikovu dušu27
i to: u početak jela, za jela i poslije jela, svaki put stojeći,
a uz molitvu pjevaju se crkvene pjesme. U nih je kod sprovoda običaj, da na
pogreb nose momci momka, oženjeni oženjena^tarci starce, tako i djevojke djevojku;
ne voze pako nikoga.
26
Stara majka - baka.
Običaj blagovanja na karminama »za dušu pokojnika« poznat je u svih Slavena - bivša daća.
232
Kruh, sol i vino
Moj prijatelj H. i ja krenuli smo po dovršenom pogrebu u župni dvor, da
pozdravimo župnika. Domaćinu župnika veoma uzradova naš posjet, i ponudi nam
da sjednemo. Dok smo sjeli, donese na tanjuru domaćega kruha i sol, a i bocu
staroga vina. Mi smo se otimali pilu, jer da smo jeli samo kavu, i da niesmo u
jutro vični vinu, no on nas umoli, da barem malo založimo posoljena kruha i
grcnemo koju kaplju vina, da ne pogriešimo proti slavenskom običaju, navlast
hrvatskomu. U tamošnjih je Hrvata običaj, da kada prvi put udješ u njihovu kuću,
donesu ti kruha, soli i vina.28
No da ne povrijedimo taj starodavni običaj, založili
smo nešto posoljena kruha i kucnuli čašom vina s domaćim župnikom.
Selo Frielištof
Tom zgodom upozori nas župnik, da u školi čuva nadučitelj Adametz spis u
njemačkom jeziku, u kojem je na vlas opisana obćina Fröllersdorfska i dolazak
Hrvata u ove krajeve. No da će nam on sam u kratko sve reći, što je u tom
spisu o župi i dolazku Hrvata, a o školi da će nas sam nadučitelj izviestiti, koji
će nam i taj spis pokazati. Iz tog spisa kazivao nam je ovo:
»Selo Fröllersdorf sačinjava obćinu, a razprostire se jugozapadno od Drenovca
(Durnholz) na lievoj obali Taje. Na sjevero-iztoku graniči s Drenovcem,
na jugu s Grussbachom, na iztoku s Neusiedlom i Novom Preravom, na zapadu
s Grussbachom i Leipertitzom.
Površina obćine zaprema 1296,43 Ha (2252 jutra i 1382 hvata2
) zemljišta.
Većim je dielom ravnina, koja na jugu kod željeznice imade absolutne visine 179
m. Na sjevernoj strani pridiže se ravnina te prelazi u humje, koje se proteže od
iztoka ka zapadu pravcem prama Grussbachu. Najviši humak te povorke imade
213 m. To je humje zasadjeno dielomice vinovom lozom i zovu te vinograde
»Stara gora«, a rodi veoma dobrim vinom; dielomice je pako posijano humje
raznim žitkom. Na zapadu graniči rieka Tają medju obćinom Fröllersdorfskom i
Novom Preravom. Rieka imade ovuda posve ravne obale, a sa obje su joj strane
28
postaviti da nije bio uvriježen.
Običaj nuđenja kruha i soli u moravskih Hrvata nisu zabilježili i drugi opisivači, pa možemo pret-
233
bujne poljane. Od zapada prama iztoku protiče občinu potočić Jaišpic, koji se na
sjevernoj strani sela zavija, te izvan občine u drenovačkom polju izlieva u Taju.
U Taji imade najviše šarana i štuka.
Kritof u Frielištofu između dva svjetska rata. Iz fototeke Josefa Lawitschke, Beč (Wien).
Loza i konji
Tlo je djelomično pješčano, a djelomice ilovasto, a obradjeno je veoma napredno,
te siju: pšenicu, raž, ječam, zob, proso, heljdu, kukuruz i leću. Svi su
pako humci zasadjeni vinovom lozom, koja ovdje veoma dobro uspieva.
I gle čuda, dalje na sjeveru ne ima vinograda, već kamo god kreneš iz
hrvatskih sela, svuda strše visoki dimnjaci pivovara. Čim su došli Hrvati u ove
krajeve, zasadili su odmah vinovu lozu, i nijednomu nije palo na um da vari
pivo, premda imadu u obilju prekrasna ječma. Hrvatu je, reć bi, vino priraslo
srcu. Osobito pako ovdje uspjevaju voćke, te se u veliko gaje; ne ima kuće bez
ogromna voćara.
Po svoj su onoj okolici na glasu Frollersdorfski Hrvati poradi konjarstva.
Tko želi kupiti liepe pasmine konja, onomu je poći u Frollersdorf. Volove i kra-
234
ve drže samo od plemenitih pasmina. Blago samo po zimi hrane u stajah, dočim
ljetom pasu po pašnjacih konje, volove, krave i svinje. - Lov je prilično izdašan
zečevi ijarebicami.
Najviše Slunjskih i Jurdića
Pošto nam je župnik sve izpripoviedao, što se nalazi u pomenutom spisu,
donese matice krštenih i umrlih, te nas upozori, da najviše prezimena imade
Slunjski i Jurdić. Po izkazu matice podielio je sva prezimena u četiri dobe. U
najstarijih maticah dolaze: Blažković, Brenčić, Brinžić, Buković, Drobović, Dunković,
Tausić i Vasnić; no danas od pomenutih obitelji ne ima nikoga, svi su
izumrli. Poslije tih dolaze, koji se náhode u svih maticah sve do danas, i to:
Andrešić, Babić, Brezina, Cehovski, Duda, Fabišović, Gajda, Halavić, Havlović,
Ivanšić, Jurdić, Kulešić, Kuzmić, Križanić, Lern, Netrúfal, Mikulić, Ribarek, Šalamon,
Sic, Slavić, Stavarić, Skokanić, Suparić, Tičer, Tomšić, Vranešić, Volf,
Slunjski, Šneider i Regen. Iza ovih dolaze: Dostal, Hlebniček, Hitra, Fiala, Hubeni,
Hůlek, Javurek, Juriček, Klapka, Klima, Kust, Kopsa, Kunicki, Lavička,
Laniček, Palaš, Pavlata, Pevner, Rada, Režula, Ričica, Sedliček, Sitek, Ulehla i
Valenta.
29
Napokon u najnovije doba nalaze se u maticah prezimena: Bali,
Brüstl, Eger, Ferber, Greger, Kitzel, Kirschner, Kosneter, Kolbinger, Maier, Marz,
Raitman, Regen, Ruprecht, Sogl, Stadier, Stogl, Šverdt, Villman i Valter.
30
U početku bijahu sama čista hrvatska prezimena, no kasnije su nadošla češka,
a najzad njemačka. Sudeći po prezimenu uztvrdio bi čovjek, da su mnogi
Česi; nu mi smo se razgovarali upravo s onimi koji imadu češka prezimena, pak
su nas uvjeravah', da oni ne polaze od čeških porodica, već od hrvatskih, jer da
su i njihovi predji bili čisti Hrvati. A ono nješto Njemaca, što se je u najnovije
doba přiženilo u hrvatske kuće, pohrvatilo se je posve; jer inače ne bi mogli
medju njimi živjeti, tiem manje, što imade starijih mužkaraca, osobito pako
mnogo žena, koje ni ne znadu njemačkoga jezika. A medju sobom nikako drugačije
ne govore van samo hrvatski.
Gospodin župnik Kotouček mnije, da su bila prvotna prezimena Sic, a kada
su se ženitbami pomnožali, pripojili su tomu krstná imena, tako da je od Sic
2
" Veliki broj čeških prezimena potvrđuje sve češće useljavanje pa i kroatizaciju Čeha.
30
Za Česima su doseljavali Nijemci što pokazuje i sve veći broj njihovih prezimena.
235
Andro postao Andresić ili Jandresić, Franjo Sic = Franjosić, a odtuda da je postao
i Vranesić, Ivan Sic = Ivansić, Tomo Sic = Tomsić, Damian Sic = Damiansić,
Jakov Sic = Jaksić zatim Romsić, Plautsić.
31
Frielištofska škola
Razgledavši krsne matice, povede nas g. župnik u školu. Njekoliko koračaja,
eto nas pred liepom jednokatnom zidanom kućom. To je pučka škola. Jedva
stupismo u hodnik, priskoči nam u susret starina Adametz i povede nas u svoju
sobu. A gospodična kćerka donese bocu vina i na tanjuru domaćega raženoga
kruha i soli. Natoči čaše i pozdravi nas s »dobro došli«. Nakon toga donese sam
Adametz taj njemački spis. Pisan je upravo na jednom arku. O župi i dolazku
Hrvata ne ima više niti manje, nego što nam je i župnik izpripoviedao. Da vrieme
ne gubimo prepisivanjem, prepisaao nam ga je jedan od gospode učitelja. O
domaćoj školi zabilježeno je u tom spisu ovo:
»U Fröllersdorfu zasnovana bješe dvorazredna pučka škola. Za školu je
sposobne djece 212 i to; 105 dječaka i 107 djevojčica. Školu polaze sva djeca
veoma marljivo. Škola je sagradjena na sprat god. 1877. na istom mjestu, na
kom bijaše i stara škola, a sagradila ju je obcina vlastitim troškom.
Ta je dvorazredna škola razširena god. 1882. u trorazrednu, naredbom visokoga
c. kr. zemaljskoga nadzorničtva. Usied te naredbe priredila je obćina vlastitim
troškom treću školsku sobu sa svimi potrebštinami i namjestila trećega učitelja.
1. ožujka 1883. otvoren je treći razred svečano. Sada imade u školi (1884.)
222 djece, l to: 111 dječaka i 111 djevojčica.
Malo iza godine 1584, kako su Hrvati naselili Fröllersdorf, Novu Preravu i
Guttenfeld, dobili su odmah hrvatskoga župnika i učitelja i namješteni su bili u
matici (maticom zovu občinu Fröllersdorfsku valjda zato, što je ta obćina u svem
najjača).
Do godine 1805. obučavala su se djeca u školi hrvatskom, českom i njemačkom
jeziku. Pregledavajući god. 1805. sve pučke škole, zaključili su, da se od
te godine imadu djeca obučavati samo u njemačkom jeziku. Da se je samo
njemački jezik uveo u pučke škole, o tom je najviše nastojao brnski biskup Vin-
31
To je samo pretpostavka župnika - Čeha koji je najčešći završetak prezimena uz »ić« i postojeće
»sic« pokušao povezati.
236
cenc Josip, knez, iz obitelji grofova Schrattenbacha. I danas se u školi ne uči
drugi jezik van njemački. U crkvi takodjer župnik mora njemački propoviedati.
Obćina imade takodjer raži zemlje zidanu ubožnicu,
32
u koju mogu doći samo
Hrvati, koji se bave obradjivanjem polja, vinogradarstvom i timarenjem stoke.
Nakon kratka razgovora odosmo u prvi sprat, da vidimo djecu i školske
sobe. Čim smo stupili u sobu, pozdrave nas vesela dječica: »Gelobt sei Jesus
Christus«.
3 3
Žalostná vam hrvatska majka, koja vas je hrvatskim zadojila
mliekom, pomislim si nujan u duši, a još me većma razruži, spetiv na školskoj
ploči njemački zadatak. - Bili su to pravi bucmasti andjelci! Sve u gaćah,
rubačah i prslucih, čiste počešljane glave, okruglih crveno-bielih lišća, veselih očica
motrila su nas ta nevina dječica. Svakomu se je djetetu iz očiju kresila iskra
duhovitosti. I sami učitelji hvalili su u velike njihove duševne sposobnosti, samo
da imadu s njimi u početku velikih potežkoća, dok ne priviknu njemštini. Jer ni
jedno diete, kada dodje u školu, ne zna drugačije nego samo hrvatski. A to je
veoma tegotno za one učitelje, pogotovo za Švabe.
34
Al da ste vidjeli, kako su se razvedrila lica u te malene djece, kada smo ju
nagovorili hrvatski. A kako i ne bi, jerbo je škola za onu djecu pravo mučilište
gdje im se pamet ubija; uče sve naizust poput papiga, a ne razumiju od svega
onoga ni rieči. Kakovo je tek tumačenje onih učitelja, koji niesu vješti ma ni
češkomu jeziku?
Školske sobe veoma su zračne, svjetle i uzorne čistoće. Klupe imadu dugačke
po starome sustavu. Škola je obskrbljena svimi učili, kao u svakom gradu.
Težko mi se bijaše raztati s tom preliepom djecom, pomisliv na nečovječna
Njemca, koji već u ranoj mladosti guši iskru hrvatsku; no je ipak ne će tako
lasno utrnuti, ona se sve to više žari i podpaljuje srca u mladih Hrvatih.
U kući seljaka - načelnika
Iz škole požurismo se s domaćim župnikom k mjesnom načelniku Josipu
Slunjskomu. Za dvie, tri minute bili smo pred njegovom kućom. Kuća je zidana
raži zemlje i criepom pokrivena. Usred kuće velika su vrata, a sa svake strane
32
To pokazuje socijalni osjećaj Hrvata - seljaka jer je slučaj seoske ubožnice bio u to doba vrlo rijedak.
Njem. Hvaljen Isus.
34
Izraz »Švabe« nisu rabili Hrvati u Moravskoj jer k njima nisu dolazili Nijemci iz Švapske kao npr. u
Hrvatsku ili Banat.
237
velika tri prozora. Oko prozora i vrata naslikani su uresi ponajviše crvenom, žutom
i zelenom bojom. U urezu ima stilizovana tulipana, a sastavljen je ures
upravo onako, kao i na surinah naših seljaka. Uz vrata je přibita limena crna
ploča s natpisom: »Gemeinde-Vorstand«.35
Udjosmo unutar. U hodniku smo.
Na desno i lievo je po jedna soba, a na dvorište kuhinja i izba. Sve u najvećoj
čistoći. Hoću da se malo uredim, te sputam kaput, da pristojnije stupim pred
načelnika, kad na poziv župnikov bane iz sobe pred nas mlad oko 30. godina
seljak u gaćah, čizmah i prsluku. Malo da se niesam zabunio, kad prozbori
župnik: Evo to je g. načelnik Josip Slunjski. Ta mislio sam, da je načelnikom
najmanje kakav umirovljeni kapetan, kao što je to u nas običaj. U njih je vazda
mlad inteligentniji seljak načelnik. Povede nas u svoju sobu, i ponudi da sjednemo.
Soba je popodjena i poprsničana jelovinom, stiene su bojadisane skoro onako,
kao iz vana oko prozora. U popriečnom kutu od vrata je stol i klupe, oko
njega u kut složene. Uz stienu su dva kreveta, na krevetih su visoko naslagane
perinje, a pokriveni su pokrivačem od domaćeg platna. Pokrivač je crvenom
vunom izvezen, a ures je sastavljen u narodnom njihovom slogu. Navlake su na
jasrucih takodjer izvezene. Uz svaki je krevet stolac s visokim naslonom, u kom
je izrezano srce. Po stienah vise slike svetih ponajviše na zrcalu slikane. U kutu
nad stolom je propelo, a pred njim visi malena svjetiljka, koju pale subotom i
svetkom. Tik vrata je škropionica s blagoslovljenom vodom. U cieloj kući vlada
uzoran red i čistoća.
Prekrasno narodno odielo
Načelnik se veoma uzradova našemu posjetu i reče nam, da je već čuo, da
su dva Hrvata iz Zagreba amo prispjela, i da nas je upravo želio imati u svojoj
kući. I mahomice posegne za torbom, što je visjela na klinu do kreveta, te nas
zamoli, da idemo s njim u njegovu pivnicu, da nas po hrvatski počasti. Ženi
pako rekne, da mu dade kruha i soli. Jedva smo ga odvrnuli od te namisli, jer
da smo kod župnika pih", a nakanili smo jošte danas u Novu Preravu i Guttenfeld.
Pošto niesmo htjeli u nikoju ruku u pivnicu, odustane napokon od toga, no
moradosmo obreći, da na večer svakako dodjemo k njemu. Medjutim, umolismo
ga, da nam pokaže narodno odielo. Žena odmah poskoči i sabere sve po škrinjah
35 Njem. načelnik općine.
238
i ormarih, što ga je ljepšega i starijega imala, te poreda po krevetu žensko i
mužko odielo, svako napose. Niesi znao čemu da se više diviš: da li onoj vanrednoj
točnosti u izradbi, ili ukusnomu skladu boja, ili samomu kroju? Sve je rublje
od domaćega platna. Sam načelnik raztumačio nam je sve odielo. Tom zgodom
uvjerili smo se, da im baš ne manjka izraza; malo je stvari, koje nebi umjeli hrvatski
imenovati. Počeo je mentenom.36
Menten (ili kako oni izgovaraju: mentijen)
od modroga je sukna, tamni »cobalt«, malo ne »ultramarin«. Mentijen siže
I
i
Stariji hrvatski bračni par u svečanim narodnim nošnjama iz Frielištofa.
Izvor: Moravští Charváti, 7.
> Kaput (obično ljetni).
239
upravo do koljena, te je zadnji dio (Hintertheil) u jednom komadu skrojen.
Okolo uz obrub obšit je jasno-modrimi gajtani. Na svakoj je strani po prilici izpod
pazuha upravo na kukovih po jedan trostruki nabor. Razporka otraga ne
ima. Nabori su našiveni gajtani, a sa svakog nabora vise tri »strapca« (Qua-
sten).37
Sprieda je na prsih s obje strane trak crvena sukna po prilici poldrugi
palac širok. Po tom crvenom tragu přišiti su kolutići od žute mjedi. Ovratnik je
stojeći i dosta visok. Iznutra je takodjer sve naokolo obrubljeno crvenim trakom
sukna, i uglovi su iznutra urešeni. Izvana je na svakoj strani mali žepić crvenim
suknom podstavljen. Rukavi su uzki. Kad obuče mentijen, skopča ga posve do
vrata, a pristaje sasvim liepo uz struk.
Mentijen nose obično oženjeni muškarci u svetac. Neoženjeni momci obuku
ga samo na piru ili na pogrebu koga mladića. Kod kuće u poslu ne nosi nitko
mentijena. To je ljetno svečano odielo.
Za zimu imadu šubu. Šuba je kao i mentijen istoga kroja i sukna, samo što
je krznom podstavljena, a okolo obrubljena je peremom ili crnim suknom. Dugmeta
na šubi su velika kao orasi, a načinjena su od srebra. Po prsima i na naborih
ponad oba kuka urešena je šuba jasno-modrimi gajtani. Šuba je, vele oni,
najstarije svečano odielo.
Istoga kroja i oblika imade i u naših krajevih šuba. No kod nas je nose samo
žene. Oko Vrbovca 5 po našoj Posavini naći je po gdje koju šubu, samo što
joj u nas vele menten, a ne šuba.
U Novoj Preravi ^ ľ
Nova Prerava je župa i obćina. Selo imade 127 kuća i 682 duše. Takodjer i
školu imadu, nu žalibože njemačku. Pučanstvo se i tuj množi. Od hrvatskih
prezimena zabilježio sam ova: Mokruš, Kuzmić, Andresić, Sic, Vranesić, Mikulić,
Jurdić, Skokanić, Stavarić, Križanić, Halavić, Ivansić, Girić, Suparić, Horvatek.
Skoro su ista kao i u Fröllersdorfu, a ostala su se prelila u češka, ili su ih
Niemci sasvim iskrivili. U Novo su Preravi najvatreniji Hrvati, medju njimi je
starijih žena i mužkaraca, koji ni ne znadu njemački, i da nije njemačka škola,
ne bi ni mladji znali osim nješto od nužde, što im treba u trgovini. Za čudo, da
su upravo u tom selu najokorjeliji Hrvati unatoč tomu, što je to selo tik medje
37 Njem. rojte, kite, rese.
240
Dolnje Austrije; od župne crkve ne ima dvedeset koračaja do medje.38
- U školi
ne obučavaju učitelji u čitanju ni pisanju latinskimi pismeni samo za to, da se
tobože ne laća mladji naraštaj hrvatskih molitvenika. Nu ljuto se varaju, jer svaki
otac svoju djecu nauči sam kod kuće latinicom pisati i čitati.
Dok smo o koje čem razgovarali, dodje i načelnik. Mlad je to i liep čovjek,
inteligentniji seljak onoga sela. Odjeven bijaše u gaćah, košulji i prsluku, a obuven
u čizmah. Kad sam ga začudjen upitao, kako je to, da je u Fröllersdorfu i
ovdje u Preravi mladi čovjek načelnikom, odgovori: »Mladji može više raditi od
starca, i s toga mi biramo samo mladje za načelnike.«
Svi su jeli iz iste zdjele
Došav k načelniku, bijaše njegova družina oko stola i jela je glavni obrok;
bilo je to poslije podne u tri sata. Došli su tada upravo s polja. Nutarnja je
razdioba ciele kuće donjekle kao i naših seljaka. Zgrada je duljinom uz cestu a u
sredini su velika kućna vrata. Od ulice je pred kućom mali cvietnjak, u njem
imade ponajviše »stoperaka« crvenih ruža, ili kako naši seljaci vele »stiparka«.
Od ulaznih vrata sredinom kuće vodi široki hodnik na dvorište, na lievu je ruku
veh'ka soba, i do nje kuhinja na dvorište, a s desna je opeta duljinom kuće uži
hodnik od dvorišta, uz taj su hodnik manje sobice s prozori na ulicu. Na razkršću
sviju hodnika je u kutu onizak stol, i taj prostor zovu »veže«. U veži je
dakle uz stol sjedila družina, a dvorila ju je ona prekrasna žena, koja nas je malo
ne začarala svojom ljepotom o podne na dvorištu. To je, progovori načelnik,
moja žena. Tako, vaša žena! Mi smo mislili, da je jošte djevojka. Meni imade 28
godina, a njojzi je takodjer već 24 godine, osam smo godina oženjeni, te imademo
osmero djece, hvala Bogu, žive i zdrave, odvrati gazda. - Tamošnji se Hrvati
za rane mladosti žene, i svi su obilno djecom od Boga nadareni. - Medjutim,
pristupiv k družini da vidim, što i kako jedu. Na stolu bijaše puna zdjela čorbe,
hajdinskom kašom ukuhane. Svi su grabili iz jedne zdjele. Nu svaki je imao pred
sobom tanjur, nož i vilice. Osim toga imali su i zemljani vrč vode. Malo kada
piju vina, a rakije skoro nikada. Piva baš ne vole. U obće su veoma umjereni u
pilu i jelu. Prije i poslije jela mole, i kad odmole po jelu, reknu: »Bog plati«, a
oo
0
Granica je i danas na tom mjestu, a donedavno je bila tu »željezna zavjesa« sa žicama i pojasom
»ničije zemlje«.
241
drobtinice,39
što se razasunu za jela stolom, pogrnu sve do jedne u stolnicu.
Moravski Hrvati imadu raznih jela, a najobičnije su: »makanini«. Za to se umiesi
s prsta debeo od ražena brašna mlinac, te se izreže na kocke i skuha, poslije
toga prociedi i začini vrućom masti. To zovu i naši seljaci »makaruni«. Zatim
imadu »fanjke«, »furme« (to su Buchteli), »frijte« (Krapfen),40
»piruhe« (to je
slovačko jelo), »taške s krupkami ili jagli«. Sva su pomenuta jela od brašna, napokon
»grah«, »leću« i najviše, kako oni vele: »fažula« ili »fržula«, nu malo koji
obrok mine bez rezanaca. Od najveće je ciene kolač »vrtanj ili vienac«. Vrtanj ili
vienac to je po prilici što i naša gužvara. Na nijednom piru ne manjka »vrtanj ili
vienac«; taj je kolač s pirom u uzkom savezu.
Dobri vinogradari i pivničari
Razgovarajuć prispjesmo i na vrh tog brdašca. Po sljemenu zasadjeni vinogradi.
Ćokote je obrezano na glavu. Najviše sade biele i crne vinove loze i to
plemenite vrsti, koja tu veoma dobro uspjeva. Kleti i pivnice poredane su duljinom
brdašca uz cestu. Naš načelnik stupaše puškom o ramenu prvi, a mi za
njim. Ravno nas je vodio na najvišu točku brdašca prama liepoj pivnici. Već njekoliko
koračaja pred pivnicom odloži lulu, u kojoj je duhan baš dogorievao, te
spremi u torbu, izvadi iz nje ključeve, prisloni pušku o stienu, otvori vrata i prosbori:
Ovo je moja pivnica, a vinogradi, što ih vidite lievo i desno, spadaju ponajviše
Novoj Preravi; ruj ćemo pokušati mojega pridjela. Otvori i druga vrata, snimi
s klina nategu i ode u podzemni podrum. Dok je opremao čaše i nategu,41
ja
sam razgledavao pivnicu. Svaka je njihova pivnica tako udešena, ako je ikako
moguće, da ju prigrade pod brdo ili uz kakav humak, ako toga ne ima, onda
nagomilaju zemlje, te pod umjetnim humci grade pivnice. Izvana ne vidiš drugo,
van gomilu zemlje s jakimi dovratnici. Kad udješ kroz prva vrata, nalaziš se u
obzidanom prostoru poput velike izbe. To je prešnica. S jedne je strane velika
preša po istom kalupu, po kojem i naši seljaci grade preše, u jednom je kutu
nizki stol i oko njega stolčići, u drugom je pako ognjište presvodjeno svodićem.
Po stienah su police sa svakojakimi lonci, pipami i čašami, a do njih žličnjak pun
39
40
Mrvice.
»Buhtli« i »krafni« — kolači od dizanog tijesta.
Natega ili teglica za izvlačenje vina iz bačava
242
raznih žlica: drvenih, kositrenih i limenih; imade tuj škljoca, noževa i vilica, a tik
žličnjaka je drvena soljenka. Ciele oprema za težake. Iz přesnice su opet druga
vrata.
Kroz ta druga vrata ulazi se u obzidan prorov,42
po prilici do pet metara
dugačak. Taj se prorov spušta koso u dubljinu. Iza toga je tekar podrum za vino.
Ovdje ne ima prozora, tamno je kao u rovu. Po ljeti je veoma hladno u tih
pivnicah. Razgledav pivnicu sjednem na stolčić i pobilježim ženitbene običaje.
Dotle je načelnik i natočio čaše bielim vinom, ter podbočiv se jednom rukom o
bok, a drugom držeći nategu, reče:
»Da vas Bog pozivi, gospod! Nuder, primite čašice, da kucnemo.« Znajući
dobro, da ćeš vinogradaru najbolje ugoditi, pohvališ li mu vino, primih dakle čašu,
okrenem ju k svjetlu i začudim se bistrini vina. »Oči ga se lijepe, kako da ne
bude dobro« progovorim gazdi. Kucnemo te iztrusimo čaše. »Ala je pitko i
zdravo vino, čast gospodaru, koji umije takovu kapljicu pridjelati«, doda moj
drug. Da ste ga vidjeli, kako su mu se zakrisile oči s radosti, što smo pohvalili
vino. Pa u istinu imadu veoma dobra vina, i prilično se razumiju u pivničarstvo.
Svaki gospodar napose bere crninu, a napose bjelinu.
Vino pretaču po dva i tri puta na godinu, i ne čiste ga nikakovim umjetnim
čistilom. Kad smo izpili nategu bieloga vina, ode i donese crnoga. Crno je mnogo
jače, nu veoma je pitko. Htio nas je zalijati43
vinom i nije nas nikako pustio
iz pivnice, te jedvice smo se otresli pila i namolili ga, da nas malo sprovede i
pokaže stazu u Guttenfeld.
U Dobrom polju (Guttenfeldu)
Za desetak časaka bijasmo već u Guttenfeldu. Selom je široka ulica, a tlo je
posve pjeskovito. S objestrane nižu se kuće, gdjekoje duljinom, a njeke opet čelom
na ulicu. Većinom je sve zidano i crijepom pokriveno. Izmedju kuća tik ulice
imade po gdjekoji štagalj, da uzmognu žito uživati odmah s ceste ravno u štagalj.
Nu već se tuj ponješto gubi na kucah hrvatski brijeg, jerbo je malo kuća,
koje su urešene izvana poput onih u Fröllersdorfu i Novoj Preravi.
42
43
Hrvatski naziv za tunel.
Opiti.
243
I u tom selu potužili su se na Niemce, jer da ih rado silomice ponjemčiti, a
pošto im to ne ide za rukom, da na njih reže. Nu oni se ipak njihova rezanja baš
mnogo ne plaše. Uredbu u kući, običaje i nošnju imadu istu kao i u prva dva
sela. Svi su malom iznimkom imućni, radini ljudi, a uz to mirni i pobožni. Žene
ni u ovom selu ne nose poculica već si umataju glavu u modre rubce. Od mlataca
otišli smo domaćem župniku. Premda je župnik poboljevao, pustio nas je ipak
preda se. Župnik se zove Antun Hons, a rodom je Moravan. Iz razgovora razabrasmo,
da je veoma potišten od Niemaca, a imade ih u Guttenfeldu jedna trećina.
Jasno je dakle da pozornim okom prate njegov rad i postupak, da ne bi u
čem popuštao Hrvatom. Pored svega toga, što imade dobra trećina Niemaca,
mole Hrvati i u tom selu svake nedjelje u crkvi na sav glas hrvatskim jezikom:
»Otče naš«, »Zdravu Mariju« i »Vjerovanje apostolsko«, u korizmi pako imadu
Na ulazu u Dobro Polje.
Foto: D. Pavličević 1991.
244
»križni put« hrvatski. Idu li na proštenje, to mole i pjevaju također samo hrvatski.
Inače je u crkvi prodika njemačka, škola je takodjer njemačka.MJ Guttenfeldu
je takodjer župa, a imade 110 kuća sa 668 duša. Župljani su pako ovi: Andrešić,
Budin, Petrik, Buriš, Bock,44
(taj se ponjemčio, zvao se Kozel), Babic,
Cehovski, Drobilić, Tuma, Damjančić, Grandić, Gregor, Girić, Hulek, Heimel,
Halavić, Havlíček, Hubeni, Hummer, Janković, Jurdić, Kuzmić, Križanić, Hnoth,
Krepela, Lerch, (taj se je prije zvao Skřivanek), Müllner, (i taj se je ponjemčio,
zvao se Mlinar) Mai, Mokruš, Mikuli, Nebila, Orbes (njekada Hrahovina), Olehla,
Ratković, Ričica, Rišanek, Regen, Ribarek, Sobotka, Slavik, Sic, Suparić,
Skokanić, Slunjski, Stadler, Šalamon, Schwend, Stiava, Stavarić, Štěpánek, Vra-
nesic.
Leća - čuveni hrvatski proizvod
Pripoviedahu nam na dugo i široko o svom gospodarstvu i pohvališe se da
je svega dosti urodilo: pšenice, jačmeňa, raži, a osobito da je ove godine liepa
leća. Oni na veliko siju leću i na daleko s njom trguju. Glavno je sajmište za
hrvatsku leću u Drenovcu (Durnholz), nijedan tamošnji Hrvat ne zove ga drugačije
van Drenovac. Taj je sajam glasovit za sve austrijske trgovce, koji trguju
lećom. Samo se nijesu te godine uzdali u obilnu berbu. Rekoše, da ne će ove
godine biti mnogo vina, »jerbo je groždje dostalo rude«, to jest začelo se prije
reda ruditi i osipavati. Sudeći po njihovom razgovoru Fröllersdorf je najimućnije
selo u svoj onoj okolici.
U razgovoru dodjosmo na liepu državnu cestu, i za sat prispjesmo u Drenovac.
Drenovac je poveće skroz njemačko mjesto u Moravskoj, a razprostro
brežuljkom uz Taju. Kuće su većinom na kat zidane, a imade ih i pri zemlji, te
su poredane liepim redom jednom širokom ulicom. U toj ulici bijaše sajam
hrvatski. Sredinom ulice nanizali su Hrvati u dva reda natovarena kola lećom.
Na svakih je kolih sjedila Hrvatica u svom narodnom odielu, a uz kola stajaše
Hrvat i čekao ozbiljnim licem kupca. S druge je strane bilo rogato blago i na-
44
Ferdo Wiesner Livadić, Ljudevit Farkaš Vukotinović, itd.
Obično se prezime doslovno prevodilo kao npr. obrnuto u Hrvatskoj pa je Fuchs postao Lisinski, a
245
pokon konji, kakovih ne vidiš na daleko i široko. Razgledaš li se širom sajma,
mahomice ti u oči udari veći dio naroda, koji je jednako odjeven, te razgovara
svojim milozvučnim jezikom - to su Hrvati. Medju njimi vidiš liepih lica, ružami
nakićene glavice mladih snaša, žarke oči, sjajno odielo - sve to podaje oku liep
prizor sajma.
Hrvatska je leća poznata na daleko, s toga dolaze amo sa svih strana trgovci
i pokupe svu leću. Hodajući sajmom godilo mi je duši, što su svi medju sobom
razgovarali hrvatski, samo onda, kad bi se koji trgovac kaputaš približio, nagovorili
su ga njemački.
v
Zenidbeni običaji
Momak dolazi pred okno djevojke dotle, dok se zavole. Kad je djevojka
momka zavolila i on nju, onda tekar dopuste roditelji momku u kuću. Svi, koji
idu s mladenkom u crkvu, obuku narodno svečano odielo. S mladenci ide u crkvu
družica, svjedoci, mužikaši s guslama i zastavnik. Zastava je urešena raznimi
maramami i vrpcami. Sprieda nose dva dječaka u ruci sulice, ako su bili mladenci
pošteni. Poslije vjenčanja dodju svi u kuću mladenke, nu ne dodju taj dan
k objedu. Na svatbu je pozvana sva rodbina i bližnji susjedi mladenkini i mladenčevi.
Tko želi ovu večer s mladenskom plesati, mora platiti. Oni mladenku
prodavaju. Stare pako žene obkole mladenku, tér ju čuvaju, jer bi ju rado momci
ukrasti.45
Poslije toga je večera. Na čelu stola sjede kumovi zaručnika, a do njih
po časti poredani ostali svatovi. Kod večere dvori mladenka, a mladenac ostane
negdje vani, dokle ona podvori goste. Nakon toga dodje k večeri oboje, naime
mladenka i mladenac, do mladenke sjedne družica. Za večere ne jedu mladenci
ništa, oni se tobože srame. Pred sobom imadu malen peharčić, nakićen cviećem,
iz kojega oboje pije. Svi gosti, osobito pako zastavnik špičkuju (draže) mládence,
da tobože ne znadu govoriti, jerbo šute. O ponoći odvedu mladenku u posebnu
sobu, i tamo joj privezú skofiju (poculicu) i dovedu je natrag k stolu pod poculicom
kao ženu. Sada prestane na njekoliko časaka ples, a gosti njekim redom
daruju mladenku, ponajprije najbliža rodbina itd. Mužkarci daruju novcem, a žene
rubemnom. Ove darove prima ponajprije »štovnik«, to jest glavar stola, i pošto
je progovorio razne dosjetke, omjerene prema onomu, koji je dao dar, preTi
su običaji tobožnje krađe, kupnje, prodavanja išli u korist mladenaca, a sačuvali su se i u starom
kraju - Hrvatskoj.
246
daje to u ruke mladenke.
Poslije darivanja neoženjeni
momci kradu
gostom i domaćim razne
stvari, i odnášajú ukradene
stvari u seosku krčmu.
Sutra dan izkupljuju
stvari u krčmi. Izkupiti
može svaki svoju stvar
samo za vino ili rakiju.
Nu ako im podje ukrasti
čizme mladenke ili mládenca,
na što osobito
vrebaju, to se onda za
skupo izkupljuje. Cielu
prvu noć jedu, piju i
plešu gosti u kući mladenke,
te ostanu i do
objeda drugoga dana.
Poslije objeda vode
muzikom mladenku u
kuću mládenca. Sprieda
ide plešući zastavnik i
dva dječaka sulicama, a s
mladenkom ide svjedok
s palicom u ruci. Kad
dodje pred kuću, iznesu
pred njih pladanj vode i
ručnik. Svi, koji su tuj
prisutni, poperu mladenki
oči, da bude vidjela istoga komarca na tornju. Poslije toga svaki baci po
šesták46
u pladanj. Za tiem baci mladenka preko glave medju djecu vrtanj ili
vienac
47
, te odplešu na tom mjestu tri plesa i podju u kuću. Tuj opet počne
gostba i traje dok se ne razidju.
Mladi bračni par moravskih Hrvata u svojim narodnim
nošnjama (okolica Mikulova). Izvor: Moravští Charváti, 6.
46 Vrsta novca.
47
Taj običaj bacanja vrtnja zadržao se do raseljenja 1948. Prilikom susreta i svečanosti koje moravski
Hrvati održavaju u novije vrijeme, obnovljeno je i bacanje posebnog kolača vrtnja. O tome donosimo
poseban prilog na kraju knjige.
247
Ivan MILČETIĆ
O MORAVSKIM HRVATIMA
1895/98.
Krčanin Ivan Milčetić, poznati jezikoslovac, pokušao je kao praški
student još 1877. pohoditi moravske Hrvate, ali mu Josip Miškatović kao
urednik zagrebačkog Obzora nije uputio suradničku potporu, pa je to uradio
tek 1895, vraćajući se s praške »národopisné«
1
izložbe preko Moravske
u Hrvatsku.
U njegovu podužem opisu što ga je objelodanio u Viencu br. 27-34 iz
1898. una putopisnih i osobnih opaski koje ćemo za ovu prigodu ispustiti i
dodati vlastite podnaslove u kojima ćemo pokušati čitatelju pobliže reći o
čemu se u štivu radi.
Putovao je Milčetić preko Znojma (Znam), Dümholza (Dimliolc-Drinovac)
i Neusiedela (Novog Sidla) prema hrvatskim selima na rijeci
Taji (Tíiaya) koju ondješnji Hrvati zovu Dinja.
Kod spomenika hrvatskoj seobi iz 1584. godine
»U Nove Sidlo prispjeh pod večer 12. kolovoza. Prošetah se oko željezničke
stanice, povečerah i legoh... Mišljahu, kako mi reče drugoga dana gostioničar, da
sam nekaki trgovac iz Hrvatske. Kako sam sljedećeg dana popio kavu, pohitih
put Frjelištorfa (Fröllesdorf), najbližega hrvatskoga sela. Bješe 7 sati iz jutra,
vruć ljetni dan. Put vodi onamo uza željezničku prugu do prve stražarnice, gdje
se već ukaže selo. Pješke se može onamo doći za dobra po sata. Krenem desno
od stražarnice preko bujnih livada, na kojima se paslo mnoštvo krava, konja i
bezbroj pataka. Te livade, podvrgnute poplavi, presijeca rijeka Dinja. Prijedjoh
vodu, koja bijaše vrlo niska, preko uzana, vrlo primitivna mosta. Na toj ravnici
Narodopisje češki izraz za etnografiju, etnologiju koji je bio uveden i u Hrvatskoj ali se nije održao.
248
blizu sela ugledah vrlo čudan spomenik,
obelisk, sa četiri polja, a na
onom koje je okrenuto prema
selu, pročitah ovaj napis: »zum
Andenken an das 300 Jährige
Jubiläum - Welches an diesem
Orte - Seit der Ansiedlung Der 3
- Kroatischen Gemeinden - Mährens
- Am 21. September 1884 Unter
dem Bürgermeister - Johann
Slunsky - Gefeiert wur de«.
2
Na vrhu nalazi se križ, a podnožje,
načinjeno od opeka bijaše
već voda podrovala. Oko spomenika
je postavljena drvena ograda.
Kada se spomenik otkrivao, govorio
je načelnik hrvatski, a njegov
brat Šimun njemački. Napis eto
govori samo njemački - žalostan
znak narodne nesvijesti moravskih
Hrvata. Načelnik mi je Slunjski
predao autograf govora, što ga je
onom prigodom izgovorio,
3
kao i
brata Šimuna koji je bio govorio
njemački). Ivan je ipak završio
svoj govor riječima: »Neka(d) živiju
ove 3 Hrvatske sela još 300 let, a si Hrvati u Zagrebu a v celoj zemlji hrvatske,
naši brati, nekad
4
živio, živio, živio!«
Brat pravnik kao da je osjećao grižnju savjesti što je govorio njemački pa je
na koncu dodao:
»Mi ne trebamo ipak zanemariti svoga materinskog jezika, najljepšega među
slovjenskim jezicima, a trebamo spasiti i svoju krasnu nošnju...«
Spomenik doseljenja iz 1584. poslije obnove
1992.
2 Slobodniji prijevod glasio bi: »Za sjećanje na trostoljetni jubilej od doseljenja 1584. koga su na ovom
mjestu proslavile tri hrvatske općine u Moravskoj pod vodstvom gradonačelnika Ivana Slunjskog«.
3
Govor koji Milčetić donosi nismo ovamo uvrstili.
4
Nekad = neka!
249
Blizu spomenika nadjoh mlado djevojče oko krava te ga zapitah hrvatski u
čakovskom narječju: Kako se zove vaš župnik? Je li on Ceh ili Niemac?
Djevojčica stidljivo odgovori njemački, da ne zna, diveći se, što strani gospodin
govori hrvatski, dok se ona očevidno stidjela toga jezika, ili je bar mislila
da je za gospodu stvoren samo njemački jezik. To mlado čeljade govoraše
njemački i hrvatski; otac joj je Hrvat a mati Njemica. Neki dječak reče mi malo
dalje, da se župnik zove Franz Benda, ali ne znadijaše, da li je Čeh ili Nijemac.
A to bijaše za mene važno pitanje, jer mi Nijemac župnik ne bi jamačno mogao
dati potrebnih uputa. Dječak dozna u susjednoj kući, da je njihov župnik pravi
Ceh. »Pelji me dakle k njemu!«
Dječak, kako mi sam reče, bijaše Nijemac, ali govoraše i hrvatski. Po njegovu
kazivanju svi Nijemci u selu znadu hrvatski.
Kada sam se približavao Frjelištorfu, bijah nekako uzbudjen. Uznemiravahu
me pitanja: Kako se održaše ti naši zapušteni zemljaci? Osjećaju li svoju narodnost?
Kako će me dočekati?
Prvi dojmovi u Frjelištorfu bijahu neprijatni. Onaj njemački napis na spomeniku
pa njemački jezik one djevojke i dječaci!
Župnik Benda, čovjek u muževnim godinama, dočekao me vrlo prijazno te
bijaše sa mnom cijeli dan, dajući mi sve moguće podatke i razjašnjenja o svojoj župi.
U najvećem hrvatskom selu Frjelištorfu
Frjelištorf (njem. Fröhlichsdorf)5
brojaše onda 1175 duša i 214 kućnih brojeva.
Svi stanovnici umiju hrvatski i češki. Cijelo selo razvilo se oko široke ceste
u duljinu. Kuće su zidane, prizemne pokrite crijepom, rijetko slamom. Slamnatom
krovu kažu poduški. Sve su kuće (ovdje govore hiže) dobro pobijeljene,
ozdo pri zemlji vidi se izvana široka modra pruga, a oko vrata, prozora i ispod
krova svakojaki crveni i modri nakiti, većinom cvijeće. Pod krovom su vješto
izrezuckani prozorčići. Tip kuće je uopće isti. Na prozorima mnogih kuća vide se
zastori, bijeli o čisti kano u gradu. A ipak su to sami poljodjelci! Gospodarske se
^ Česi su ga tada nazivali Frelichov, a danas je prema potoku nametnut naziv Jevišovka.
250
zgrade redovno nalaze za kućom u dvorištu. Ovako lijepih sela nema u Hrvatskoj
izuzevši Primorje.6
Pučanstvo je hrvatsko, izuzevši nekoliko doseljenih njemačkih porodica. Posve
je dakle krivo, da ima u Frjelištorfu 400 Njemaca, kako Herben piše (o. c. str. 22).
Župnici se spominju istom od g. 1669. Evo imena župnika, koji bijahu, sudeći
po njihovom prezimenu, bez sumnje Hrvati: Matija Adam Ivančic 1681. (?)
(Ivantschitz), Pavao Sisović 1684., Vid Bugolić 1685., Vid Volg. Bugula 1686. i
Andrija Jurdić (natione Fröllersdorffensis) 1751., umro u Mikulovu 17. travnja
1760. Možda ona prva četrvorica i ne bijahu svi župnici, već neki od njih
kapelani. Jesu li to bili glagolaši? Uslijed nestašice hrvatskih popova jamačno se
pod konac 18. vijeka propovijedalo u crkvi češki; jer Josip Naške, Nijemac iz
Šleske, zabilježi o sebi, da je g. 1770. primljen ovdje za kapelana, pošto je dvije
godine učio i naučio češki.
Zanimalo me, da iz starijih župničkih matica ispišem hrvatska obiteljska
imena. Evo ih: Sičan (mnogo ih ima i danas, pišu se Sitsch, a zovu se Sićan, u
starini Szichan); Fabijan, »Nyemech« (češko?), Salamon, Skokanić, Godinić,
(neki se još tako pišu; dok se drugi pišu Regen, medju sobom se zovu ipak
Godinić), Hubeny (češko ime), Dragotinić (+)7
, Šafarić (+), Dragšić (+), Vuk
(i danas se još tako zovu medju sobom, ali se pišu Wolf!), Kunovic (+), Tausić
(+), Tavšić (?), Petković (+), Matković (+), Kuzmić, Dučić (Duchich +), Šantić
(+), Vranetić, Iliček, Orahovina, Kozlovic (+), Černi (češki?), Sitni.
Godine 1687. i 1688. javljaju se ova prezimena: Jurtić (danas Jurdić), Krupić
(+), Blašković (+), Linković (+), Kulešić, Bosnić (+), Križanić, Babić (mnogo),
Fraletić (+), Jelušić (+), Vojvoda (+), Karlovic (+), Slunjski (Szlonzki,
Szlunzky; i danas vrlo rašireno), Kopenić (+), Fabetić (+), Głosić (Gložić;+),
Sušić (+), Brenčić (+), Slavić, Freletić (+), Novak(+), Dubijančić i Dobijančić
(+), Hodić (+), Čurić (+), Tičar.
Češka su i njemačka imena rijetka. Madžarskoga su podrijetla prezimena:
Sabo i Sabatke. Kako su ovamo dospjela? Ili su to bili nekaki madžarski doma-
zeti,
8
možda Slovaci.
Možda i taj podatak potvrđuje pretpostavku da su doseljeni Hrvati došli iz senjske biskupije, dakle iz
krajeva bliže moru.
Križ označava da je obitelj izumrla.
Domazet = priženjeni muškarac, doveda, pripuz, dohodac, uljez.
251
v
Škole samo češke i njemačke
Do g. 1820. bijaše u Frjelištorfu pučka škola češka, a docnije pa do danas
njemačka. Sada imade škola tri učitelja, od kojih je nadučitelj Čeh, ali vrlo
bojažljiv Čeh. U isto doba uvukao se valjda njemački jezik i u crkvu. Danas propovijeda
župnik češki, a svake treće nedjelje njemački. Za koga njemački? Župnik
me je uvjeravao, da u Frjelištorfu neće biti više od 40 pravih Nijemaca;
9
ostalo su Hrvati. Nijemci su nekoliki trgovčići Židovi, stolar, kovač - dakle trgovci
i obrtnici. U nekoj trafici zaiskah cigara hrvatski; no Židovka mi nekako
kiselo primijeti; »paj uns is měr tajč!«.
10
Pored svega toga moram priznati, da se
dosta čuje njemački. Mladji naraštaj pod utjecajem škole jamačno prednjači njemačkim
govorom. U crkvi narod moli hrvatski, ali kod ispoviedi mladji već mole
njemački. Hrvatskih knjiga - tvrdi župnik - ljudi ne razumiju; latinicom neznaju
ni čitati. Vojnik piše kući svom ocu samo njemački. To je sve plod njemačkih
škola, koje uzdržavaju sami Hrvati! U susjednom Gutfjeldu narisao je g. 1894.
učitelj Steffi pajaca pa zlobno rekao djeci: »to vam je Hrvat«! Uslijed tužbe
mjesnoga župnika, koji je poslao učiteljevu risanju zemaljskomu školskom vijeću
u Brno, bude učitelj premješten da ustupi mjesto sličnom sebi. Je li čudo, akom
se hrvatska djeca počinju sramiti svoga materinskoga jezika, prigrljujući tudji?
Župnik mi ispriča i ovo: »Mladić, odjeven na njemačku«, dodje k meni pa zaište
u mene nešto na njemačkom jeziku. Ja mu odgovorih češki, a on meni reče njemački;
ja sam gospodine, Nijemac! Ne zadovoljili njegovoj molbi, već ga uputih,
neka se povrati sa svojom materom. Ona je govorila samo hrvatski. Pošto sam
obavio što željahu, kazah staroj: »Vi ste Hrvatica, a vaš sin hoće da bude Nijemac!
Zar ruža na drvu raste?« Od toga vremana pozdravlja me onaj mladić
samo hrvatski.
Negda su naši Hrvati kupovali hrvatske molitvenike na sajmovima po Ugarskoj,
a slúžili su se i hrvatskim katekizmima. Danas su u njih takove knjige rijetkost
Zapodjeh sa Slunjskim razgovor i o narodnom pitanju. Prigovorili mu, zašto
on kano načelnik ne traži za svoju općinu hrvatsku školu pa zašto ne uredjuje
hrvatski općinski ured? On mi prostodušno odgovori: »gospoda hoće, da bude
ovako!«... Moje umovanje slabo se doimaše u opće Slunjskoga i drugih Hrvata,
10
Ostalo su bili ponjemćeni Hrvati.
Dijalektalne: Bei uns ist mehr Deutsch = Kod nas se govori njemački.
252
kada sam kušao, da u njih probudim narodnu žilicu. Oni znadu, da u Hrvatskoj
vlada samo hrvatski jezik: no u sebi misle, kano da ne smiju ni sanjati, da ištu za
svoj materinji jezik u Moravskoj neki ugledniji položaj. Oni kao da ne vjeruju u
svoj narodni opstanak, a pojedinac i cijeli narod bez nade - na po je propao!
O hrvatskom jeziku »Moravaca«
G. župnik me je uveo u neke seljačke kuće, naročito i u náčelníkovu, da
slušam hrvatski govor na čistom vrelu, da vidim svečanu narodnu nošnju, nutrnje
uredjenje i namještaj stanova. Najprije se zaputimo k načelniku Ivanu Slunjskom.
Na njegovoj kući nalazi se tabla s napisom: »Bürgermeister Amt - Pud-
mistrsrwy«,
11
a više vrata: »Johann Slunsky«, dakle njemački i češki. Napisi su u
opće svuda njemački, ponešto češki, a hrvatskoga nijesam opazio ni da bi jednoga.
Na susjednoj kući opet primijetih napis: »S. Slunsky«. Načelniku će biti
oko 40 godina. Bogat seljak, prilično obrazovan; polja obradjuje s pomoću svakojakih
mašina; za liepe konje dobio je više nagrada i odlikovanja. Stanuje u
uglednoj prizemnoj kući, u kojoj izgleda sve nekako gradjanski čisto i uredno. U
spavaćoj se sobi ističe visoka bojadisana peć, postelja i velika škrinja za odijelo,
no i velik ormar, zrcalo i zastori oko prozora. Po zidovima vise uokvirene
svakojake svete slike - naši su Hrvati vrlo pobožan narod. Za kućom je prostran
dvor,!
2
a Q^Q njega više gospodarskih zdanja. U »škadnju« se onda baš mlatilo ne
znam već što, - i to cijepovima (»cipi«).
13
Slunjski
14
govori hrvatski, češki i njemački. Ta tri jezika govore koliko toliko
svi odrasliji Hrvati.
Sa župnikom i načelnikom pohodih i staru načelnikovu maju.15
Ona govoraše
sa župnikom radije nego sa mnom (moje hrvatstvo je nikako ne zanimaše),
miješajući mnogo čeških riječi i oblika; ili bolje: ona nastojaše, da govori češki,
11
Náčelníkov ured.
12
Dvorište.
" Škadanj = suša, šupa, štagalj, sjenik u kome se mlatilo (vršilo kao na gumnu). Cijepi ili cipi su mlatila
kojima se udaralo po klasju.
Slika načelnika Slunjskog objavljena je u Kutenovu putopisu u Viencu br. 11/1887. (kojeg također
djelimice prenosimo).
Maja = majka, a ne baka.
253
da ugodi gospodinu (ovako zovu župnika). I ovdje se uvjerih, da je češki jezik
znatno utjecao na gramatiku i leksikon naših Hrvata, premda Česi nijesu njihovi
neposredni susjedi. Tomu treba tražiti uzrok u utjecaju crkve, u kojoj se već
preko 100 godina propovijeda pretežno češki. Starica razumije i njemački; u
njezinu sam hrvatsko-češkom govoru zamijetio dosta njemačkih riječi. Mladji joj
je sin učio prvo u Beču, i to vrlo dugo. Pošao je bio prema njezinoj želji u
bogosloviju, nego se okanio svećeničkoga zvanja, što nju stajaše mnogo gorka
plača. Sada je (1895!) kandidat odvjetničtva u Toplicama u južnoj Češkoj. Taj je
mladi čovjek, na žalost, hrvatski odmetnik - ljut Nijemac. Šta ćemo! Izučio je
niže, srednje i više nauke na njemačkom jeziku, a svagdje je čuo podrugljivo govoriti
o Hrvatima i Slovjenima. Psihološki je razumljiva ovakova metamorfoza
hrvatske duše u njemačku dušu.
Hrvati vole vino i gaje lozu
Slunjski me je ljubazno primio i nije mirovao, dok ne podjosmo s njim u
njegovu pivnicu izvan sela. Željaše čuti i moj sud o njegovu vinu. Ta poznato je
da svakog vinogradara veseli, kada mu tko pohvali vino. Okusio sam više vrsti
novoga i staroga vina, koje bijaše u istinu bolje vrsti, a mirisaše, čini mi se, najviše
graševinom i muškátom. Milo mu bijaše, kada izrekoh svoje priznanje njegovoj
kapljici: a milo mu bijaše i zato, što sam i sam vinogradar.
Cijena je vinu u ovim krajevima visoka. Slunjski prodavaše novo (1894.)
hektolitar po 25, a ono iz 1893. godine po 35-38 forinti. Malo ima kuća bez
vinograda, koji se nalaze po susjednim brežuljcima.16
Pivnice su izvan sela, gdje
je teren nešto viši, te ne može u njih provaliti voda. Najbolje vino rodi oko
Frjelištorfa. Kažu da je to uopće najbolje vino u Moravskoj. Razumljivo je dakle
ako se naši Hrvati ponose svojim vinom.
Za neko tri četvrta sata bijah u Gutfjeldu, a prolažah preko plodnih njiva,
na kojima se zelenjela turkinja. Tako zovu ondašnji Hrvati kuruzu, a posjeduju
izvrsnih oranica, livada i vinograda. Osobito dobro rodi žito17
(to je ovdje raž),
To su više blage, niske balovite uzvisine nego brežuljci.16
1
Ako pretpostavimo da su taj naziv donijeli iz pradomovine, onda možemo zaključiti da su Hrvati
doselili iz viših predjela Hrvatske, npr. Lika, Gacka, Gorski Kotar, današnji Kordun, Banovina, ogulinski
kraj gdje raž oduvijek bolje uspijeva od pšenice.
254
pšenica, ječam, krompir, repa, pasulj i leća; dok je kuruza slaba. Zemlja moravskih
Hrvata je u opće vrlo dobra. Sa svoga visokoga sjedala, koje sastojaše od
jednostavne daske, pokrite običnim gunjem, opazim po vinogradima, kako je lišće
na trsovima uvenulo i suho te upitam svoga kočijaša, Nijemca, odakle to
dolazi; a on će meni: ovdje vinogradari ne škrope svojih vinograda. To me je
donekle iznenadilo, jer su moravski Hrvati napredni gospodari pa eto ne znadu
se okoristiti Millardetovom rastopinom protiv nesretne peronospore, koja je i po
Hrvatskoj počinila ogromne štete poradi indolencije naših seljaka i seoske inteligencije...
Po vinogradima je zasadjeno, kano i u Hrvatskoj, svakojako voće: trešnje,
orasi, breskve itd. Filoksere još nema u onim krajevima.
I Gutfjeldjani se bave vinogradarstvom; no pojdinac ima najviše do 120 vjedara
vina. Mali vinograd, koji na godinu rodi 15-20 vjedara,18
ima gotovo svaki
seljak. Pivnice su i izvan sela, iskopane u zemlji, a više njih je nanesen mali humak.
Župnikova pivnica nosi napis: »Benefícium Gutfieldense«. Gosp. Malec me
je dakako odveo i u svoju pivnicu. Nasad njegova vinograda bijaše još onda mlad.
U Dobrom Polju ili Gutfjeldu
Iz župničkih matica (u Dobrom Polju, D. P.) ispisan ova obiteljska imena:
Sic (ima ih najviše), Luparić, Andrešić, Kuzmić, Halavić, Grandić, Malinković,
Budin, Babić, Gregor, Bartolšić (Bartolčić?), Slunjski (mnogo), Janković (izumrli),
Vranešić, Ratković, Slavic, Drobnic (vrlo mnogo), Matković, Križanić, Grbavčić
(izumrli), Blašković, Domšić, Hodić, Ribarek i Sitek su valjda imena češka;
ali dolaze mnoga i njemačka. Gdjekoja hrvatska prezimena su davno izriijemčena,
npr. Malinar - Müllner! Pobilježio sam i najobičnija osobna imena od
kojih neka imadu češki oblik: Joško za odraslije (Josip) a Joza za mladje; Jive,
Jivac (mali Ivan) Jakov, Jandre, Pjetar, Šime, Bartol, Tona (Antun), Franc, Mate,
Tuome, Paval (Pavao), Manda, Hanka, Hanenka, Hanča (Ana), Kača, (Katarina),
Minka (Marija), Bara, Barka, Barenka, Mare, Silka (CecUija), Soula (Ur-
sula).
I Gutfjeld je krasno selo uz obje strane ceste. Nešto ipak zaostaje za Frjelištorfom.
Tip kuća je isti: prizemne su, zidane, sve pobijeljene, sa širokim mo-
18 Vjedro, vedro, vidro, vedrica, čabar, škaf u austrijskim zemljama Eimer ima 56,89 litara, a u
sjevernoj Ugarskoj 73,32 1.
255
drim rubom više zemlje. Ovakvu modru prugu imadu i kuće Nijemaca u Novom
Sidlu.
Oko prozora i vrata vidjaju se jednostavne modre, rjedje crvene pruge. Kuće
su u opće izvana manje našarane nego u Frjelištorfu. Rijetke su pokrile slamom.
Uljegao sam u više seljačkih kuća pa nadjoh u njima sve onako, kakogod i
u Frjelištorfu. Sobe imaju često strop kano u gradjanskim kućama; običniji su
ipak stropovi od dasaka.
Napisi na dućanima itd. njemački: hrvatskog napisa nijesam opazio ni u jednom
hrvatskom selu.
U Novoj Preravi
U Novoj Preravi proboravili samo tri sata. Vozeći se onamo iz Gutfjelda,
prodjoh kraj čovjeka, u krasnoj narodnoj nošnji, od koje se osobito isticaše plavi
mentjen. To bijaše načelnik, koji se vraćaše kući sa suda.
U Preravi krenuh najprije župniku Franju Kroupi, koji ovdje župnikuje preko
deset godina. Vatrena je to češka duša. Primio me najljubaznije, dajući mi
sve moguće podatke o svojoj župi.
Nova Prerava (Novy Přerov, Neu Prerau) broji (1895!) 739 duša. I Prerava
je umiljato selo, razvito u ravnm pravcu na obje strane široke ceste. Kuće su
prizemne, zidane, bijele sa šarenim arabeskama (kola, cvjetovi itd.) i rubovima
oko prozora i vrata. Zanimljivo je, da te nakite na kućama prave žene, a ne
muškarcL Te urese malo po malo - primijeti gosp. župnik - napuštaju. Oko jednih
kućnih vrata nadjoh osobito krasnih ornamenata. Stanovnici su Nove Prerave
sami Hrvati. Pravih Nijemaca ovdje nema, izuzevši sedam Židova, koji predstavljaju
Nijemstvo. Važno je to, ako se uvaži, da možeš za nekoliko časova19
stići do medje donje Austrije. Škola je pak u Preravi njemačka, i to sa dva učitelja.
Godine 1890. pokušao je župnik Kroupa, da ishodi za Novu Preravu češku
školu. Molbu potpisaše gotovo svi stanovnici i otposlaše moravskom zemaljskom
školskom vijeću, opravdavajući je ovako: Nova Prerava bijaše god. 1584-1824.
spojena glede škole sa Frjelištorfom, gdje su djeca obučavana bila do 1805. hrvatski,
češki i njemački, a od g. 1805. započela je obuka njemačka. God. 1824.
dobila je Nova Preava svoju školu, a učila su se oba zemaljska na osnovu ma-
19 Za nekoliko minuta jer je granica uz rub sela.
256
terinskoga jezika. »Godine 1867. uveden bi njemački kao jedini naukovni jezik,
ali bez uspjeha, jer smo mi Hrvati poslije 300 godina sačuvali svoju nošnju i svoj
jezik, koji se pomiješao sa »moravskim«. Mi upotrebljavamo češke molitvenike, a
svoju pobožnost vršimo hrvatski ili »moravski« te je naš jezik hrvatsko-moravski.
Naša djeca uče sada u školi sve na njemačkom jeziku, kojega ne razumiju, a ni
kasnije ga ne nauče«. S toga mole, da se uvede u njihovu školu češki naukovni jezik.
Okružno poglavarstvo odgovorilo je god. 1891., da c. k. zemaljsko vijeće
nije uvažilo molbe preravskih Hrvata. Razlozi se ne navode medju tim - nikakovi.
I nadzornik za pučke škole zagovaraše uzalud molbu, jer se uvjerilo, da
njemačke škole ne donose Hrvatima nikakove koristi. I tako ostade u Novoj
Preravi njemačka škola - da hrvatska djeca ništa ne nauče.20
Župnik Kroupa katekizuje u školi češki, služeći se po mogućnosti i hrvatskim
jezikom: premda ga Nijemci radi toga crne. U crkvi propovijedaše neko
vrijeme češki; tek je bio radi toga tužen u političke i u duhovne vlasti te sada
propovijeda svake treće nedjelje njemački.
U crkvi narod pjeva i moli češki, štogod i hrvatski, a ispovijeda se hrvatski.
Djeca ne nauče uškoli dobro njemačkoga jezika te govore njemački samo oni,
koji su živjeli kao radnici po Austriji. Svi razumiju češki. U Novoj Preravi je najbolje
sačuvan hrvatski živalj.
Narod ne čita ništa. Mladji naraštaj upotrebljava češke molitvenike: no nadje
se u starijih ljudi i po koja starinska hrvatska knjiga, osobito Bogovićeva
»Hiža zlata«.21
Nova Prerava je općina za sebe. Načelnik je Hrvat, ne drži se za
Nijemca pa opet piše kao načelnik njemački!
Nova Prerava ima posebnu župu od g. 1839. Pred Kroupom bijaše ovdje
župnik Peigerle, koji se držaše za Hrvata, a bijaše sin pučkog učitelja.
Hrvati su, uvjeravaše me g. Kroupa, vrlo marljivi i moralni. Nezakonite djece
nema. Hrvatskih je popjevaka nestalo, te sada pjevaju samo češke, koje donose
kući mladi vojnici. Njemački ne pjevaju ništa.
Novopreravčani nisu bogati, a ma ni siromašni. Da nijesu cijene žitu vrlo
niske, bilo bi im mnogo bolje. Muška momčad ištu kadšto zaslužbe u Austriji
Djevojke idu vrlo rijetko radi privrede izvan svoga zavičaja; a i to se dešava samo
onda, kada ima u kući više djevojaka. Takove djevojke služe samo zimi te se
u proljeće vraćaju kući.
Zadruge su nepoznate.
22
Tvrdnja nije sasvim točna. Većina djece naučila je ipak njemački.
21
Molitvenik za koga rekosmo da je za Hrvate bio poput Biblije.
22 Misli se na kućne zadruge, njem. Hauskommunion, Grossfamilie.
257
Narodna nošnja - ponos Hrvata
Nošnja je jedna od glavnih značajka prirodnih naroda. I ako nije lako odrediti,
što je izvorna u narodnoj nošnji, opet se dade ustanoviti: koliko se javlja
pogledom na nju osjećanje estetsko i moralno. Narodna se nošnja naglo mijenja,
a promjene prouzrokuje ponajviše tudje utjecaje. Moderna prosvjeta nekako hoće,
da izjednači običaje, život i nošnju svih naroda. Danas se Zagrepčanin, Rimljanin,
Prażanin i Parižanin odjevaju gotovo jednako. To djeluje i na seljake te
se povode za gospodom. I narodne nošnje nestaje, osobito u krajevima, gdje stanovničrvo
pripada raznim narodnostima, n.pr. po Ugarskoj, oko Rijeke, po Srijemu
i Istri. Izvorna narodna nošnja pretpostavlja, na narod živi čist i na okupu,
nepristupan stranom uplivu. Čudan su pojav obzirom na tu priznatu istinu moravski
Hrvati. Oni su već eto preko 300 godina kao narodna oaza u njemačkom
Ženska bijela pregača izvezena s crvenom vunicom kakve su nosile mlade Hrvatice.
Starije i udane su nosile plave ili crne. Izvor: Moravští Charváti, 103.
258
moru daleko od svoje domovine, pa ipak sačuvaše svoju nošnju čistiju, nego
mnogi krajevi u Hrvatskoj. To je gotova zagonetka! Moravski Hrvati zadivljuju
slikovitom nošnjom svoje zemljake Nijemce i Čehe. Nijemci, preuzetni svugdje,
nastoje doduše da naše Hrvate ruganjem odvrate od njihove nošnje; u četiri oka
ipak priznaju - i meni to priznadoše - da je najkrasnija u Moravskoj. Češki profesor
J. Klvanja divi se tjelesnoj ljepoti naših Hrvata, pa i njihovoj nošnji (Světozor
1895., s. 72), a župnik Malec govori o njoj s pravim pjesničkim zanosom
(Český Lid VII, 187), veleći: »Hrvat ne može napustiti svojega odijela, jer mu
toga ne dopušta njegova krasota. Žive boje istoga doimlju se već djeteta te mu
sijevaju oči od radosti, kad prvi put obuče crvene hlače.«
Ta se nošnja ističe osobitošću kroja, tehnike i ornamentike. Žalim te sam
boravio medju moravskim Hrvatima u poslene dane, dok bih se bio mogao u
crkvi i oko nje diviti slikovitosti hrvatske nošnje. Bijah u 6 ili 7 seljačkih kuća u
sva tri hrvatska sela, a pratijahu me mjesni župnici, pa moram najprije spomenuti,
kako sam izazvao neobično veselje u Hrvatica, mladih i starih, kada sam
ih molio, da iznesu pred mene svoja odijela. Svaka moja pohvalna riječ budjaše
u njih neki duboko osjećajni ponos. Ta to je sve plod njihovih ruku!
Moravski se Hrvati na žalost slabo ponose svojim materinskim jezikom, dok
se u istinu diče svojim lijepim odijelom. Prema tomu je razumljivo, ako ondje
kažu »Nijemac« svakomu te je odložio hrvatsku nošnju, makar i govorio hrvatski.
Otac, podlegavši podrugivanju ili nagovaranju učiteljevu, odjene sinčića »njemački«
ta će ga svakomu predstaviti: »ovo je moj Nijemac!« Muškarci, koji su
služili u vojsci ili izvan zavičaja zaslužbe radi, lakše primaju »njemačku« nošnju;
dok ju žene, najbolje čuvarice narodnih svetinja, vrlo rijetko prihvaćaju. Jedna
Hrvatica - kazivaše mi župnik u Frjelištorfu — pošla za Nijemca iz Znojma (Znaim),
no ga je prisilila, da obuče hrvatsko odijelo. U Gutfjeldu bijah u nekoj kući,
u kojoj postade uljezom Slovak: i u ovoga je žena prinudila da se oblači hrvatski!
Načelnik Sic u Gutfjeldu oženio prvi put Hrvaticu, pa dok ona življaše,
nošaše se hrvatski. Nakon njezine smrti uze za ženu Njemicu, nausti odijelo svojih
djedova i prometnu se »Nijemcem«, žaleći, što se još svi Hrvati ne iznijemčiše...
Ako Hrvatica uzme u Gutfjeldu Nijemca, djeca se obično ne nose više hrvatski,
ali govore hrvatski.
23
Najvećoj su pogibli izvrgnuti i radi nošnje Hrvati u Gutfjeldu, gdje ima četvrtina
Nijemaca. Dok Hrvati u Novoj Preravi ne ištu žena medju Nijemcima, u
Gutfjeldu ne spadaju medju rijetkosti ženidbe izmedju Nijemaca i Hrvatica i
U takvim slučajevima obično su zadržale svoje obiteljsko prezime (npr. Lavička, Hubeni, Schneider
i dr.)- -
259
obratno, a katkada se javljaju i u Frjelištorfu. Nošnja je uglavnom jednaka u sva
tri hrvatska sela. Opaža se dakako i ovdje razlika izmedju odijela Ijetnjega, zimskoga,
svagdanjeg i blagdanjeg, izmedju odijela mladih i starih ljudi. Mladež se
više kiti i voli što življe boje, dok je u starijih kićenje umjerenije.24
Pogledajmo najprije ženu! Opljeće je ženska kratka košulja od bijeloga platna
sa širokim, na kraju stisnutim - oko podlaktice - rukavima te donji dio ruku
ostaje go. Rukavi su na okrajku i oko ramena krasno izvezeni. Preko »opljeća«
stoji lajbl, kratak otvoren prslučić, kojega su obje strane na grudima vezane unakrst
širokim vrvcama, kojima kažu žužnje (na otoku su Krku »žužnje« samo na
postolima). Preko »opljeća« pada po ledjima kuolarin (ovratnik) od bijeloga finoga
platna, vezan pod bradom mašljom, širokom vrvcom, koja trepti udva
traka na prsima.25
»Kuolarin« je najbogatije iskićen raznobojnom svilom ili pamukom;
no prevladjuje crvena i žuta boja. Ima četiri strane, od kojih jedna
ostaje čista, bijela, a izgleda kano ovratnik mornara, osobito onih na ratnim
ladjama. Imao sam u rukama velik broj takovih »kuolarina« pa sam ih nerado
puštao iz ruku: tako me očara vještačka izrada, sklad nakita i boja. Htjedoh da
se bar jednoga dokopam i da ga ponesem u Hrvatsku kano dragu uspomenu.
Bijaše uzalud; nijedna mi ga žena ne htjede prodati Djevojka se na ime ponosi,
kada ih imade više, te svake nedjelje osvane s drugim u crkvi.
Divni su i ženski rekleci od crvene tkanine, opšiti modrom i bijelo svilom.
Medju najdražesnije dijelove ženskoga svečanog odijela pripada firtuf26
(pregača). Ima od prilike oblik pačetvorine te pokriva prednji dio suknje. Sa
pasa, gdje je »firtuf« na prednjoj strani privezan, vise po dva dugačka pantljina.
»Firtuf« je iskićen geometrijskim crtama i likovima, onda arabeskama. I ovdje se
javljaju žive boje: crvena, žuta, zelena i bijela. Svečana je suknja načinjena od
modre i crvene tkanine, većinom od kupovnog atlasa ili tibeta. »Suknja« je tako
duga, da se vidi veći dio visokih čizama, koje nose i žene.
Glavu pokriva i facuov (rubac, marama), svezan za zatiljkom. Negda su
žene nosile na glavi skopiju (kao neka tanka ukočena kapica, koja prianja posvema
uz glavu), a povrh nje »facuov«; no danas je skopija vrlo rijetka. Mladji
naraštaj ženski ne pozna nego kupovni »facuov«, dok su drugi dijelovi odijela
kod kuće izradjeni i pretežno od domaćih tkanina. Svakidanje je odijelo dakako
vrlo jednostavno, pošto izostaje »kuplarin« i »firtuf«; ali kroj je u opće jednak.
Dvije žene obukoše, da zadovolje mojoj znatiželjnosti, svoje svečano odijelo. Sve
24
25
26
Oplećak.
Mašna, prethodnik leptir i obične kravate.
Od njem das Vortuch, u nekom dijelovima Hrvatske od toga dolazi fertun, kecelja, zaslon.
260
mi se mililo, samo mi se činio nekako neestetičan donji dio tijela, jer je suknja
odviše široka, kao da su ispod nje krinoline. Takova nošnja medju tim nije neobičajna
po Hrvatskoj.27
Ljeti u radni dan nose žene crvenkasto-bijelu suknju i bijelu košulju od
običnoga platna, a na glavi crven rubac.
Krasno je odijelo muškaraca, osobito mladića. Na glavi imaju kupovni klobuk
s veoma kratkim krilima. Oko njega je vunena šarena vrvca, izradjena kod
kuće. Mladići nose još za šeširom povrh čela kaki umjetni cvijet. Vlasi su im
oduži i namazani, što nije lijepo. U mladića je glavno bijela košulja sa dugim,
širokim rukavima, koji su na kraju ukusno izvezeni, većinom crveno. Košulja je
pod vratom zakopčana crvenom vrvcom, koja trepti pod prsima, a kažu joj traci.
Povrh košulje nose bijel, kratak, otvoren rekl bez rukava s crvenim rubom i
ovratnikom, a na ledjima s crvenim nakitima. Mladići nose »čedlene« (crvene),
uske hlače, a oženjeni »modre«. Prednji je dio hlača na nogavicama i na zalisku
bizarno nakićen. Tza zaliska obično viri bijel rubac. Hlače ulaze u visoke čizme.
Sa vrha čizama trepere po dva crvena traka. Ljeti, kada nema kiše, idu najradije
bosonozi. Tako sam vidio za svoga boravka, da su ljudi mlatili ili što drugo radili
bez čizama, imajući na sebi samo platnenu košulju i široke gaće. Mladenac nosi
na piru, a oženjeni muškarci u nedjelju mentjen iii mentuš. To je dug kaput bez
ovratnika, koji seže do koljena. Sprijeda je na obje strane zavrnut te se i stavlja
lijevo i desno crven rub i zlatni kolutići. Negdja je bio »mentjen« kako mi
kazivahu, od crvenoga, dok je danas od plavoga latka. Odzada su na donjem dijelu
»mentjena« nekaki sitni gajtani s pucetima, stvarajući kano dva trokuta. Rukavi
su uski i dugi te se ne vide rukavi od košulje. »Mentjen« daje muškarcu
neko dostojanstvo i ozbiljnost. Obično ga nose raskopčana. Vozeći se u Gutfjeld,
stigoh čovjeka visoka stasa, ravna kao svijeća, odjevena svečano. Meni se pričinilo,
da gledam pred sobom hrvatskoga velikaša iz davne prošlosti, kako ga
prikazuju starinske slike. Ja sam uvjeren, da je »mentjen« jedan od biljega stare
hrvatske nošnje. To je bio novopreravski načelnik, vraćajući se sa suda. Šeširić s
perjem čini moravskoga Hrvata fićfirićem, ali njegov mi »mentjen« više imponuje
od bokeljsko-crnogorske doláme.
Moravski se Hrvati briju te u njih ne ćeš naći ni brade ni brkova. Jamačno
su i tu naviku ponijeli sa sobom iz Hrvatske. I moji Krcani misle, da čovjek s
bradom i brkovima ne može biti lijep!
Zimi nose muškarci i žene kožuhe.
27
Takve široke suknje nose se u Slavoniji i Bačkoj, osobito kod Šokaca, a nešto šire ali kraće nose se
i danas na otoku Šušku.
261
Premda je ovaj moj opis vrlo mršav (samo stručnjak u ovom poslu može
izraditi dobar opis), opet mogu reći da nošnja moravskih Hrvata lijepo pristaje
uz najljepše nošnje našega naroda.
Na glasu su Hrvatice iz Slavonije radi sjajno vezenih odijela i sagova, no ni
moravska se Hrvatica ne će pored njih zastidjeti sa svojim »kuolarinima« i »fir-
tusima«.
Narodno je odijelo moravskih Hrvata i Hrvatica razmjerno vrlo skupo poradi
vještačke izrade, koja ište mnogo tr*ida i vremena. Posve je razumljivo, da
ono dugo i traje te predstavlja znatnu vrijednost, a moglo se održati samo u kraju,
gdje ima priličnoga blagostanja. Siromašan narod ne podnosi takove raskoši.
Ljepše komade baštini sin od oca, a kći od matere, dapače i unučad nose odijelo
svoga djeda ili babe.
Skupoća toga odijela jedan je od razloga te prodire koliko toliko i kupovno,
koje je jeftinije, premda i nesolidnije.
O izvornosti u hrvatske nošnje
Zanimljivo je pitanje: je li ta nošnja izvorno hrvatska?
Tko je samo površno upućen u uspjehe današnjega narodopisa, znade, da
postoji sličnost, koja nas često iznenadjuje, u običajima, u načinu života i u
odijevanju izmedju najudaljenijih naroda. Ta sličnost postaje još veća kada se
isporedjuju dva susjedna naroda. U Hrvata i Srba vidjaju se uske i široke hlače
(gaće). Široke hlače (»brageše«) nose još stariji ljudi na Krku i Cresu, a obične
su i po južnim krajevima, ali su običajne i medju Arbanasima, Grcima i
Turcima. Uske hlače uobičajenije su po sjevernim stranama, no poznaju ih i
Madžari i Česi i Poljaci itd. Koji je kroj naš, slovjenski? Moravski se Hrvati nošnjom
sasvim razlikuju od svojih susjeda Nijemaca. Tu se javlja potpun kontrast
pogledom na kroj i na boje. Hrvati vole žřve, vrlo žive (uglavnom D. P.) boje, a
Nijemci tamne; Hrvati izrađuju sami veći dio svoga odijela, a Nijemci već imaju
osobite obrtnike. I Hrvati imaju svoje postolare i krojače, no ovi izradjuju obuću
i neke dijelove odijela samo za Hrvate, a ti ljudi su opet Hrvati. Nijemac i
Njemica mogu medju tim da kupe svoju obuću i odijelo u gradu i na sajmu.
Njemačka dakle nošnja nije nikako utjecala na hrvatsku. Češki pisci kažu, da je
nošnja moravskih Hrvata i Slovaka na Breclavskom u Moravskoj, onda u Donjoj
Austriji u Valčicu (Feldsberg) i Hlohovcu (Bischofswart) posve slična te gdjekoji
262
Nijemci zovu i ove Slovake Hrvatima, vjerujući, da su Slovaci primili nošnju od
Hrvata. Ti Slovaci govore i jezikom, koji je natrunjen hrvaštinom. Odatle bi
slijedilo, da je na moravsko-austrijskoj medji bilo hrvatskih naseljenika, koji su
se poslovačili, tek Slovaci primili njihovu nošnju (J. Herben, o. c. str. 17. i 18.) .
I prof. Klvanja, izvrstan poznavalac Moravske, tvrdi takodjer, da je hrvatska
nošnja slična onoj na moravskom Podlužju na Breclavskom (n. pr. hrvatski
»mentjeni« slovačkim »mentykom« ili valaškim »župicama«) samo što je hrvatska
starija i sačuvanija (Světozor 1895., str. 72.).
Na drugom mjestu (Česky Lid V. 274) veli isti pisac da bi se nošnja breclavska
ili podlužaca mogla zvati i hrvatskom. Imadu je i donjoaustrijska sela:
Hlohovec, hrv. Nova Ves, Poštorna, a jednoć su je imala i sela Ranšpurk,
Cahnov i Přílepy. On nalazi (Č. Lid VI. 507), da je oprema nevjesta podlužačkih
Slovakinja i Hrvatica slična, osobito kićenje glave (»škofija« i »facuov«). I ornamenti
veziva pokazuju medjusobni savez. (Č. Lid TV. 439). Slovaci u Podlužju
(najjužniji dio Morave na grabići Donje Austrije a blizu medje Ugarske) ističu se
crvenim hlačama, koje su podrijetla hrvatskoga,28
jer se po Ugarskoj vidja samo
plavo odijelo. (Č. Lid VI. 508).
Klvanja još tvrdi, da se u Moravskoj, osobito u južnoj, javlja osobit tip
uskog i dugoljastog (stenometoplavog) lica s nosom oštrijim često zavinutím, pa
misli da se imade pripisati utjecaju Hrvata. Nosioci ovoga tipa vatrenije su ćudi.
(Č. Lid VI. 154).
Prof. J. Koula dokazivaše, da nošnja slovačka sadržava najdragocjeniji arkeološki
materijal, no nema svuda jednak karakter. (Č Lid I. 484). Učeni dr. Č.
Zibrt došao je samostalnim istraživanjem do istoga zaključka (Dejiny Kroje V
Zemich Českyh. V Praze 1892. str. 378. i drugdje) a na osnovu mnogobrojnih
slika, što ih je doslije priopćio Zibrtov narodoznanstveni časopis, doista se može
svak uvjeriti, da izmedju nošnje nekih Slovaka i moravskih Hrvata postoji velika
sličnost pa dok se drugo ne dokaže, moramo držati za vjerojatnu hipotezu, da je
jedan od Slovaka primio nošnju od Hrvata. Isporedjivanjem sa narodnim nošnjama
u Hrvatskoj ne će biti teško dokazati, da su moravski Hrvati ponijeli bez
sumnje sadašnju svoju nošnju iz Hrvatske. Gdjekoje promjene mogahu dašto
nastati, možda pod uplivom Slovaka na samom moravskom tlu.
29
28
Milčetić ističe da i češki Hanáci nose crvene hlače.
29
Hrvati i Slovaci imali su kao slavenski narodi neke sličnosti u nošnji koje su, vjerojatno, donijeli iz
zajedničke pradomovine.
263
Narodne pjesme - jačke
U načelnika Slunjskoga nadjoh rukopisnu knjižicu, koju je sám napisao, a
sadržava kojekakave crkvene »jačke«, t. j. popijevke. Prepisao ih je većinom iz
Bogovićeve »Hiže zlata«, koja se kano rijetkost nalazi po gdjekojim kućama. Na
kraju su dodane i neke »moravske« (tako onuda obično zovu češki jezik) jačke.
Te je jačke pisao Slunjski latinicom i njemačkim slovima. Djeca naime uče u
školi samo njemačka slova te drugih ne poznaju.
Kako sam zapitao Slunjskoga, da li Hrvati pjevaju kakove svoje narodne
pjesme, pograbi violinu te mi uz nju ispijeva ove pjesmice:
Ruoža30
sam ja, ruoža (ponavlja se),
doklje imam muža
Kad muža dostanem31
(ponavlja se)
ruoža ne ostanem.
Kad bih ja jímala
Železansko poľje,32
Zasijala bih si
Bažaulovo sime,
Bažaulovo sime,
To je lipo ime!
To mi obveseli
cjelo poľje moje.
Horeštan33
je verlo selo,
AI je jako nepošćeno.
Nuoga žena šenkauz hodi,
A divojka dicu rodi.
Slunjski mi je izručio i ovaj odlomak narodne pjesme s notama:
Lahku noć, draga braćo mila!
S vami bog, s vami bog, Marija!
30
Ruoža = ruža.*»•«
Dostanem = dobijem. Tako govore i gradišćanski Hrvati.
32
Ravnica oko Željeznog (Eisenstadta) u Austriji.
33
Horeštan je hrvatski naziv za Hornstein, odnosno u Gradišću Vorištan. To je prvo veće selo na putu
između južne Moravske i Željeznog.
264
Napjev je zabilježio frjelištorfski učitelj; ali mi je Slunjski predao samo note
za prvi glas. Napjev mi je harmonizovao varaždinski kapelnik g. Vj. Ružić-Rosenberg,
koji misli, da je frjelištorfski učitelj možda krivo označio tempo »adagio«,
dok bi moralo biti »andante«. Melodija će biti hrvatska. Slunjski mi je odigrao
i neki drugi starinski hrvatski napjev, a neko starije žensko čeljade, koje se
došuljalo u sobu, praćaše ga mrmljanjem. Ne mogu, nevješt glazbi, ništa reći o
tim melodijama, van da mi se činjahu kao nešto poznato. Kako je náčelníkov susjed
i rodjak čuo zvuk gusala, poleti s flautom k nama iz »škadnja«, gdje je mlatio,
te odigraše zajedno i otpjevaše neke njemačke i češke pjesme. Slunjski pozna
note. U više kuća nadjoh umjetna glazbala, a naše Hrvate uče igrati učitelji,
dakako same njemačke skladbe. Muzikantima kažu guslari - riječ, koja svjedoči,
da su negda poznavali naše narodne gusle. Još su se u ovom vijeku vidjale medju
njima gajde, dok se danas služe samo umjetnim (»njemačkim«) instrumentima.
U Gutfjeldu je umro posljednji gajdaš pred neko 30 godina, a s njim nestade
jamačno i mnogo hrvatskih melodija. Uz gajde se pjevalo i plesalo.
Narodnih svjetovnih pjesama nema više u moravskih Hrvata. Još se čuju
samo odlomci starih pjesama ili pohrvaćene češko-slovačke pjesmice. Da vole
pjevanje, uvjerih se u kući načelnika Slunjskoga i drugdje. Ostavši bez svojih pjesama,
sežu za srodnim češko-slovačkim pjesmama, koje momčad donose kući iz
vojske. Uvlače se jamačno i njemačke melodije. Da su udome melodije novih
hrvatskih pjesama, poslah Slunjskomu Klaićevu pjesmaricu,34
preporučivši mu,
neka ište od učitelja, da uče mladež i hrvatske pjesme.
Kao dodatak k ovom članku priopćujem napjeve od 11 crkvenih pjesama,
kako ih je zabilježio g. župnik Vjekoslav Malec, i napjev narodne pjesme »laku
noć«, koju sam malo prije spomenuo. O duhovnim pjesmama bijaše govora u II.
članku. Možda i nijesu svi napjevi hrvatski, no neki nose bez sumnje hrvatski
značaj, n. pr. 1. 2. i 4. božična. Ovo su pravi biseri pučkih napjeva. Spomenutomu
kapelniku g. Ružicu čini se, da je osobito star napjev pjesme »v adventu« i
kao da nije hrvatski (slovački?). Lijep je i napjev druge »vazmjene«,35
a zanimljive
su i melodije pjesama, posvećenih »divici Mariji«. Božična 3. kao da ima
ruski značaj. Otvoreno je eto polje glazbenim vještacima, da prosude vrijednost i
starinu ovih napjeva; no neka ne smetnu s uma slutnje g. Malca o njihovoj starim
i hrvatstvu, jer je g. Malec rodjen Moravan, služio je kao svećenik medju
Česima, Slovacima i Hrvatima, pa opet ovakih napjeva nije čuo nego u hrvatskim
crkvama.
34
Vjekoslav Klaić, koji se osim poviješću i zemljopisom bavio o glazbom, skladanjem i uz to i uređivanjem
glazbenih izdanja.
Vazmjene, vazmene, vuzemske = uskrsne pjesme.
265
Ikavskačakavština
I ako me zanimaše svaki pojav narodnoga bića naših Hrvata, opet obraćah
najviše pažnje njihovu jeziku. Mišljah, e ću što novo otkriti. Ne nadjoh doduše
stvari nepoznatih hrv. filologiji, zanimljivo je ipak i ono, što sam primijetio.
Moravski su Hrvati čakavci, i to ikavci.36
Oni govore: dica, cip, hlib, mliko,
svit, misec, vrime, zapovid, bižat, brig itd. pored cvjet, nevjesta itd. pa onda:
mehur, sveca.
Čakavsko-kajkavskoga glasa ä (°a) ne poznaju. Glas e (to je većinom e) izgovaraju
kano je ("e): sijeno, cijelo, Ijeća, desjet, natjegne, zdjela, n'jeznam, brjeskva,
črješnja, pjeršin, Bječ,37
bjelance, djelat, drugd'je, gďje, hrjen, ľjéca, ľjetva,
ljeto, mjéso, rjép (ali répat) zjét (uzeti), žjép itd. Ovaj sam pojav našao prijena
kvarnerskim otocima.
Glas o (većinom o) često se izgovara kano uo (u
o): puól, vinuógrad, kruoj,
nuós, uoči (oči), uókna (sg. okno), skuóla, poluoži, stuov (stol), suov (sol), facuov,
buost, buog, kuolac, kuočka (kvočka), kuósna (Schüttboden), luónac, luončić,
luónčar, uováj ová ovó, puolag itd. I ovaj je pojav poznat čakavcima.
Zanimljivo je medju tim, da l na kraju sloga postaje v: peljav (vodio), pavav,
děbev, stuov, javša (u kajkavaca jalša = betula alnus)38
facuov, suov, ženiv
itd. Glas ć ser izgovara nježno kao u svih čakavaca; j mjesto dj dolazi pravilno:
tuji, žájan (žedan). Postoji doduše glas Ij i nj (j, ń), opet zabilježili i pol'je.
Moravski Hrvati govore os (još), ur (JUT), što svjedoči, da er (jer) u starih
Dubrovčana mogaše odgovarati faktičnomu izgovoru, dok mi danas koješta pripisujemo
njihovu nesavršenom pravopisu.
Pred i na početku riječi pridolazi redovno j: jigla, jíme, jistina, pored: igrat,
iskat
Sonant r živi bez ikakve druge zamjene.
Lok. sg.
39
m. i srednjih riječi svršava se na i: v Gutfjeldi, na pođi, va Frlješdorfi,
v Bječi, na hrpti, v Krakovi, v Gnjazli, pri mliki. Nom. pL ženskih riječi
glasi: krave, kite, lipe knjige; inst. sg. sredinu (nom. sredina). Začudih se akuzativu
pL: Hrvate. Od zamjenica spominjem do (tko) i ča. Zamjenica ča složena sa
Milčetić zamjera Kulenu koji je krivo napisao da su razgovarali s Hrvatima u Moravskoj čakavštinom,
ali i promiješanom ikavštinom (str. 105), jer su svi čakavci većinom ikavci.
37
38
Bječ = Beč, Wien.
Joha.
Lokativ singulara.
266
da daje riječ däč, däča (gotovo: dačo), koja se neprekidno ponavlja u govoru, a
znači: dakako, dašto.
Od glagolskih oblika navodim samo ove: zámte si (uzmite se), ček (čekaj),
žarne (uzme), prevliču (preobuku), reču (reku), stat, štijem, govorime, bereme.
Posljedni je oblik (1. osoba pl. prezenta) prodro u hrvatski jezik iz češkoga; ja
nisam nigdje čuo hrvatskog oblika: govorimo. Češki je eto jezik počeo raščinjati
hrv. oblike, dapače i glasove. Čehizam je roz mj. raz u roskidat, roskôpčit, rosrdit,
rosfúlat (razoriti), rosčihat. Čeških riječi čuo sam u govoru naših Hrvata
neobično velik broj. Preko češkoga jezika počelo se uvlačiti i njemačko redanje
brojeva n. p. »dva trideset« (trideset dva).
Odakle potječu Hrvati na Moravi?
Našu pažljivost bude njemačke, češke i talijanske. Posljednje nas upućuju na
blizinu primorja, gdje se sastaje kajkavština sa čakavštinom, primajući riječi taIjanske
i njemačke. Iz takova kraja potječu moravski Hrvati, a ja bih tražio taj
kraj ispod Karlovca, negdje istočno od Ogulina. U one nas strane vode i njihova
obiteljska imena, naročito vrlo rašireno ime »Slunjski«.40
Premda su moravski
Hrvati opkoljeni Nijemcima, premda imadu njemačke škole i upravu, opet mi se
čini, da ima u njih više čehizama (razumijevajući pod tim nazivom i slovačko
narječje), nego germanizama. Ovdje treba imati na umu, da se već preko 100
godina propovijeda u crkvama češki; hrvatska momčad nauči češki jezik u vojsci;
mnogi imadu češke molitvenike, pa tako češki jezik poradi svoje srodnosti utječe
više nego njemački na gramatiku i na rječnik moravskih Hrvata. Hodajući po
njihovim selima u društvu dotičnih župnika, čudjah se, kako su se mladji i stariji
ljudi trsili, da sa svojim župnikom govore češki. Da su naši Hrvati pali u XVI. v.
medju Čehe, danas bi još ponešto nošnja, gdjekoja riječ i neke fizičke osobine
svjedočile o njihovu podrijetlu; no oni bi bili jezikom Česi, a jezik je glavni biljeg
narodnosti. Posve različiti jezik, odijelo i običaji bijahu razlog te su se redovno
ženili i udavali samo medju sobom
41
ne miješajući se s Nijemcima, koji su ih
Prezime Slunjski asocira na gradić Slunj na Korani koji se nalazi u senjskoj biskupiji i na prostoru
za koji se pretpostavlja da je bio pradomovina iseljenih moravskih Hrvata.
41
Milčetić navodi kako mu je župnik u Novoj Preravi rekao da se Hrvati žene isključivo međusobno i
da su najmanje u trećem koljenu u krvnom srodstvu. Međutim, oni su još uvijek vitalni i jaki, pa nešto
neće biti u redu ili s pojavom degeneracije naroda u takvim slučajevima, ili je to bila veća skupina, ili,
pak, nije sasvim točna tvrdnja o isključivoj međusobnoj ženidbi. Ovo posljednje je najvjerojatnije.
267
odbijali od sebe i svojom mržnjom i podrugivanjem. Tako je danas obiteljski jezik
samo hrvatski, a ako malo koga goni potreba u svijet, ne trebaju njemačkoga
jezika. Još treba uvažiti, da su dva sela isključivo, a treće pretežno hrvatska.
Samo ovako si ja tumačim čudan pojav te moravski Hrvati spasoše svoju narodnost
kroz tri sta godina. Kada bismo htjeli uzeti, da Hrvati prikazuju u opće
veliku otpornu snagu protiv asimilacije s tudjim življima, u laž bi nas natjerala
činjenica, da se u ovom vijeku istaljančilo i iznjemčilo više tisuća Hrvata, n. p. u
Velikom Lošinju, u Labinu, na Rijeci, u Donjoj Austriji i t.d.
Hoće li se Hrvati održati?
Sva tri hrvatska sela broje danas od prilike 2800 duša, od kojih će biti čistih
Hrvata (svi su katolici) oko 2400. Naši su Hrvati u opće lijepa, više no srednjega
stasa, većinom plavokosi, zdrava i krepka tijela te se razmjerno sami dosta
množe bez tudjega doseljavanja. To im sve priznaju njihovi susjedi Nijemci, još
više Česi; njemački učitelji dapače tvrde, da su hrvatska djeca darovitija od njemačke.
Prigodom novačenja malo kojega hrvatskog momka ne unovače, a svak
hoče da bude uvršten u konjaničtvo. Hrvati na ime vole konje; rijetka je kuća
bez njih. Nijemci im se doduše podsmijevaju; no prof. J. Klvana kaže, da to
podrugivanje nema nikakova temelja, jer: »tako krjepkih i krasnih ljudi ne ćeš
naći na daleko i široko« (Světozor 1895., str. 72).
Sve je to lijepo i laskavo po nas Hrvate, no još je znatnije pitanje: hoće li
moravski Hrvati spasiti narodnost? Jedan od njihovih župnika, vrijedni V. Malec,
otržito tvrdi, da će oni i u budućnosti prkositi poput stijene njemačkoj poplavi
(Češki Lid, VII. 186). Jezik je njihov znatno prožet čehizmima 'i germanizmima;
hrvatski običaji dosta su mršavo sačuvani. U 24. br. Vienca od g. 1873.
govori se o običajima uz svadbu i o karminama moravskih Hrvata,
42
a spominju
se i narodni plesovi skokak i redovak. O karminama i o plesu »skokaku« govori
i Kuten (Vienac 1887, s. 12. i 204); dok se meni reklo u sva tri sela, da Hrvati
nemaju nikakvih svojih plesova, već da plešu češke plesove.
43
Kuten još spomi-
42
Članak je potpisan sa I. K, pa se pretpostavlja da je autor Ivan Kukuljević. Taj članak smo također
prenijeli u ovom prilogu, vidi str. 190.
43
Doista, Milčetić uz pomoć Č. Zibrta dokazuje da su i redovak i skokak češki plesovi koji su tamošnji
Hrvati preuzeli. Zanimljivo je napomenuti da od Pokuplja i Posavine pa do Kapele i Velebita u
Hrvatskoj nema ni danas nekih posebnih plesova i pjesama koji bi bili karakteristični samo za taj kraj,
npr. od Slunja do Ogulina.
268
nje, kako su po hrvatskim kućama iznosili pred njega kao stranca »kruha, soli i
vina«. Premda sam uljegao u mnogo seljačkih kuća, moram priznati, da mi nije
nitko nudio ni kruha ni soli - znak, da je taj običaj izginuo ili da je na umoru.
I narodna vjerovanja moravskih Hrvata slabo se očuvaše. A. Malec kojemu
sam poslao prvi svezak folklorskoga zbornika jugoslavenske akademije, uvjerava
me, da oni ne znaju, što je vukodlak, vila, mora itd. Njima već dakle, izuzevši
jezik i nošnju, nedostaje svih drugih narodnih osebina, kojima bi se imali lučiti
od svojih susjeda. Oni čitaju malo, hrvatski najmanje. Njihova lektira sastoji od
kakova molitvenika ili koledara. Hrvatskih knjiga ne razumiju lako, jer ne poznaju
naših neologizama, osobito riječi za apstraktne pojmove. Mnogo teže dakako
čitaju njemački i češki. Tako zaostaju u prosvjeti za svojim susjedima. Oni
se nazivlju sami, istina, Hrvatima; znadu, da su došli iz Hrvatske; no narodnoga
ponosa ni svijesti ne treba u njih tražiti. Oni evo imadu u svojim rukama tri
općine, pa ipak je uredovni jezik u općinskim uredima - njemački; a ne smijemo
zaboraviti, da u Austriji44
seoske općine uživaju veću autonomiju nego u Hrvatskoj
te sama općinska zastupstva biraju samostalno svoje činovnike pa odredjuju
i svoj uredovni jezik. U sjednicama zastupstva raspravljaju doduše hrvatski,
no zapisnici se pišu njemački. Mogli bi postići i hrvatske škole, tek se za to hoće
duže borbe, jer stvaratelj današnjeg austrijskoga ustava dadoše državnoj vlasti
preveliku integraciju u upravi pučkih škola. Za borbu je medju tim potrebna inteligencija,
a moravski Hrvati nemaju a ma ni jednoga obrazovanijega čovjeka,
koji se osjeća Hrvatom. Tako se nikako ne čudim, što su u pitanju narodnom
mrtvi, indiferentni - znakovi velikoga narodoga mrtvila ili umiranja. Neznanje
jezika je jamačno razlog, što moravski Hrvati ne šilju svoje djece u srednje
škole. Sada, koliko mi je poznato, polazi mali Slunjski iz Gutfjelda 3. razred
njemačke gimanzije u Mikulovu (Nikolsburg), a ako siromah, ide svaki dan onamo
i natrag željeznicom (oko 20 časova vožnje). Nastojanjem župnika Malca
dospjet će na godinu u brnsko sjemenište, gdje će medju češkim sudrugovima
postati jamačno dobar Hrvat.
Sada prikazuju slovjensko rodoljublje medju našim Hrvatima 3 češka župnika,
koji se, kako mi u šali kazivahu pozdravljaju na svojim sastancima usklikom:
»Živjela Hrvatska!« Njihov rad doista paraliżuje pogubno djelovanje njemačkih
škola; naše bi Hrvate mogle ipak spasiti samo hrvatske škole i hrvatska služba u
crkvi. No i u tom bi slučaju teško izbjegli - bilo to i u dalekoj budućnosti asimilaciju
sa srodnim Česima, koji će se zacijelo jednom odrvati gospodovanju
Nijemaca i postati svoji gospodari u zemljama slavne Václavove krune.
45
44
Misli se na austrijski dio Austro-Ugarske Monarhije pod koju je spadala i zemlja (Land) Moravska.
45
Misli se na češku krunu, dakle i češku dinastiju čiji je utemeljitelj bio knez Vaclav (Sveti) u 10. stoljeću.
269
Plodonosni rad češkog župnika
Milčetić je bio gost župnika Vjekoslava Maleca u Dobrom Polju ili njemački
Gutfjeldu koji mu je mnogo toga rekao, pokazao i dao o moravskim Hrvatima.
Taj rođeni Moravac, dakle po nacionalnosti Čeh, uradio je za tamošnje Hrvate
više nego itko prije njega. Zbog toga ćemo preuzeti dio onoga što je Milčetić
napisao o tom »malom apostolu moravskih Hrvata«:
Posljednje počivalište Aloisa Maleca na groblju u Dobrom Polju.
Foto- J. Lawitschka 1991.
»Rodio se g. 1855. u Hrbovi u Vel. Meziriču u Moravskoj. Gimnazijske nauke
je izučio u Brnu. Nakon posvećenja g. 1881. djelovaše medju mor. Koracima,
Slovacima i Nijemcima. Od g. 1892. je župnik u Gutfjeldu (Česky Lid VII. 186).
Vatren je Čeh, a od kada je ondje uči hrvatski te je postao za moravske Hrvate
270
mali apostol. Bio sam sav zanesen kada mi je pokazao koledar »Danicu« i
Klaićevu »Hrvatsku pjesmaricu«, po kojoj uči djecu hrvatske pjesme, te je
odlučio dočekati svoga biskupa kod skorašnje vizitacije sa hrvatskom pjesmom:
»Ljubimo te, naša diko!« A kakova bijaše moja radost kada mi pokaza gotovo
doštampan svoj molitvenik, što ga je namijenio moravskim Hrvatima! Što više:
g. Malec mi prikaza početke svoga idiotikona jezika naših Hrvata.46
Sve to
bijaše za mene pravo iznenadjenje. U Gutfjeldu je utemeljena župa g. 1784. Prvi
župnik bijaše Stanislav Hubeny, iznajprije cooperator. Ako nije bio Čeh, prezime
je svakako počešeno. Propovijedao je hrvatski i njemački. »Hubeny« se zovu
danas mnoge porodice moravskih Hrvata. Zupničke matice vodile su se uvijek
njemački. Sadašnji župnik uveo je za Hrvate uredovanje češko, a za Nijemce je
ostavio njemački jezik. Gutfjeldu ima oko 800 duša, od kojih su 3/4 Hrvati, a 1/4
Nijemci. Sembera je naveo g. 1848., da ima u Gutfjeldu 657 duša, od ovih 300
njemačkih. (Herben47
). Škola je i ondje njemačka sa dva učitelja. Svi žitelji
znadu tri jezika: hrvatski, njemački i češki, naravno ne najbolje. Ima u Gutfjeldu
i nekoliko čeških obitelji. Prije se propovijedalo u crkvi 2 puta redom češki, a
jedanput njemački; župnik Malec je uveo ovaj red: jedne nedjelje hrvatski, druge
nedjelje češki, a treće njemački. G. Malec katekizuje u školi njemački i hrvatski.
Mladji naraštaj dolazi u crkvu s njemačkim molitvenicima: bit će samo 5-6 Hrvata,
koji kao svetinju čuvaju Bogovićevu »Zlatnu hižu«. Krivo dakle tvrde i
Herben (o. c. str. 16) i Kuten (Vienac 1877., s. 120), da mole samo iz hrvatskih
molitvenika. Da paraliżuje štetni upliv njemačke škole, počeo je g. Malec propovijedati
hrvatski, pa da istisne njemačke molitvenike, sastavi sam takav molitvenik
u narječju moravskih Hrvata. Taj molitvenik, koji mi je g. Malec poslao u
Varaždin, nosi ovaj naslov: »Molitve i pjesme pro ljudi hrvatski v Moravi. Uredili
Alois Malec, župnik v Gutfjeldu i Franjo Venhuda, bivši župnik v Sarajevskom
Polju. V Brau 1895.« VIIIc. str. 292 nepaginovan
48
predgovor (l list) i kazalo
(4 lista). Urednika je pomagao Fr. Venhuda, kateheta u Brnu, koji je u
Bosni dobro naučio hrvatski jezik te je dodao gdjekoje molitve pjesme a nadzirao
je tisak. Molitvenik ima četiri dijela: hrvatski (str. 1-176), češki (str. 179-246),
njemački (str. 249-284) i latinski (str. 287-291). U hrvatskom dijelu, koji je
glavni, nalaze se molitve i svakojake crkvene pjesme, što se pjevaju u crkvi o
raznim prigodama. Ovaka je razdioba i pametna i praktična, jer odgovara sadašnjim
mjesnim prilikama te samo ovakav molitvenik može istisnuti svaki drugi.
46
Idiotikon = rječnik idioma, dijalekata, narječja.
Herbenov rad preveden jena hrvatski vidi u prilozima na str. 203.
4
° Bez navođenja stranica.
271
Jezik hrvatski u Malčevu molitveniku nije svuda jednak, premda se u opće oponaša
govor moravskih Hrvata. Nekolike su molitve priopćene u književnom jeziku
hrvatskom, želeći sastavljač, »da se i mi (tj. j. moravski Hrvati) priučíme dragom
jeziku, kom se Bogu mole braća naša Hrvati«. Sastavljač je uzeo veći dio
molitava (str. 1-130) iz poznate narodu Bogovićeve »Hiže zlate«, prilagodivši jezik
govoru moravskih Hrvata, štogod iz novijih hrv. molitvenika, a dosta je prilagodnih
pjesama unio ovamo - kako bi je sam priopćio - prema pučkoj predaji,
t. j. kako ih je čuo pjevati od svojih župljana. Ovamo idu osobito božične pjesme
I: »Ča mora to biti, uz dan se čini - uz dan se načina, os pov noći ni« (str. 120);
II. »Zdravo budi mlado dite, željno dite! - Zdravo budi moje srce, poželjno ditece«
(s. 121); III. »Ta zvjezda, ta je van zašla - je van zašla z onie strane« (s.
121); IV: Kada je divica mila Marija buoga rodila, položi ga va jaslice« (s. 122);
korizmena II: »O moj Ježuš, dragi Ježuš, Ti pravi Buog i čovik« (s. 127), i III.
»Stala mati kruto tužna - polag križa i žalosna« (s. 128); vazmena (uskrsna) II:
»Kraljice njeba i zemlje, aleluja! Tebi se vas svit raduje, aleluja! (s. 132), i III:
»Kristus se je od mrtvih stav,49
aleluja, aleluja, aleluja! - i smrt je doli potjerao,
aleluja!« (str. 132): o djevici Mariji VII: »Marija, božja mati i čista divica - daj
nam kod tjebe stati, nebjeska kraljica!« (str. 159), i VIII: »O Marija, draga mati,
puna božje milosti - ka nikomu ne uskrati svoje svjetre milosti« (str. 160). G.
Malec je bio tako Ijubezan te je za mene zabilježio napjeve svih ovdje spomenutih
pjesama i još jedne, koja se ne nalazi u njegovu molitveniku (»Zdrava
Marija divica, njeba i zemlje kraljica - Ka si od buoga zibrana50
i za božju mater
dana«), tvrdeći da su to starinske pjesme i napjevi, koje su Hrvati do danas sačuvali.
Napjeve priopćujemo docnije. Ovake pjesme mogu biti znatne, naročito
za riješenje pitanja o njihovu postanku i raširenosti. No u nas se nije još nitko
odvažio da ispita ovu stranu hrvatske književnosti i umjetnosti.
Malec je tiskao o svom trošku 1500 istisaka molitvenika, a raspačao ih je u
Gutfjeldu u dvije godine preko 160, u Frjelištorfu i u Novoj Preravi znatno
manje.51
Ovo djelce g. župnika Malca ima neobično veliku važnost za ondašnje
Hrvate, jer su dobili u ruke knjigu u svom jeziku, knjigu koja će onemogućiti
isključenje hrvatskoga jezika iz crkve. Toga radi je ime gosp. župnika Malca za
sva vremena neizbrisivo u povijesti moravskih Hrvata.
49
Ustao.
50
Izabrana.
Malec je obavijestio Milčetića posebnim pismom potkraj 1897. kako je pred biskupom ispitivao
djecu skoro isključivo hrvatski, pa mu je bila radost slušati kako su djeca odgovarala, a on se time
ponosio i istaknuo da je i u crkvi sve bilo na hrvatskom, osim natpisa na vratima gdje je uz hrvatski
bio i njemački natpis: »ljubimo te naša diko!«.
272
Teško se rastadoh oko 4 sata po podne sa župnikom Malcem, kao sa najstarijim
i najmilijim prijateljem. Molio sam ga, neka pored riječi bilježi narodne
napjeve i sve što mu se bude činilo znatno i zanimljivo o životu i običajima naših
Hrvata te bi njegova gradja s mojim bilješkama mogla ugledati svjetlo u narodoznanstvenom
»zborniku« jugoslavenske akademije, koji sam ja imao uredjiva-
ti.«
^ To je Zbornik za narodni život i običaje Jugoslavenske, danas Hrvatske akademije znanosti iz Zagreba.
Prvi urednik postao je Antun Radić, a ne Milčetić.
273
Janko BARLE
MORAVSKI HRVATI
1898.
U zagrebačkoj Prosvjeti br. 6 iz godine 1898. objavljenje ovaj prilog s
dvije slike koji, kako kaže pisac, ne donosi ništa posebno novo, ali zaokružuje
ono što je tijekom 19. stoljeća urađeno u Hrvatskoj i Češkoj, odnosno
Moravskoj na njihovu upoznavanju. Stoga ćemo ga prenijeti u cijelosti
i bez ikakvih promjena.
Mali otočić u njemačkom moru
»God. 1887. napisao je prof. Gjuro Kuten u Viencu vrlo zanimljiv i podulji
putopis: »Medju m o r a v s k i m i Hrvati«.
1
Iz tog putopisa moći će svatko
prilično dobro upoznati život, običaje narav onih naših rodjaka po krvi i po jeziku,
koji su se već prije tristo i više još godina odselili iz naše domovine i još i
danas - premda su kao mali otočić usried velikog njemačkog mora - dobro sačuvali
svoju narodnu individualnost. Ne kanim u ovih redcih podati ništa nova,
hoću samo da osvježim uspomenu na našu odaljenu braću, ne bi li što bolje medjusobno
upoznavanje i neprikidni saobraćaj takodjer našto pripomogao k tomu,
da oni i nadalje uztrajno sačuvaju svoj jezik, svoje običaje i svoje odielo. A tko
znade, ne će li ovi redci pobuditi u mnogoga želju, da kad mu se prilika pruži,
pohodi moravsku našu braću te im svojim dolaskom donese okriepe, utjehe a i
srdačan pozdrav iz njihove pradomovine.
1
Vienac 1887, str. 58, 78, 104, 119, 139, 152, 167, 185, 203, 216. Djelomice smo ga prenijeli u ovoj
knjizi, na str. 222.
274
Na bregovima rijeke Taje (Dinje)
Moravski Hrvati stanuju na obim bregovima
2
rieke Taje, nedaleko od granice,
koja dieli Moravsku od dolnje Austrije. Na obim stranama rieke prostire se
plodna ravnica, koja na sjevernoj strani prelazi u humlje, zasadjeno vinovom lozom.
U ovim vinogradima »Stara gora« zvanim rodi dobra kapljica.
Moravski Hrvati stanuju u tri sela, a u svakom selu je posebna župa. Ova
sela se zovu: Fröllersdorf (češki Frelichov) sa 1207 stanovnika, Gutfeld
(č. Dobre Pole, njem. Gutenfeld) sa 728 stanovnika i N o v a Prerava (č. Novy
Prerav, njem. Neu-Prerau) sa 760 stanovnika, a spadaju pod dekanat Mikulov
(Nikolsburg). Ova sela bila su oko god. 1510 sasvim opustošena, no nezna se, da
ü ratom ili kakovom epidemijskom bolešću. Kad je god. 1583. Krištof barun
T e u f f e n b a c h , carski vojni savjetnik i general topništva preuzeo dobro u
Drenovcu (Dürnholz), htio je naseliti ova sela spadajúca pod to imanje. God.
1584. pozvao je on Hrvate, negdje iz senjske biskupije, da nasele ova sela. Žalimo,
što nije poznato iz kojega su baš mjesta došli ovi Hrvati, jer bi to svakoga
vrlo zanimalo. Možda bi se moglo što saznati po njihovih prezimenih, koje Kuten
u svom putopisu navadja. Najviše prezimena imade; Slunjski i Jurdić, a u
najstarijim maticama dolaze obitelji; Blažković, Brenčić, Brinžić, Buković, Drobolić,
Dunković, Tausić, i Vasnić, koje su obitelji gotovo sve već danas izumrle.
Naseljeni Hrvati ostali su katolici
Barun Teuffenbach, po svoj prilici protestant, namjestio je u Fröllersdorfu
odmah u početku nekatoličkog svećenika. Kao takav spominje se god. 1595. neki
Ivan Laterović, no naseljeni Hrvati ostali su ipak katolici te su imali sve do
konca XVII. stoljeća svoje, ponajviše hrvatske župnike, što je sigurno takodjer
mnogo pripomogle, da su uzčuvali svoj jezik i svoju narodnost. Rieč božja propovjedala
im se bez dvojbe u domaćem jeziku, pa i sada jošte svećenici mole s
narodom molitve poslije mise u hrvatskoj jeziku.
U novije se vrieme dakako mnogo čini, da se naša braća ponjemče. Najviše
tome pripomažu njemačke škole. Djeca, kad dodju u školu, ne znaju ni riječi
2
Obalama (rijeke).
275
njemački, a u školama narivavaju im na silu njemački jezik. Velika je utjeha, što
imadu moravski Hrvati za duhovne pastire vatrene Čehe, koji i u školama govore
s djecom hrvatski. U ovih škola dakako ne uče hrvatsko pismo, pa si zato
sami stvaraju pravila za pisanje svojih rieči (tako n. pr. pišu Sic - Sitsch).
Molitvenik — veliko blago
Kao veliko blago čuvali su moravski Hrvati vazda svoje molitvenike. No svi
ovi molitvenici bili su tiskani magjarskim pravopisom najviše u Železnom (Eisenstadtu).
Od velike je ciene za našu braću, što je došao g. 1892. za župnika u
Gutfjeld vatreni Čeh Alojzije Malec.3
On je nastojao, da se što brže priučí
jeziku moravskih Hrvata, pa je god. 1895. zajedno sa bivšim župnikom u Sarajevskom
Polju Franjom V e n h u d o m izdao za svoje župljane posebni molitve-
nik4
da im tako pruži duševnu hranu u domaćem jeziku i da zaprieči širenje
njemačkih molitvenika. U predgovoru kaže izdavatelj ovo: »Žav mi je naroda«,
govorio je Spasitelj svieta, kada Ijud, za njim idući, nije imav ča jesti. - Žav mi
je bilo dobroga Ijuda hrvatskoga kad sam ja opaziv, da ne ima čime nahraniti
svoju gladnu dušu. Molitvenici, ke ima, su ponajviše njemački i to bez ciene, oli
oni stari hrvatski, tiskani pravopisom madžarskim, koje čitati znaju gdikoji
stari, ali ne mladi. ... Molitve sam već stranom uzev iz staroga molitvenika Bogovića,
ki se ovdje upotrebljuje, - ali su mnoge pridodane i tiskane jezikom književnim,
da se i mi priučimo dragom jeziku, kim se Boga mole braća naša Hrva-
ti...«.
Molitvenik ovaj je vrlo zgodno uredjen, pa će pružiti moravskim Hrvatom
obilno duševne hrane, a ujedno će im biti sveta knjiga pisana u domaćem jeziku,
te koja će mnogo pripomoći, da se taj jezik njihovih pradjedova i nadalje uzdrži
i širi. Iza: molitva ranih, večernjih, i onog, »ča mora saki kršćanin znati«, sliede
molitva pri sv.maši, molitve k sv. zpovědi i pred pričešćanjem, razne litanije,
križni put, zadnja pomast i molitve prigodne. Prema potrebi uvrstio je izdavatelj
u molitvenik pjesme hrvatske, češke i njemačke.
f* _ _ _
Rodio se god. 1855. u Hrbovi pri Vel. Meziříčí, gimnaziju je polazio u Brnu, zaredjen je 1881. u svećenika,
službovao je medju moravskim Hrvatima, Slovacima i Nijemcima. Pokopan je na seoskom
groblju u Gutfjeldu, gdje mu se grobni spomenik i do danas očuvao.
Potpuni naslov glasi: Molitve i pjesme pro Ijud hrvatski v Moravi, str. 292.
276
»Pastiri anđela videći stoju«
Medju pjesmami hrvatskimi ima ih mnogo, koje su uzete iz naših molitvenika,
što na smeta ništa, jer će to biti samo moravskim Hrvatom dokaz, da i mi
slavimo Boga istim načinom, kako i oni; a ima tu pjesama, koje su priobćene
onako , kako se pjevaju medju moravskimi Hrvati. Za primjer, kako oni govore,
budi mi dozvoljeno, da priobćim ovdje dvie božične pjesme. Evo ih:
I.
Ča mora to biti, uz dan se čini?
Ur dan se načine5
, os pol noći ni:
Lipa ']', svitlost, lipa j', svitlost,
Zvizdice se lašću, velika j' radost.
Pastiri andjela videći stoju,
I svitlosti njega jako se boju,
Tko to sviti, tko to sviti,
Taj mora od Boga k nam poslan biti.
Aj! staňte pastiri a brže pojte,
Ditjecu va jaslah se poklonite,
Dare noste, dare noste
I srca ponizno vaša pridajte.
Pastiri va štali uz lipo kleče
I tiho ovako si skupa reče:
Bože dragi, Bože dragi,
V stálici ubogoj sam Buog se rodi.
Marija ditjece je pogledala,
Pastiruom ovako pobožno rekla:
Srični jste, srični jste,
Kušnite vi Boga a s Bogom pojte.
Hvalime si skupa mi sada Boga
I saki rechne od srca svoga,
Pogledaj Bože, poglej Bože,
Srdca ti dajeme i duše svoje, Amjen.
' Počinje.
277
II.
Ta zvizda, ta je van zašla
Z onje strane crne gore.
U zviždi stoji dite mlado
V rukah drži liep zlati križ.
Na križu je napisano,
Da je to dite pravi Buog
I da ono je rodjeno
Njutri v mjesti Betlehemi.
Veseli se Jerusalem
I srično mjesto Betlehem,
Veseli i mi budime,
I dite Boga hvalime.
Hvaljena budi Maria
Ka si ježuša rodila.
Buog si nam prosti pregrišenje
Daj nam dušno zveličenje.
Da nas nežge večni plamen
Očuvaj nas Ježuš. Amjen.
Ova zadnja pjesma je gotovo narodna. Lahko si predstavimo, da su naša
braća tu pjesmaricu dočekala, kao ozebao sunca. Kolika bi korist, da može taj
narod, nadaren i duševno razvit, čitati i druge hrvatske knjige.6
A. Malec - pastir nad pastirima
O moravskim se je Hrvatima već i kod Čeha više toga pisalo,7
no podrobnu
monografiju o njih počeo je priobćrvati već gore spomenuti Alojzije Malec u
izvrstno uredjivanom českom národopisnom listu Česky Lid* Pisac, koji kao
Barlé je predložio da se iz Hrvatske šalju u Moravsku na poklon knjige, jer je Malec nastojao utemeljiti
hrvatsku knjižnicu u svojoj župi i dodao: »Bilo bi to od neizmjerne ciene za tamošnju hrvatsku
sviesL«
Barlé citira tri rada A. V. Šembere i jedan S. Hellera koji su tiskani u češkim časopisima.
8
Česky lid, 1898,196.
278
duhovni pastir već više godina medju njimi boravi i koji je imao kao takav
najviše prilike, da potanko upozna njihov jezik, običaje i njihov život, zaista će
moći pružiti najvjerniju sliku naše moravske braće. Upozorujem i hrvatsko obćinstvo
na ove crtice. Pisac je najprije kušao, da odgovori na pitanje, kako to, da
se nisu moravski Hrvati, koji su kao malena oaza usried njemačkog življa, tekom
tri sto godina ponjemčili. On odgovara, da je tomu najviše pripomoglo to, što su
oni uzdržali svoj narodni kroj,9
a s krojem i svoj jezik. Pravi je moravski Hrvat
skroz i skroz konzervativac. Čvrsto se drži staroga, a ne mari za novotarije. On
materijalno dobro stoji, a bavi se i obradjivanjem polja i hranjenjem blaga. Navezan
je na svoj posjed: »hižu, lapte (polje) vinograd i blago«, a nije mu nužde,
da ide u sviet, da se prehrani. Hrvat ne može ostaviti niti svoga kroja, jer je taj
kroj krasan. Već malo diete se veseli kad se prvi puta vidi u »čedlenim« (crvenim)
hlačama, u tiesnom, sa vrpcami urešenom »lajblu«, u bieloj, crveno izšivenoj
košulji, u malom opletenom klobučku i čižmicami, urešenim sa crvenimi svilnatami
strapci. Kako se veseli, što bude moglo ovako odjeveno »pojit v crikvu«.
Ovaj kroj već mu s rana omili i spoji, s njegovom nutarnjošću, tako da se nije
bojati, da bi ga kada ostavio. »Ne more već biti Ive bez toga, brez čega ni' htio
biti Ivac.« - Ovaj kroj je takodjer praktičan te većim dielom doma načinjen. Liepi,
bogato urešeni »kolarini«10
, pregače, opljeće, košulje, poculice (skofije) doma
su izradjene. No i »postolari« koji prava »čime i postole«, »krájači«, koji šiju
»hlače, rekle i mentije«11
domaći su obrtnici. Dašto se dogodi, da koji taj Hrvat
ostavi ovu liepu nošnju«, ako se ženi Njemkinjom, no ovakovi pojavi su dosta
osamljeni. Pisac spominje i drugi jedan slučaj. Kad je on pitao Hrvata Drobilića,
kojeg sin se već od prije tri godine nosi po njemačku: »Zač se vaš sin nosi po
njemačku?« - odgovorio mu je: »Kad se mu šulmajstri12
smiju.«
Pisac kani pisati o narodnoj sviesti moravskih Hrvata, opisat će potanko njihova
sela, kuće, hranu, kroj i s estetskog gledišta ocieniti vezenje njihovih žena i
djevojaka: Priobćiti će nadalje njihove običaje i igre, njihove narodne pjesme s
napjevi, sastaviti kratku slovnicu13
i rječnik njihovog jezika te napokon sakupiti
povjestne crtice glede njih. Čitavo ovo djelo sačinjavati će sto stranica, a možda
i više te će nam u pravoj i vjernoj slici prikazati našu moravsku braću. Scienim,
da mi je bila dužnost upozoriti čitatelje na ovo djelce, koje će bez dvojbe zanimati
svakog sviestnog hrvatskog domoljuba.
Kroj = nošnja.
10
Rukavi.
11
Kožuhe.
12
Učitelj.
Gramatika.
279
Moravski Hrvati slavili su 21. rujna 1884. spomen tristogodišnjice svoga dolaska
u Moravsku, kao to svjedoči obelisk sa njemačkim napisom, postavljen u
Fröllersdorfu. Žali Bože bila je ova svečanost, nastojanjem okolnih Njemaca
proslavljena u posve njemačkom duhu, no nije ona ipak kod naše braće ugasila
narodne samosviesti, pak ima opravdane nade, da će se oni i nadalje ustavljati
njemačkim valovom, koji se svih strana na nje udaraju. Od kolike ciene bi bilo,
da si mogu oni na kakav način izvojevati narodne škole, jer se upravo od sadanje
škole, prieti im najveća pogibelj. A uz to valjalo bi im podati što više
duševne hrane, dati im hrvatske knjige, za kojimi toliko uzdišu, pa bi iz tih
knjiga crpli nove snage, nove okrepe. Napokon i na nama je, da ne zaboravimo
posve na tu svoju odaljenu braću te da im svojim zanimanjem za nje pripomognemo
k dalnjem obstanku. Ta braća smo!
280
ISTRANI O MORAVSKIM HRVATIMA
1907.
Rijetki su primjeri da je neki časopis izvan Zagreba objavio ponešto o
moravskim Hrvatima. Jedan od izuzetaka je Narodna prosvjeta. Mjesečnik
za školstvo i književnost i prosvjetu, tečaj II, Pula 1907, 88-90 i 123-125
što su ga za područje Istre i Hrvatskog primorja u početku 20. stoljeća
pokrenuli u Puli (i Pazinu) napredni istarski učitelji. Budući da nisu imali
vlastitoga rada, preuzeli su iz bmskog Hlasa (od 18. travnja 1907.) prilog
pod naslovom »Moravski Hrvati«, dali ga prevesti na hrvatski jezik i objavili
uz dopune, odnosno prijedloge za održavanje tog dijela hrvatskog naroda
uz pomoć škola na materinskom jeziku.
»Maljušni otočić u njemačkom moru«
Pođeš li dragom iz Břetislave
1
prama Zöllendorfu, iznajprije vodi te put
kroz tajinstvenu borovu šumu lihtenštanjsku, poznatu sa svojih nježnih starinskih
crkvica, sjenica, lovačkih gradića, drvoreda, šumica rastežućih se napram V a l cicam
do Rantala i Lednice, ideš onda obalom velikog ribnjaka Nešitá,
prođeš S e l e c poznat sa svojih sumpornih kupelji, viješ se podnožjem bajaslovnih
vrhova Palavinskih, ugledaš starinski M i k u l o v
2
sa umjetničkim baroknim
crkvama i gradićem Dietriechsteinom, pa se na čas zaustaviš jošte vlakom u
Bratibrunu i - eto gdje ulaziš u najzanimljiviji predjel Moravske. Najbliža postaja
je Dobro Polje (Gutfjeld), koje sa susjednom Novom P r e r a v o m i
F rje liš torfo m na samoj dolnjoaustrijskoj granici, spada u tri znamenite
hrvatske naseobine u Moravskoj. Od kolodvora Novo Sjedlo-Droholi
Bratislava, njem. Pressburg.
' Njem. Nikolsburg, a hrvati su ga zvali Nikišporak.
281
će
3
do Nove Prerave bit će po sata; Frjelištorf je na lokalnoj željeznici, što no
ide iz Novog Sjedla-Droholce do Hrušovan-Šana.4
Po uredovnoj statistici živi u Frjelištorfu 781 Hrvat, 63 Čeha i 63 Nijemca;
Nova Prerava imade 574 Hrvata, 41 Ceha i 96 Nijemaca; Dobro Polje nastava
510 stanovnika hrvatskih, 10 čeških i 170 njemačkih...
Zanimljivo je doista, što su ovi moravski Hrvati kroz tri stoljeća usčuvali
svoj materinski jezik, običaje, pjesme i nošnju, akoprem sačinjavaju tek majušni
otočić u njemačkom moru, koje jur tisuće godina dan po dan potkapa naše slavensko
kopno. Taj hrvatski otočić odijeljen je na istoku sa trim njemačkim naseobinama
od najbližeg slavenskog kopna,5
koje se dotle neprekidno širi daleko,
prama istoku.
v
Škole njemačke - crkve češke
Naši Hrvati imadu škole samo - n j e m a č k e . Trorazrednicu u Frjelištorfu
polazi 173 učenika; dvorazrednicu u Novoj Preravi 154 đaka a Dobro Polje ima
isto tako dvorazrednicu sa 142 polaznika. Dakle, 2000 Slavena6
morade da
šilje svoju djecu u njemačke škole ustanovljene za 230 njemačke djece, a možda
djece samo takvih roditelja, koji se stide svog slavenskog podrijetla!
Jedine su to naseobine u Moravskoj sa čisto slavenskim stanovništvom a samo
sa njemačkim školama. Vrijedi li za nje - »l e x Perek ?7
Hoće li i nadalje
primati hrvatsku djecu u ove škole? Je li će i unaprijed ostati ta u nebo vapijuća
krivica u domovini Komenskoga?8
Nemaju li austrijske školske oblasti toh'ko
vlasti, da prokrče put razumnim načelom pedagogičkim te promjene njemačke
škole u hrvatske na kojima bi podučavali hrvatski učitelji? Kad bi austrijske
oblasti izvršile svoju dužnost osobito pogledom na duševno blagostanje stanovništva
i pazile na kulturni razvitak naroda, po gotovo bi već odavna to uredili
tako, da se u ovim hrv. naseobinama podučava mladež u svom materinskom je-
3
Ćeš. Nove Sidlo-Drnholc.
Hrušovany, njem. Grussbach.
Mikulov je tada bio pretežno njemački grad.
** Ovdje Slaveni podrazumijevaju samo Hrvate, ali pisac polazi u borbi protiv Nijemaca sa sveslavenskog
stajališta.
Zakon o školstvu na materinskom jeziku.
J. A. Komenský, pedagog svjetskog glasa rođen je u Češkoj.
282
•
ziku. Oblasti nebi smjele čekati istom na inicijativu odozdo, na inicijativu stanovništva,
kad se ide za interese - samo naše, slavenske. Narod je već molio svoje
škole i ne jedamput, al sve te molbe ostaviše vrijeme koje i nađoše.
Žalibog, naše će oblasti spavati i nadalje mirno, bez brige, bez straha da im
moguće one hrvatske škole u trim južnomoravskim seocima ne ugroze njemački
»Besitzstand«!9
Za duševni razvitak moravskih Hrvata nitko se i ne brine!
Crkva jedino je mjesto, gdje naši Hrvati slušaju riječ božju u slavenskom
jeziku10
i molitve uzdižu do prestolja božijeg iz čeških ili hrvatskih molitvenika.
Bili su to dosad češki svećenici, koji si se zauzimali za moravske Hrvate, te im
posvećivali svu brigu podučavajuć ih u slavenskom jeziku.
Al sve je to ipak premalo!
Narodna individualnost
Valjalo bi sada, da se taj narod, koji je tako dugo odoljevao njemačkoj navali
i usčuvao si svoj čisti slavenski značaj, da se probudi i razvije do više narodne
svijesti.
Da je u toga naroda zdravo jedro, vidi se po tome, što je usprkos njemačkog
nasilja, pridržao si junački svoju narodnu individualnost, dok bi se drugi manje
razvijeni narodi bilo milom ili silom, školom ili kapitalom germanizirali. Hrvatsko
stanovništvo osim svoje narodne postojanosti odlikuje se i iskazuje u cieloj
njemačkoj okolini kano jači kulturni element. Drukčiji si ne možemo niti protumačiti,
da se naši Hrvati već odavna nisu raznarodili.
Moravski Hrvati dapače sa svojom prevagom uplivaju i na svoje najbliže slavenske
susjede, na dolnjoaustrijske i južnomoravske Slovake, što nekako čudno i
nevjerojatno izgleda. Najbliže slavensko selo na istoku prama Bretislavi je:
Glogovac,
11
zatim, Hrv. Nova Ves
12
i Poštornja. Sa tim dolnjoaustrijskim
slovačkim selima jesu moravski Hrvati kano sa mostom spojeni sa
Njem. posjedovno stanje.
Autor ne kaže da se u crkvama češki svećenici služe češkim, pa iako slavenskim, ipak Hrvatima
stranim jezikom. Dakle, škole su služile germanizaciji a crkve, iako u nešto manjoj mjeri, bohemizaciji
(čehizaciji) Hrvata.
" Češ. Hlohovec.ir\
Danas Devínska Nova Ves, jedno od središta slovačkih Hrvata.
283
slovačkim Podužacima u Moravskoj. Dolnjoaustrijski Slovaci (nazvani od njemačkih
susjeda »Krowotn«)13
a djelomično i Podužaci od Břetislave sve do Godonjina,
uzeli su u drugoj polovici prošlog stoljeća krasnu nošnju od moravskih
Hrvata. I mnogi njihovi običaji, karakter njihove glazbe i mnogi dialektickí izrazi
podjsećaju na moravske Hrvate. To najljepše karakterizira kulturnu jakost moravskih
Hrvata.
Potreba čitaonica, knjižnica i muzeja
To nas vodi do konačnog pitanja, šta li bi valjalo poduzeti, da nam se ne bi
moravski Hrvati odnarodili?
Valjalo bi u tim naseobinama ustanoviti čitaonice sa shodnim pučkim knjiž-
nicama15
. To ne bi bilo toli teško. Radi se tu o samo trim selima, o trim
knjižnicama uz tri čitaonice. Nema dvojbe, da ne bi uredništva raznih hrvatskih
listova iz Istre (na pr. Narodna prosvjeta iz Pule), D a l m a c i j e (Hrvatska Riječ
iz Šibenika) i Hrvatske (Matica hrvatska) šiljala tim selima besplatno svoja
glasila. Nema dvojbe a da se ne bi ista postarala i o tome, da se knjižnice
snabdiju pučkim knjigama, koledarima, spisima sadržaja gospodarskog, nabožnog
i zabavnog. Preporučilo bi se osobito, da se za mladež ustroje dobre knjižnice,
koje bi joj pobuđivalo i jačalo narodno čuvstvo.
Biti će to samo jedan korak, da se sadanje njemačke škole promijene u
hrvatske,16
ili da se ustanove nove hrvatske škole u kojima bi se češki i njemački
jezik podučavao kao obvezatni predmet. U samoj Hrvatskoj imade škola sa češkim
i njemačkim jezikom već prema potrebi stanovništva, a u kulturno razvitoj
Moravskoj, u toj drugoj domovini naših Hrvata, moraju se hrvatska djeca moriti
u tuđim školama! Hrvatskih učitelja ne bi manjkalo. Kada se je u Bukovini
proskrbilo na javnim školama za djecu mađarskih kolonista za mađarske učitelje,
to ne bi bilo teško dobiti iz Istre
17
hrvatskih učitelja, koji bi spremni bili ospoUobičajeni
naziv za Hrvate od njem. Kroaten.
Danas Hodonín.
S obzirom da Hrvati nisu bili opismenjeni na svom materinskom jeziku, pa su čitaonice i knjižnice
bile uglavnom na češkom.
To se nikada nije dogodilo, a kad su moravski Hrvati od 1918. živjeli u Čehoslovačkoj, škole su,
pak, radile na češkom.
17 TI Istra je tada oskudijevala hrvatskim učiteljima.
284
sobiti se jošte iz češkog i njemačkog jezika. Hrvati koji su već kod kuće navikli
ustrajati i nastojati oko uzdržavanja svojih zasebnih škola, koje im u Istri ne daju
talijanske oblasti, šalju dapače svoje učitelje u američke svoje naseobine, da bi
tamo ustrajali uzorne hrvatske pučke škole.
Tko će se dakle zauzeti za te naše »najsjevernije« Jugoslavene, da ne podlegnu
silnoj germanizaciji i da time ne oslabe našu poziciju,18
u južnoj Morav-
skoj?
Pisac se pita: što treba uraditi »da se uzdrži narodni značaj moravskih Hrvata,
pa da ih se tako sačuva čiste, neoskrvnjene bratskom hrvatskom narodu i nama.
K toj akciji pridružila bi se po gotovo najbliža hrvatska kulturna organizacija:
Školsko društvo »Družba sv. Ć i r i l a i M e t o d a za I s t r u « (na
istoj podlozi kao i naša »Ústrední Matice«), učiteljska uzgojna organizacija »Narodna
Prosvjeta za Istru«, ostala hrvatska inteligencija u Istri (moguće profesorski
zbor gimnazije u Pazinu, koji tako gorljivo vrši svoje kulturno zvanje med narodom)
i kraljevina Hrvatska.
U jednom od hrvatskih sela imao bi se ustanoviti h r v a t s k i e t n o g r a f
i c k í muzej. Odmah bi se orao započeti rad oko sabiranja narodopisnih
predmeta. Lijepa bi bila i zahvalna zadaća »Společnosti Slovenského Muzea v
Hodoníne« da ne zaboravi raširiti djelokrug svoga djelovanja osim na Slovake u
Moravskoj, Ugarskoj i Dolnjoj Austriji i na hrvatske naselbine u južnoj Moravskoj,
koje su imale a i danas jošte imadu veliki upliv na kulturni život dolnjo-austrijskih
i podlužačkih Slovaka. Profesor dr. V j e k o s l a v Kolisek, predstojnik
»Slovačkog Muzeja«, koji se za nj tako gorljivo brine i koji tako ushićeno
prati kulturni život ugarskih Slovaka, taj je jamcem, da ne će niti moravski Hrvati
ostati kao do sada onako neopaženi, bez bodrenja i potpore.
Ne bude li samo prekasno!
S obzirom da je u južnoj Moravskoj tada živjela znatna njemačka nacionalna skupina, tada se Česi,
Slovaci i Hrvati zajednički bore protiv germanizacije.
285
300 GODINA DALEKO OD DOMOVINE
1923.
Zagrebački dnevnik Novosti donio je (4. 3. 1923) prvi zapaženiji članak
o moravskim Hrvatima nakon prvoga svjetskoga rata, kad su oni već
pet godina živjeli u novoj čehoslovačkoj državi Zanimljivi su bili podnaslovi
članaka: »Tri hravtska sela u dalekoj tuđini«. »Otpornost naše rase«.
»Juriš gennanizatora«. »Kroatische Trottel«. »Jezik, običaji i pjesme moravskih
Hrvata«. »Stari molitvenik kao čuvar narodnosti« Iz toga članka preuzet
ćemo nekoliko kraćih odlomaka uz komentar.
Tri hrvatska sela odolijevaju germanizaciji
Pisac navodi da su moravski Hrvati došli vjerojatno iz Hrvatskog primorja i
da to potvrđuje njihovo »čakavsko narječje, nošnja i običaji!.
1
Zatim ističe da
iako su prepušteni sami sebi, iako žive »u srcu njemačkih kolonija u Moravskoj«,
ipak se nisu dali »ničim pretopiti, otudjiti ni utrnuti«, te dodaje: »Ovo je zaista
drastičan slučaj, u kojem tri čakavska, skoro nepismena sela,
2
bez svoje inteligencije
i bez vodja, bez politike i političara, odolijevaju kroz vijekove nerazmjerno
kulturnijim i bojovnijim susjedima.«3
Usprkos njemačkim pritiscima, ruganjima, potcjenjivanju, prekrštavateljima
naziva mjesta među Hrvatima se nitko u ta tri sela nije ponjemčio. Između ta
dva naroda stvorio se čvrsti »duhovni jaz« koji je bio svojevrsni obrambeni meTo
ne mora biti sasvim točno jer se stanje dijalekata u 16. i 20. st. prilično razlikovalo, pa je
čakavština u prošlosti bila više proširena na unutrašnjost Hrvatske.
Moravski Hrvati nisu u školi učili ni hrvatski književni jezik ni pismo, a kako nisu dobivali tisak i
knjige iz Hrvatske bili su na svom jeziku nepismeni.
Moravski Nijemci su nastojali ponijemčiti i okolne Hrvate, Čehe i Slovake ističući veću vrijednost
njemačkog jezika i kulture. Za Hrvate su obično ironično govorili »dumme Kroaten« - glupi Hrvati ili
»Kroatischer Trottel« - hrvatska budala.
286
hanizam za Hrvate, ali ne i za Nijemce, koji se u brakovima s Hrvaticama često
pohrvatiše. Počelo je neko takmičenje u kome Hrvati nisu zaostajali jer su se
oslanjali na duhovnu baštinu koju su prenijeli iz pradomovine, poglavito na »duboku
religioznost, osjetljivu etičku čut, što su im jedno i drugo ulili još negdje na
obroncima Velebita ili po krševima našeg Primorja davni, čisti popovi glagoljaši.
4
Ova dva elementa njihove kulture učinila su ih pače jačim, boljim i naprednijim
od samih Nijemaca. Dok Nijemce izjeda zla strana moderne kulture, propala
etika i raskalašeni život, dotle se moravski Hrvati šire i množe«.
5
Hrvati su se razlikovali od Nijemaca i Čeha i svojom narodnom odjećom.
Svi »gospodski« obučeni bili su u pravilu Nijemci, a Hrvati su ih zvali »Kranjci«.
6
Izrada nošnje, nazivi dijelova i izrade,
7
pa i hrana bili su također doneseni iz
stare domovine.
8
__ __ v
Molitvenik za Hrvate - što i Biblija za Zidove
Člankopisac je također zapazio izuzetnu ulogu hrvatskog molitvenika za koga
kaže da je star oko 300 godina.
9
Bio je prava dragocjenost svake hrvatske kuće,
upravo onako kako je to za Zidove bila Biblija.
»Ta jedna knjiga kao da je dosta, da uzdrži jednu narodnu dušu i da ju
kroz vjekove sačuva. Ostalo je sve netaknuto: običaji nošnja, jezik, vjera, sve što
su još sobom donijeli iz ovih krajeva (...)«
»Taj njihov jezik je zahiren. Uspijeva im da s njime označe sve potrebe života
i sve pojmove svoje duše, pa da u to govore svi još i njemački i češki.«
10
U senjskoj biskupiji postojalo je stoljetno pravo obavljanja svete službe na hrvatskom jeziku što je
mnogo značilo za jezično i kulturno održavanje narodnog identiteta.
Prirast pučanstva može se pratiti ponajbolje na primjeru Frielištofa koji je imao: 1793. godine 490
duša, 1846. taj je broj porastao na 781, a 1888. na 1126 žitelja.
" I taj podrugljivi naziv »Kranjac« koji danas obično označava Slovenca, prenijeli su moravski Hrvati iz
starog kraja. Naime, sve do novijeg vremena je na području Bosanske ili Banske krajine označavao
Hrvata-katolika, a ponegdje i Hrvata-katolika iz Gorskog Kotara (obično kajkavaca). Njima su, pak,
Kranjci bili prekokupski Slovenci.
Npr. nazivi: našav, rasplet, připlet, pisance i dr.
Jeli su »makarune« i »fažul« što govori da nisu bili daleko od obale i talijanskih utjecaja.
' Bogovićeva »Hisa zlata« (Kuća zlatna) objavljena je 1754. i tada je bila stara samo 160 godina.
10
Pisac uspoređuje male moravske Hrvate s doseljenicima iz Arbanasa kraj Zadra koji su se s hrvatskim,
odnosno njemačkim prvi put sreli u školskim klupama.
287
S obzirom da su tada Hrvati živjeli u prijateljskoj Čehoslovačkoj predložio
je pisac članka da se za njih nešto uradi kako bi se »ta otkinuta grana od svog
stabla«, a koja je još bila »neuvela« i dalje održala.11
Na slijedećih šesnaest stranica nalazi se prilog »Moravski Hrvati na slikama Othmara
R u ž i č k e (1919-1945.)«. Sve su slike izrađene uljem na platnu i nalaze se u originalu
ili u kopiji u privatnoj galeriji Josefa Lawitschke, moravskog Hrvata koji živi u
Beču (Wien), Gartenschaugasse 20. O Ružički on je pisao u Hrvatskim novinama od 3.6.1994.
11 Nažalost, nije se moglo mnogo uraditi, jer je češka vlast nastojala na asimilaciji Hrvata.
288
Božić u Frielištofu 1927. - crkva sv. Kuniguntle
Guščarica u Frielištofu pri Dinji
GEFALLENEN
KlAW.IJlkMO.
sí«».MI.«isn
KT«\lllľ«
S IW.I. .»II \\\
tx
ni««líny.i.imu. M
•nHMnrrx JMIv« K».
«• 'ii;* «* w«nMM M
w N mi« nu\mnn.ifl
MMvnik\IM.W»«i
n
M HM«««» «\m»
M mi i M Jim m um
*; nelil «mi«, M
WNMIUMVHHV4 Ht
MlCttlWW/, M
MIIV HltK 1,1IH«, IM
M «M HM K «Ml «\\ »l
m
M'UftwwiMflHHAMKfT
wmtMwn. r?
«MOT
m
«M
MMMMI 1NMMN (M
«untren* IM
ITI4V/.
«•Mm ,m
»h« im \HIII\K
MIMIIMNIM
Freska-slika palim vojnicima iz prvoga svjetskog rata (1914-1918.)
u predvorju crkve sv. Kunigunde u Frielištofu (Jevišovki)
•'• ,• '
Frielištofski kiritof (crkveni god)
Obitelj moravskih Hrvata pri večeri
»Mi se radi poveselime«
l
s.l»
ífí-
i
le
S
l.B
U pivnici
Mlada moravska Hrvatica u svakodnevnoj nošnji,
u berbi 1944
Kuća Hrvata Josefa Schneidera u Frielištofu - jedna od dvije koje su
ukrašene i obojene kako se to nekada radilo kod moravskih Hrvata
Foto: Josef Lawitschka 1991.
Kuća Joze Sićana u Frielištofu obnovljena djelimice u starohrvatskom stilu.
Foto: D. Pavličević 1991.
SIXJ /J>IÄ •"•*
S tu
'U ü
O W5
•o o
O "->
IIO ._:
i:
c*
6> "£
"" CC
3*
>-•£5 h
6 -c
3 c
cň a>
« 3
' i
Ili
S o
l-gs
anS.-s g
c
-
HRWOBLJBP
«wron.«» -•
*wr uua
**
ałłf
*
ljj<:11
"»»
DQJ5ŘI
oč- j?.'; Bacsxocw
2
»Hrvatsko selo, hrvatski
ljudi, hrvatski jazik,
Hrvat ljubi.«
Spomenik palim
Hrvatima Frielištofa
iz I. svjetskog rata,
podignut 1934.,
obnovljen 1991. god.
Foto: J. Lawitschka
1991.
ü
c
-5
ä
O -G
t- U
00 ta
O
•
*
Ž
Stefan Lászlo, gradišćanski biskup u miru, po majci Hrvat,
jedini biskup koji je dosada pohodio moravske^Hrvate.
U Frielištofu je služio hrvatsku misu i držao propovijed. (1993.)
Joza SIĆAN
»MI HRVATI SME DOBRI A VESELI LJUDI«
1934.
Moravski Hrvat Josip (Joza) S i ča n bio je 1934. predsjednik Narodne
Jednote za jugozapadnu Moravsku i tom prilikom je za proslavu 350.
obljetnice doseljenja Hrvata u Moravsku napisao članak Naše stare a današnje
zvike (navike) što je objavljen u Almachu Moravských Charvátu
(1584-1934) u Brnu. Preuzet ćemo nekoliko najzanimljivijih odlomaka iz
života moravskih Hrvata između prvoga i drugoga svjetskoga rata, nakon
što su petnaestak godina već živjeli u Čehoslovačkoj, što, uostalom potvrđuje
i njegov starohrvatsko-češki jezik.*
»Mi Hrvati srne dobri a veseli ljudi. Sáki, dno dnojdne k nám va naše tri si-
jela,1
se nerad s námi luči.2
Mi smo tuo pogostijenje irbali (dědili)3
od našich dijedov,
bábov, ťaťov a májov.4
Náš stan a náša hiša je sákomu odprta (otevřena).
Tujim (cizim) Ijudijem se Ijubiju naše lipo pomouljane5
hiše (domy). Danas
ur to ni tako kod je to nigda bilo. Danas ur polavku (pomalu) se modernizirame,
a to k nášoj škuodi.6
Naši hlápi ani hlapci ur (již) nenuosi hrvatske rubi.7
Pisac je u zagrade stavljao neke češke izraze kako bi olakšao razumijevanje tamošnjim čitateljima
koji nisu znali hrvatski. Isto tako je dodavao i češke naglaske i druge dijakritičke znakove kao i brojne
češke riječi koje su Hrvati već bili usvojili, npr. sastavni veznik i, hlapi, hlapci za mladića, dečke; praca,
pracovati za rad, raditi, itd.
1
Ova rečenica bi u hrvatskom književnom jeziku glasila: »Svatko, tko dođe k nama u naša tri sela«.
Iako su u načelu moravski Hravti ikavci, primijetit ćete prilično riječi koje izgovaraju ijekavski, iako
takve više ne postoje ni u jeziku »staroga kraja«, npr. sijela = sela, lijeta = ljeta, vijelika = velika, grijedu
= gredu, idu, itd.
Lučiti, luči = odvajati, odvaja.
•* Irbali, od njem. das Erbe, erben = baština, nasljedstvo, naslijediti.
Majov, tj. od maja, majki.
5
Pomuoljane, muoljati, muoljar, od njem. malen = slikati, bojati, npr. maljati, maler.
° K našoj škuodi = na našu štetu, škodu.
Rubi = nošnja, npr. u Slavoniji se kaže rubina, rubenina, a u književnom hrvatskom jeziku postoji
zbirna imenicarublje.
289
Neg ti stari, ča je imaju os od stárich lijet, nousiju hrvatsku prátež (šaty).
8
Hlapske
hrvatske rubi su drage a pri danášnich teškich čaši si nemouru naši hlapi
hrvátskich rubi kupit. Naše robe (ženy) a divičice su brže takaj hodile lioše hrvatski
opravene (oblečený) neg danas. Naše stare bábe a tete imaju v stárich lipo
pomouljanich knofanach (skříň...) os čuda9
hrvatske prateži a vijelika škuoda
je, da se os danas naše robe (ženy) a divičice tako nenuosiju. Neg je se takov
hrvatski lajbl (živutek)10
ušiv s ruku, to je dalo čuda (mnoho) prácije. Tije
kitise11
na tuom lajbli su se ruku šišivále. Takova Hrvatica za starih čaši je bila
jako čuprna (čiperná).12
Krátka čedljena13
suknjička a bijelo oplijetie k tom je
joj jako sviječilo.14
Kad je šla takova Hrvatica v nedilju va crikvu (kostel) k maša
a je bila po starohrvatski opravena (oblečena), ni bilo lipše robe (ženy) na svitu.
Danas nisu ur (již) naše divičice tako lipo opravené (oblečeny), kod su nigda
bile. Aj danas os lipe, ale to ni ur to (již) právo hrvatsko. Tu pracú15
s višivanjem
si ur naše robe (ženy) a divičice nedajú. One rasi16
sakojačke17
»mašle«
kupuju ur gutuovo udijelane a na rubi (šaty) je prišijú.«
»Naše lipe hrvatske rubi«
»Kad je tákaov hrvatski šohaj (momak, dragi) s takou lipu (pekneou) Hrvaticu
va kuoli táncav, a ni bilo lipšega parita na ně dva. S daleka a široka su se
hodili na naše kiritofe18
(hody) kukat (dřvat)19
a zato, da budu vidili naše lipe
8Pratež = odjeća, nošnja, češki šaty, od šiti, ono što je šivano (rukom).
Žene su prilikom udaje dobivale kao miraz svoju »lijepo oslikanu (drvenu) škrinju« u kojima su
čuvale svoju nošnju. Još tada bilo je nje »čuda« = mnogo, ali se već nije nosila nego se zamjenjivala
kupovnom nošnjom. - •
* Lajbl je i u Hrvatskom zagorju uobičajeni germanizam, od. njem. das Leibchen = prslučić, prsluk
(lajbek, lajbec). Šivan je ručno i to je zahtijevalo mnogo posla (pracije).
Kitise = rese, kitice, ukrasi.
12
Čuprna = šarolika, raznobojna, slikovita.
" Čedljena = crvena.
14
Sviječilo = sviđalo (se).
15 Pracu = posao, trud.
16
Raši = radije.
17
Sakojačke = svakojake, svakovrsne, »masla« = vrpca.
18 Kiritof = crkveni god, crkvena slava, proštenje, isto kao npr. u Slavoniji kirvaj, od njem. die Kirchweih,
Kirmes, Kirchentag.
19 Kukat = gledati, od njem. gucken.
290
hrvatske rubi (šaty). Je vijelika
škuoda, da hrvatski kruoj20
ur
mizi.21
Akademicki muolar Otmar
Ružička, ki muola naše
ljudi ur (již) 28 lijet, želi jako
toga, da ur to ni tako got kot
je nigda bilo pred 28 lijeti:
čizmov u našicah ruob (žen) a
divičic je ur málo vidit. Danas
nuosi mlada aj stára neg šoljine
(šnerovaci boty).22
Pri hišah
(staveních) je takaj tako. Brže
su naše hiša zvana aj s nutra
bile lipo pomouljane se farbe
su igrale. Sváko lijeto pred druhi
(svatodušní svátky)23
a kiritofom
su imále naše robe (ženy)
pune ruke pracije. Ličile su
hiše zvana aj s nutra, a na
placu su si dále čuda (mnoho)
zaležit.24
A kad su bile gutuove,
je saki tuji človik hned
(odmah) na prvi puglijet25
vidiv,
da je va hrvatskom seli.
Sudijej je to igralo sarnimi farbami.
Jedan stan je brv podrau-
van26
modro, drugi zeleno a
med nokni a pri gijelbi27
su udijelale čedlene, modre strafíte, se je neg igralo.
Kod je bilo radost kukat na naše hrvatske, tako je bilo takaj radost kukat (dívati
se) na naše lipo pomuolane stane (staveni).
Dvije udane moravske Hrvatice u svečanoj
narodnoj nošnji, 1934.
Izvor. Almanach Moravských Chan'átu, 9.
Kruoj = kroj, šav; ovdje nošnja, narodna nošnja.
Mizi = nestaje, gubi se, ne nosi se više.
22
Šoljini od njem. der Schuh = cipele, postole koje se vežu vrpcama, žnirancima.
23 Blagdan sv. Duha, Duhovi.
Na sajmu su mnogo potrošile.
Prvi puglijet = prvi pogled.
Podrauvan = obojan, oličen.
Nokti a pri gijebli = na prozoru i u hodniku, predsoblju.
291
»Naši kiritofi su daleko a široko známi«
»Naši kiritofi (hody) su takaj daleko a široko známi. Pred kiritofom se cijev
tajedán (týden) pripravlja, se se v stáni liči (bili) a čisti. Aj ta najubožiji človik v
seli si na kiritof pripravi ništa dobruoga. pečena guska (husa) muara bit na
šakom stoli. V pijetak a soboutu pred kiritofom se kubove peci28
kuriju a peču
se furme a flijekine (koláče).
V trubi pečene furme a flijekine (koláče) nisu nigdár tako dobre kod shlibove
péci. Hlapci v sobuotu stávlaju máju29
v šenkausich30
a se priprávja na nedilju.
V nedilju se grije (ide) ráno va crikvu k maši ur čijekaju musikanti na
hlapce pri crikvi a doprovuodiju hlapce s musiku k šenkhausu komu pátri. Prvi
dán na kiritof se pák do puodne grije igrat purgamastru (starostovi),31
neguovomu
zástupcu, gospodinu (farári)32
a direktoru (ředitel školy). Po niješpori gredu
(jdou) starki s musiku po prvu starešicu va stán, kadijen ona biva. Pred stanum
se igra a tanca. Pak se grije s steršnicami pod máju a prve tri kusitě dostanu
starki a stareške. Starki su ti, ča kiritof pijelaju a pred tim si je hlapci med
(mezi) vivuoliju. Po starki dostanu pak tri kusitě sóla domaći hlapci. Po domácich
hlapci zapeluju, pak hlapci kuolecnich sijel.33
Sako selo dostane tri kusitě
solo. Prvi dan na kiritof zapeluju až do viječera neg (jenom) tuji (cizi) a na naše
hlapce a divičice s k tancanju dostane äz viječer. Stariji hlapi a robe prvi dán
netancaju, ali ti mladi se daju viječer na tanac. Sevaljek (vždycky) na kiritof se
píjela za starki a starešfcami lip ovenčijen kozav (kozel).
34
Tomu kozlu ušije
prva starešica lipu plachtičku, ka je same lipe mašle. Za toga kozla se pák tri
dni klička (hraje kuželky) a dno za cijev kiritof aj shodkámi nájveč klíčkov prehiti
s guglu,35
je pak kozla viigrav (dobio).
Drugi dán na kiritof se dopuodne grije k máši a s maše se grije pak na cimiťijer
(hřbitov).36
Na cimiťijer grije cijelo selo a spomína se sich mrtvich, ča su
Klibove peci = krušné, hljebne peći.28
Maja = majsko drvo, Maybaum, u Slavoniji majpan koji se i danas stavlja uoči prvog svibnja djevojkama,
u središtima sela ili pred gostionicama.
Šenkhaus = gostionica, od. njem. Schenkhaus, točionica.
Purgmastr od njem. der Burgermeister, gradonačelnik, zapravo u hrvatskim selima načelnik općine,
starosta.
Hrvati u Moravskoj su župnika zvali gospodin.
33
Kuolecnih sijeli = okolnih sela.
34
35
36
Kozav, kozel = kozlić Gare).
Klička = kuglanje; gugla = kugla, pobjednik dobiva kozlića.
Cimit'jer = groblje.
292
v seli umrli. Pak huodiju do puodneva starki viigrát pred stane gmeinderodom
(radnim). O trich urach (hodin) se grije sopet pro starešicu a opakuje se to, ča
prvi dán. Neg da drugi a trijeti dán na kiritof je ur málo tujích ljudi a uoba dva
dni pátriju ljudijem v seli. Drugi a trijeti dán imaju hlapi a robe kiritof. V kuoli
zapeluju (zavádějí) a pri jačeni (zpíváni) a tancani se zabiju (zapomenou) trampotě
a ceuloga lijeta.37
Trijeti dán se na kiritof huodiju starki a hlapi zbirat žitak
(obili) a druge vijeci,38
záke muoru ostatá pinezi. Žiták se pák prodá a s tich
pinijez s plati viđanje za kiritof.39
»Mi Hrvati se rádi poveselime«
V nedilju po kiritofu su hodki.40
Hodke patriju viječer ženátim ljudijem.
Dno je do viječera najveć kličkov prehitiv (prehitil), je kozla viigrav. Pred viječeru
se kozav vitancuje a vitancuju ga neg hlapi s nihovimi ženami. Hodki su
najlipše z celuoga kiritofa. Dno cijeli lijeto nehuodi nukamour (nikam) se pobavit,
ta grije s něguovu ženu kozla vitancijevat a ništ lipšega (pěknějšího), kad tako
naši stari a mladi strici a nihove tete v kuoli veselo táncaju. Pri kozla vitancijevani
dostanu ženatí tri kusitě solo, kulikrat kad su dobro naluoženi, dostanu aj
píjet kusitov. Ta, ča je viigrav kozla, tánca s prvu starešicu, ta ča je po nijem
imav največ kličkov, a drugu starešicu. Po tancami se grije s musiku pak k bu-
di,
41
ča se cukar prodává, a tamo muora ta, ča tanca s prvu starešicu a je kozla
viigrav, kupit joj vijeliko lijecitovo (licitarsko) srdce a sakojačkoga cukrovoga.42
Druga a trijeta strešica dostáné takaj srdce a cukrovo. Od cukruove bude doprovuodiju
pak toga, ča je kozla viigrav starki, hlapci a stari s musiku k neguovomu
stanu a pri stáni pak gostěni musikanti vinuom a cukrovom. Takov kozav
stoji toga, ča je viigrav lipe pinezi a to si muerete mislit, da drugi dán žena li-
3
Cijela rečenica bi otprilike glasila: U kolu, pjesmi i plesu (igri) zaborave sve teškoće (probleme) iz
čitave godine.
38
Žita i druge vijeci = hranu i druge predmete, priloge koji se zatim prodaju i za nih dobiju novac,
pinezi.
Isplaćuju se troškovi priređivanja kiritofa, proštenja.
Hodki = svečanost s igrom i šalama nakon kiritofa.
41
Buda od njem. die Bude = šator, mala prodavaonica, mjesto na sajmu, stol s raznom sitnom ro-
bom.
42 Sakojački cukroví = razni slatkiši od šećera, cukra.
293
tuje43
tich pinijez, ča je muža kozav stav. Mi Hrvati se rádi poveselime, ale po
tákovich bodkách sme pák zopet rádi, da je po kiritofi. Mi rádi jáčime, rádi
táncame, ale takaj rádi se staráme o naše bližně, o nášu dicu a ženu. A naše žene
se řáde staraju o nas. Ne neg mi mládí se rádi poveselime...«
43 Lituje = žali, prigovara.
294
Hinko SIROVATKA
BUDUĆNOST MORAVSKIH HRVATA
1936.
Poznati hrvatski publicist češkog podrijetla H. Sirovatka je na temelju
spomenutog Almanaha o moravskim Hrvatima i dmgog tiska iz 1934. napisao
šest članaka o tom pitanju koji su djelimice objavljeni u Jutarnjem
listu od 2. 2. 1937. Dobili smo ili od njegova sina Branka iz Rijeke nakon
jedne emisije o Hrvatima na Moravi koju smo priredili na Hrvatskom radiju
potkraj 1991. Upetom članku pod naslovom: Što kažu Česi o hrvatskim
naseobinama u Moravskoj i Slovačkoj raspravljao je o prikazu moravskih
Hrvata iz pera dr. Františeka Pospíšila, poznatog češkog etnologa
koji je u češkom tisku 1934. lijepo pisao o Hrvatima, ali im je najavio
skoru čehizaciju i biološku smrt. Tome se suprotstavio Sirovatka želeći
da se Hrvati u Moravskoj što duže održe, naravno uz pomoć iz stare do-
movine.
»Divan narod ... u krasnobojnim odjećama«
Prema Sirovatkinom prijevodu Pospíšil je prilikom proslave 350. obljetnice
doseljenja Hrvata u Moravsku napisao i slijedeće: »Pravi je užitak pogled na taj
krasni slavenski narod, čija je mladež, posebice djevojačka, na glasu po svojoj
ljepoti u čitavoj Moravskoj. Svoju elastičnu strojnost sačuvao si je naš brat Hrvat
posve do danas. On se je kroz stoljeće ženio i križao samo medju sobom. Rijetko
je on dao svoju kćer slovačkome proscu ili njemačkome bogatunu. Stereotipni
oblik jugoslavenski uvjerljivo je ovdje sačuvan u svoj svojoj čistoći. Biologično
orijentirani antropolog, pa i serolog
1
naći će na tom narodnom otoku bogato
polje za svoja znanstvena istraživanja.«
Serolog = znanstvenik koji se bavi biološkim djelovanjem seruma.
295
Zatim o narodnoj
nošnji kaže: »Ovaj divan
narod, odjeven u
krasnobojnim odjećama,
predstavlja pravo
narodopisno čudo, kako
je taj maleni narodni
otočić sačuvao
mnoštvo narodnih pra-
krojeva.2
Ne znamo kakvu
su nošnju donijeli
Hrvati iz stare domovine,
ali današnja je njihova
nošnja sačuvala
nam sve najstarije slovačke
prakrojeve iz
obližnjih Podluží, gdje
ih je već davno nestalo.
Danas poznamo samo
hrvatsku terminologiju
za pojedine dijelove te
nošnje.
Začudit će nas kako
metodički zvuči čakavski
govor Hrvata.
Glazbeno će fonetickí
užitak osjetiti samo
onaj, koji uz dobar sluh
prisluškuje kada među
sobom govore.« Zatim
dr. Pospíšil navodi kao
dokaz pjesmu: »Ruoža
sam ruoža, dokle nimam
muoža...« koju
smo već prije citirali.3
M. Slunjski i V. Kuzmić iz Nove Prerave, kao nevjesta
i mladoženja na »hrvatskoj svadbi« u Frielištofu
prilikom proslave obljetnice doseljenja Hrvata 1934. g.
Prakrojevi su vrlo stare narodne nošnje.
3
Vidi prilog I. Milčetića na str. 264.
296
Dijelovi ukrasa izvezenih u bojama na pregačama moravskih Hrvatica.
Izvor: Moravští Charváti, 9.
Pitanje »hrvatskog koridora«
Kad su se po neuspješnom završetku prvoga svjetskog rata za Njemačku i
Austro-Ugarsku sklapali međunarodni mirovni ugovori na njihovu štetu i stvorene
nove države, poglavito Čehoslovačka, Austrija, Mađarska i Kraljevina Srba,
Hrvata i Slovenaca, pokušao je češki prvak dr. Tomáš G. Masaryk dobiti uzak
pojas zemljišta od južne Moravske do Međimurja i Austrije, područjem današnjeg
austrijskog Gradišća. Taj pokušaj se temeljio na hrvatskim selima koja su
od 16. st. tim smjerom u seobi rasuta poput otočića, pa ga možemo nazvati »hrvatskim
koridorom«.
O tome je dr. Pospíšil napisao: »Moravski Hrvat nadovezuje svoju čakavštinu
na niz narječja naših sela Poštome,4
Nova Ves5
i Hlohovice, onda dalje na
1
Poštoma se danas naziva Poštornja (dio grada Břeclavě).
' Danas se zove Devinska Nova Ves (Hrvatska Nova Ves).
297
cio niz sela duž uzvisina rijeke Morave, kako na našem tlu, tako i na austrijskom
sve do Bratislave i dalje za Dunavom u mađarskim županijama mošonskoj, šopronjskoj
i željeznogradskoj6
, pa onda preko austrijskog Burgenlanda, donjom
Mađarskom veže se taj lanac kroz Hrvatsku do hrvatskoga Kvarnera, pradomovine
ove čakavštine, i pruža se taj lanac jezične srodnosti, ili istovjetnosti, dalje
duž Jadrana duboko na dno Dalmacije, zahvaljujući i (sada) talijansku Rijeku,
Zadar, Istru, Lastovo itd. Ukratko: naši su moravski Hrvati posljednja sjeverna
karika lanca, kojim je imala biti, po tzv. koridoru povezana naša Čehoslovačka s
bratskom Jugoslavijom, kako je to po narodnom pravu i Wilsonovim načelima7
imao krasno nacrtano na svojoj historijskoj mapi bivši predsjednik Republike T.
Masaryk (...).
To treba dobro istaknuti kako za mlađe generacije tako i za buduće naše
državnike da ocijene s ove strane važnost hrvatskih naših naselja u Moravskoj.«
Tužna budućnost hrvatskih jezičnih otoka
Budući da je dr. Pospíšil prorekao da će biološkim zakonima moravski
Hrvati nestati, da će biti asimilirani, čehizirani i da je njihova budućnost »tužna í
prežalosna«, odgovorio mu je H. Sirovatka i ne sluteći da će se to ostvariti, ali
ne po biološkim zakonima nego nasiljem nove, komunističke Čehoslovačke nakon
drugoga svjetskoga rata. O tome Sirovatka piše: »G. prof. dr. Fr. Pospíšil,
govoreći u pravim superlativima o životu na domu, zdravom socijalnom moralu i
punoj ekonomskoj vitalnosti, veselom južnjačkom temperamentu i kulturnim sposobnostima
naše i inače veoma nábožne hrvatske braće u Moravskoj, odajući pri
tom opisu posebnu počast našoj ženi, postavlja ovo za sve nas velevažno pitanje:
Kakva b u d u ć n o s t čeka ove mile nam h r v a t s k e otoke po
M o r a v s k o j ?
S gledišta moravskog národopisca, valja časno i muževno priznati da je budućnost
tih otoka tužna i prežalosna. Nećemo se dugo radovati ovom slavenskom
ogranku u južnoj Moravskoj.« Zatim Pospišil predviđa da će njemački,
mađarski i talijanski jezik zbrisati slavenske ostatke u krajevima koje su dobili
Stara mađarska županija Vás (Željezna) podijeljena 1918. na dva dijela, mađarski i austrijski, otud i
njemački naziv Eisenstadt, doslovce Željezni Grad, danas hrvatski naziv je Željezno.
To su poznate Wilsonove točke, kojih je bilo 14, a 10. je govorila o pravu naroda koji su živjeli u
Austro-Ugarskoj na svoju samoupravu.
298
:
nakon podjele država 1918. pa isto tako smatra da će »naša poslijeratna češka
škola izbrisati povremeno, valjda već kroz dvije-tri generacije, ne samo njihov
krasni materinjski jezik, već, štoviše, i dobru hrvatsku kulturnu sposobnost. Ne
samo južnomoravska slovaština, i još više bliska nježna slovaština (u samoj Slovačkoj),
nego, a last not least,8
i naša krajinska9
toliko elastična i privlačna moravska
čeština, prodrijet će prema vječnim krvnim zakonima kroz vrata čakavštine,
te će se konačno raditi o neumolnom zakonu kulturne biologije (...).
Zato se u ovom našem slučaju ne treba podavati čuđenju i naricanju, pa je
bio nepromišljen počešći protest izvjesnog moravskog etnologa protiv češke škole
i naročito proti čehizirajućem radu nadučitelja, pokojnog J. Ptačeka u Dobrom
Polju.10
Gubitak etnografije moravskih Hrvata bit će nadoknađen sigurno
dobrom protuvrijednošću.«11
Protivno tome H. Sirovatka zaključuje: »Meni se čini da je g. dr. Pospišil
kao učenjak prelako prešao preko onoga što je gore iznio kao nacionalni političar,
govoreći o važnosti moravskih Hrvata u vanjsko-političkim problemima čehoslovačko-jugoslavenske
povezanosti. Mene, to, iskreno kažem, frapira, jer su u
pitanju i suviše važni međusobni politički interesi koji bi opravdavali nastojanje
da se hrvatski otoci u južnoj Moravskoj, po mogućnosti i oni, koji još postoje
duž Morave u Slovačkoj, što dulje održe. Ti nam interesi imperativno nameću
da među tim sjevernim hrvatskim otocima vodimo zajedničkim silama upravo sistematsku
hrvatsku školsku politiku,12
naravno bez štete po interne državne interese
Čehoslovačke Republike.«
o
Engl. posljednje ali ne manje važno.
9
U doba najjačeg turskog nadiranja u 16. st. su zapadna Ugarska sa Slovačkom, Moravska i Donja
Austrija imale također ulogu krajiškog, pograničnog prostora. Dakle, ne radi se o hrvatskoj Vojnoj
krajini. ,
Ptáček je u Dobrom Polju otvoreno radio na čehizaciji Hrvata za razliku od A Maleca koji je u
istom mjestu kao župnik pridonio afirmaciji hrvatskog naroda i njegovu očuvanju.
Pospišil je tu dodao na latinskom: »Lex biotehnologica - lex důra! Lex est!« Dakle, prema »tvrdim
biotehnološkim zakonima Hrvati će nestati, ali će se zato kao »protuvrijednost« vjerojatno poboljšati i
ojačati Česi. Kao da je za Hrvate manje zlo, ako ih asimiliraju slavenski Česi, a ne Nijemci.
Međusobnim ugovorom između Čehoslovačke i ondašnje Jugoslavije moglo se obostrano raditi na
pomaganju školstva manjina što su Česi sa svojim narodom npr. u Slavoniji i zdušno radili. Međutim,
Hrvatima je to iz Beograda bilo onemogućeno, pa nikada nije u Moravsku ili Slovačku poslan ni jedan
učitelj a kamoli da je otvoren razred ili škola na hrvatskom jeziku.
299
Ivan DOBROVIC
MARACKI HRVATI
1952.
Gradišćanski pisac L Dobrović u knjizi Kratka povijest naših stari,
njihova borba s Turki i seljenje u novu domovinu, Železno 1952. opisao
je ukratko i Hrvate u Moravskoj. Naziva ih Maračkim Hrvatima, tj. imenom
koje se još tada ponegdje rabilo. Prenosimo taj odlomak gotovo u
cijelosti.
b) Južna Maračka
Na početku drugoga svitskoga boja
1
pohodio sam kapelu milosti Železan-
ske
2
Majke Božje na Brigu. Na moje presenetenje našao sam onde dai trideset
hodočasnikov, kih pratež3
bila je slična pandrofskoj i novoselskoj. Napamet prez
molitvenika jačili su duge marijanske i mašne4
jačke. Po svršenoj pobožnosti dao
sam se s njimi u razgovor i pozvao nekoliko muži žen u moj stan. Povídali su
mi, da su iz južne Maračke. Onde su tri sela, u kih stanuju Hrvati Imena su im:
Frelichov (Fröllersdorf), Novi Přerov (Neuprerau) i Dobre Pole (Guttenfeld).
Govorili su čakavsko narječje naših gradišćanskih Hrvatov. Na moju želju napisali
su mi njihova obiteljska imena. Iznenadjen štijem: Slunsky, Kuzmić, Martinković,
Ivančic, Križanić... Zanimljivo je, da oni govoru i pišu mjesto ić nastavak
it. Ovako pišu: Kuzmit, Martinkovit, Ivančit, Križanit... Spodobno kot na 850 Ijet
staroj baškoj ploči (tabli) Dobrovit.5
1
Svitski boj = svjetski rat.
Železanska = prema Željezno - Eisenstadt u Gradišću.
Pratež = nošnja (narodna).
4
Mašne jačke = misne (crkvene) pjesme.
Bašćanska ploča iz doba hrvatskog kralja Zvonimira (XI. stoljeće) - prvi spomenik hrvatskog jezika i
pisma.
300
Predje zgora imenovanih trih opčin naselio je 1570/71. ljeta Hartman II.
von Liechtenstein s Hrvati. 1510. ljeta bilo je Dobro Polje (Guttenfeld) i Nova
Prerava (Neuprerau) potpuno opustošena, u Frelichovi bili su samo četiri stanovniki.
Hartman Liechtenstein naselio je 1570. i 1571. ljeta 40 hrvatskih familijov.
U Dobro Pole (Guttenfeld) došla je 31, u Novi Přerov (Neuprerau) 9, u
Guldenfurt (ovo je četvrto hrvatsko selo) 3 hrvatske familije.
6
Stanovniki ovih sel oslobodjeni su bili 5 Ijet svake daće. Frelichov nij bilo
čisto opustošen, zato nisu dostali bili Frelichovi ovu polakšicu. Ova četiri sela
ležu na livoj ubrovi rijeki Thaya (Dyje) od Nikolsburga (Mikulov) na zapad.
Bivša hrvatska sela
Na istok od Nikolsburga ležu dvoja bivša hrvatska sela: Charvatska Nova
Ves (Hrvatsko Novo Selo) i Hlohovec. Prvo selo imenovano je 1570. ljeta. Vreda
po vom
7
došlo je simo velik broj Hrvatov. Stručnjaki velu, da je i Hlohovec
od Hrvatov utemeljeno selo. Do 19. stoljeća bilo je hrvatsko. Nohač
8
tvrdi, da
su Hrvati 1564. ljeta naselili selo Weisstätten. Polag jednoga članka Petra Jan-
driševitsa
9
pred 1935. ljetom naselili su pobignuti Hrvati i selo Hovoran. Iz jedne
povlastice (Freibrief), ku je izdao Ivan Lipp, i iz jednoga popisa od ljeta
1604. je viditi, da je bilo u selu Hovoran 60 procentov hrvatskih obiteljskih imen.
Hrvatskih naselbin bilo je u slijedećih zemlja:
a) Čisto hrvatska ili pretežno hrvatska su bila:
u Gradišću
Dolnjoj Austriji
Ugarskoj
Slovačkoj oko Požona
Maračkoj oko Nikolsburga
59
61
27
13
8
168 sel
** Ne znamo koje je to danas selo.
Po redu, zatim.
8
Češki etnolog Jan Nohač, pisac radova o moravskim Hrvatima i njihovim naseljima. Objavio je članak
i u Almanachu iz 1934. prilikom proslave 350. obljetnice doseljenja.
' Petar Jandriševits (Jandrišević) - gradišćansko-hrvatski svećenik i publicist.
301
Dakle, prema Dobroviću, bilo je prije nešto više od pola stoljeća ukupno
168 hrvatskih sela. Danas ih je, nažalost, mnogo manje.
302
Milo VASAK
PISMA, SJECANJA, PJESME, JEZIK
1947-1987.
Prognani moravski Hrvat Milo Vaša k živi i danas u Burlingtonu
kraj Toronta u Kanadi, ali je u sjećanjima i jeziku kojim piše ostao čvrsto
povezan sa svojim selom Frielištofom u južnoj Moravskoj. Njegove uspomene,
zapisi i literami radovi ponajbolje ilustriraju kako se nekad živjelo i
govorilo u starom zavičaju. Svi ti radovi nastali su u emigraciji od 1947.
do 1985., a došli su na svjetlo dana tek u novije vrijeme kad je opet zahvaljujući
mladim gradišćanskim Hrvatima iz Beča poraslo zanimanje za
moravske Hrvate — tu silom odsječenu granu hrvatskog narodnog stabla.
Budući da se Vašakova sjećanja i književni radovi izvanredno nastavljaju
na prethodne zapise iz 19. stoljeća, preuzet ćemo ih gotovo u cijelosti.
Najprije dolazi pismo koje ćemo nazvati njegovim riječima:
»Meni je naša hrvatska rič najlipša«
Ja i moja žena srne Hrvati z Morave, z Frielištofa a Prerave sela za ke ste
pisali v petnajstom broju Hrvatskih Novin (br. 15/85).
Mi na Moravi zopet malo drugačije govuorime aj1
pišem. Naše dužičko2
»o«
je »uo« a nikada naše dužičko »i« je »ie«. Zato Frielištof nebo bi se moglo i pisat
Frijelištof a ne Frelištof. Meni je naša hrvatska rič najlipša od sih drugih riči.
Nas va Frielištofi, na Preravi i Gutfielti (Dobro Puolje) je bilo okolo trih tisuć.
Frielištof a Prerava 98% hrvatsko, Gutfielt (Dobro Puolje) okolo 90% hrvatsko
selo. Si ljudi aj Nimci a Cehi ki su na seli živili su govorili hrvatski, tako
1
A,aj = i.
Dužičkog = dugo.
303
vitalan je bio naš jezik aj ako su Nimci z nas chtili udielat3
Nimce a Čehi Čehe.
Za Austro-Ugarske su škuole bile nimške a za češke republike češke.
Čehi da z nas udielaju Čehe su nam po prvoj vojski va Frielištofi postavili
veliku škuolu »Meštánku« - po nimški »Bürgerschule«.
4
To bi bilo dobro za prvo naše dica nisu prahala
5
hodit v Drinovac (Diirnhołz)
v nimšku Bürgerschule a za drugo je to bilo duoma na selu, kad nie bi oni
bili peljali politiku čehiziranja.
Kad su muoj ćaća (otac) organizirali da budemo imali barem prve dvi nebo
6
tri klase hrvatske su nich z političkoga grunta (razloga) preložili
7
v Trebić - dielali
su pri železnici.
Moravskohrvatski književnik Milo Vašak iz Kanade pred slikom O. Ružičke.
Foto: Josef Lawitschka 1991.
Udielat,napraviti,asimilirati.
Građanska škola.
Prahala = trebala.
6
Nebo = ili.
Preložiti = premjestili, iz političkih razloga.
304
V crikvi srne se za Östereich Ungarn8
molili hrvatski aj tako za češke republike.
Za reicha (3. Reich)
9
su prepovidali
10
se hrvatski v crkvi molit.
Kad su Čehi po 1945. se Nimci vignali (izagnali) a mi Hrvati sme ostali jedini
na našem becirki,
11
su pak aj nas kod »politicky nespolehlivý živel« (politisch
unzuverlässiges Element)
12
z južne Morave razselili po severnoj Moravi.
Z Frielištofa a Prerave je čuda mladih ljudi utieklo u Austriju a živiju okolo
Poysdorfa v nimških seli (Wildendürnbach, Kirchstetten, Ameis).
Dá vám jednu episodu z našega života na selu popisem: Po prvoj vojski
13
su
u nas va Frielištofi chtili
14
postavit spomenik za se, ki su pali va vojski, zajedno s
spomenikom, da srne Hrvati.
Tako su zamolili mojega ćaću da bi napisali ča da se ima na spomenik
napisat. Muoj ćaća su uovu pjesmu napisali:
Hrvatsko selo
hrvatski ljudi
hrvatski jazik
Hrvat ljubi.
Hrvat si kodno muore reć
da je nikdo ništa već
nek ti si, nek brat je tvuoj
od lieta selienja bruoj.
Ta jačka
15
se je sim ljubila, ale da ostanu s šimi
16
dobri su purgamstri
17
a
ciev rotštivl (načelnik i cijeli općinski tanac Ratstube) odlučili da odnajprv će bit
ova pjesma a z jedne strane češki a z druge strane nimški ča da spomenik pred-
stavlja.
8
Austro-Ugarska, do 1918.
Veliki Njemački Reich, od osvajanja Češke 1938. južna Moravska bila je izravno u Trećem Reichu,
pa i naša tri hrvatska sela.
10 Prepoviedali = zabranili.
1
Njem. der Bezirk = kotar, područje.
1
Politički nepodoban, nepovjerljiv element.
1
Po prvi vojski = nakon prvoga svjetskog rata.
14
Chtili = htjeli.
Jačka = pjesma.
16
S šimi = sa svima.
171
Purgamastr od. njem der Bürgermeister = gradonačelnik.
305
Muoj ćaća su bili proti tomu a nisu dovuoljili
18
da njihovu pjesmu upotriebiu.
No, ale na papiru su ur imali jačku napisanu a zato da je se sim ljubila su
mojega ćaću ignorirali a kako su chtili tako su i na spomenik v trich riči napi-
sali.19
1938. lieta su došli Nimci a su zieli dlieto (Meissel) a su češko istukli. 1945.
su došli Čehi najzad a su zieli takaj dlieto a su nimško istukli.
A tako os danas, aj kad su nas današnji gospodari z naših hrvatskih siel po
cieloj republiky razselili a naš mali hrvatski narod zničili. Va Frielištofi stoji
spomenik ki celuomu svitu glasi da hrvatsko selo, hrvatski ljudi, hrvatski jazik
Hrvat ljubi.
Aj ako vam bude teško ovo stat,20
ufam da ćete to razumit. Aj ako srne
malo drugačiji srne si jednaki.
S prieteljskim puozdravom
Vaš Milo Vašak
Burlington, Kanada
28. sept. 1985.
»Čehi nisu imali nikakovo pravo da naš mali narod na
Moravi pobiju«
U Hrvatskim novinama (1. 5. 1987.) objavio je urednik g. Peter Tyran
drugo pismo M. V a š a k a pod naslovom »Mi Hrvati u Moravskoj srne bili jako
mala manjina«, zatim pjesmu »Tuga« i kratku prozu »Brukvice« u kojima se sjeća
zbivanja neposredno prije progona Hrvata ie Moravske 1947. godine. Budući
da pismo ima ne samo dokumentarnu nego i jezičnu vrijednost, objavit ćemo ga
u cijelosti:
Dragi gospodine Tyran,
s radošću sam stav vaš članak o moravskih Hrvati.21
To ča pišete se shaja22
s istinu. To da su naši ljudi niki bili na strani Nimcuv a drugi na strani Čehov se
|Q
1
Dovuoljili = dopustili.
l" Na tri jezika, tj. hrvatskom, češkom i njemačkom, ali iz onoga što sam vidio na spomeniku, na
posljednja dva jezika je bilo samo ono, što i Vašak kaže, »ča da spomenik predstavlja.«
20
Stat = čitati, štiti.
306
muore ziet tako, da sme mi až23
do 1918. živili u Austro-Ugarskoj a da za te
monarchije nám nigdour ni nikakovu velikú krivicu dielav. Aj ako nám Nimci
nisu dali škuole to je bila aj naša krivica da se nisme već domagali.24
Ale mi nisme
bili samo manjina, mi sme bili jako m a l a manjina. A šumastrov (učiteljov)
ni bilo med tu malu manjinu.
A sada je došla Česká republika.25
To ča je bila istina za Čehe ni bila
takova istina za nas Hrvate. Čehi sú po nás htili da budemo z jednoga dnieva na
drugi za nje. Naši obični seljaki, ki sú bili césaru vjerni, a zbog naše male situacije
nisu imali takov nationalni politički cilj. A Čehi su htili da mi primime njihovu
politiku. To bi bilo s časom26
došlo, da bi naši Hrvati bili za nje kot su
jednuč bili za césara. Nesrića je biva va tuom da Čehi a Nimci se nisu ravnali. A
mi srne bili va sredini. V češkoj republiki obkluopeni od Nimcom. Najblulje češko
selo je bilo 20 km od nas.
A Čehi nam škuole takaj nisu dali, aj kad bi sada mogli dopeljati učitelja iz
Hrvatskoga. Anji jednu uru za 20 liet hrvatskoga jazika. Muoj ćaća su meni z
Gradišća doniesli prvu, drugu a tretu stanku27
, tako su se zvale te knjige da barem
malo naučiv duoma hrvatski stat.
To je skandal, da nimška Austrija je 1930. davala Hrvatom učit se hrvatski
a Čehi nam nijednu uru za ciele češke republike. Nimcuom a Madjarom su dali
nimške a madjarske škuole. Tih je bilo već. Najgore je bilo da su nas na našem
okrugu upotribljavali va njihovoj skrieči (svadji) s Nimci. A to je dognalo ljudi
da su zieli nimšku nebo češku stran. Ale su si ostali dobri Hrvati. Duoma su se
neg hrvatski pomíňali a tako aj na placi. A dokonča su aj niki Nimci se za
reicha,28
Nimci ki su na seli virasli s Hrvati hrvatski pomíňali. Tako je to bilo na
našem selu. Stric Rudolf Titscher, Nimac, su imali za cieluoga reicha na strani
tuoflju (tablicu)
29
Fleischhauser-mesar-řeznik.
30
To je snad bila jedina tuoflja v
21
Veće zanimanje za moravske Hrvate pobudili su članci g. Felera Tyrana u jesen 1986. u Hrvatskim
novinama, u br. 45 od 14. 11. bio je članak »Moravski Hrvati na rubu propasti«, a u broju 46 i novi nastavak
47 i svršetak. To je ponukalo g. Vašaka da napiše svoja pisma i uputi i literarne priloge uredništvu.
22
Shaja = slaže, poklapa.
23
Až = već.
Domagali = dobili, izborili.
25
Pisac misli na 1918. kad je utemeljena Čehoslovačka i čitav kraj oko Mikulova, naseljen Nijemcima
i Hrvatima, pripao je njoj.
Časom = s vremenom, pomalo.
*7"7
' Gradišćanski Hrvati imaju za pučke škole svoje, hrvatske čitanke ili stanke (od stati = čitati).
28
Reich (Rajh) je razdoblje od 1938. do 1945. godine.
29
Od njem. die Tafel = tablica.
30
Sve tri riječi znače mesar, dakle nastavljena je praksa trojezičnosti u hrvatskim selima u Moravskoj.
307
cieluom reichi kada je bilo ništo napisano. Ale nigduor se va Frielištofi ne tuživ,
a stric Rudolf nisu marili. To je bilo neg v hrvatskom selu moguće.
Cehi nisu imali nikakovo pravo da naš mali narod na Moravi pobiju. Samo
muoć. To si oni nigdar niećeju moć pokládat za čast.
31
Pozdravljam Vas
Milo Vašak
Brukvice
Uz pismo Vašak je poslao i jednu kratku priču koju je doživio nakon drugoga
svjetskog rata s jednim češkim partizanom koji je došao natrag u Čehoslovačku
s »posebnim zadatkom«. Objavljena je također u Hrvatskim novinama (1.
5. 1987.) a mi ćemo je također preuzeti doslovce »na frielištofskom govoru«.
»Kakovi ste vi Hrvati? Hrvatski se kaže cipele a ne šuoljini
32
, je mi veliv
jedan od partizánov ki su došli 1946. va Frielištof da nas virenu
33
z našega sela.
Ovi partizani su bili od Češke brigade z Jugoslavije.
34
Češka vlada je je
dopeljala k nam, tako da bi to pred svituom boulje vigledalo kad nas Hrvate
jugoslavski partizani z našega sela van guoniju.
Ja sam mu objasniv da cipele - šuoljini nisu pred četiristo leti existirale a da
su naši ljudi onda znali neg postole čizme. Cipele-šoljini je ništo nuovoga ča se
na nogah nuosi a su došle na trg čuda kašnje.35
A tako su od Nimcuov poznali
»Schuhe« su aj od njih prizeli rič za nje a su phonetski stvorili šoljine.
36
To za
njega ni bilo dost dobro. Hrvatski su to cipele!
Kako sam mu te šoljine tako pokazivav sam mu veliv da ću si va nje dat natuć
brukvice.
»A što su to brukvice?« - je se me uon pitav.
To im nikada neće služiti na čast.
Šuoljini = cipele, postole, od njem. die Schuhe, cipele.
Virenu = istjeraju.
Ta se brigada zvala »Jan Žiška z Trocnova«, a osnovana je u Hrvatskoj, u okviru tadašnje III. operativne
zone koja je obuhvaćala čitavu Slavoniju i Srijem.
Industrijska proizvodnja cipela počela je u početku 20. st. i u njoj je prednjačio češki »Bata« koji je
otvorio i svoj pogon u Borovu, u Hrvatskoj.
36
Die Schuhe = cipele.
308
Ja sam mu rekav da su to čavli ki se natuču va potplate tako da se vrieda
ne poderu.
»E, veli on, »to su šunagli.
37
Ti partizani su z Frielištofa vriede odašli. Nieznam jeli je je Tito puozvav
najzad v Jugoslaviju a nebo su oni sami poznali da je njihova situacija kot aj
naša, da aj oni pohajaju
38
od jedne manjine, kót aj mi od češke manjine ka živi
med Hrvati v Jugoslaviji.
39
Nekoliko pjesama M. Vašaka
Budući da su Vašakove pjesme autobiografske, da govore o hrvatskim
selima i ljudima kojili gotovo da i nema i da su pisane jezikom kojega osim
pisca nitko tako dobro i ne zna, pretiskat ćemo ih i ovdje uz objašnjenja.
Prva pjesma govori također o teškom poratnom razdoblju kad su
»današnji Turki«, tj. češke komunističke vlasti uz pomoć čeških doseljenika
iz Bugarske, Jugoslavije i Poljske etnički čistili hrvatska sela na Moravi
i Dinji.
Tuga
Ej, ti moje selo,
kako si ti lipo bilo,
doklje si ti
hrvatski govorilo.
Sad se čuje
neg bułgarski a češki,
nimi su tvoji
glasi nebeski.
3
Od njem. der, die Schuh(e) + der Nagel = Schuhnagel, čavli za cipele, šunegli, šunagli (taj germanizam
postoji i u Hrvatskoj).
*° Pohajaju = potječu.
3
" Čeha je najviše bilo u istočnim dijelovima Hrvatske, u zapadnoj Slavoniji, napose oko Daruvara i
Pakraca, ali i u Požeškoj dolini i drugdje. Otud su se mnogi od njih nakon drugog svjetskog rata vratili
natrag u ČSR, pa i oni koji nisu bili partizani u spomenutoj brigadi. Većina slavonskih Ceha bila je
porijeklom iz Moravske.
309
Današnji Turki
sikli su glave,
život ti zieli
hrvatsko selo Morave.
Za tebe, rič moja
ur nigduor ne mari,
... je tiho kot na cimitieri,
40
veseli tvoji grobari.
Na Frielištofskom c i m i t i e r i
Mojem djedu Sani Jurtiću a svim Hrvatom, ki su na
Frielištofi na cimitieri pokopani a tamo počivaju
Za stuo liet,
kad na mojem grobí
trava bude rasla,
a divlje ruože cviet
mi kamek nad glavu ozdobi
41
a v nogah se koza bude pasla,
a ti putnjiče,
ako v naše selo duojdeš,
na cimitieri se ti staviš
a brže neg pruojdeš,
mrvu moj vrtljac popraviš,42
zajač ti meni jačku,43
zajač ti meni hrvatsku,
ja ću se v grobi genut,
ja ću te čut.
Za stuo liet.
^ Tiho je kao na groblju.
Stavi mi kamen (uspravi) na grobu.
Popravi mi, uredi grob.
Zapjevaj mi pesmu (hrvatsku).
41
42
43
310
Cucak
4 4
Pod oknom v starom drivi,
45
mali cucak živi,
cielu nuoć si jači
ča mu nek glas štaci.
Aj ako je mali,
prirodu uon hvali,
cielu buožju nuoć
kad bi ljudi spali.
V noći jači
vadne drima,
46
doklje na njega
neduojde zima.
Zlatna ruoža
Kako si ti ruožo mala
čiera
47
si na vrti evala,
danas si ti na oltari
kadien za te ljudstvo mari.
Zutra ćeš bit ovienuta
ruožo moja lipa žuta,
da tiebe pritielji tvoji
najdu viečer ur nagnjoji.
Tako to grie svemu biću,
važgnut će ju tebi sviću,
jačit tebi na pognębi,
v jamu hitit - bit ćeš v niebi.
48
44
Cucak = ćuk.
Pod prozorom na starom drvetu.
Danju spava, drijema.
4
Ćiera = jučer.
48 Niebi = na nebu.
311
M a n d i
Duojdi
Spim,nespim,
na Tebe mislim,
jeli griem nebo sidim,
nek Tiebe vidim;
ja Tiebe čujem kad v tihoj vuodi
slap se zvigne,
kad vietar za kitu zavadi
a list k listu se prigne;
ja sam pri tebi, da bis os dalje
bila.
Ti si mi blizko,
sunce vihaja, nuoć je se zgubiła,
o duojdi frižko!49
Frielištofi, va maji50
1947.
Moravski Hrvat
Tisuću devet stuo a četrdeset osam,51
guov sam ja a buos sam52
vistaven sam uosam,53
sam sam,
Hrvat sam.
Za Šternberkom uz trnje a koprive
rastu jadovite glive.54
49
Ubrzo, uskoro.
Moravski Hrvati nisu sačuvali hrvatske narodne nazive za mjesece, koje imaju i Česi, ali njihovi
nazivi zbog kasnije, sjevernije vegetacije kasne. Npr. srpanj, češki serpen nije sedmi nego osmi mjesec
po redu.
To je bila godina u kojoj je počeo progon moravskih Hrvata s njihovih ognjišta.
2
Bio sam i gol i bos.
Češ. stavljen sam na stranu.
Šternberk je jedno od kotarskih središta u sjevernoj Moravskoj kamo su bili prognani moravski Hr-
vati.
312
»Divičica s g u s k a m i «
Prema slici O. Ružičke »Divičica s guskami« pri Dinji, napisao je Milo Vašak pjesmu s
istim nazivom. Prenosimo sliku i pjesmu onako kako ju je strojem napisao pjesnik.
"Zfajtle, ejcuJíe fajde taj.
tajítew(tem,v«,važMOJ-,
tajete. $tu6& tajde. A
tajete, v*, važ naj.
tajete- $«&6e tojeU toj.
tajete- ejuAÁc- taj-.
WUH. je. fittít v«,
6ít »tet, taftti »tiÁeU. (t úéeeaeít,
tajete- ejtcáúe, tajete Haj.
. Haj..
fsumtttft tnt&a.
v- lutéi je mi teutÁa, ži&a,,
fajek. Qtt&ée. tajete- taj.
Tftoje. ejtM&e.
313
O moravskom jeziku (narječju)
Najbolji poznavatelj moravskohrvatskog izričaja među živim moravskim Hrvatima
bez sumnje je Milo Vašak, ujedno i jedini njihov književnik. Rođeni je
Frielištofac (1925), mnogo je naučio od oca Franca, samoukog pjesnika, život je
proveo sa ženom Mandom, rodom iz Nove Prerave, a bio je u stalnom pismenom
i usmenom dodiru s brojnim raseljnim zemljacima iz sva tri sela. U jednom
pismu
55
koje je pisano sa namjerom da se taj izričaj ne zaboravi, obradio je
glavnu značajku njihova narječja a to su:
»Naši dvojglasi56
'ie' i 'uo'«
Najlipše na našoj riči su naši dvojglasi. Naše 'ie' a 'uo' je sudien
57
tamo kada
je 'e' a 'o' naglašeno. (Naglasak - češki prizvuk, akcent.) Tako sudien tamo
kada je v riči 'e' se z njiega pri naglasku stane 'ie' a sudien kada je 'o' se pri naglasku
stane 'uo'. Tako se veli:
Dva petehi
58
su letili. - jedan pe-tieh lie-ti.
Je me peljav a smě cestovali
59
po samom ledi. - Pie-lja me po cie-sti ka je
sami lied. - Ledjenica.
Ple-tiem provrisla60
zato da muo-ram. — Plie-ti srne provrisla zato da sme
mo-ra-li.
1. Konji su zaprežni va vuoz. Konji a zaprežni brez naglaska. Vuoz naglasak.
2. Konja srne zapriegli va vuoz. Za-prie-gli, naglasak na drugom slogu.
3. Kuonj je zaprežien va vuoz. Kuonj naglasak, za-pre-ž/«z, naglasak na trietom
slogu.
Pismo je upućeno profesoru Stjepanu Krpanu u Zagreb 1990. a meni ga je dobrotom dao na uvid i
korištenje.
56
57
58
Dvojglasi = dvoglasi.
Sudien = svugdje.
Dva petehi = dva pijetla.
59 * f J
Cestovati = ići cestom, putovati. Talco govore i Slovaci.
60
Provrisla = povjesma, namotana pređa.
314
Dobro vidit kako v za-pre-že-ni ni naglasak, v za-/?ne-gli je na drugom a v
za-pre-žien na trietom slogu. Trikrát naglasak mini
61
miesto a z 'e' se stane 'ie'
sudien kade je 'e' naglašeno.
S ć/ešljom sam se česav - s č/<?šljom se c/<?šem.
Očalje je nosiv na špici svojega nosa a ni si uviedomiv
62
da kad je tako nuosi
da si nevidi anji svuoj nuos.
Lonac - /wončič. Dva ploti - jedan pluot.
Sam morav puojt - /ra/oram puojt.
P/etar, Tworne, Lwovre - Petrov Lapat, Tomina žena a Mina Lovrina.
1. Puo-grieb, pito-glied, naglasak na prvom aj drugom slogu.
2. Na po-gne-bi sam po-g//e-dnuv va gruob, su naglaski nek na drugom slogu.
3. Čie-ra sme na po-grie-bi po-glied-\i.
4. Na če-ra-njem
63
po-gri<?-bi sme po-gre-fra-li a po-glied-ti. Po-gle-ć/a-li. Po-gle-
-di-vđ-li.
Puo-grieb ima dva naglaska, na prvom aj drugom slogu, na po-grie-bi sam
po-glied-nuv, je naglasak nek na drugom, a v po-gre-Zw-li a če-ra-njem naglasak
priejde za jedan slog dalje a ti dvojglasi uz tamo nisu. Z toga se vidi da kad se
naglasak v riči zmini da dvojglas nastane a nebo se zgubi a to je na našoj riči to
lipo da se s tim nemuore nijedna druga rič pohvalit, anji hrvatska ne kako se
danas v Hrvatskom govuori. Ovo ni nek z moje glave, o tuom je ur pred čuda
leti pisav Dr. Ivan Brabec z Zagreba
64
. A zato je pišem na našoj riči kako sme
ju mi govorili nebo kad nas ur več nebude če to bit sasim pozabeno.
Razlike između moravskohrvatskog i gradišćanskohrvatskog
narječja
U pismu prof. S. Krpanu 1990.65
Vašak je zapazio i istaknuo razlike koje
postoje između ta dva hrvatska narječja u dijaspori, te o utjecaju češkog i hrvatskog
književnog jezika. On piše:
Mini = prijeđe, prelazi.
6
^ Uviedomiv = shvatio, spoznao.
Čeranjem = jučeranjem.
Hrvatski govori u Gradišću, u knjizi Gradišćanski Hrvati, Zagreb 1973, 61-90.
Pismo od 6. lipnja 1990. iz Burlingtona u Kanadi.
315
»Članak strica Józe Sićana66
dobro opisuje kako je u nas na selu bilo. Ale
upotrebljavaju češku abecedu. A ja se ne slagam s njihovim pisanjem kade mišaju
naša čakavsko s današnjim štokavskim pravopisom.67
Aj taj naziv bi imav
biti »naši stari a današnji zviki«. A pišu tako kako aj danas Gradišćanski Hrvati
pišu (di-je-dov namisto die-dov, lju-di-jem namísto Iju-diem, atd.68
a to doda riči
jedan slog. No to je v poriedki69
za štokavce ale v našoj čakavskoj riči diede ima
dva sloga, a ne tri a to -ie -je naglasak, diftongacija v našoj riči. Ja znam da aj
Gradišćanci tako pišu ale se bojim da ćeju tim zgubit a pri najmanjem pokvarit
ta svuoj lipi čakavski jezik. Njim i meni bi bilo triba se naučit pisat dva hrvatska
jezika, naš i Vaš,70
jer ni moguće uoboje spajat. Ja znam da njim to diela velike
poteškoće a da njimi ni lako to slučit a zato su imali ostavit kako je to Mate Mi-
loradić71
originalno napisav, to našem uhu najbolje a muoram reć jedino dobro
zvuči. Ale gduo sam ja da njim velim kako, oni imaju na to stručnjake.«
Članak se nalazi u spomenutom Almanachu povodom proslave doseljenja Hrvata iz 1934, a mi smo
preuzeli jedan odlomak u ovu knjigu.
Vašak pod »štokavskim« pravopisom smatra današnji pravopis hrvatskog književnog jezika, dakle
matičnog naroda.
68
Atd.=itd.
Poriedak = u redu, ispravno.
Naš i vaš je gradišćanska ili moravska čakavština i književni hrvatski jezik.
Mate Meršić Miloradić (1850-1928), najveći gradišćanski pjesnik, svećenik u Hrvatskoj Kemiji u
Mađarskoj. Objavio je mnogo pjesama i drugih sastava. Skupljene su mu u knjizi Jačke (Pjesme), Željezno
(Eisenstadt), 1978.
316
Bedřich SIC
SJEĆANJE NA RODNI KRAJ
1991.
Pisac koji se rodio u Frielištofu »po prvoj vojski« (ratu) i živi tu do
završetka drugoga svjetskog rata kada je otuda kao i brojni Hrvati prognan,
sastavio je uz pomoć Mile Vaš a ka strojem pisani tekst i umnožio
za proslavu 450. obljetnice doseljenja moravskih Hrvata koja je održana
26. svibnja 1991. u Frielištofu. Za H. kulturni dan moravskih Hrvata također
u Frielištofu (20. IX. 1992) priredio je drugo, prošireno izdanje pod
naslovom Spominjanje na rodni kraj i dodao nove slike iz života
svoga zavičaja. ^ Iz oba ova teksta donosimo odlomke koje smo popratili
vlastitim podnaslovima, bilješkama i obrazloženjima. To je nastavak
rada kakav je započeo Sičov prezimenjak Joza Sićan, a mi smo ga
djelimice također ovdje prenijeli pod naslovom: M i Hrvati smo dobri
a veseli ljudi}Frielištof
- selo na dvije rijeke
»Frielištof je bilo to najveťe z trich hrvatskich selov na južnoj Moravi. Naši
ljudi su živili polnogospodarstvom,3
a druge prace4
je bilo jako malo. Tako su se
morali sami za živobiťie starat. Frielištofski katastr je imav oko 1.200 ha, z toga
1/3 lukov
5
a paše a 2/3 laptov.
6
1
Prvi dio Sičova teksta objavile su i Hrvatske novine od 27. 9. 1991.
^ Sic je u oba svoja izdanja, u prvom od 12. str. preuzeo i Sičanov dio o kiritofima izAlmanacha moravských
Charvátu iz 1934. godine.
3
Poljodjelstvom, ratarstvom.
4
Prace, češki = posla.
Luke, stari naziv za livade, sjenokoše.
6
Lapti, isto tako stari hrvatski izraz za njive, oranice.
317
Razglednica FrieJištofa (Jevišovke) izdana u povodu I. kirilofa moravskih Hrvata 1991.
Na crkvi sv. Kunigunde stoji latinski natpis: »Venite ad me!« (Dođite k meni), što se
ostvaruje samo jednom godišnje. Foto: J. Stasa, Drnholec.
318
Gduo
7
je došav va Frielištof s železnjicu je vistupiv pri samoj Dinji.
8
Z Dinje
je se vuoda až sedamkrat za leto preljivala.9
Okolo Dinje je sama ravnina a
tako kad su os za staroga Rakuskoga10
stavljali železnjicu su morali navozit daj
dva metra visoku ražu11
da železnjica ne bude pod vuodu. Kad je došla velika
vuoda je bilo daleko široko s pod vuodu a se je plulo12
a nek glave vrbuov s kitami
je v lukah bilo vidit. Tih je bilo na se strane jako čuda13
da anji Nuovu
Preravu ni bilo vidit. Saki gospodar je imav jednu stran granjice14
s vrbami visadjenu.
Kad su kite na vrbah visoko virasle su se ponizale15
a s cipalinami16
je
se kuhalo a v zimi grijalo. Pri velikoj vuodi su stric Joza Tomšić na plavi17
prevažali
kuonve18
s mlikuom k železnjici.
Aj ljudi ki su morali v Nikošporak19
su brali plav. Preplaviť se prek Jevišovke
je bilo strašno, tam je vuoda brala plav s suobu a ljudi su se jako buojali
da t'e njih vuoda odniest až20
u Dinju kadien je to bilo os čuda guore. Zato je
gmajna21
dala navozit daj dva metra visoku siljnicu.22
K tomu je nam s piniezi23
pomuogla aj naša nuova Čehoslovenská republika. Nikda je se velika vuoda dognala
tako frižko24
da se ljudi nisu stačili25
s blagom a sienom vrnut z luk ravno
dom a su morali puojt po višljoj zemlji až preg Rušpuha.26
Čudakrat je njim se
sieno s vuodu odplulo. Zato je ale Dinja naše luke sevaljek,27
dobro pognjojila
da je nam pak lipa gusta trava narasla ku je bilo težko kosit. Luke blizko sela su
7
Gduo - tko.
Dinja je moravskohrvatski naziv za rijeku Tajů, Thaya.
' Sedam puta godišnje bile su poplave.
1
" Rakúsko je češki naziv za Austriju, staro Rakúsko je Austro-Ugarska do 1918. godine.
Raža je nasip od zemlje.
12
Plulo = plivalo.
Čuda = mnogo.
Granjice = međe.
" Ponizale, snizile, posjekle.
* Cipalini = cjepanice.
Plav, plavčica = čamac, čun.
18 Kuonve = kante.
1
Nikišporsk je hrvatski naziv na Nikolsburg, Mikulov.
20 Až, češki = čak.
21
Gmajna - njem. die Gemeinde - općina.
22
Siljnjica - češki naziv za cestu, glavnu prometnicu, a ne seoski put.
23
Piniezi, penězi = novci.
24
Frižko, friško = naglo.
25
Stačili = stigli.
Rušpuh hrvatski naziv za mjesto Grussbach, češki Hrušovany.
27
Sevaljek = uvijek.
319
patrile
28
gmajni a tamo su v licitaciji prodavali domaćim ljudiem diele. Gdu je
veť zaplativ ta je diev dostav.29
V seli je bilo čuda dobrih dost sjena pro svoje
krave a konje. Najveť se je Dinja preljivala z jara30
kad se je snjig roztaliv31
a
vuoda se prignala. V Dinji su pluli veliki kuši32
leda ki su skinuli lávku33
a
muost preg Dinje. Vuoda s ledi je se v staroj Dinji34
gonila až po sarnimi vrti a
hlapci35
su z kraja naskočili na kus leda, z plote vitiegli dasku a ur je se veslovalo.
Ni to sevaljek dobro dopalo a mrzla kupielj aj v rubi36
je nas frižko zagnała
dom. Tu su imali maja frižko ča dielat da nas visliču a nas pod duhnju37
vtaknu. Se je bilo dobro až su t'at'a došli viečer doma a nas s riemenkom38
pretiegli tako da se to vet'krat ne stane.
Poslidnju takovu veliku vuodu sam zaživiv z jara 1947. Po puov nuot'i su
ognjogasci39
trubili a na turmi40
zvcnili alarm. Nuov Preravski driveni muost je
začela velika vuoda odnašat. Hlapi z sela su se rostupili po raži, na željeznjični
muost a lavku preg Dinje a su s haki vitezivali daske a trame.41
Tako smo za-
hranili42
skoro se ča bi drugačije bila vuoda odnesla.
Za dva dni je vuoda v Dinji upala a mi srne mogli dom. Takaj si pametim43
da je vuoda nikda vistupila stricu Jozi Tomšiču až na dvuor44
až nikda nutar v
hižu. Oni su tamo spali a pod puostelju je stala vuoda.
Až kad su postavili »Vranovskú přehradu«45
je to bilo buolje. Velika vuoda
je se sada dostavila malo kada, najveć nek z jara. Aj Jevišovki su rozšírili korito
a zvišili raže. Od toga časa je selo bilo velike vuode veť hranjeno. Zato ale luke
28
29
30
31
32
Patrile gmajni = pripadalo općini.
Diev dostav = dobio dio.
Jaro = češ. proljeće, npr. u nas jari ječam.
Roztaliv, ćeš. = rastalio, otopio (snijeg).
Kusi - komadi, komadi leda, santi.
Lavku - brv, prijelaz.
Stara Dinja - rukavac Taje, prije regulacije.
Hlapci - momčići, dečki, muška djeca.
Ruba, rubina roba, nošnja.
Svuku i stave pod perinju, dunju.
Riemenek = remen, kožni opasać.
Ognjogasci - vatrogasci.
34
35
36
37
38
39
Turmi, njem. = tornjevi.
41 Trami - grede.
Zahranili, češ. = sačuvali, spasili.
Si pametim - sjećam se.
Dvuor, dvor - dvorište, okućnica.
Přehrada, češ. brana, ustava.
320
nisu davale tuliko siena a niki gospodari su je preorali na lapte. Ja si aj pametim
da su niki manji uoferi46
imali nek 2 ha laptov, si držali 4 kuse goviedjega blaga
a su s tim uživali svoju čierveročlanu familiju a su pri tom ož z jara uprodali
furu47
siena pro gmajnske štiere.48
Crikva, maša i »kip«
Glavnu uličku ka je se tiegla od siljnice k crikvi su zvali »v Seli«.49
Tamo su
imali velike stane a gospodarstva ti najvet'i pauri. Današnja crikva je bila postavena
za purgamastra50
strica Luovre Slunskoga. Na tu crikvu su naši ljudi čuda
liet, os za staroga Rakuskoga špárali zato da je njim stara crikva bila maljunka.
Od stare crikve je ostav nek turam stati zato da »památkový úřad«51
ni
dozvuoljiv da se zruši. Za stavljanja52
crikve su gospodin Navrati!53
služili mašu
v kuosni54
, ta je imanje fare ... Zato je pak v nuovoj crikvi bilo za sakoga dost
miesta. Mramorov oltar v našu nuovu crikvu su darovali teta Minka Slunska, ča
su bivali v Seli nr. 58. A šumastrica v penzijuni Karolina Adametz, nimica55
ka
je va Frielištofi čuda liet učila maje a babe višivat a se druge ručne prace. Ona
si je va Frielištofi kupila stan a je med s nami až do svoje smrti živila. Si
Frielištofci su pri zbiranju darovali na dvi prostrane statue. Tako je naša nuova
crikva bila vibavena tako da su mogli duoli v škamlah
56
sidit ale čuda hlapov je
sidjelovalo guori na pavlačah. Školarki su morali stat pred oltarom, hlapci s jedne
a divičice z druge strane. Da hlapci nebudu rušili mašu su na nje dogledivali
crikvienšťak stric Luovre Pavlata. K maši srne si mi Hrvati radi zajačili. Kad nas
je skoro tisut'je zajačilo marijansku jačku, tako lipo jačenje se anji na putnih miUoferi,
njem. das Ufer = obala, zapravo dio obale koji je pripadao pojedinom seljaku.
Fura, njem. fuhren =voziti - voz (sijena).
48
Gmajnske štieri, njem. = općinski bikovi(rasplodni).
Pauri, njem. der Bauer = seljak.
5
Od njem. der Bürgermeister - gradonačelnik, ovdje načelnik općine Frielištof.
51
Památkový úřad, češ. = konzervatorski zavod, zavod za zaštitu spomenika kulture.
52
Ćeš. = gradnja.
Gospodin je u moravskih Hrvata samo župnik, prvi čovjek u selu.
54
55
Kuosna - šupa, spremište hrane, hambar.
Njem. der Schulmeister = učitelj, učiteljica bila je Karolina Adametz, Njemica.
Skamle, skamije = klupe.
321
esti ni čulo. Hned pri vrati po livoj strani crikve je visiv kip57
ko je nam namuoljav
akademski muoljar Othmar Ružička, Je to kip kade Hrvati oplakuju svoje
pale v prvoj vojski.
58
Ružička je biv bečan ki je va Frielištofi imav stan a je v seli
muoljav naše Hrvate v njihovoj nošnji. Njeguovi kipi su visili v tih najpoznatijih
galerijah v Europi.«
59
»Crikva« sv. Kunigunde u Frielištofu.
Foto: D. Pavličević 1991.
Kip u jeziku moravskih Hrvata znači sliku, fotografiju.
Prva vojska - prvi svjetski rat.
Više Ružićkinih originala skupio je moravski Hrvat Josef Lawitschka koji ävi u Beču i stavio nam
322
»Sako lieto na procesiju s divicom«
»Z stare crikve su v nuovu preselili aj divicu Mariju Trihrastsku. K Trim
Hrastom srne mi Hrvati s tu divicu Mariju hodili sako lieto na put. Nek škuoda
da va nuovoj crikvi nisme imali pro njih portal s vitrinu kot va staroj crikvi. Put
k Trim Hrastom je trvala
60
četiri dni. Ljudi su zieli jídlo
61
s suobu, to je se
napakovalo v driviene kufre kie su naši visluženi vojaki doniesli z vojančine a s
kuonjskimi vuozi su muoj ťaťa a drugi za prociesiju v truhli vozili divicu Mariju,
relikvije, dieke, kufre a se ča su ljudi na tu put prahali.
62
Na puť je se hodilo,
nigduor se ni voziv, nek kad nikdo ur ni veť mogav, je si hipac na vuozi odpočinuv.
Vuozov je sevaljek šio tri až četiri. K relikvijam je patrila lipa plachtička
na kuoj je bilo s zlatím koncom visito: »Svieta Maria muoli u Buoga za nas«. Pri
Trih Hrasti su putniki kupili vienac s mašljami a družice su ovjenčani divicu Mariju
nosili na nosilih v crikvu. Pri tom su jačile marijanske jačke čudakrat s mu-
ziku.
V seli srne imali dvi kapele
63
a niki ti muzikanti su se sevaljek našli da puoju
s nami na put. Se vkup je nas sevaljek šlo veť nek stuo ljudi. Kašnje sme s
gospodinom Navratilom hodili aj va Šastin a va Štine. Tie putna miesta su bile
daj jednako daleko od nas tako da je nam to zopet zielo četiri dni, jedan a puov
dnieva tamo, drugi dan od puodne a trieti dan dopoudne na putnom miesti a
pak zopet dom. Tamo aj najzad su se jačile jačke a molitve. Prociesiju su peljali
stric Ive Skokanič a stric Bartol Pavlata. Njim su predjačivanjem pomagali aj
drugi hlapi. Nek srne došli dom sme pred selom divicu Mariju zopet lipo opravili
a s muziku sme šli va crikvu. Pred selom je nas cielo selo ur čiekalo a su nas
zdravili: »Vitajte od divíce Marije Trihrastske!«
64
Celuom pritieljstvu je se muorav
z puta doniest darem sviet kipiť.
65
•
60
Trvala = trajala.
61
Jidlo, češ. = jelo.
62
Prahali, češ. = trebali.
»Frielištofci su za svoj Drugi kulturni dan 20. rujna 1992. o svom trošku obnovili obje kapele u selu
koje je posvetio pater Ferdo Takač, hrvatski svećenik iz Slovačke.
Vitajte, češ. = pozdravljeni.
Sviet kipiť = sveta slika.
323
»Cuda dicie - malo jajov«
»Na Vazma66
kad zvuoni zamukli sme mi hlapci hodili škrebetat. K tomu je
saki imav stružnice a nebo67
malu škrebetaljku a sme punim glasom naglaševali:
»škrebeti, škrebeti na zdravu Mariju« nebo »škrebeti, škrebeti na tri ure« a k
maši »škrebeti, škrebeti s jednim« a friško os jednuč okolo sela »škrebeti,
škrebeti skupa«. Na bielu souboru sme si mi pak šli od stana k stanu68
pro
viplatu.69
Pred hrvatskim stanuom sme si jednim glasom jačili: »Čuda dicie malo
jajov«...70
Pred českimi stani srne jačili »mnoho děti malo jajec« a pred nimškimi
»Viele Kinder wenig Eier«. Tako sme sakoga zadovuoljili. To cielo škebetanje
su peljali miništranti, a oni su pak najveť jaj zieli a mi mali srne dostali až ča je
na nas ostalo. Ale to je bila ministrantom plat'a za cielo lieto službe v crikvi.
Tako mi nisme mogli jako jafkat.«
»Naš hrvatski gruob va kuom su nas za živa pokopali«
»V lieti 1948. je komunistička vlada proglasila da nisme povierljivi a da t'e
nas preselit na sever zemlje Morave. A tako su nas, mi ki srne po četire stuo liet
od Válčíce až k Znuojmi a od rakúske granjice až k Podići bili v tom nimškom
kraji jedini Slovani, z naših selov prognali a rozselili po već neg stu selah na
MoravL Tako su nam oni na Moravi pripravili naš hrvatski gruob va kuom su
nas živa pokopali. Pred našim cielim visieljenjem su ur onda varovali71
našu čs.
vladu va memorandumu naši bivši češki gospođini, šandari ale aj šumastri komunisti,
ki su s nami za prve republike72
va Frielištofi živili a su nas dobro znali...«
»Naša dica su se poženili s Čehi, Rakušani a s drugimi narodi a hrvatski ur
nieznaju. Ale je to naša krivica? Tim da su nas po cielom svietu rozignali nam ni
66
Vazam = Uskrs.
67
Nebo, češ. = ili.
ÄA
Stan u moravskih Hrvata označava kuću, a ne stan u užem smislu riječi.
"' Pro viplatu češ. = za, uz naplatu. Naime, djeca su išla od kuče do kuće i škrebetala, čestitajući i
usput skupljala male darove i novac.
Želja: Mnogo djece ( u kući) a malo jaja! Obično su domaćice darivale djecu jajima koja su oni
promijenili u nakupaca, jajara, za novac.
1
Varovali - obavijestili, upozorili.
72
Čehoslovačka od 1918. do 1938. godine.
324
bilo mogut'e se dalje udržat. Tim nisme nek mi zgubili ale aj zemlja Morava je
sada za Hrvate ubožija a gduogod bude jednuč njie národopis73
pisav a čijich
potomki Moravani, se nieťe govorit istinu, ako aj nás Hrvatov nespomiene.
Na ljudi ča danas va našem selu bivaju, se nemuoreme na nikoga srdit. Oni
nimaju na našem visielenji nikakovu krivicu.«
73
Národopis = etnologija, etnografija.
325
Peter TYRAN
»VRTANJ PRIK GLAVE«
1991.
Moravski Hrvati nisu sačuvali mnogo svojih starodavnih običaja i
narodnih pjesama (jački). Jedan od rijetkih i danas poznatih običaja je
bacanje vrtnja ili okruglog, kićenog svatovskg kolača preko glave koji je
isto tako očuvan u Gradišću (Hati, Poljanci) što svjedoči da su oni kao i
Moravci-Hrvati došli otprilike u isto vrijeme i iz istih predjela stare domovine.
O tome piše urednik »Hrvatskih novina« P. Tyran u članku »Divojke
na piru su htile hitati vrtanj prik glave« (br. od 14. 6. 1991). koji prenosimo
u cijelosti
»Frielištof (Moravska) Hati - Ukoliko su (barem neki važni detalji) spodobni
ili isti običaj i pravice Hrvatov na Hati (u sjevernom Gradišću) i u južnoj
Moravskoj (npr. u Frielištofu Jevišovki) kaže hitanje vrtnja«... stari plesni običaj
počinje s jačkom, ku samo divičice jaču:
Okolo Ivanjca curi voda,
napi se je mila,
golubice vjerna,
jako j' dobra.
Po jački prosu junaki
1
za vrtanj. U stari vrimeni su došli junaki, ki nisu bili
pozvani na pir u pirovnu hižu,
2
da prosu za vrtanj. Svatovi (pironski) su, naime,
jur na dan po piru rano u jutro išli s muzikom na zdenac. Sa sobom su nosili
vino i su se dali svakomu napiti, koga su strefili
3
na cesti. Zaručnja je u ruka no*
Junaki ovdje označavaju muškarce, momke, dečke, jake ljude. Vjerovatno je i pojam jačka, tj. j(un)ačka
pjesma koju su poput gange u južnoj Hrvatskoj pjevali jako, iz sveg glasa mladići-junaci. Međutim, vjerojatniji
je nastanak prema dijačka, tj. pjesma koju su pjevali dijaci (djaci, đaci) ili svećenički pomoćnici na misi
ili crkvenim svečanostima. Otud djačiti ili jačiti znači uopće pjevati, pa i pojam jačka označava pjesmu.
Pirova hiža = svatovska kuća.
3
Strefili = sreli, germanizam od treffen, susresti se.
326
sila vrtanj, a zaručnjak je imao žban vina.
4
Kod zdenca se je onda pak postavila
zaručnja i hitila vrtanj prik glave. A svatovi su poljivali tuđe junake, ki su rapili
5
za vrtanj. »Ovako piše u knjigi »Kolo Slavuj, hrvatski folklorni ansambl Gradišće«
1981. u vezi s četvrtom gradišćanskohrvatskom koreografijom »Hati«, ku
je postavio dr. Ivan Ivančan.
Spodoban običaj, sličnu pravicu
su imali Hrvati u južnoj Moravskoj.
Rodjena Frielištofka Minka
Slunjska, po prisilnom iseljavanju
u sjevernomoravsku Husovu, dohadja
ponekad još na pohod svojemu
rodnomu selu Frielištof. Ona
je pravi izvor starih hrvatskih pravic
ove najsjevernije grane gradišćanskohrvatskog
roda. U Frielištof,
tako povídá Minka Slunjska,
su na hrvatskom piru divojke isto
htile hitati vrtanje. No, dokle su
divojke hitale vrtanj samo u visinu,
ga je zaručnja hitila prek glave.
Zanimljivo je da su Hrvati »na
Moravi« došli u prilično isti čas u
svoju novu domovinu kot i Poljanci
a osebujno i Hati. Njim su Frielištofci,
Preravci i Gutfieljci najbliže
po jeziku; npr. oni isto gredu (a
ne idu), Hrvati »na Moravi« velu
takaj (kot npr. Podunavski Hrvati na Hati, ada Bijeloselci ili Jandrofci i Čunovci),
aprauhaju6
kot npr. Uzlopci, Trajštofci, Bijeloseoci i drugi.
O običaji Hrvatov »na Moravi« je objavljeno bezbroj článkov i studijov pred
svim u Moravskoj i Češkoj. Za nje Hrvati u Gradišću do sada nisu ništa ili samo
malo znali. U budućnosti čedu povjesničari, jezikoslovci,7
folkloristi i muzikologi
Žban (kao i u staroj domovini) je drvena posuda slična buretu, bačvici, npr. u Slavoniji u nju curi
rakija iz kotla prilikom pečenja.
Rapili = molili, prosili.
Prauhati = trebati, germanizam od brauchen: trebati, uporabiti.
Takvi i slični članci potaknuli su me kao povjesničara i djelimice jezikoslovca da pokušam skupiti i
obraditi povijest i kulturu moravskih Hrvata dok »ne bude prekasno«.
Mlada Hrvatica bira »prelež« iz starinske
škrinje. Crtež iz ostavštine O. Ružičke (iz
zbirke J. Lawitschke - Beč (Wien)
327
imati pune ruke posla, da istraživaju ovo područje i te ljude - dokle ne bude
prekasno.
Ova grana hrvatskoga roda sa svom svojom bogatom poviješću, s običaji, jezikom
i sudbinom, je sigurno jedna od najugroženijih granov Hrvatov u starom
iseljeničtvu uopće. Stari umiraju a mladi kumaj8
još znaju hrvatski jezik, koga su
si hrvatski ljudi u tim kraju očuvali od 400 Ijet dugo.«
Gospođica Schneider s pironskim vrtnjem
u frielištofskoj nošnji.
Foto: P. Tyran, Hrvatske novine, 1991.
8Kumaj = jedva.
328
FrancHUBENY
JOZA ŠALAMÚN - ISTAKNUTI
MORAVSKI HRVAT
1992.
U ovoj knjizi spominjali smo brojne istaknute moravske Hrvate, koji,
iako nisu bili školovani, bili su u svojoj sredini poznati i poštovani, obavljali
su obično načelničku dužnost u svojim selima poput Johanna Sliinjskog,
Ive Kulašića i drugih. Jednoga od njih opisao je živući moravski Hrvat
Franc (Fruntišek) Hubeny, koji skuplja dokumente, slike i fotografije iz njihova
života. Donosimo u cijelosti njegov opis što ga je dao 1992. S. Krpanu.1
»Kad se piše za Moravske Hrvate ne moremo zabit na jednoga iz najboljih
Moravskih Hrvatov, na Josefa Šalamona (Jozu Šalamúna)2
rodjenoga 6. 3. 1900.
u Frielištofu. Od mladosti bio je vjeran Hrvat. Od prvoga svitskoga boja do njegove
smrti bio je borac za očuvanje hrvatskoga materinskoga jezika, tradicije a
naše manjine u naših 3 selima. U njegovu rodnom domu govorilo se samo hrvatski,
ali škole su bile samo nimške, kašnje češke, sam je se učio hrvatski književni
jezik. U 1934. g. na proslavi 350. godišnjice dolazka Hrvatov u južnu Moravu,
imav je proslov na hrvatskom jeziku.3
Duge ljeta je bio članom »Československo-jugoslavenske
lige«. Bio je na »Všesokolskom sletu) u Ljubljani.4
Po zvanju štábní strážmistr policie u Brnu, Hrušovany n. /Jev. i u Znojmu.
Za nimške okupacije bio je u Brnu a surađivao je s ilegalnom Jugoslavenskom
Narodno-oslobodilačkom organizacijom.
l Pisma i dvije fotografije u posjedu S. Krpana.
O njemu M. Vašak u pismu S. Krpanu 6. 6. 1990. piše: »Šalamon Josip (u nas stric Joza Šalamún)
su bili za ČSR šandar, a kašnje šandar u Protektorati... Ale stric Joza su bili duobar Hrvat, su se za
Hrvate brali a zato su njih komunisti s drugimi Hrvati po vojski z Frielištofa viselili na sjever Morave.
U Almanachu povodom 350. godišnjice doseljenja 1934. je objavljen njegov govor za koji M. Vašak
tvrdi da ga je napisao netko u »jugoslavenskom poslanstvu v Pragi« (isto pismo kao i u bilj. 2).
Svesokolski sletovi bili su glavna manifestacija suradnje Čehoslovačke i ondašnje Jugoslavije. Središte
i ishodište sokolstva bila je Češka i Prag.
329
Po oslobođenju Čehoslovačke u 1945. g. su imali biti Hrvati iz 3 hrvatskih
sela južne Morave iseljeni u unutrašnjost Morave. Proti tomu je se Josef Šalamon
jako branio. Obrnuo je se na Jugoslavenski narodni odbor u Brnu i na Jugoslavensku
ambasadu u Pragu za pomoć, da ne bi bili Hrvati preseljeni a kad bi
morali biti seljeni, tako u svoju domovinu Hrvatsku. U 1947. g. je bilo dogovoreno,
da ćeju Hrvati ostati u nihovih selima. U 1948. g. kad su došli komunisti k
moći, sve bilo je zlišano.
Borba za svoje domorodace došla je Josefu Šalamonu drago.
5
Bio je otpušćan
iz službe i na 2 ljeta zatvoren. Njegova familija bila je preseljena na severnú
Moravu u Huzovu. Josef Šalamon ostao je dobar Hrvat. Bio je jako sretan, kad
je se leti 1966 mogao voziti sa svojima
6
kćerima u svoju staru domovinu Hrvatsku
a viditi Jadran. U 1968. g. je se ufao, da će moći vratiti se u svoje rodno
selo Frielištof, ali njegova želja se na žalost ni ispunila. 10. 9. 1969. je umreo, ni
se doživeo ni slobodne Hrvatske njemu tako drage.
Drago = skupo.
Jedna kćer je dr. Mila Šalamúnova, sadašnja predsjednica Udruženja hrvatske manjine u Češkoj, (živi
u Olomoucu).
330
Stjepan KRPAN
RJEŠENJE »HRVATSKOG PITANJA«
RASELJAVANJEM
1992.
S. Krpan, jedan od najboljih poznavatelja hrvatske europske dijaspore,
objavio je nekoliko knjiga o rumunjskim, mađarskim i gradišćanskim
Hrvatima, a nedavno je publicirao i kraći pregled povijesti moravskih
Hrvata (Glasnik HDZ, 23. studenoga 1990.) iz kojega preuzimamo posljednji,
četvrti dio. U cjelini su ga na hrvatskom jeziku prenijeli i u spomenutu
Jeřabekovu antologiju Moravští Charváti (289-290).
U »Ostmarku« i u ratu
»Nakon raspada Čehoslovačke Republike 1939. g. i svođenja Češke i Moravske
na razinu njemačkog Protektorata, južnomoravski kraj oko Mikulova,
uključujući tu i 3 moravska sela, pripojen je tadašnjem Ostmarku, Gau Niederdonau,
dakle Austriji.
1
Time su i Hrvati
2
postali državljani njemačkog Reicha,
što je podrazumijevalo i njihovo služenje u njemačkoj vojsci. Rat koji je ujesen
1939. g. počeo odveo je mnoge od njih na razna europska bojišta gdje je ne malen
broj njih i izginuo. Vjerojatno je da je ta okolnost te činjenica da su glasovi
moravskohrvatskih izbornika na izborima u predratnoj ČSR bili davani i njemačkim
strankama,
3
navela vlasti obnovljene Republike (tj. ČSR) da prvih poratnih
godina riješe »hrvatsko pitanje«.
' Austrija je tada bila jedna oblast u Njemačkom Reichu.
-Misli se na Hrvate u Moravskoj, poglavito u tri sela: Frielištofu, Dobrom Polju i Preravi.
Jedan od razloga tomu bila je i ubrzana ćehizacija hrvatskih sela.
331
Nepoćudni Hrvati
Optuženi zbog pronjemačkog držanja, trebali su se nadati selidbi sa svojih
stoljetnih ognjišta, a država im je izmislila novi zavičaj. Nakon raseljavanja njemačkog
pučanstva 1945-46. g. došao je red na moravske Hrvate.4
Posebne komisije
ispitivale su u trima navedenim selima stupanj njihove povjerljivosti i odanosti
CSR, te je za većinu obitelji i pojedinaca utvrđeno da su nepodobni. Pismenim
rješenjima bili su obavještavani, da će o državnom trošku biti preseljeni,
što je provedeno 1946-47. i 1948-50. g. Zanimljivo je spomenuti da su se
Moravski Hrvati i njihovi hrvatski gosti na posljednjem kiritofu u Frielištofu 1993.
(S lijeva na desno: J. Lawitschka - Beč, D. Pavličević i S. Krpan - Zagreb i
F. Hubený - Póštorna (Břeclav).
I u ČSR kao i u poratnoj Jugoslaviji »njemačko« pitanje je rješavano radikalno, preseljenjem, zapravo
izgonom. U Jugoslaviji su bile primjenjivane i još drastičnije metode.
332
Socijaldemokratska, Narodna socijalistička i Narodna stranka izjasnile protiv takve
drastične kazne, tj. raseljavanja, dok je Komunistička partija, napose nakon
što se 1948. g. dočepala sve vlasti u državi, prisilno raseljavanje moravskih Hrvata
odobravala.5
Više od 200 hrvatskih obitelji iz triju spominjanih sela je podignuto
i nasilno preseljeno u više od 120 sela srednje i gorovite sjeverne
Moravske.6
Za vrijeme iseljavanja, koje su provodile civilne vlasti, bile su u tim
selima, kako se sjeća E. Vašak, i neke jedinice jedne jugoslavenske partizanske
brigade.7
U nepoznatim selima hrvatske obitelji smještavane su u ispražnjene
kuće, vjerojatno njemačkih dotadašnjih žitelja, a u njihove, pak, ušli su češki
povratnici iz Bugarske, nešto repatriraca iz Jugoslavije te doseljenici češke i
slovačke narodnosti iz zemlje.8
Zapisano je da su se u tri sela 1950. g. još našla
252 Hrvata koje iseljavanje nije pogodilo.
Kuća Josefa Schneidera u Frielištofu - ukrašena po starinsku - stjecište svih
Hrvata koji dolaze u pohode moravskim Hrvatima. Foto: D. Pavličević 1993.
' Podatak iz pisma E. Vašaka od 6. lipnja 1990. g. S. Krpanu.
Preseljeni su uglavnom u kotar Olomouc, najviše u naselja Uničov, Huzov, Pasek, Šternberk, Vítkov, itd.
Vjerojatno su to bili bivši sudionici čehoslovačke brigade »Jan Žiška z Trocnova« koja je formirana
u Slavoniji, a nakon rata su neki njeni članovi preselili u ČSR. Teško je pretpostaviti da su to bile
redovno jedinice tzv. Jugoslavenske narodne armije.
8
Misli se na preseljenje iz ČSR.
333
»Je mi žav tih starih Hrvatov«
Rasap moravskih Hrvata
što je zamislila i provela
okrutna državna sila, učinio
je kraj toj našoj narodnoj
skupini koja se na svoju nesreću
našla na razmedi dugoIjetnog
sukobljavanja dvaju
etnosa.9
Stjecajem okolnosti,
ne mogavši se tome oduprijeti,
moravski su Hrvati bili
uvlačeni u ta trvenja, što ih
je stajalo narodnog opstanka.
Moravska Hrvatica Hermina
Opluštilova, rod.
Slunjski, iz Brna, koja radi
na povezivanju i okupljanju
raspršenih sunarodnjaka10
ne samo na prostoru Moravske
nego i onih izbjeglih u
Austriju, te prekooceanske
zemlje, kazuje svoj osobni
stav: »Je mi žav tih starih
Hrvatov, ča moraju umirat
saki sam va drugih selih aj v
tujini.«11
Stari mru, mladi,
pak, u okruženju dominantnog
naroda, nasilno su prestali
biti dionicima moravsko-hrvatske
kulturne baštine
te su osuđeni da prime
drugi jezik i narodno ime.«
O. Ružička: Mlada Hrvatica u narodnoj nošnji
(kakva se još može vidjeti samo u privatnoj
zbirci J. Lawitschke u Beču).
To je bila ne samo granica njemačkog i češkog etnosa, nego i germanskog i slavenskog svijeta.
10
Umrla je 6. 10. 1991. u Brnu u 50. godini života. Vidi Hrvatske novine od 18. 10. 1991.
Iz pisma pokojne H. Opluštilove.
334
Spomenik poginulim moravskim Hrvatima iz L svjetskog rata u Frielištofu. Hoće li se
ikada podići spomenik Hrvatima koji su nasilno istjerani sa svojih ognjišta?
Foto: J. Lawitschka 1991).
335
»Je mi žav tih starih Hrvatov«
Rasap moravskih Hrvata
što je zamislila i provela
okrutna državna sila, učinio
je kraj toj našoj narodnoj
skupini koja se na svoju nesreću
našla na razmeđi dugoIjetnog
sukobljavanja dvaju
etnosa.9
Stjecajem okolnosti,
ne mogavši se tome oduprijeti,
moravski su Hrvati bili
uvlačeni u ta trvenja, što ih
je stajalo narodnog opstanka.
Moravska Hrvatica Hermina
Opluštilova, rođ.
Slunjski, iz Brna, koja radi
na povezivanju i okupljanju
raspršenih sunarodnjaka10
ne samo na prostoru Moravske
nego i onih izbjeglih u
Austriju, te prekooceanske
zemlje, kazuje svoj osobni
stav: »Je mi žav tih starih
Hrvatov, ča moraju umirat
saki sam va drugih selih aj v
tujini.«
11
Stari mru, mladi,
pak, u okruženju dominantnog
naroda, nasilno su prestali
biti dionicima moravsko-hrvatske
kulturne baštine
te su osuđeni da prime
drugi jezik i narodno ime.«
O. Ružička: Mlada Hrvatica u narodnoj nošnji
(kakva se još može vidjeti samo u privatnoj
zbirci J. Lawitschke u Beču).
To je bila ne samo granica njemačkog i češkog etnosa, nego i germanskog i slavenskog svijeta.
10
Umrla je 6. 10. 1991. u Brnu u 50. godini života. Vidi Hrvatske novine od 18. 10. 1991.
Iz pisma pokojne H. Opluštilove.
334
Spomenik poginulim moravskim Hrvatima iz L svjetskog rata u Frielištofu. Hoće li se
ikada podići spomenik Hrvatima koji su nasilno istjerani sa svojih ognjišta?
Foto: J. Lawitschka 1991).
335
ZAKLJUČAK
Moravski Hrvati mala su grana hrvatskog naroda čiji potomci žive i danas u
Češkoj Republici, ili bolje rečeno, u njenoj povijesnoj pokrajini Moravskoj, ali i
u Austriji, Njemačkoj i po cijelom svijetu. Njihovi preci doselili su tijekom 16.
stoljeća iz središnje Hrvatske bježeći pred turskom opasnošću u isto vrijeme
kada dolaze i Hrvati u Austriju, Mađarsku i Slovačku koje zajedničkim imenom
obično zovemo gradišćanskim Hrvatima prema najvećoj i najbolje organiziranoj
skupini Hrvata u današnjoj austrijskoj zemlji Gradišću ili Burgenlandu. Prema
tome, oni su samo dio velike hrvatske dijaspore ili raseljenja koju obično nazivamo
starom, (iz 16. st.) kako bismo je razlikovali od one s kraja 19. i početka
20. st. kad su Hrvati masovno selili u obje Amerike, ili onu noviju nakon II.
svjetskog rata 1945. godine, odnosno u drugoj polovici našega stoljeća kada uz
političku dolazi do izražaja i gospodarska emigracija u Njemačku, Austriju,
SAD, Australiju i drugamo.
Hrvati u Moravskoj po mnogo čemu su specifični. Naime, oni su odselili
među prvima (nakon moliških Hrvata u Italiji), u toj seobi otišli su najdalje od
matične domovine pa su najsjevernija i najudaljenija hrvatska stara dijaspora.
Zbog toga su njihove sveze s matičnom domovinom bile najslabija i najrjeđe.
Oni su među Hrvatima, koji su naselili slavenske zemlje, najduže zadržali svoj
jezik, običaje, kulturu i svijest o pripadnosti hrvatskom narodu. Naime, dok su
Hrvati koji su naselili Kranjsku i Štajersku, tj. današnju Sloveniju, posve nestali i
postali Slovenci, a oni u nekadašnjoj Ugarskoj, odnosno današnjoj Slovačkoj se
u velikom broju slovakizirali, Hrvati u Moravskoj su sve do sredine 20. stoljeća
ostali u nacionalnom pogledu jedinstveni. Doista, sačuvah' su se u samo tri hrvatske
sela, a oni u ostalim dijelovima južne Moravske i na Moravskom polju su
čehizirani ili ponijemčeni (bohemizirani ili germanizirani). Vjerojatno je uzrok
tomu što su moravski Hrvati, iako su živjeli u slavenskoj sredini, od Čeha (Moravaca)
bili odvojeni njemačkim jezičnim omotačem, pa su, iako u Moravskoj,
živjeli u gotovo istim uvjetima kao i oni u današnjem Gradišću, tj. okruženi
njemačkom većinom. Slično je bilo i s tri hrvatska sela u današnjoj Slovačkoj
jugoistočno od Bratislave (Čunovo, Hrvatski Jandrof i Rosvar) koje su do 1947.
336
pripadala Mađarskoj i najmanje su bila asimilirana od svih hrvatskih sela u Slo-
vačkoj.
Moravski Hrvati su se održali četiri stoljeća u toj njemačkoj sredini južne
Moravske, iako nisu u posljednja dva stoljeća imali svojih škola, a i služba božja
na hrvatskom jeziku bila je samo povremena. Nisu bili pismeni na svom jeziku,
nisu imali svoju inteligenciju, a dodiri s matičnom zemljom Hrvatskom bili su
vrlo rijetki. Osim crkvenih knjiga, uglavnom iz Gradišća, druge knjige na hrvatskom
bile su prave rijetkost. I usprkos svemu, broj Hrvata u Frielištofu, Dobrom
Polju i Novoj Preravi održavao se a povremeno i rastao. Hrvati su bili toliko vitalni,
složni, radini, plodni, prilagodljivi da su se održali. Naučili su u pravilu njemački
i češki, a brojni Česi i Nijemci koji su doselili u hrvatska sela ili se oženili,
udali ili prizetili u hrvatske obitelji su se pohrvatili. U tome su glavnu ulogu imale
hrvatske žene koje su uglavnom govorile molile, pjevale samo hrvatski. Na taj
lagani proces kroatizacije podsjećaju nas danas brojna prezimena moravskih Hrvata
koja su njemačkog ili češkog podrijetla.
I još po nečem se moravski Hrvati razlikuju od ostale hrvatske stare dijaspore.
Oni su imali dvije seobe. Prvu onu spomenutu iz 16. st. kojoj su uzrokom
uglavnom bile turske provale u Hrvatsku i drugu poslije II. svjetskog rata, kada
su ih do 1950. raselili češki komunisti koji su tada preuzeli vlast. Zbog otpora
čehizaciji i suradnje s Nijemcima između dva svjetska rata i u II. svjetskom ratu,
kad su ta tri sela pripadala izravno njemačkom Reichu, Hrvati su rastjerani silom
u više od stotinu sela sjeverne Moravske, na ognjišta isto tako protjeranih
Nijemaca. Zbog toga možemo reći da su od sve hrvatske stare dijaspore samo
moravski Hrvati imali dvije nasilne seobe i da su češke komunističke vlasti uradile
ono što austrijske nisu uspjele u četiri stoljeća: uništile su taj mali hrvatski
otočić.
I dok se većina iseljenih Hrvata iz južne Moravske nalazi danas u sjevernoj
Moravskoj uglavnom oko grada Olomouca, na njihovim ognjištima i u kućama
žive danas Česi i Slovaci naseljeni iz bivše Jugoslavije i Bugarske. Da bi ironija
sudbine bila veća, u ta tri sela iz kojih su istjerani Hrvati da bi se naselili Česi,
sada najviše ima Slovaka koji su doseljeni nakom II. svjetskog rata iz Bugarske
ili pomalo iz susjedne Slovačke. Danas, kad više nema Čehoslovačke, nego su to
dvije posebne države, u bivšim hrvatskim selima opet sa češkog stajališta žive
stranci, doista i oni su Slaveni kao i prognani Hrvati. Uzalud su Hrvati iz
Moravske prije izgona, nastojali 1947-48. dobiti pomoć iz matične zemlje, pa su
čak i najveće selo Frielištof, koje se danas češki naziva Jevišovka, pokušali
nazvati Titovo prema Josipu Brozu Titu - Hrvatu i predsjedniku Jugoslavije, sve
im je bilo uzalud.
337
U bivšim hrvatskim selima na prste se danas mogu nabrojiti Hrvati ili oni
koji govore hrvatski. Ipak, nakon demokratskih promjena u Čehoslovačkoj 1989.
godine, počinju se Hrvati okupljati i pomalo nakon toliko godina posjećivati svoja
bivša prebivališta. Oni su se organizirali, okupili iz čitava svijeta, poglavito iz
Beča, Brna, Olomouca, utemeljili svoje udruženje, obnovili svoje hrvatske spomenike,
kapelice, pa svake godine u svojim selima, poglavito u Frielištofu, upriličuju
hrvatske dane - kiritofe. Uz svetu misu na hrvatskom jeziku održavaju se i
kulturni programi, razgovori, otvaraju svečano obnovljeni objekti i raspravlja se
o mogućnostima povratka na stara ognjišta, o potrebi dobivanja odštete za oteta
imanja i kuće, itd. Tim susretima kao gosti su bili nazočni i gradišćanski Hrvati,
pa Hrvati iz susjedne Slovačke kao i predstavnici matične domovine. Opći je
zaključak da od povratka moravskih Hrvata na njihova stara ognjišta neće biti
ništa jer su se njihovi potomci navikli na nove sredine, poženili i poudali za
osobe druge nacionalnosti, u njihovim kućama žive ljudi koji nisu krivi za svoju
sudbinu. Zbog toga će se hrvatski susreti održavati samo dotle dok živi ona generacija
koja se sjeća kako je u dječjim godinama bila silom prognana.
Uspomenu na moravske Hrvate u ta tri sela čuvat će samo spomenici njihova
doseljenja, sudjelovanja u svjetskim ratovima, natpisi u crkvama i brojna
hrvatska imena na dobro uređenim mjesnim grobljima Ostat će prekrasne slike
na platnu što ih je izradio bečki slikar, podrijetlom Čeh, Othmar Ružička. Sačuvat
će se brojni članci o njihovu jeziku, kulturi, načinu života, povijesti i poneka
knjiga ili zbornik radova. I dok još živi pokoji moravski Hrvat, moći će se uživo
istraživati njihov jezik i običaji, objaviti još koji znanstveni rad. Zbog toga treba
pohvaliti nastojanje moravskih etnologa s Richardom Jeřábekom na čelu koji su,
kao da su željeli ispraviti napravdu koja je od čeških komunista nanesena progonom
moravskim Hrvatima, objavili 1991. u Brnu knjigu-antologiju Moravští
Charváti, u nju unijeli mnoge najvažnije radove o povijesti i kulturi toga uništenog
dijela hrvatskog naroda. ' *•'£
I ova moja knjiga ide tim putem, sa željom da se sabere i spasisono što se
još spasiti dade, da se težište stavi na ono što je napisano u matičnoj domovini Hrvatskoj
koja im do sada nije mogla pomoći jer i ona nije bila slobodna i nezavisna.
Sada, kada smo ipak uspostavili slobodnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku,
za spas moravskih Hrvata već je bilo prekasno. Nažalost, i ovaj moj rad
ima samo ulogu spomenika, a oni se podižu obično onima kojih više nema, ali
govore da su bili, živjeli i ostavili iza sebe tragove svojeg života i samosvojne kulture.
Upravo stoga je uz glavni naslov knjige dodano: povijest, život, kultura. A
etnolozima, jezikoslovcima i drugim stručnjacima ostavljamo da na temelju dosa-
338
dašnjih saznanja i novih izvornih dokumenata nastave daljnja istraživanje jer to
moravski Hrvati zaista zaslužuju.
Hrvati su u 16. st. selili na sjever i zapad ne samo pod turskim pritiskom i
nesigurnošću života i blizini ratišta, nego zbog gospodarskih razloga, organizirano,
zajedno s plemstvom i svećenstvom, a na poticaj svojih feudalnih gospodara
koji su nastojali popuniti kmetovima svoje posjede u Ugarskoj i Austriji. Mnogi
od njih imali su feudalna imanja u Hrvatskoj i Slavoniji, ali i u spomenutim
zemljama. Dakle, nisu bili samo politički nego i gospodarski i socijalni uzroci tim
seobama. Činjenica da su Hrvati selili organizirano i uz plemstvo, poglavito ono
srednje i niže, kao i svećenstvo, pogodovala je održavanju tih preseljenika u novoj
sredini i sprečavala germanizaciju, mađarizaciju i prelazak na protestantizam.
Na temelju novijih istraživanja moglo se odbaciti općepoznaru tvrdnju da su
Hrvati u Moravsku došli 1584. na poziv Kristofora Teufenbacha koji je kao časnik
služio u Hrvatskoj ratujući protiv Turaka. Hrvati su ipak došli prije i njihova
seoba je počela potkraj 15. st., trajala čitavo 16. st. i dio 17. stoljeća, poglavito
seoba iz današnjeg Gradišća. Prvi val seobe bio je 1538., drugi 1570. godine.
To su dokazali Čeh A. Turek i Austrijanac J. Breu. Dakle, narodna predaja i svi
zapisi o seobi Hrvata 1584., koji su zapisani i na spomeniku u Frielištoŕu nisu
bili točni. Doseljenje je bio duži proces koji je imao svoje spomenute valove.
Teško je dati i odgovor na pitanje: odakle su iz Hrvatske doselili moravski
Hrvati? U njihovoj predaji postoji mišljenje da su došli od Slunja na Korani na
što podsjeća i često prezime Slunjski. To je vjerojatno točno, ah" je prostor s
kojeg su došli bio nešto širi i može se uzeti gornji tijek rijeke Kupe i njezinih
pritoka. Dakle, ono područje koje se prostire izmađu Kupe i mora, ono što danas
nazivamo Kordunom, Gorskim Kotarom, sjevernom Likom, a vjerojatno i
krajevi uz rijeku Unu.
Nekada je između moravskih i drugih Hrvata u dijaspori postojala izravna
sveza. Od Mure i Drave sva do Morave i Taje (Thaye) postojao je neprekinut
niz hrvatskih sela, posebna tvz. hrvatska cesta, ali su germanizacijom nestajala
pojedina sela iz toga lanca. Tijekom 18. i 19. st. ponijemčena su hrvatska naselja
na Moravskom polju i čehinizirana daljnja okolica Frielištofa i drugih sela koja
su se tako našla uglavnom u jezičnom okruženju moravskih Nijemaca. Slično je
bilo i sa selima u današnjoj Slovačkoj na b'jevoj strani rijeke Morave sve do Bratislave
koja su djelomice slovakizirana.
Sve do 1918. dok je postojala austrijska carevina, odnosno od 1867. Austro-Ugarska
Monarhija, živjeli su Hrvati, i oni u matičnoj domovini, i oni u Gradišću
(tj. zapadnoj Ugarskoj i istočnoj Austriji), u Bačkoj, Baranji, Banatu (u da-
339
našnjoj Rumunjskoj), svi osim moliških Hrvata u Italiji, u jednoj državi. Mogli su
održavati sveze i međusobne i s Hrvatskom koja je imala svoju vladu i Sabor.
Nisu bili izloženi ni sustavnoj germanizaciji ni mađarizaciji, makar ne nasilno.
Međutim, od 1918. Hrvati žive u Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj
i, naravno, u matičnoj domovini Hrvatskoj, ali je ona u prvoj jugoslavenskoj
državi ostala bez svojih prava, političkih i financijskih mogućnosti da zaštiti svoje
manjine, da im osigura kulturnu autonomiju i škole na materinjem jeziku.
U Cehoslovačkoj nisu Hrvati dobili svoje škole i bili su kao i okolni Nijemci
u Moravskoj podvrgnuti političkom pritisku nove države. Počela je sustavna čehizacija
u školama, crkvama, službenim državnim i lokalnim organima. Sve je to
natjeralo Hrvate na zbližavanje s moravskim Nijemcima pa i glasovanje za njihove
stranke. Tijekom II. svjetskog rata, dok je Slovačka odvojena kao posebna
država, Češka je bila podijeljena na Češko-moravski protektorat pod Nijemcima,
a područje južne Moravske je zbog brojne njemačke narodnosti dodijeljeno
izravno njemačkom Reichu. Zbog toga su Hrvati morali kao njemački vojnici,
uostalom kao i Hrvati iz užeg Gradišća, ratovati i ginuti po svim europskim bojištima.
To je još više produbilo proturječnosti između Čeha i Hrvata, pa su moravski
Hrvati, koji su živjeli neposredno uz granicu, bili 1947/8. proglašeni nepovjerljivima
i otjerani su silom na sjever sve do poljske granice.
U gospodarskom pogledu bili su moravski Hrvati poznati kao odlični vinogradari
i još bolji pivničari. Pivnice, koje i danas postoje, ukapali su duboko u
pjeskovitu zemlju. U sličnim zemunicama čuvali su krumpir, repu, povrće i drugu
hranu. Dok Jevišovka i Dinja (Thaya) nisu bile regulirane, bavili su se ekstenzivnim
uzgojem stoke, gusaka, pataka, ribolovom, a nakon poplave bile su
im vrlo bujne livade koje oni zovu luke. Zemlja je crnica, ali nije jako plodna.
Na njivama koje zovu po starohrvatsku »lapti« uzgajali su pretežno ječam, zob,
pšenicu, krumpir, a baš su Hrvati bili poznati kao proizvođači leće. Svoje proizvode
prodavali su u Rušpuhu (Hrušovany), ali su nakon izgradnje željeznica
često posjećivali bečko i brnsko tržište.
Hrvatski jezik naših Moravaca je čakavska ikavica, onakva kakva se govorila
u kraju između Kupe i mora u 16. st. Zbog te arhaičnosti jezik moravskih Hrvata
je zanimljiv za usporedna istraživanja razvoja hrvatskog jezika. U njemu
ima i talijanizama što pokazuje da su nekada živjeli u staroj domovini bliže
moru. Prihvatili su u svoj izgovor dosta njemačkih i čeških riječi, a neke su od
njih prilagodili hrvatskom izgovoru. Narodnih pjesama nisu sačuvali mnogo, kao
ni narodnih igara i plesova. Nešto su prihvatili od susjednih gradišćanskih Hrvata
iz Austrije i u novije vrijeme iz matične domovine.
340
Najveću vrijednost u narodnoj kulturi moravskih Hrvata čini slikovita i lijepa
narodna nošnja kakvu su donijeli sobom iz stare domovine. Za muškarce su
karakteristični kožusi za zimu i crvene i plave hlače, uz obavezan mali šešir s
perom. Za muškarce i žene karakteristične su »mašne« pod vratom koje podsjećaju
na kravate. Očito je taj modni element preuzet iz hrvatske narodne nošnje
u vojničku odoru i tako kao marama pod vratom, obično crvene boje, ušla u
svijet mode kao kravata, tj. marama koju su nosili Hrvati (Croate, Crawate). Za
žensku nošnju su karakteristične široke suknje i zasloni, pregače ispred njih,
oboje ukrašeno raznim bojama. Uz to su obvezni bili široki rukavi, također izvezeni
i ukrašeni (kuolarini) i posebno spletena i ukrašena kosa.
Druga vrijednost su čiste i lijepe kuće, urešene raznim bojama i ukrasima
poput cvijeća, koje suvremenici nazivaju »pravim arabeskama«. U Frielištofu postoje
i danas, ali samo dvije kuće slično urešene. Uopće, kuće i narodne nošnje
bile su glavni ukras Hrvata, ono po čemu su se razlikovali i isticali među okolnim
Nijemcima, Slovacima i Moravcima.
Narodni običaji su također sačuvali dio onoga što su donijeli iz stare domovine.
Poznate su bile svadbe, proslave kiritofa (crkvenih blagdana), karmine,
crkveni običaji, crkvene procesije, proštenja i slično. Svi ti običaji djelovali su na
okolne narode, ali su i Hrvati preuzeli dosta toga od drugih, pa je danas teško
odvojiti ono što je originalno a što preuzeto.
341
Zusammenfassung
Die mährischen Kroaten sind nur ein kleiner Zweig des kroatischen Volkes,
dessen Nachkommen heute in der tschechischen Republik, oder besser gesagt in
deren historischem Gebiet Mähren leben, aber auch in Österreich, in Deutschland
und in der ganzen Welt. Die Vorfahren zogen im Lauf des 16. Jhs. aus
Zentralkroatien, auf der Flucht vor den Türken, hierher, zur selben Zeit, als die
Kroaten auch nach Österreich, Ungarn und in die Slowakei ziehen, und diese
Kroaten nennen wir nach der am besten organisierten, heute im Burgenland
(Gradišće) lebenden Gruppe von Kroaten-Burgenländer Kroaten (Gradišćanski
Hrvati). Also handelt es sich dabei um nur einen Teil der großen kroatischen
Diaspora oder Verstreutheit, die wir gewöhnlich als alte-aus dem 16. Jh.-bezeichnen,
um sie von jener aus dem 19. und dem Beginn des 20. Jhs. zu unterscheiden,
als die Kroaten massenhaft in beide Amerika auswanderten und die
neueste nach dem II. Weltkrieg, bezw. in der zweiten Hälfte unseres Jahrhunderts,
als- neben der politischen auch die wirtschaftliche Emigration nach Deutschland,
Österreich, in die USA, nach Australien und in andere Länder zum
Ausdruck kommt.
Die Kroaten in Mähren sind durch vieles spezifisch. Sie zogen nämlich
unter den ersten weg (nach den molischen Kroaten, die nach Italien zogen).
Auf dieser Wanderung zogen sie am weitesten vom Mutterland weg, so daß sie
nun die nördlichste und entfernteste Gruppe innerhalb der alten Diaspora darstellen.
Daher waren ihre Verbindungen zum Mutterland auch die seltensen und
schwächsten. Von allen Kroaten, die in slawische Länder zogen, haben sie ihre
Sprache, Bräuche, Kultur und das Zugehörigkeitsbewußtsein zum kroatischen
Volk am längsten bewahrt. Während nämlich die Kroaten, die Krain und die
Steiermark, also das heutige Slowenien, besiedelten völlig untergingen und zu
Slowenen wurden, und jene, die einst nach Ungarn und in die heutige Slowakei
zogen in großem Ausmaß slowakisiert wurden, blieben die mährischen Kroaten
bis zur Mitte des 20. Jhs. national einig. In der Tat blieben nur drei kroatische
Dörfer erhalten, und die Dörfer in den anderen Gebieten Südmährens und im
Marchfeld wurden bohemisiert und germanisiert. Wahrscheinlich liegt die Ursa-
342
ehe dafür darin, daß die mährischen Kroaten, obwohl sie in einer slawischen
Mitte lebten, durch eine deutsche Sprachhülle von den mährischen Böhmen getrennt
waren, und so lebten sie, obwohl in Mähren, unter nahezu denselben Bedingungen
wie die Kroaten im heutigen Burgenland, also umgeben von einer
deutschsprachigen Mehrheit. Ähnlich war es auch mit drei kroatischen Dörfern
in der heutigen Slowakei, südöstlich von Bratislava (Čunovo, Hrvatski Jandrof
und Rošvar), die bis 1947 zu Ungarn gehörten und von allen kroatischen Dörfern
in der Slowakei am wenigsten assimiliert waren.
Die mährischen Kroaten konnten sich in der deutschsprachigen Mitte Südmährens
durch vier Jahrhunderte halten, obwohl sie in den letzten zwei Jahrhunderten
keine eigenen Schulen hatten, und auch der Gottesdienst wurde nur
zeitweise in kroatischer Sprache abgehalten. Sie konnten ihre eigene Sprache
nicht schreiben, hatten keine eigene Intelligenz, und die Bindungen an das kroatische
Mutterland waren selten. Außer Kirchenbüchern, in der Hauptsache im
Burgenland, gab es nur sehr selten andere Bücher in kroatischer Sprache. Und
trotz allem hat sich die Zahl der Kroaten in Frielištof, in Dobro Polje und Nova
Prerava gehalten und war zeitweise im Ansteigen begriffen. Die Kroaten waren
so vital, einig, fleißig, fruchtbar und anpassungsfähig, daß sie fähig waren, sich
dort zu halten. In der Regel erlernten sie deutsch und tschechisch, und zahlreiche
Tschechen oder Deutsche, die in kroatische Dörfer zogen oder in diese einheirateten,
wurden kroatisiert. Dabei hatten die kroatischen Frauen, die meist
nur kroatisch sprachen, beteten und sangen, eine führende Rolle. An diesen
langsamen Kroatisierungsprozeß erinnern uns heute zahlreiche Familiennamen
mährischer Kroaten, die deutschen oder tschechischen Ursprungs sind.
Durch noch etwas unterscheiden sich die mährischen Kroaten von der übrigen
alten kroatischen Diaspora. Sie hatten zwei Wanderungen. Die erste war
die schon erwähnte im 16. Jh., deren Ursache die Türkeneinfälle in Kroatien
waren und die zweite nach dem II. Weltkrieg, als sie bis 1950 von den tschechischen
Kommunisten, die damals die Macht übernahmen, zersiedelt wurden.
Wegen des Widerstandes gegen die Tschechisierung, wegen der Zusammenarbeit
mit den Deutschen in der Zwischenkriegszeit und während des II. Weltkrieges,
als drei Dörfer unmittelbar zum Deutschen Reich gehörten, wurden die
Kroaten mit Gewalt in etwa hundert Dörfer Nordmährens, in die Heime der
ebenso vertriebenen Deutschen ausgesiedelt. Daher können wir sagen, daß von
der ganzen alten kroatischen Diaspora nur die mährischen Kroaten zwei gewaltsame
Wanderungen hatten, und daß die tschechischen kommunistischen Machthaber
das taten, was den österreichischen in vier Jahrhundeten nicht gelungen
war: diese kleine kroatische Insel wurde durch sie vernichtet.
343
:
Während sich die Mehrheit der ausgesiedelten Kroaten aus Südmähren heute
in Nordmähren, in der Hauptsache in der Umgebung von Olmütz befindet,
leben in ihren Heimen heute meist Tschechen und Slowaken aus dem ehemaligen
Jugoslawien und Bulgarien. Damit die Ironie noch großer wird, leben in
diesen drei Dörfern, aus denen die Kroaten vertrieben wurden, um Tschechen
anzusiedeln, heute zumeist Slowaken, die nach dem II. Weltkrieg aus Bulgarien,
aber auch aus der Slowakei hierher gekommen waren. Heute, da es keine
Tschechoslowakei mehr gibt, da dies nun zwei verschiedene Staaten sind, leben
in diesen einst kroatischen Dörfern-vom tschechischen Standpunkt aus betrachtet-Fremde,
die aber, wie die vertriebenen Kroaten, Slawen sind. Vergeblich
waren die Kroaten vor ihrer Vertreibung 1947-48 bemüht, Hufe aus dem Mutterland
zu bekommen, und so versuchten sie, ihr größtes Dorf-Frielištof, das
heute tschechisch Jevisovka heißt, nach Josip Brož Tito Titovo umzubenennen,
also nach dem Kroaten und Präsidenten Jugoslawiens, es war alles vergeblich.
In den einst kroatischen Dörfern können die Kroaten und die kroatisch
sprechenden an den Fingern abgezählt werden. Dennoch beginnen sich die Kroaten
nach den demokratischen Veränderungen in der Tschechoslowakei 1989 zu
sammeln, und nach langer Zeit besuchen sie ihre einstigen Wohnorte. Sie organisierten
sich, kamen aus aller Welt, insbesindere aus Wien, Brunn, Olmütz und
schufen ihre Gesellschaft, erneuerten ihre kroatischen Denkmäler, Kapellen und
halten alljährlich in ihren Dörfern-vornehmlich in Frielištof - kroatische Tage Kiritofe
- ab. Neben der Messe in kroatischer Sprache gibt es auch Kulturprogramme,
Gespräche und es werden restaurierte Objekte feierlich eröfften. Die
Möglichkeit der Rückkert in die einstigen Wohnorte wird erörtert, man spricht
über die Notwendigkeit einer Entschädigung für enteigneten Besitz usw. Bei
diesen Treffen waren auch die Burgenländer Kroaten als Gäste anwesend, außerdem
die Kroaten aus der benachbarten Slowakei und Vertreter aus der Heimat
Kroatien. Der allgemeine schluß war, daß es nicht zu einer Rückkehr der
Kroaten in ihre alten Wohnorte kommen würde, denn die Nachkommen haben
sich schon an die neue Mitte gewöhnt, sind dort verheiratet, haben Partner
anderer Nationalität, und außerdem leben in ihrer Häusern nun Menschen, die
keine Schuld an ihrem Schicksal haben. Daher werden die Kroaten-Treffen nur
so lange abgehalten, als jene Generation lebt, die noch jene Tage in Erinnerung
hat, als sie in Kinderjahren gewaltsam vertrieben wurde.
Das Andenken an die mährischen Kroaten wird in den drei Dörfern nur
auf den Urkunden ihrer Ansiedlung, ihrer Teilnahme an den Weltkriegen, in
Aufschriften in Kirchen, in zahlreichen kroatischen Familiennamen und auf den
gut erhaltenen Friedhöfen bewahrt bleiben. Es werden die herrlichen Bilder
344
erhalten bleiben, die der Wiener Maler, tschechischer Abstammung, Othmar
Ružička, gemalt hat. Es werden zahlreiche Artikel und Abhandlungen über ihre
Sprache, Kultur, Lebensweise und Geschichte, sowie so manches Buch oder
Sammelband von Arbeiten über sie erhalten bleiben. Und solange noch mährische
Kroaten leben, wird man deren Sprache und Bräuche am lebenden Objekt
erforschen können, wird man noch manche wissenschaftliche Arbeit veröffentlichen.
Daher muß man sich lobend über das Bestreben des mährischen Ethnologen
Richard Jeřábek äußern, der das Unrecht, das die tschechischen Kommunisten
mit der Vertreibung den mährischen Kroaten angetan haben, gewissermaßen
wieder gut machen will und 1991 in Brunn die Antologie Moravští Charváti
veröffentlichte und in sie viele der wichtigsten Arbeiten über die Geschichte
und Kultur dieses nun vernichteten Teils des kroatischen Volkes aufnahm.
Auch mein Buch geht diesen Weg, und es ist das Bestreben, das zu sammeln
und zu retten, was noch zu retten ist, daß der Schwerpunkt auf das gelegt
wird, was in der kroatischen Heimat veröffentlicht wurde, und dieses Kroatien
konnte bisher nur wenig helfen, da es selbst weder frei noch unabhänging
war. Jetzt, da wir eine freie und unabhängige Republik Kroatien haben, ist es
für die Rettung der mährischen Kroaten schon zu spät. Leider hat auch diese,
meine Arbeit nur die Rolle einer Urkunde, und die gibt es meist nur von jenen,
die es selbst nicht mehr gibt, von denen es aber heißt, das es sie gegeben hat,
daß sie gelebt haben und Spuren ihres Lebens und ihrer eigenen Kultur hinterließen.
Gerade deshalb wurde dem Haupttitel des Buches noch beigefügt: Geschichte,
Leben, Kultur. Und den Ethnologen, Sprachwissenschaftlern und anderen
Fachleuten sei es überlassen, auf Grund bisheriger Erkenntnisse und neurer Quellen
weitere Untersuchungen vorzunehmen, denn die mährischen Kroaten haben
dies tatsächlich verdient.
Die Kroaten zogen im 16. Jh. nicht nur wegen der Türkengefahr und der
unsicheren Bedingungen in Frontnähe organisiert nach Norden und Westen,
sondern auch aus wirtschaftlichen Gründen, und dabei nahmen sie ihren Adel
und die Geistlichkeit mit, wobei diese Abwanderung auch auf Anregung der
Feudalherren, stattfand die bestrebn waren, ihre Güter in Ungarn und Österreich
mit Leibeigenen aufzufüllen. Viele von ihnen hatten Feudalgüter in Kroatien
und Slawonien, aber auch in den erwähnten Ländern. Es gab also für die Abwanderung
nicht nur politische, sondern auch soziale und wirtschaftliche Ursachen.
Die Tatsache, daß die Kroaten organisiert mit ihrem Adel abwanderten,
und zwar vorwiegend dem mitteleren und niederen, sowie mit ihrer Geistlichkeit,
trug dazu bei, daß sie sich in der neuen Mitte erhalten konnten und verhinderte
eine Germanisierung, Magyarisierung und die Konversion zum Protestantismus.
345
Auf Grund neuer Untersuchungen kann die allgemein bekannte Behauptung
verworfen werden, laut der die Kroaten 1584 auf Einladung des Christophor
Teufenbach nach Mähren gekommen waren, der als Offizier in Kroatien
gegen die Türken gekämpft hatte. Die Kroaten waren früher dorthin gezogen.
Ihre Wanderung hatte Ende des 15. Jhs. eingesetzt, dauerte das ganze 16. Jh.
und erfaßte einen Teil des 17. Jhs., insbesondere die Wanderung aus dem heutigen
Burgenland. Die erste Abwanderungswelle war 1538 und die zweite im
Jahr 1570. Dies wiesen der Tscheche A. Turek und der Österreicher J. Breu
nach. Es sind also die Überlieferungen und Niederschriften, die die Wanderung
der Kroaten in das Jahr 1584 festlegen, die auch in den Urkunden von Frieüstof
zu finden sind, nicht genau. Dieser Zuzug war ein längerer Prozeß, der in den
erwähnten Wellen ablief.
Es ist schwer, eine Antwort auf die Frage zu geben: aus welchem Teil Kroatiens
kamen die mährischen Kroaten? In ihrer Überlieferung hält sich die Meinung,
daß sie aus Slunj an der Korana kommen, woran der häufige Nachname
Slunjski erinnert. Dies ist wahrscheinlich richtig, aber der Raum, aus dem sie
kamen, war wahrscheinlich größer und kann als Oberlauf des Flusses Kupa und
deren Zuflüssen genommen werden, also jener Raum, der sich zwischen Kupa
und Meer erstreckt, der Raum also, den wir Kordun, Gorski Kotar, nördliche
Lika nennen, und wahrscheinlich kann hier auch der Raum an der Una umrissen
werden.
Einst gab zwischen den mährischen und den anderen in der Diaspora
lebenden Kroaten direkte Verbindungen. Von Mur und Dräu bis zur March und
der Thaya gab es eine ununterbrochene Kette kroatischer Dörfer, die besondere,
sogenannte kroatische Straße, aber durch Germanisierung verschwanden
einzelne Dörfer dieser Siedlungskette. Im Laufe des 18. und 19. Jhs. wurden die
kroatischen Dörfer im Marchfeld eingedeutscht oder tschechesiert (bohemisiert),
und zwar die weitere Umgebung von Frielištof und anderen Dörfern, die
sich so in der Hauptsache innerhalb der deutschsprachigen Umwelt der mährischen
Deutschen befanden. Ahnlich erging äs auch den Dörfern in der heutigen
Slowakei am linken Marchufer bis hin nach Bratislava, die zum Teil
slowakisiert wurden.
Bis 1918, solange das Kaiserreich Österreich bestand, bezw. ab 1867 die
Österreich-Ungarische Monarchie, lebten die Kroaten, und zwar die im kroatischen
Mutterland, jene im Burgenland (also in Westungarn und Ostösterreich),
in der Batschka und in Baranja, im Banat (dem heutigen Rumänien), alle,
außer den molischen Kroaten in Italien in einem Staat. Sie konnten untereinander
Verbindungen aufrecht erhalten und bundungen zu Kroatien haben, wo es
346
eine Regierung und einen Landtag (das Parlament) gab. Sie waren auch einer
systematischen Germanisierung und Magyarisierung nicht ausgesetzt, wenigstens
keiner gewaltsamen. Aber seit 1918 leben die Kroaten in Österreich, in Ungarn,
Rumänien, in der Tschechoslowakei und im kroatischen Mutterland, das aber
im ersten jugoslawischen Staat nicht seine Rechte hatte, nicht über die politischen
und finanziellen Möglichkeiten verfügte, seine Minderheiten zu schützen,
eine Kulturautonomie zu gewährleisten und muttersprachliche Schulen zu
gründen.
In der Tschechoslowakei bekamen die Kroaten nicht ihre eigenen Schulen,
und sie waren wie die umliegenden Deutschen in Mähren dem politischen
Druck des neuen Staates ausgesetzt. Es setzte eine systematische Tschechisierung
(Bohemisierung) in Schulen, Kirchen, staatlichen und örtlichen offiziellen
Stellen ein. Dies alles führte zu einer Annäherung zwischen mährischen Deutschen
und Kroaten und auch dazu, daß die Kroaten für deren Partei stimmten.
Im Laufe des II. Weltkriegs war die Tscheche! in das tschechisch-mährische Protektorat
unter Deutschland aufgeteilt und das Gebiet Südmährens wurde wegen
seiner großen deutschen Volksgruppe direkt dem Deutschen Reich zugesprochen,
die Slowakei war ein eigener Staat Daher mußten die Kroaten als deutsche
Soldaten, wie übrigens auch die Kroaten des engeren Burgenlandes auf allen
europäischen Kriegsschauplätzen kämpfen und sterben. Dies vertiefte den Widerspruch
zwischer Tschechen und Kroaten nur noch mehr, und so wurden die
unmittelbar im Grenzgebiet lebenden mährischen Kroaten 1947/48 für unzuverlässig
erklärt und gewaltsam nach Norden, an die polnische Grenze verrieben.
Ein Teil der Kroaten ging heimlich über die Grenze Österreichs und lebt heute
im Marchfeld, in Wien und Umgebung.
Wirtschaftlich betrachtet waren die mährischen Kroaten als ausgezeichnete
Weinbauern und noch bessere Kellermeister bekannt. Die Keller, die heute
noch vorhanden sind, wurden tief in die sandige Erde gegraben. In ähnlichen
Erdhütten wurden Kartoffel, Rüben, Gemüse und andere Nahrung aufbewahrt.
Solange die Jevišovka und die Thaya nicht reguliert waren, befaßten sie sich mit
extensiver Viehzucht, der Zucht von Gänsen und Enten, mit Fischfang, und
nach den Überschwemmungen waren die Wiesen, die sie »Häfen« nennen besonders
üppig. Hier gibt es Schwarzerde, die aber nicht sonderlich fruchtbar ist.
Auf den Äckern, die sie altkroatisch »lapti« nennen, wurden Gerste, Hafer, Weizen,
Kartoffel angebaut, und gerade die Kroaten waren für den Anbau von Linsen
bekannt. Ihre Produkte verkauften sie im benachbarten Mikulovo, die Zuckerrüben
gingen zur Verarbeitung in die Raffinerie in Rušpuh (Hrušovany), aber nach
dem Ausbau der Eisenbahn besuchten sie häufig den Markt in Wien und Brunn.
347
Die Sprache unserer mährischen Kroaten ist das Tschakawische Ikawisch,
so wie es im 16. Jh. zwischen Kupa und Meer gesprochen wurde. Wegen ihrer
Altertümlichkeit ist die Sprache der mährischen Kroaten für vergleichende
Untersuchungen zur Entwicklung der kroatischen Sprache geeignet. In ihn gibt
es Italianismen, die darauf verweisen, daß sie einst, in der alten Heimat, nahe
am Meer gelebt hatten. In ihre Sprache haben sie auch ziemlich viele deutsche
und tschechische Wörter aufgenommen, und sie zum Teil den kroatischen Quellen
angepaßt. Es sind nicht viele Volkslieder, Volkstänze oder Spiele erhalten
geblieben. Manches nahmen sie von den benachbarten Burgenländer Kroaten
aus Österreich an, und maches kommt in neuerer Zeit aus dem Mutterland.
Der größte Wert in der Volkskultur der mährischen Kroaten ist die malerische
und schöne Tracht, die sie aus der alten Heimat mitgebracht haben. Für
die Männer ist der Lammfellmantel für den Winter mit roten und blauen Hosen
und dem kleinen Hut mit Feder charakteristisch. Männer und Frauen tragen
charakteristischerweise »Maschen« am Kragen, die Krawatten erinnern. Augenscheinlich
wurde dieses modische Element aus der kroatischen Tracht in die Uniform
übernommen, und so ging das gewöhnlich rote Halstuch als Krawatte in
die Welt der Mode über, also als von den Kroaten getragenes Tuch-und wurde
so zur Krawatte. Die Tracht der Frauen zeigt die charakteristischen weiten Röcke
und Vortücher mit den Schürzen, die beide bunt verziert waren. Dazu trugen
sie immer weite Ärmel, ebenfalls bestickt und verziert (Kuolarini), und das Haar
wurde auf eine ganz spezifische Weise geflochten und verziert.
Ein anderer Wert sind die sauberen und schönen Häuser, die wie Blumen
bunt verziert sind und von Zeitgenossen als »wahre Arabesken« bezeichnet wurden.
In Frielištof bestehen heute nur noch zwei ähnlich verzierte Häuser. Überhaupt
waren die Häuser und die Trachten die große Zierde der Kroaten, das,
wodurch sie sich von den sie umgebenden Deutschen, Slowaken und Mähren
unterschieden und abhoben.
Volksbräuche trugen ebenfalls dazu bei, daßein Teil dessen, was die Kroaten
aus der alten Heimat mitgebracht hatten, erhalten blieb. Bekannt waren die
Hochzeiten, die Kiritofe (Kirchtage), die Totenfeiern, die kirchlichen Bräuche,
Prozessionen und andere Feste. Alle diese Bräuche zeigten ihre Wirkung auch
auf die umligenden Volksgruppen, und auch die Kroaten übernahmen ziemlich
viel von den anderen, so daß heute nur schwer festzustellen ist, was originell ist
und was übernommen wurde.
Prevela
Kristina Reiser Dumbović
348
Stručný obsah
Moravští Chorvati tvoří nevelkou skupinu chorvatského národa, jejichž potomci
podnes žijí v České republice, či lépe řečeno, v její historické časti - na
Moravě, avšak usídlili se i v Rakousku, Německu a po celém světě. Jejich předkové
se na toto území dostali během 16. stol ze středního Chorvatska, na ústupu
před tureckým nebezpečím. V téže době Chorváti přesídlují do Rakuoska, Maďarska
a na Slovensko a označujeme je společným názvem burgenlandští Chorváti,
podle největší a najlépe organizované skupiny Chorvatů, žijících v dnešním
Burgenlandu. Tvoří tedy pouze část velké Chorvatské diaspory neboli vysídlenecké
obce, již obvykle nazýváme starou diasporou z 16. stol., jelikož ji rozlišujeme
od oné z konce 19. stol. a začátku 20. stol., kdy se Chorváti hromadně vystěhovávali
do obou Amerik. Taktéž tuto starou diasporu rozlišujeme od vystěhovalců
z novějších dob po II. svět. válce, r. 1945 a z druhé poloviny našeho století, kdy
kromě politické emigrace zaznamenáváme i značnou hospodářskou emigraci do
Německa, Rakouska, USA, Austrálie a jiných zemí.
Chorvaty žijící na Moravě lze v mnohém pokládat za svébytný národ, poněvadž
po molišských Chorvatech, kteří se vystěhovali do Itálie, tato moravská
skupina opustila domov mezi prvními. Dostali se nejdále od své vlasti a tvoří tak
nejsevernější a nejvzdálenější chorvatskou starou diasporu. Z týchž důvodů byly
jejich styky se starou vlastí velmi chabé a ojedinělé. A přesto, mezi Chorvaty,
kteří se usadili ve slovanských zemích, moravští si nejdéle uchovali svoji řeč,
obyčeje, kulturu i vědomí o přináležitosti k chorvatskému národu. Zatímco Chorváti,
kteří přesídlili do Kraňska a Štýrska, tj. do dnešního Slovinska zcela zanikli
a splynuli se Slovinci a v bývalém Uhersku neboli na dnešním Slovensku se
většinou poslovenštili, Chorváti na Moravě si až do poloviny 20. stol. zachovali
národnostní jednotu. A opravdu, udrželi se pouze ve třech chorvatských vesnicích,
zatímco Chorváti žijící v ostatních částech Moravy a Moravského pole byli
počeštěni nebo poněmčeni. Příčiny je pravděpodobně nutno hledat ve skutečnosti,
že moravští Chorváti i když ve slovanském prostředí, byli odděleni od Čechů
349
(Moravanů) německým jazykovým pásmem, a přestože žili na Moravě, měli
téměř stejné podmínky jako ti, žijící v dnešním Burgenlandu, tj. byli obklopeni
německou většinou. Podobný osud měly i tři chorvatské vesnice na dnešním Slovensku,
jihovýchodně od Bratislavy (Čunovo, Jarovce a Rusovce). Do r. 1947
patřily vesnice Maďarsku a byly tedy nejméně asimilovány ze všech ostatních
chorvatských vesnic na Slovensku.
Přestože po dobu posledních dvou století neměli své školy a též bohoslužby
se v chorvatštině konaly jen občasně, moravští Chorvati v tomto německém prostředí
odolávali po čtyři století. Ve svém jazyce se nevzdělávali, neměli svých
vzdělanců, a styky se starou vlastí byly ojedinělé. Kromě církevních knih z Burgenlandu
(Gradišće), ostatní knihy psané v chorvatštině byly vzácností. Přesto
počet Chorvatů ve Frelichově (Jeviška, Frielištof, Fröllesdorf) v Dobrém poli
(Dobro Polje, Guttenfeld) a v Novem Přerově (Nova Prerava, Neu Prerau) neupadal,
naopak občas vzrůstal. Chorváti byli natolik vitální, svorní, pracovití, plodní
a přizpůsobiví, že přežili. Vesměs se naučili německy a česky, a mnozí Češi i
Němci, kteři se ocitli v chorvatských vesnicích nebo se přiženili do chorvatských
rodin se pochorvatštili. V tom sehrály důležitou úlohu chorvatské ženy, jež převážně
mluvily chorvatsky a také se chorvatsky modlily a zpívaly. Tento pozvloný
proces kroatizace dodnes připomínají četná příjmení moravských Chorvatů, původem
německá či česká.
Moravští Chorváti se od ostatní chorvatské diaspory liší také tím, že absolvovali
dvojí stěhování. První v 16. stol., o němž již byla zmínka, a druhé, po II.
světové válce, kdy je, po převzetí moci, vysídlovali čeští komunisté. Pro odpor,
který kladli bohemizaci a pro spolupráci s Němci v období mezi dvěma světovými
válkami a během II. svět. války, kdy tyto tři vesnice připadly přímo Německé
říši, Chorváti byli násilně rozehnáni do více než stovky vesnic na severní Moravu,
do domovů stejným způsobem odsunutých Němců. Proto lze říci, že z veškeré
diaspory pouze moravští Chorváti zažili dvě násilná přesídlení a že se
českým komunistům zdařilo to, o co se rakouské úřady marně pokoušely čtyři
století: zničit tento malý chorvatský ostrůvek.
Zatímco se dnes většina vystěhovaných Chorvatů z jižní Moravy nachází na:
severní
Moravě, hlavně kolem Olomouce, v jejich domovech a domech žijí v
současné době Češi a Slováci, přistěhovalci z bývalé Jugoslávie a Bulharska. Avšak
ironie osudu pokračuje, jelikož v oněch třech vesnicích, z nichž byli Chorváti
350
vyhnáni aby uvolnili místo Čechům, dnes žije nejvíce Slováků, kteří se po II.
svět. válce přistěhovali z Bulharska, nebo v menším počtu ze sousedního Slovenska.
Dnes když Československo již neexistuje a je rozděleno na dva státy, v
bývalých chorvatských vesnicích z hlediska Čechů žijí znovu cizinci, a to Slované,
stejně jako byli kdysi vyhnaní Chorváti. Ještě před vypovězením, všechny snahy
moravských Chorvatů byly marné. Snažili se totiž r. 1947-48 získat podporu ze
staré vlasti a dokonce se pokoušeli přejmenovat největší vesnici Frielištof /dnes
je český název Jevišovka/ na Titovo, podle Josipa Broza Tita - Chorváta a prezidenta
Jugoslávie.
V bývalých chorvatských vesnicích lze dnes na prstech spočítat Chorvaty a
ty, kteří umí chorvatsky. Avšak po demokratických změnách v Československu v
roce 1989, začínají se Chorváti sjíždět a po tolika letech navštěvovat svá někdejší
obydlí. Přijížděli z celého světa, nejvíce z Vídně, Brna a Olomouce. Zorganizovali
se a založili vlastní sdružení, které se věnuje obnovení chorvatských kulturních
památek a kapliček. Ve svých vesničkách, a obzvláště v Jevišovce, každoročně
pořádají chorvatské dny - kiritofy. Kromě mše svaté, jež se koná v chorvatštině,
pořádají se i kulturní programy a besedy, zahajuje se provoz obnovených
objektů. Jedná se o možnostech návratu do míst původního přebývání a o
nutnosti získat odškodnění za odejmuté hospodářství či stavení ap.. Těchto setkání
se jako hosté účastnili jednak burgenlandští Chorvati, a jednak Chorváti ze
sousedního Slovenska a též představitelé ze staré vlasti. Všeobecně je možno
říci, že nejsou žádné předpoklady k návratu moravských Chorvatů na místa z
nichž byli odsunuti, jelikož jejich potomci již uvykli novému prostředí, uzavřeli
manželství s příslušníky jiných národností a v jejich domech žijí lidé, kteří nenesou
vinu za neblahý osud. Proto se také chorvatská setkání budou konat jen
dokud bude živa generace těch, kteří chovají v paměti dětství, kdy byli náslilím
vystěhováni.
Jedinou vzpomínkou na moravské Chorvaty v těchto třech vesnicích budou
pouze památky z doby jejich osídlování, z dob, kdy se účastnili světových válek,
budou o nich svědčit kostelní nadpisy a četná chorvatská jména na pečlivě upravených
místních hřbitovech. Přetrvají překrásné obrazy na plátnech, vytvořených
vídeňským maurem českého původu, Otmarem Růžičkou. Budou zachovány i
četné statě o jejich jazyku, kultuře, způsobu života, dějinách, a ovšem i některá
kniha či sborník prací. Dokud ještě žijí alespoň nečetní Chorváti, bude možné
věnovat se výzkumu jejich řeči a obyčejů, bude uveřejněna i určitá vědecká práce.
Z tohoto důvodu je třeba pochválit snahu moravských etnologu, v čele s Ric-
351
hardem Jeřábkem, kteří jakoby chtěli odčinit křivdu, které se dopustili čeští komunisté,
uveřejnili r. 1991 v Brně antologii Moravští Charváti, do níž zařadili
mnohé nejdůležitější práce z kulturní i historické oblasti této zaniklé části chorvatského
národa.
I tato moje kniha se ubírá tímže směrem, snahou shromáždit a zachránit to
co se dochovalo, s těžiskem na písemných pracích ze staré vlasti - z Chorvatska,
které svým vystěhovalcům nemohlo poskytnout pomoc, poněvadž samotné ještě
nebylo svobodné a nezávislé. Nyní, když jsme docílili svobodné a nezávislé
Republiky Chorvatsko, na záchranu moravských Chorvatů je příliš pozdě. Bohužel,
i tato moje práce plní spíše úlohu památky a ony se obvykle stavějí pro ty,
kteří již nejsou, ale přeci k nám promlouvají, hovoří o tom jak žili, zanechávají
po sobě stopy svého bytí i svérázné kultury. Ustupujeme tedy etnologům, jazykozpytcům
a ostatním odborníkům, aby na základě dosavadních poznatků a
nových, původních dokumentů pokračovali v dalších výzkumech, nebot moravští
Chorváti si to jistě zasluhují.
Chorváti se v 16. stol. stěhovali na sever a západ nejen z důvodu nebezpečí,
které jim hrozilo od Turků v blízkosti bojiště, nýbrž je k tomu přiměly i důvody
hospodářské. Odcházeli organizovaně, spolu se šlechtou a duchovenstvem, podněcováni
svými feudálními pány, již se snažili doplnit řady nevolníků na svých statcích
v Uhersku a Rakousku. Mnozí z nich měli feudální půdu v Chorvatsku a
Slavonii, ale také v již zmíněných zemích. Znamená to, že příčiny stěhování
nebyly pouze politické, nýbrž i hospodářské a sociální. Skutečnost, že Chorváti
opouštěli vlast organizovaně a spolu se šlechtou, obzvláště střední a nižší a spolu
s duchovenstvem, příznivě ovlivňovala jejich existenci v novém prostředí a chránila
je před germanizací, maďarizací a přestupem k protestantizmu.
Na základě novějšího výzkumu lze popřít uznávané tvrzení, že Chorváti přišli
na Moravu r. 1584, kdy je k sobě povolal Kristofor Teufenbach, jenž byl
důstojníkem v Chorvatsku a bojoval proti Turkům. Chorváti se na Moravu dostali
dříve. Jejich přesídlení se začalo koncem 15. stol., trvalo po celé 16. stol. a
částečně i v 17. stol., což se obzvláště vztahuje k přesídlení 2 dnešního Burgenlandu.
Za první vlnu pokládáme onu z r. 1538, a druhá vlna následovala r.
1570. Doložili to Moravan A. Turek a Rakušan J. Breu. To znamená, že lidová
ústní podání a veškeré zápisy o přesídlení Chorvatů r. 1584, jak je zapsáno i na
památce v Jevišovce nebyly přesné. Stěhování bylo dlouhodobým procesem, v
němž rozlišujeme uvedené, jednotlivé vlny.
352
Je těžké zodpovědět na otázku: z které části Chorvatska se moravští Chorváti
přistěhovali? Podle jejich ústního podání prý přišli od Slunje na Koráne, což
dosvědčuje i časté příjmení Slunjski. Je to sice přesné, ovšem oblast ze které přišli
byla o něco širší, lze uvažovat o horním toku řeky Kupy a jejích přítocích.
Mluvíme tedy o kraji, který se rozprostírá mezi Kupou a mořem a dnes jej nazýváme
Kordunem, Gorskim Kotarem, severní Likou a nejpravděpodobněji to
budou i kraje podél řeky Uny.
Kdysi mezi moravskými Chorvaty a ostatními vystěhovanými Chorvaty existoval
přímý styk. Od Múry a Dravý až do Moravy a Dyje /Thaya/ nacházíme
řetězec chorvatských vesnic, zvláště vyniká tzv. chorvatská cesta, ale germanizací
mizely vesnice z této řady jedna za druhou. Během 18. a 19. stol. byly pon£m
čeny
chorvatské osady na Moravském poli a k poněmčení došlo též v širším
okolí Jevišovky i v ostatních vesničkách, které se většinou ocitly v jazykovém
obklíčeni moravských Němců. K podobnému procesu došlo i ve vesnicích na diiešním
území Slovenska, na levém břehu Moravy až k Bratislavě, všechny byty částečně
poslovenštěny.
Až do roku 1918, dokud trvalo Rakouské císařství, čili od roku 1867 za
Rakouska-Uherska, žili všichni Chorváti, kromě molišských, kteří přesídlili do Itálie,
v jednom státě. Při tom se myslí jak na Chorvaty ve vlasti a v Burgenlandu
(tj. v západním Uhersku a východním Rakousku), tak na Chorvaty v Báčce,
Baranji a Banátu (v dnešním Rumunsku). Měli možnost udržovat vzájemné styky
i styky s Chorvatskem, které mělo svoji vládu i Sabor (sněm), a v důsledku toho
nebyli vydáni napospas násilné soustavné germanizaci ani maďarizaci. Avšak od
r. 1918 se postavení Chorvatů žijících v Rakousku, Maďarsku, Rumunsku, Československu
a ve vlasti mění. Chorvatsko bylo v prvním jugoslávenském státě
zbaveno svých práv a zároveň finanční i politické možnosti poskytnout menšinám
ochranu. Již nemělo možnost zajistit jim kulturní autonomii a skoty, v nichž
se vyučuje materský jazyk.
V Československu Chorváti neměli své školy a podobně jako okolní Němci
z Moravy, byli podrobeni politickému útlaku nově vytvořeného státu. Začala se
provádět soustavná bohemizace jak ve školách a v církvi, tak i v úředních, státních
a lokálních orgánech. Tato skutečnost přiměla Chorvatyke sblížení s moravskými
Němci i na volení jejich politických stran. Během II. světové války bylo Slovensko
odděleno jako vlastní stát, Čechy rozděleny na Čechy a Morava protektorát
353
závislý na Německu a území jizní Moravy přímo připojeno k Německému riši.
To jsou příčiny proč museli Chorváti umírat na všech evropských bojištích jako
němečtí vojáci, ostatně právě tak jako Chorvati z užší části Burgenlandu. Tím se
jen prohloubila propast mezi Čechy a Chorvaty a nakonec byli moravští Chorváti
žijící přímo u hranic r. 1947/48 označeni za nehodné důvěry a násilně odsunuti
k severu, až k Polským hranicím. Část Chorvatů se dostala tajně přes hranice
do Rakouska a dodnes žijí spolu se svými potomky na Moravském poli, či
ve Vídni a v jejím okolí.
Po stránce hospodářské byli moravští Chorváti známí jako výborní vinohradníci
a ještě lepší sklepníci. Sklípky, jež dodnes existují, vykopávali do velkých
hloubek v písčité půdě. V podobných sklípcích skladovali brambory, řepu,
zeleninu i ostatní potraviny. Dokud ještě Jevišovka a Dyje nebyly regulované,
zabývali se i extenzivním chovem dobytka, chovali husy a kachny, též se zabývali
rybolovem, a po záplavách využívali bujných luk, kterým říkají luke. Obdělávali
sice černozem, ale ne příliš plodnou. Na polích, kterým po starochrvatsku říkají
»lapti« převážně pěstovali ječmen, oves, pšenici, brambory a obzvláště byli známí
jako pěstovatelé čočky. Své výrobky prodávali v sousedním Mikulovu, cukrovku
odevzdávali do továrny v Hrušovanech, ale po výstavbě železniční tratě často
navštětovali vídeňský i brněnský trh.
Chorvatský jazyk, kterým mluví naši Chorvátski Moravané je čakavska ikavice,
tatáž, kterou se mluvilo v krajích mezi Kupou a mořem v 16. stol. Právě
pro tuto archaičnost je řeč moravských Chorvatů velmi zajímavá k srovnávacímu
výzkumu vývoje chorvatského jazyka. Nacházíme v něm italismy, což potvrzuje
domněnku, že kdysi, ve staré vlasti žili v blízkosti moře. Přejali do své řeči i
mnohá německá i česká slova, a některá z nich přizpůsobili chorvatské výslovnosti.
Lidových písní, her a tanců se mnoho nedochovalo. Něco převzali od sousedních
burgenlandských Chorvatů z Rakouska, a v novější době i ze staré vlasti.
Největší hodnotou lidové kultury moravských Chorvatů jsou pestré a pěkné
lidové kroje, jaké si přivezli ze staré vlasti. Pro muže jsou příznačné kožichy na
zimu a červené kalhoty s nevyhnutným malým kloboučkem s pérem. I muži i
ženy nosili na krku mašle, jež připomínají kravatu. Zřejmě byl tento oděvní prvek
z chorvatského kroje převzat jako doplněk vojenského stejnokroje, a tak se
šáteček, obvykle červený, dostal mezi módní doplňky jako kravata, tj. šáteček jaký
nosili Chorváti (Croate, Crawat). Kroje žen se vyznačují širokými sukněmi s
fěrtochy, zástěrami, a vše je zdobeno pestrými barvami. K tomu patřili i široké
354
rukávy, také zdobené výšivkami (kuolarini) a zvláštním, ozdobným způsobem
spletené vlasy.
Je nutné zmínit se i o domech Chorvatů, jež předčí čistotou a pečlivou
úpravou. Jsou zdobeny pestrými barvami a květinovými ozdobami, které současníci
nazývají »opravdovými arabeskami«. V Jevišovce dodnes existují dva domy
s podobnou výzdobou. Příbytky a lidové kroje byly chloubou Chorvatů, tím se
lišili, tím vynikali nad okolními Němci, Slováky a Moravany.
I v lidových obyčejích se zachovaly pozůstatky toho co si Chorváti přinesli
ze starého domova. Věhlasné bývaly i svatby Chorvatů, oslavy kiritofů (církvení
svátky), pohřební hostiny, církvení oslavy, procesí, posvícení ap.. Všechny tyto jejich
lidové obyčeje ovlivňovaly národy žijící v okolí, avšak také Chorváti přejímali
mnohé od svých sousedů a dnes je již těžké rozlišovat původní od přejatého.
Prevela
Renata Kuchař
355
Popis
slika, fotografija, ilustracija
1. Moravští Charváti - faksimil naslovne stranice 10
2. Devin na Moravi 17
3. Ugarski kralj Stjepan (sveti) 18
4. Požun (Pressburg, Bratislava) središte ugarsko-hrvatske države 22
5. Dvorana ugarsko-hrvatskog sabora u Požunu 23
6. Nikola Jurišić 32
7. Slunjska utvrda u 17. stoljeću 43
8. Nošnje moravskih hrvata 55
9. Trnava u Ugarskoj (danas Slovačkoj) jedno od kulturnih i vjerskih središta 74
10. Drinovac (Diirnholz, Drnholec) - središte drinovačkog imanja 79
11. Hisa zlata Lovre Bogovića - faksimil naslovne stranice 84
12. Mladi Hrvati iz Nove Prerave 93
13. Nošnje moravskih Hrvata 98
14. Moravski Hrvati: Ivan Slunjski 99
15. Vjekoslav (Alois) Malec, župnik u Gutfjeldu (Dobrom Polju) u Moravskoj 101
16. Moravski Hrvat iz Dobrog Polja u narodnoj nošnji 103
17. Obitelj moravskih Hrvata iz Nove Prerave 105
18. Othmar Ružička - austrijski akademski slikar češkog podrijetla - autoportret 116
19. Razglednica Nove Prerave oko 1920 120
20. »Stric« Ribarek predvodi hodočašće Hrvata iz Frielištofa 120
21. Građanska škola u Frielištofu (Jevišovki) : 122
22. Stihovi Franca Vašaka na spomeniku u Frielištofu (Jevišovki) 124
23. Spomenik na 350. obljetnicu doseljenja Hrvata u Moravsku - Dobro Polje 1934 126
24. Naslovna stranica Almanacha moravskih Hrvata iz 1934 129
25. Osmrtnica Hrvata Miroslava (Friedricha) Knotha 136
26. Natpis na spomeniku mrtvim Hrvatima u Novoj Preravi 141
27. Željezni križ na grobu obitelji Kuzmić u Novoj Preravi 143
28. Spomenik na grobu obitelji Jurtić u Frielištofu (Jevišovki) 144
29. Posljednji hrvatski kiritof u Novoj Preravi prije progona Hrvata u sjevernu
Moravsku 1947 148
30. Inž. Hermina-Mina Slunjski, udana Opluštil 157
31. Milo Vašak pred rodnom kućom u Frielištofu 159
32. Josef Lwitschka (Lavička) 160
33. Inž. Hermina Slunjski Opluštil otvara Prvi kiritof moravskih Hrvata
u Frielištofu 1991. . 162
356
34.
35.
36.
37.
38.
39.
40.
4L
42.
43.
44.
45.
46.
47.
48.
49.
50.
51.
52.
53.
54.
55.
56.
57.
58.
59.
60.
61.
62.
63.
64.
65.
66.
67.
68.
69.
70.
Mlada Frielištofka (podrijetlom) pri »svetačnosti 450 Ijct Hrvati
na Moravi« 1991 163
Procesija moravskih Hrvata prilikom posvećenja dviju kapelica u Frielištofu 1992 164
Moravski Hrvati u Frielištofu (Jevišovki) 1992. prilikom posvete kapelice 164
Obnovljeni spomenik doseljenja Hrvata iz 1884. nakon svečanog otkrivanja u
Frielištofu 1992 165
Moravski Hrvati na II. kiritofu u Frielištofu (Jevišovki), 1992 166
Na III. kiritofu moravskih Hrvata 1993 167
»Hrvati na južnoj Moravi svečuju kiritof« 168
Nadgrobni spomenik obitelji Lavička u Frielištofu (Jevišovki) 170
Od Slunja u Hrvatskoj do Slunjskih u Moravskoj. Nadgrobni spomenik obitelji
Slunjski u Novoj Preravi 171
Prvi bilten Udruženja hrvatske manjine u Češkoj 1993 177
Djevojka iz Gutfjelda u Moravskoj 183
Magdalena Slunjski, udana Slunjski 187
Skupina moravskih Hrvata iz Nove Prerave na sletu Republikanske mladeži
u Pragu 1937 r
194
Nekoć ukrašene hrvatske kuće u Frielištofu 202
Crkva i župni stan u Dobrom Polju 1991 217
Spomenik 300. obljetnice doseljenja Hrvata u Moravsku 219
Podzemne pivnice, podrumi, ukopane u zemlju 229
Kiritof u Frielištofu između dva svjetska rata 234
Stariji hrvatski bračni par u svečanim narodnim nošnjama iz Frielištofa 239
Na ulazu u Dobro Polje 244
Mladi bračni par moravskih Hrvata u svojim narodnim nošnjama 247
Spomenik doseljenja iz 1584. poslije obnove 1992 249
Ženska bijela pregača izvezena crvenom vunicom 258
Posljednje počivalište A. Maleca na groblju u Dobrom Polju 270
Dvije udane moravske Hrvatice u svečanoj narodnoj nošnji 291
M. Slunjski i V. Kuzmić iz Nove Prerave kao nevjesta i mladoženja
na »hrvatskoj svadbi« u Frielištofu 296
Dijelovi ukrasa izvezenih u bojama na pregačama moravskih Hrvatica 297
Moravskohrvatski književnik Milo Vašak iz Kanade 304
»Divičica s guskami« (slika O. Ružičke) 313
Razglednica Frielištofa (Jevišovke) u povodu I. kiritofa moravskih Hrvata 1991 318
Crkva sv. Kunigunde u Frielištofu prilikom kiritofa 1993 322
Mlada Hrvatica bira »pratež« iz stare škrinje (crtež O. Ružičke) 327
Gospođica Schneider s pironskim vrtnjem u frielištofskoj nošnji 328
Moravski Hrvati i njihovi gosti na posljednjem kiritofu u Frielištofu 1993 329
Kuća Josefa Schneidera u Frielištofu - ukrašena po starinsku 333
O. Ružička: Mlada Hrvatica u narodnoj nošnji 334
Spomenik poginulim moravskim Hrvatima iz I. svjetskog rata u Frielištofu 335
357
PRILOG
1. Frielišlof- glavna ulica »u seli« 1928.
2. O. Ružička: Božić u Friclištofu 1927. ckva sv. Kunigunde
3. O. Ružička: Guščarica u Friclištofu
4. Freska - palim vojnicima iz I. svjetskog rata
5. O. Ružička: Frielištofski kiritof (crkveni god)
6. O. Ružička: Obitelj moravskih Hrvata pri večeri
7. O. Ružička: »Mi se radi poveselimo«
8. O. Ružička: Stara i mlada moravska Hrvatica iz Frielištofa
9. O. Ružička: Kopačka u polju
10. O. Ružička: Mlada moravska Hrvatica u nošnji 1944.
11. O. Ružička: U pivnici
12. O. Ružička: Mladi Hrvat u svečanoj nošnji Frielištof 1945.
13. O. Ružička: Stari moravski Hrvat iz Frielištofa
14. O. Ružička: Stari Hrvat u vrbaku
15. O. Ružička: Zabava u Frielištofu (kiritof)
16. Kuća Hrvata Josefa Schneidera u Frielištofu
17. Kuća Joze Sičina u Frielištofu
18. Vjenčani par moravskih Hrvata iz 1921.
19. Moravski Hrvati iz Frielištofa u hodočašću
20. Spomenik palim Hrvatima iz Frielištofa iz I. svjetskog rata
21. Na »frielištofskom cimitieri« (groblju)
22. Stefan Laszlo, gradiščanski biskup u miru
Popis
zemljovidnih crteža i skica
1. Zemljovid Velike Moravske 19
2. Raspad Austro-Ugarske 1918. i postanak Čehoslovačke 25
3. Područje s kojeg su Hrvati u 16. st. selili u Moravsku 39
4. Seobe Hrvata i Vlaha (Srba) u 16. i 17. st. 42
5. Hrvatske naseobine u Moravskoj oko 1600. godine 46
6. Bivša hrvatska sela na Moravskom polju i u zapadnoj Slovačkoj 63
7. Hrvatska naselja u Slovačkoj u kojima su se do danas očuvali Hrvati 69
8. Rasprostranjenost hrvatskih naselja u Donjoj Austriji, Moravskoj, Slovačkoj i
zapadno Ugarskoj na kraju 16. st 89
9. Hrvatska naselja u južnoj Moravskoj i Valticama 92
10. Hrvatska naselja u južnoj Moravskoj 96
11. Prijedlog koridora 1919. godine 112
12. Područje Mikulova naseljeno Nijemcima i Hrvatima 137
13. Čehoslovačka poslije 1945 140
14. Dvostruka seoba moravskih Hrvata 149
15. Kotarevi i mjesta u Moravskoj u koje su raseljeni Hrvati 150
16. Južna Moravska i Valtice (Feldsberg) 175
358
Kazalo
osobnih imena (i prezimena)
Napomena:
Imena Hrvata u Moravskoj pisana su na raznim jezicima, različitim načinom i tijekom
više stoljeća. Zbog toga se znatno razlikuju u pismu i izgovoru, pa smo ih pokušali
ujednačiti tako da smo kao prvo ime uzeli ono hrvatsko ili starohrvatsko, a zatim njegov
njemački, češki, slovački, mađarski ili latinski oblik. Npr. uzet ćemo tri ponajčešća prezimena:
Slunjski, Sic i Andrešić i osobna imena: Ivan, Josip i Franjo. Slunjski se pišu kao
Slunski i Slunsky, Sic kao Sic, Sičan i Sitsch, a Andrešić kao Anderšić, Andrešić, Andrejšić
i Jandresić. Osobna imena imaju uz hrvatski, njemački i češki oblik: Ivan, Ivac,
Ive; Johann, Jan; Josip, Joza, Joška, Josef, a Franjo se piše kao Franc, Franz, František,
itd.
Adamček Josip, povjesničar, 43.
Adamec Karolina, učiteljica, 321.
Anderšić (Anderšič, Andrešić,
Andrcjsić, Jandresić), obitelj, 47, 59,
156, 176, 200, 214, 235, 236, 240, 245,
255.
Anderšič (Andresič) Petar, (Petr),
seljak, 127, 162.
Andrassy Juraj, pravnik, 16.
Arnulf, karantanski vojvoda, kasnije
kralj, 20.
B
Babić, obitelj, 59, 61, 107, 108, 235, 245,
251, 255.
Bachmann Adolf, povjesničar, 15.
Bacani (Batthyány) Franjo, hrvatski ban,
29, 32.
Bali, obitelj, 235.
Barčić, obitelj, 72.
Barlé Janko, povjesničar i etnolog, 11,
274,278.
Bartolčić (Bartolšić), obitelj, 255.
Bartolšić, Malija, seljak, 66.
Baueři, obitelj, 59.
Bauer Bruno, moravski Hrvat iz
Austrije, 162.
Bauer Johann, općinski načelnik, 134.
Baumhackel F., 65.
Bela IV. (III), ugarsko-hrvatski kralj, 20.
Belošić (Bilošić, Bilešić), obitelj, 68, 70.
Benčić, obitelj, 71, 72.
Benčić Nikola, jezikoslovac, 12.
Benić, plemić, 67.
Benković, obitelj, 47, 59.
Belohačić, obitelj, 73.
359
Beneš Eduard, češki političar, 16, 26,
114, 131-133, 141, 142.
Benda Franc, župnik, 250.
Bendcnić, obitelj, 73.
Berković Mihael, voditelj hrvatskih
doseljenika, 72.
Bertić Živko, političar i pisac, 113.
Biščević, obitelj, 40.
Bišćan, obitelj, 40.
Biricz Eugen, povjesničar, 38-40.
Blašković (Blažković), obitelj, 47, 58, 60,
61, 235, 251, 255, 275.
Blašković Petar, časnik, 132, 135, 138.
Bock, obitelj, 245.
Bogović Lovro (Bogovics Laurenzius),
svećenik, vjerski pisac, 84, 199, 200,
207, 226, 257, 264, 271, 287.
Bogunović Dušan, školski inspektor, 127.
Borna, knez Primorske Hrvatske, 18.
Boronić, obitelj, 70.
Bosnić, obitelj, 58, 59, 61, 251.
Brabec Ivan, jezikoslovac, 12, 49, 314.
Brandl Joseph, pravnik, 33, 41, 185.
Brandl Vincenc, arhivist, 212.
Braslav, knez Posavske Hrvatske, 20.
Brdarić, obitelj, 72.
Brekalići, obitelj, 59.
Bretholz Bertold, povjesničar, 15.
Brezina, obitelj, 235.
Brinšić (Brinžić, Brenčić), obitelj, 59, 61,
235,251,275.
Brodelić, obitelj, 200.
Breu Josef, povjesničar, 10, 30, 34-36,
47-54, 56, 63, 65, 66, 74, 339, 346, 352.
Broz Josip Tito, političar, 146, 309, 337,
344, 351.
Brustl, obitelj, 235.
Budić, obitelj, 200, 214.
Budin, obitelj, 245, 255.
Budišić M., plemić, 33.
360
Bugnić Malija, seoski knez, 72.
Bugulić Vid, (Vid Wolfgang Bugula),
župnik, 60, 251.
Buković, obitelj, 235, 275.
Bureš (Buriš), obitelj, 214, 245.
Buška, upravitelj škole, 145.
Butković, obitelj, 71.
Černic, obitelj, 68.
Chamberlain Arthur Neville, britanski
političar, 133.
Charvát (Hrvat, Krobot, Krabat,
Horvat), obitelj, 53.
Coolidge Archibald Cary, američki
političar, 115.
Cosovilh (Kosović), obitelj, 68.
Cvijić Jovan, geograf, 115, 130.
Cvitičić, obitelj, 58.
Cvitković, obitelj, 59.
Czechofsky F., načelnik u Frielištofu, 106.
Czoernig Karl, etnolog, 40.
Čačić, obitelj, 58.
Cehovski, obitelj, 93, 108, 214, 245.
Černi, obitelj, 251.
Černý Jan, povjesničar, 125.
Čerišić, obitelj, 47.
Crnja Zvane, književnik, 12.
D
Daladier Edouard, francuski političar,
133.
Damiansić (Damjančić), obitelj, 236, 245.
Dankovići, obitelj, 60.
Darović, obitelj, 68.
Darović, Pavao, seoski sudac, 68.
Delinić, učitelj, 217.
Derk Dcnis, novinar, 131.
Despot Miroslava, povjesničar, 180.
Dobijančić, obitelj, 61, 251.
Dobrovit, opat, 300.
Dobrović Ivan, svećenik, publicist, 30, 302.
Dobrovský Josef, jezikoslovac, 180.
Dolišić, obitelj, 68.
Domanić, obitelj, 71.
Domčić (Domšić), obitelj, 59, 69, 255.
Dostal, obitelj, 235.
Dragišići, obitelj, 48.
Dragotinić, obitelj, 251.
Dragšić, obitelj, 59, 251.
Drašković Juraj, hrvatski ban, 71.
Drobelić (Drobilić), obitelj, 59-61, 93,
214, 245, 279.
Drobnic, obitelj, 255.
Drobolić, obitelj, 275.
Drobović, obitelj, 235.
Dubijančić, obitelj, 251.
Dubček Aleksandar, češki političar, 26,
142.
Dučić Petar, Hrvat iz Hovorana, 47.
Dučići (Duchich), obitelj, 59, 61, 251.
Duda, obitelj, 235, 275.
Dudić Andrej, plemić, 71.
Dudik Beda, povjesničar, 15, 190.
Dunković, obitelj, 235.
Dvorak Rudolf, povjesničar, 15.
Eger, obitelj, 235.
Enders J. N., publicist, 180.
Erdödy (Erdedi Bakač), hrvatski
velikaši, 32.
Erdödy Petar, hrvatski ban, 38.
Esih Ivan, publicist, 11, 129.
Fabičović (Fabišović), obitelj, 109, 235.
Fabijan, obitelj, 251.
Fabek Ivan (Hanzi, Jan), tajnik
Udruženja hrvatske manjine u Češkoj
Republici, 163, 166, 171.
Fabetić, obitelj, 61, 251.
Fabijanić, obitelj, 47, 61, 63.
Fabijančić (Fabijanšić), obitelj, 47, 59,
60,73.
Ferber, obitelj, 235.
Ferdinand I. Habsburški, kralj, 23, 33,
37, 180.
Ferdinand II. Habsburški, kralj, 24.
Fiala, obitelj, 235.
Ficko Jožef, svećenik i crkveni pisac, 84.
Fičar, obitelj, 214.
Filipović, obitelj, 47, 59.
Filkuka Vladimir, diplomat, 125,127.
Fraletić, obitelj, 61, 251.
Frankopan Vuk Krsto, hrvatski velikaš,
general Hrvatske i Primorske krajine,
29.
Franković Franjo, moravski Hrvat iz
Hovorana, 47.
Franešići, obitelj, 60.
Franešić Luka, Hrvat iz Valtica, 66.
Franjosić, obitelj, 236.
Fratrići, obitelj, 48.
Fratrić Marija, Hrvatica, majka G.
Husáka, 70.
Frič Josef Vaclav, pisac, 216.
Friedrich, knez Falački, 24.
361
Friedrich II. Sicílski, kralj i kasnije car, 20.
Fuchs (Lisinski) Vatroslav,skladatelj, 245.
Gajda, obitelj, 235.
Gavazzi Milovan, etnolog. 11.
Gavranović Ante, novinar, 16.
Gelešić, obitelj, 47.
Girić, obitelj, 240, 245.
Głosić (Gložić), obitelj, 61, 251.
Godinici (Godenić, Godine, Regeni),
obitelj, 59, 61, 107, 176, 191, 251.
Gončarić, obitelj, 73.
Goldrić N., Hrvat iz Valtica, 66.
Gottwald Klement, čehoslovački
političar, 26, 141.
Orahovina (Arbesstroh), obitelj, 61, 191,
251.
Grandići, obitelj, 59, 61, 200, 214, 245,
255.
Grbavčići, obitelj, 59, 69.
Grebić, obitelj, 71.
Gregov, obitelj, 93, 214, 245, 255.
Grisogono Prvislav, diplomat, 125.
Grbavčić, obitelj, 255.
Grosović, obitelj, 68.
Gundina, obitelj, 54.
Gwzyth Michael, Hrvat iz Bistrice kraj
Bratislave, 68.
Gyurikovics (Duriković) Georgius, 65.
H
Habdelić Juraj, pisac i leksikograf, 74.
Habsburgovci, kraljevska i carska obitelj,
20-24, 110.
362
Ilabsburg-Lotaringovci, kraljevska i
carska obitelj (od 1740), 180.
Hadrovics Lásló, jezikoslovac, 12.
Hafner I., profesor, 222.
Hajszan Robert, povjesničar, 58.
Haković, obitelj, 71.
Hallavić (Ilallavič, Hallawitsch), obitelj,
47, 61, 200, 235, 240, 245. 255.
Hallavič(Hallawitsch)Johann,kroničar
Frielištofa, 54, 78-80, 95, 103, 108,
109, 123, 134, 136, 147, 155, 156.
Hanke A. J., politolog, 83.
Hanžeković Mato, pisac, publicist, 11.
Haramija, obitelj, 58.
Haramin Malija, i Andrej, Hrvati,
vjerojatno vojnici, 58.
Haramina, obitelj, 58.
Haraminčić, obitelj, 58.
Hartmann Juraj Liechenstein, plemić,
34, 40, 206.
Hartmann II. Liechenstein, plemić, 51,
191, 301.
Hasiči, obitelj, 48.
Hass, židovska obitelj, 106.
Havalić, obitelj, 214.
Havlíček, obitelj, 214, 245.
Havlovići, obitelj, 59, 235.
Havel Vaclav, češki političar i pisac, 26.
Heimel, obitelj, 245.
Heller S., etnolog, 278.
Henlein Konrad, njemački političar, 132.
Herben Jan, publicist, 10, 34, 41, 44, 62,
102, 203, 251, 263, 271.
Heršić Malija, seoski knez, 71.
Hitra, obitelj, 235.
Hitler Adolf, političar, 25, 133.
Hlebniček, obitelj, 235.
Hnoth, obitelj, 245.
Hobetić (Hobetigh), plemić, 58.
I lodići, obitelj, 59, 61, 251, 255.
Holderšić, obitelj, 47, 58.
Iloljcvac Većeslav, političar i publicist, 12.
Hons Antun, župnik, 244.
Horačić, obitelj, 73.
Horak R., 128.
Horvat, obitelj, 40, 71-73.
Horvat, prezime, (Krobot, Krabat,
Hrabat, Charvát, Hrvat), 47.
Horvat Franjo (pseud. B. Tukavac),
pravnik, publicist, 155.
Horvat Ignac, župnik, pisac, 128.
Horvat Josip, povjesničar, publicist, 356.
Horvat Slávko, publicist, 64-66.
Horvat-Kaninić, obitelj, 71.
Horvat Krupišić, obitelj, 71.
Horvatek, obitelj, 240.
Horvatović, obitelj, 40.
Hradská Marija, pisac, 127, 129.
Hranilović Vladimir, novinar, 11.
Hrovat, obitelj, 40.
Hrovatinović, obitelj, 40.
Hrvat (Krobot, Krabat, Horvat,
Charvát), obitelj, 53.
Hrvat Juraj, žitelj Hrušovana, 45.
Hrvatinović, obitelj, 40.
Hubeni (Hubeny), obitelj, 59, 61, 107-109,
119, 156, 214, 235, 245, 251, 259.
Hubeny Franjo (Franc, František), djelatnik
Udruženja hrvatske manjine u
Češkoj Republici, 8, 59, 143, 332.
Hubeny Stanislav, župnik, 271.
Hubeny (Huběnka) Štefka, moravska
Hrvatica iz Beča, 162.
Hulek, obitelj, 214, 235, 245.
Huleni, obitelj, 156.
Hummer, obitelj, 245.
Hus Jan, crkveni reformator, 21.
Husak Gustav, čehoslovački političar,
26, 70, 142.
Hust, obitelj, 235.
Huščava Alexander, povjesničar, 68, 70,
71.
I
Iblić Mikula, Hrvat iz Hovorana, 47.
Iliček (Iličić), obitelj, 61, 251.
Ilić, obitelj, 70.
Illésházy Stefan, plemić, 72.
Ivančan Ivan, etnomuzikolog, 327.
Ivančic (Ivanšić, Ivansić, Ivančit), obitelj,
61, 176, 235, 236, 240.
Ivančic Adam Malija, župnik, 60, 251.
Ivančik, obitelj, 156, 200, 214, 300.
Ivčići, obitelj, 59.
Ivičić, obitelj, 47, 59.
Ivanovic (Ivanovicz) Mattias aus
Krabatcn, plemić, 71.
Ivanšić (vidi Ivančic)
Jagelović, kraljevska obitelj, 23.
Jagina, obitelj, 54.
Jajczaj, obitelj, 73.
Jakobović, obitelj, 68.
Jaković, obitelj, 47.
Jakšić (Jaksić), obitelj, 70, 73, 236.
Jakušić, obitelj, 71.
Jančić, obitelj, 58.
Jančikubić Gregor (Grgo), Hrvat iz
Hovorana, 47.
Jandrišević Petar, župnik, pisac, 48, 77,
119, 121, 128, 301.
Janiković, obitelj, 47.
Janković, obitelj, 48, 59, 245, 255.
363
Janšić Marko, Hrvat iz Valtica, 66.
Jašić, obitelj, 47.
Jarnić, obitelj, 73.
Javurek, obitelj, 235.
Jelačić Josip, hrvatski ban, 79.
Jelenčić Matej, Hrvat iz Hovorana, 47.
Jelešić, obitelj, 58, 59.
Jelušić, obitelj, 61, 251.
Jeřábek Richard, etnolog, 5, 9, 10, 41,
102, 331, 338, 345.
Ježić Jan, Hrvat iz Hovorana, 47.
Jilešić, obitelj, 58.
Jireček Konstantin, slavist, povjesničar,5.
Jiřiček, obitelj, 214.
Josip II. Habsburg-Lothringen, kralj i
car, 24, 56, 77.
Jurdić (Jurtić, Jurditsch), obitelj, 59, 60,
61, 93, 107-109, 144, 156, 214, 235,
245, 251, 274.
Jurdić Andrija, Hrvat iz Frielištofa, 60.
Jurdić Ivan (Jurditsch Johann), Hrvat iz
Frielištofa, 135.
Jurdić, Hrvat iz Frielištofa, 223.
Jurditsch (Jurdić) Anton, načelnik u
Frielištofu, 108.
Jurditka (Jurdićka) Minka (Ostlinka),
moravska Hrvatica, prognanica u
Brnu, 158.
Jurtić Šani, Hrvat iz Frielištofa, 310.
Juriček, obitelj, 235.
Jurišić Nikola, krajiški kapetan, branitelj
Kisega, 32, 58.
K
Kačić Miošić Andrija, pisac, 84.
Karadordcvić Aleksandar I, kralj, 126.
Karásek Josef, 9, 41, 90.
364
Karlo IV. Luksemburški, češki kralj, 21.
Karlo Veliki, franački kralj i car, 18.
Karlovic, obitelj, 61, 251.
Katanie, obitelj, 73.
Keglević, obitelj, 58.
Keglević Petar, jajački i hrvatski ban, 38.
Kirchner, obitelj, 235.
Kitzel obitelj, 235.
Klaić Nada, povjesničar, 43.
Klaić Vjekoslav, povjesničar, 34, 41, 44,
90, 199, 265, 271.
Klima, obitelj, 235.
Klapka, obitelj, 235.
Klvafla (Klvanja) Jan, profesor, 10, 259,
263, 268.
Knod (Knoth), obitelj, 214.
Knoth Miroslav (Friedrich), dočasnik, 136.
Kochovi (Kuharici), obitelj, 59, 93, 108.
Kohn, židovska obitelj, 106.
Kolar (Wagner), obitelj, 54.
Kolarići, obitelj, 60.
Kolbinger, obitelj, 235.
Kolbinger Johann, pohrvaćeni Nijemac,
148.
Kolenić Ernest, plemić, 71.
Kolibaš Franjo, inženjer, član Jug.čehoslov.
lige, 129.
Kolić (Kulić), obitelj, 115.
Kolinović, obitelj, 72.
Kolinović Gabrijel, povjesničar, 72.
Kolisek Vjekoslav, profesor, 285.
Kołlar Jan, slavist, 192.
Kokotić, obitelj, 47, 59.
Komenskí Jan, Amos, pedagog i filozof,
282.
Kondić (Kondycz), obitelj, 68.
Konzul Istranin Stjepan, crkveni reformator,
pisac, 40.
Kopenić, obitelj, 61, 251.
Kopljaković Matěj, Urvat iz Hovorana, 47.
Kopsa, obitelj, 235.
Korčak Jaromír, geograf, 15.
Korić, obitelj, 58.
Korporić S., student, 113.
Kosmeter, obitelj, 235.
Kosović, obitelj, 68.
Kotouček Franjo, župnik, 217, 231, 235.
Kovač (Schmidt), obitelj, 54.
Kozić, obitelj, 73.
Kozlovic, obitelj, 251.
Kozulić (Košulić), obitelj, 59, 68.
Krabat (Hrvat, Horvat, Charvát), obitelj,
53.
Krajčovič Milan, povjesničar, 73.
Kraljić, obitelj, 73.
Kraljinović, obitelj, 72.
Kramarići, obitelj, 48.
Kraus Martin, seljak, 45.
Krawat, obitelj, 71.
Krenšić, obitelj, 47.
Krepela, obitelj, 245.
Krištofić Jura, Hrvat iz okolice Lamača,
71.
Krizman Bogdan, povjesničar, 113, 114.
Križance, obitelj, 47.
Križanič Ive, Hrvat iz Nove Prerave, 162.
Križanići (Križanit), obitelj, 58, 59, 61,
93, 107, 109, 156, 200, 214, 235, 240,
245, 251, 300.
Križanić Juraj, svećenik, učenjak, 58.
Krobot (Hrvat, Horvat, Charvát), 53.
Krobot Gašpar, Hrvat iz Valtica, 66.
Kronewith (Kronević?), obitelj, 71.
Kroupa Franjo, župnik, 256, 257.
Krpan Stjepan, profesor, publicist, 8, 9,
69, 72, 74, 100, 110, 131, 141, 143,
145,146, 152, 153, 161, 162, 166.
Krupić, obitelj, 61, 251.
Krušić Jan, doseljenik iz Lepoglave, 71.
Krznarici, obitelj, 58.
Krznarić Jakob, župnik, doseljenik iz
senjske biskupije, 58.
Kučerová Květoslava (Kveta), povjesničar,
8, 11, 31, 51, 63, 65, 66-68, 70,
169, 176, 314, 315, 321, 329, 331-333.
Kučera Matúš, povjesničar, 15.
Kukuljević Sakcinski Ivan, povjesničar,
književnik, 33, 34, 41, 190, 268.
Kulasie (Kulacie, Kulešić, Kulleshitz),
obitelj, 58, 59, 61, 93, 108, 176, 235,
251.
Kulašić Ive, načelnik, 329.
Kunicki (Kuničky), obitelj, 108, 109, 176,
235.
Kunić, obitelj, 71.
Kunovic, obitelj, 251.
Kurelac Fran, slavist, književnik, 11, 221.
Kust, obitelj, 235.
Kuten Gjuro, profesor, 11, 34, 62, 222,
225, 227, 253, 266, 268, 274.
Kuzmić (Kuzmit), obitelj, 48, 59-61, 93,
107, 143, 156, 200, 214, 235, 240, 251,
255, 300.
Ladić, obitelj, 59.
Ladić Gašpar, Hrvat iz Hovorana, 47.
Ladić Jan (Ivan), Hrvat iz Hovorana, 47.
Laniček, obitelj, 235.
Lapajne Ivo, novinar, 11, 138.
Lapić, obitelj, 47.
Lalović, obitelj, 59.
Lančarović, obitelj, 72.
Laslovići, obitelj, 60.
Laterović (Loterović) Jan (Ivan), svećenik,
36, 274, 275.
365
László Stefan, biskup u mirovini, 166,
168, 169.
Lavička (Lawitschka), obitelj, 61, 108,
170,176,235.
Lawitschka (Lavička), Josef, djelatnik
Udruženja moravskih Hrvata, 5, 8,
101, 109, 116, 119, 122, 124, 144, 146,
159, 160, 162, 166, 170, 187, 217, 234,
259, 270, 304, 321, 327, 332, 334, 335.
Lavička (Lawitschka) Magda,
prognanica iz Frielištofa, 145.
Lerch (Lerh) obitelj, prije se preživali
Skřivanek, 235, 245.
Liebić, obitelj, 70.
Libić Mateša, ovčar, 58.
Liechenstein, velikaška obitelj, 35, 44,
79, 191.
Linković, obitelj, 21, 61.
Lipp Ivan, pisar, 301.
Lipečić, obitelj, 73.
Livadić (Wiesner) Ferdo, skladatelj, 245.
Lobučajić, obitelj, 70.
Lorković Mladen, povjesničar, političar,
publicist, 12.
Lorković Ivan, političar, 113.
Lovnina, obitelj,. 54.
Lubetić Luka, svećenik, 69.
Ludovik II. Jagelović, ugarsko-hrvatski
kralj, 21.
Lukačević, obitelj, 73.
Luković, obitelj, 40.
Luksemburgovci, kraljevska obitelj, 21.
Luparić, obitelj, 255.
Luther Martin, crkveni reformator, 23.
LJ
Ljubić, obitelj, 70.
Ljudevit (Posavski), hrvatski knez, 18.
M
Mačko, obitelj, 54.
Maasz Jive (Ivo), glazbenik, 163.
Mai, obitelj, 245.
Maier, obitelj, 235.
Mais Adolf, etnolog, 62.
Makanec Alfred, povjesničar, 11.
Maksimilijan II. Habsburgovac, kralj, 180.
Malec Alois (Vjekoslav), 10, 41, 44, 100-102,
158, 173, 255, 265, 268-270, 272,
273, 276, 278, 299.
Malinković, obitelj, 255.
Malinar, obitelj, 93.
Markošić Jan, Hrvat iz Hovorana, 47.
Markovići, obitelj, 48.
Marković Mikula, starješina obitelji, 47.
Marija Terezija Habsburg-Lothringen,
carica i kraljica, 24, 74, 78, 79, 180.
Marak Stanislav, prosvjetni djelatnik, 128.
Marik Zvonimir Vjenceslav, prevoditelj,
34,203.
Martinković (Martinkovit), obitelj, 30, 60.
Marulić Marko, književnik, 7.
Masaryk Tomáš Garrigue, političar, 24, 25,
110-111,113, 126,130,132, 297, 298.
Matković, obitelj, 59, 251, 255.
Marušek, obitelj, 214.
Maurović, obitelj, 47, 58.
Mekšić, obitelj, 73.
Melzer Miloš, etnolog, 11.
Meršić Miloradić Mate, župnik, pisac,
115, 185, 316.
Melodije, slavenski apostol, 19.
Mihanović Antun, pjesnik hrvatske
himne, 127.
Milčetić Ivan, slavist, 9, 34, 40, 41, 44,
60, 61, 86, 88, 99-102, 173, 248, 249,
263, 266-268, 270, 272, 273.
366
Mikuli, obitelj, 247.
Mikulić, obitelj. 93, 200, 214, 235, 240.
Milašić. obitelj, 69.
Miličić. obitelj, 70.
Millardct Picrre-Marie-Alexis, botaničar,
255.
Mišić, obitelj, 73.
MiškatovićJosip,političar,novinar,248.
Mitrović, obitelj, 69.
Moačanin Fcdor, povjesničar, 43.
Mojmir, moravski knez, 18, 20.
Mokruš, obitelj, 93, 240, 245.
Mokruš Filip, lokalni političar, 127.
Mramorić Blaž, župnik, 58.
Muhović Juraj, starješina obitelji (zadru-
ge),47.
Müllner (Mlinar, Malinar),obitelj, 245,255.
Nycmcch (Nemec), obitelj, 251.
O
Ogulinac, obitelj, 40.
Oheral, obitelj, 205.
Olehla, obitelj, 245.
Opluštilova (Oplušćilova), Slunjski
(Slunsky) Hermina (Mina), prva
predsjednica Udruženja hrvatske
manjine u Češkoj Republici, 5, 146,
152, 157-160, 162, 163, 171, 334.
Orbes (Vorbes, Hrahovina), obitelj, 90,
91, 93, 214, 220, 245.
Otokar I. Přemysl, češki kralj, 20.
Otokar II. Přemysl, češki kralj, 20, 21.
N
Nadásdy, velikaška obitelj, 32.
Nadić, obitelj, 47.
Naške Josip, kapelan, 61, 251.
Navogić Matej, Hrvat iz Hovorana, 47.
Nebila, obitelj, 245.
Nečas František, Čeh iz Frielištofa, 127,
146.
Nemec, obitelj, 61.
Netrúfal, obitelj, 214, 235.
Netrúfal Jakov, crkveni pjevač (jačkar),
225, 227, 230, 232.
Nević, obitelj, 73.
Neweklowsky Gerhard, slavist, 12.
Nitrović, obitelj, 73.
Nohač Jan, etnolog, 122, 127, 301.
Novak, obitelj, 61, 251.
Novotný Antonin, čehoslovački političar,
142.
Palacky František, češki političar, 15, 24.
Palaš, obitelj, 235.
Pantlik, obitelj, 49.
Papančić, obitelj, 47.
Pašić Petar, seoski knez 72.
Pavlata, obitelj, 107, 108, 235.
Pavlata Bartol, voditelj procesije, 323.
Pavlata Luovre, crkvenjak, 321.
Pavičić Stjepan, slavist, 12, 43.
Paviković, obitelj, 58.
Pavličević Dragutin, povjesničar, 8, 43,
49, 83, 121, 123, 129, 143, 147, 149,
155, 166, 169, 171, 202, 219, 322.
Pavličić, obitelj, 73.
Pavličić, plemić, 67.
Peigerle, župnik, 257.
Pernar, obitelj, 235.
Petković, obitelj, 251.
367
Petriković, obitelj, 68.
Petriković Stjepan, Hrvat iz Ilovorana,
47.
Petrinjak, obitelj, 40.
Pogić Martin, Hrvat iz Valtica, 67.
Poliak, židovska obitelj, 106.
Porušić. obitelj, 70.
Pospíšil František, etnolog, 118, 119,
173, 295, 296, 297-299.
Pražen Sanja, novinar, 161.
Přemyslovici, češka vladalačka obitelj
(vidi Otokar I. i II).
Pribičević Svetozar, političar, 114.
Preković Ivan, Hrvat iz Valtica, 66.
Ptáček J., nadučitelj, 299.
R
Račić, obitelj, 47, 59.
Rada, obitelj, 235.
Radanić, obitelj, 73.
Radići, braća, Antun i Stjepan, 106.
Radić Stjepan, političar, 113, 114.
Radić Antun, profesor, etnolog, 273.
Radmilović, obitelj, 40.
Radović, obitelj, 47.
Raitmann, obitelj, 235.
Rastislav, moravski knez, 19.
Ratković, obitelj, 245, 255.
Regeni (Godinici, Godine), obitelj, 59,
61,107,108,235,245.
Regen (Godinić) Joza, prognanik u sjev.
Moravskoj, 163, 176.
Režula, obitelj, 235.
Ribarek, obitelj, 235, 245, 255.
Ričica (Rišanek), obitelj, 245.
Romsić, obitelj, 236.
Rosić, obitelj, 70.
368
Rudolf II, Habsburgovac, kralj i car, 20,
21,23.
Runciman, lord, engleski diplomat, 133.
Ruprecht, obitelj, 235.
Rusić, obitelj. 72.
Ružička Othmar, akademski slikar, 108,
116, 124, 160, 291, 304, 321, 327, 334,
338, 345, 351.
Ružić, kapelnik, 72.
Ružovie Rikard, publicist, 161.
Ryčel, građanin Beča, 90.
Ryšánek, obitelj, 214.
Sabatka, obitelj, 245, 251.
Sabo, obitelj, 251.
Safarići, obitelj, 71, 251.
Salamon, obitelj, 61, 90, 235, 251.
Samo, slavenski knez, 17.
Satić (Scatycz), obitelj, 68.
Schallamon (Salamon) Matej, općinar iz
Frielištofa, 127.
Schneideři, obitelj, 59, 61, 107, 259.
Schneider Josef, Hrvat iz Frielištofa, 5,
8, 45, 101, 169, 328, 333.
Schmidt, obitelj, 54.
Schrattenbach Vincenc Josef, knez,
brnski biskup, 62, 237.
Schreiner Bela, povjesničar, 12.
Schruif Franjo, djelatnik HAK-a iz
Beča, 5.
Schwed, obitelj, 245.
Schwoy František Josef, topograf, 40,
60, 83.
Sedliček, obitelj, 235.
Seedoch Johann, povjesničar, 8.
Sibolić, obitelj, 73.
Sic (Sic, Sitsch, Sičan), obitelj, 59, 61,
93, 108. 119, 156, 176, 200, 212, 214,
235, 240, 245, 251, 276.
Sic (Sičan) Bedřich (Fric, Miroslav), 5,
146, 161, 317.
Sic, načelnik u Dobrom Polju, 259.
Simović Dušan, general, 114.
Sirovatka Branko, ekonomist, 118, 295.
Sirovatka Hinko, publicist, 118, 127, 173,
295, 298, 299.
Sirovatka Oldřich, etnolog, 10, 11.
Sisović Pavao, župnik, 60, 251.
Sitek, obitelj, 214, 235, 255.
Sitni, obitelj, 61, 251.
Sitsch (Sic) Josef (Josip, Joza), načelnik
u Frielištofu, 104, 106, 125, 127, 128,
219, 289, 316, 317.
Skokan, seljak iz Frielištofa, 158.
Skokanič Ive, voditelj procesije, 323.
Skokanić (Skokanit), obitelj, 61, 90, 91,
93, 107, 109, 156, 220, 235, 240, 245,
251.
Skokanić Franjo, Hrvat iz Nove Prerave,
211.
Slavić, obitelj, 61, 107, 109, 176, 200,
214, 235, 251, 255.
Slozolić, obitelj, 68.
Slunski Eric(h), prognani moravski
Hrvat, 159, 176, 178.
Slunski Petar, Hrvat iz Dobrog Polja, 129.
Slunsky Luovre, načelnik, 158, 321.
Slunjski (Slunski, Slunsky, Szlonski),
obitelj, 40, 58-61, 93,104, 108, 109,
119, 156, 171, 176, 200, 214, 235, 245.
Slunjski Antun, načelnik u Frielištofu,
123.
Slunjski Opluštil Hermina (Mina), prva
predsjednica Udruženja hrvatske manjine
u Češkoj Republici, 152, 157,
158, 161, 163, 171, 321, 327.
Slunjski (Slunsky) Ivan (Johan), načelnik,
97, 99, 100, 102, 105, 249, 252-254,
264, 265, 329.
Slunjski Josip, načelnik, 237, 238.
Slunjski Magdalena, prognanica u sjev.
Moravskoj, 187.
Slunjski (Slunsky) Simon (Simun),
pravnik, 99, 102-104, 249.
Slunjsky Malija, načelnik, 147, 296.
Smodlaka Josip, političar, 115.
Sobjeski Jan, poljski kralj, 57.
Sobolić, obitelj, 73.
Sogl, obitelj, 235.
Sorić, obitelj, 47.
Spanići, obitelj, 59.
Stadler, obitelj, 235, 245.
Staljin Josip Visarionović, političar, 146.
Stanek František, političar, 125, 127.
Stary, Čeh iz Frielištofa, 97.
Stasa J., fotograf, 318.
Stavarić, obitelj, 59, 61, 93, 108, 156,
200, 214, 235, 240, 245.
Steffi, učitelj, 252.
Stejskal, obitelj, 90.
Stelčić, obitelj, 73.
Stiava, obitelj, 245.
Štěpánek, obitelj, 214, 245.
Stogl, 235.
Stojančević Vidosava, etnolog, 11, 156.
Stoženić, obitelj, 69.
Strohal Rudolf, povjesničar, 11, 44.
Stuparići, obitelj, 60.
Suparić, obitelj, 61, 93, 107, 108, 176,
200, 211, 214, 216, 235, 245.
Suppan Arnold, povjesničar, 8.
Supparith (Suparić) Ivo, zapisivač jački
(pjesama), 208, 209, 240.
Sušič, obitelj, 59, 61, 251.
Sušil František, nábožní pisac, 218.
369
Svatopluk, moravski knez, 19.
Svoboda Ludvig. političar, 26.
Szlunsky. obitelj, 251.
Šabsić, obitelj, 47.
Šalamon (Schallamon), obitelj, 61, 97,
107-109, 119. 156, 176,245.
Šalamon Josip, Hrvat iz Frielištofa, 123,
125, 329, 330.
Šalamon Malija (Mala), načelnik, 123,
127, 162.
Šalamúnova Mila, liječnica, predsjednica
Udruženja hrvatske manjine u Češkoj
Republici, 8, 163, 166, 171, 330.
Šantić, obitelj, 251.
Šcmbcra, obitelj, 220.
Šembera Alois Vojtjech, etnolog, 9, 10,
33, 40, 41, 63, 65, 84, 90, 91, 93, 94,
100, 205, 210, 211, 214, 218, 271, 278.
Senoa August, književnik, 5.
Šalamon (Schallamon) Josef (Josip),
načelnik, 106.
Šidak Jaroslav, povjesničar, 16.
Šišić Ferdo, povjesničar, 38.
Školi Ladislav, etnolog, 143, 144, 148.
Škrašek Josef, predsjednik kotarskog
odbora, 145.
Šlag Gerald, povjesničar, 115.
Šnajder (Schneider, Šneider), obitelj,
235.
Stefanie, obitelj, 93.
Šved, obitelj, 214.
Šverdt, obitelj, 235.
T
Takač Ferdo, svećenik, redovnik, 163,
166. 323.
Tausić (Tavšić), obitelj, 235, 251, 275.
Tarčić, obitelj, 69.
Teufenbach, plemićka obitelj, 79, 80, 91,
185, 206.
Teufenbach (Teuffenbach), Krištof
(Kristo, Kršio, Christophor), plemić,
časnik, 33-36, 41, 60, 98, 102, 186,191,
199, 206, 274, 275, 339, 346, 352.
Tičar (Tičer), obitelj, 61, 235, 251.
Tičar, krčmar, 224, 228.
Tiso Josef, slovački političar, 133, 139,
142.
Tišljarić, obitelj, 73.
Tišljarić Petar, svećenik, 69.
Titscher Rudolf, Nijemac iz Frielištofa,
134, 307, 308.
Titscher Stefan, njemački načelnik
Frielištofa, 134.
Tobler Felix, povjesničar, 12, 31, 32.
Tomšić (Tomsić), obitelj, 61, 97, 108,
235, 236.
Tomšić Joza, Hrvat iz Frielištofa, 319,
320.
Trenk Franjo, plemić, časnik, 78.
Trumbić Ante, političar, 113, 115.
Tumpić L, plemić, 33.
Turčić, obitelj, 47, 48.
Turek Adolf, povjesničar, 10, 30, 31, 34-
36, 38, 41, 43-45, 47, 48, 58-60, 65, 66,
83, 91, 118, 128, 130, 161, 339, 346,
352.
Tuma, obitelj, 245.
Tvarůžek Stanislav, svećenik, 166.
Tyran Peter, novinar, 5, 124, 139, 160,
162, 168, 171, 174, 306, 307, 326, 328.
370
U
Ujević Mate, leksikograf, 11, 29, 30, 32,
117.
Ulehla, obitelj, 235.
Urbančići, obitelj, 60.
Urbanie Nikola, svećenik, 69.
Urbanović, obitelj, 47.
V
Vaclav, češki knez i kralj, 269.
Vaclavik Antonin, povjesničar, 41.
Vago, stariji, doseljeni Slovak iz
Bugarske, 145.
Vago, mladi, donačelnik u Frielištofu,
169.
Vakmenić, obitelj, 68.
Valeković Mihal, Hrvat iz Hovorana, 47.
Valenta, obitelj, 235.
Válka František, lokalni političar, 128.
Valentić Mirko, povjesničar, 8, 12, 31,
37, 43, 115.
Valter, obitelj, 235.
Valvasor Veikhard, polihistor, 43.
Varokić, obitelj, 58.
Vasnić, obitelj, 235.
Vašak, obitelj, 108.
Vašak Franc, Hrvat iz Frielištofa 6, 123,
124, 159, 161, 314.
Vašak Manda, supruga M. Vašaka, 312,
314.
Vašak Milo (Emil), prognanik iz Frielištofa,
književnik, 5, 6, 110, 123, 126,
131, 134, 135, 146, 158, 159, 161, 169,
176, 178, 303, 304, 306, 309, 314, 329,
333.
Vatmelić (Vatmilić), obitelj, 68, 69.
Vcčerkova Ľva, etnolog, 11.
Venhuda Franjo, svećenik, 101, 271, 276.
Venković, obitelj, 47.
Vetić, obitelj, 68.
Vidašić Mihal, Hrvat iz Ilovorana, 47.
Vilčić Malija, seoski sudac, 70.
Villman, obitelj, 235.
Višnić, obitelj, 58.
Vítkovic Mikula, Hrvat iz Ilovorana, 47.
Vitezović Ritter Pavao, polihistor, 77.
Vladislav, moravski markgróf, 20.
Vojcechovsky Sergej, političar, 125.
Vojnomir, hrvatski knez, 18.
Vojnić Vjenceslav, Hrvat iz Valtica, 66.
Vojnošići, obitelj, 59.
Vojvoda (Vojvodić), obitelj, 61, 251.
Vončić, obitelj, 47.
Volny Grgur, topograf, 215.
Vorbes (Orbes), obitelj, 214.
Vosnić (Bosnić), obitelj, 60.
Vrana (Kröhe), obitelj, 191.
Vranašić, obitelj, 200, 214, 235.
Vranesić, obitelj, 236, 240, 255.
Vranešić, obitelj, 59, 61, 109, 176, 245.
Vranišić, obitelj, 93.
Vranetić, obitelj, 61, 251.
Vraz Stanko, književnik, 9, 33, 90, 91.
Vranješ Šoljan Božena, povjesničarka, 8,
113.
Vrbančić Bogdan, mjernik, 222.
Vrhovac Maksimilijan, biskup, 180.
Vrtičić, obitelj, 58.
Vuk (Wolf) obitelj, 93, 191, 251.
Vukotinović Farkaš Ljudevit, političar i
publicist, 245.
Vuković (Wukowitz), obitelj, 48, 59, 60,
61, 235.
371
w
Wagner (Kolar), obitelj, 54.
Wakmetycz (Vakmetić), obitelj, 68.
Wilson W. Thomas, političar, 11], 298.
Wolfovi (Vukovi), obitelj, 61, 191.
Wolny (Volny) Grgur, topograf, 84, 215.
Wyclif Johan, crkveni reformator, 21.
Zapolja Ivan, velikaš i kralj, 37.
Zaviatić (Zavijatić), obitelj, 47, 59.
Zavitić Mihal, Hrvat iz Hovorana, 47.
Zawigatycz Emrich (Zavigatić Mirko),
Hrvat iz Hovorana, 47.
Zeglerić Lovro, Hrvat iz Valtica, 66.
Zeman I. A., etnolog, 83.
Zibrt Čenćk, etnolog, 263, 268.
Zijabići, obitelj, 48.
Zilković Stjepan, Hrvat iz Hovorana, 47.
Żłobić Jure, Hrvat iz Hovorana, 47.
Zloselić (Zlosolić), obitelj, 69.
Zrinski, velikaška obitelj, 32, 40.
Zrinski Petar i Nikola, 74.
Zurići, obitelj, 59.
Zvonimir, hrvatski kralj, 300.
Zymányi Vera, povjesničar, 31, 49.
Žigmund (Sigismund), Luksemburgovac,
kralj i car, 21.
Žiška Jan z Trocnova, češki vojskovođa,
21, 139, 308, 333.
Bilješka o piscu
Dragutin Pavličcvić rodio se 15. siječnja 1932. u Luci Krmpotskoj kraj Novog
Vinodolskog. Od 1935. živi u JMctcrnici gdje je završio pučku školu i gimnaziju u susjednoj
Požegi. Studirao je povijest i hrvatski jezik na Višoj pedagoškoj školi, zatim
povijest na Filozofskom fakultetu. Magistrirao je 1970. i doktorirao 1976. povijesne znanosti
u Zagrebu. Radio je kao nastavnik osnovne škole (Plctcrnica), profesor gimnazije
i pedagoške akademije (Petrinja), bio urednik za povijest u »Školskoj knjizi« u Zagrebu
(1970-71). Od 1976. znanstveni je djelatnik u Institutu za hrvatsku povijest Sveučilišta u
Zagrebu gdje se i sada nalazi u svojstvu znanstvenog savjetnika (Zavod za hrvatsku
povijest Filozofskog fakulteta). Predavač je i na Hrvatskim studijama u Zagrebu.
Napisao je ili uredio više povijesnih udžbenika, objavio pedesetak znanstvenih radova
i brojne znanstveno-popularne tekstove. Surađuje u tisku (povijesni feljtoni), na radiju
i televiziji, te u domaćim i inozemnim stručnim i znanstvenim publikacijama. Bavi se
pretežito hrvatskom poviješću 19. st., gospodarskom i lokalnom poviješću Hrvatske.
Objavio je knjige: Na \ratima Požeške kotline, 1961; Narodni pokret 1883. u Hn'atskoj (disertacija),
1980; Hn'atske kućne zadruge I, 1989; Povijest Hrvatske (sinteza), 1994., a bio
je urednik i suradnik knjiga: Vojna krajina, 1984; Dnevnik Maksimilijana Vrhovca, 1987;
Politička poviješ! Hn'atske, l, J. Horvata; Pod Okićeni 1993. i drugih. U posljednjih nekoliko
godina objavio je zapažene rasprave o hrvatskim granicama u prošlosti, o velikosrpskim
težnjama prema Hrvatskoj, itd.
Od 1961. član je radnik Matice Hrvatske (u Požegi, Sisku, Zagrebu) gdje je 1991-92.
bio pročelnik Odjela za povijest, od 1965. djelatan je u Povijesnom društvu Hrvatske
(danas Dništvo za hrvatsku povjesnicu), bio je predsjednik Kajkavskog spravišća, predsjednik
programskog savjeta Ministarstva prosvjete (1991-92), član Državne komisije za
granice, itd. Za knjigu Hr\'aiske kućne zadruge dobio je 1991. znanstvenu nagradu Republike
Hn'atske »Bartol Kašić«.
Živi u Zagrebu, oženjen je Alicom rod. Vrtiprah, nastavnicom, ima kćer dr. Dunju,
profesoricu hrvatskog jezika i književnosti.
372
373
Sadržaj
Predgovor 5
Historiografski uvod 9
L MORAVSKA
Položaj - zemlja - prošlost 15
II. MORAVSKI HRVATI - POVIJESNI PREGLED
1. Seoba Hrvata na sjever u 16. stoljeću 29
2. Hrvati u Moravskoj, na Moravskom polju i u današnjoj Slovačkoj 49
3. Moravsko-hrvatska sela tijekom 18. i 19. stoljeća 77
4. Između ponjemčivanja i čehizacije - pojava hrvatske narodne svijesti
1848-1918 86
5. U prvoj Čehoslovačkoj Republici 1918-1938 110
6. S Njemačkim Reichom u II. svjetskom ratu 1938-1945 131
7. Nasilno raseljenje u drugoj Čehoslovačkoj 1945-1950 139
8. Dijaspora u dijaspori - demokratske promjene 1950-1993 153
III. PRILOZI
O MORAVSKIM HRVATIMA OD 1842. DO 1992. GODINE 179
MORAVSKI HÄRVATI (1842.) 180
O MORAVSKIM HRVATIMA (1862.) 185
IvanKukuljević
HRVATSKA NASELBINA U MORAVSKOJ (1873.) 190
Vjekoslav Klaić
O MORAVSKIM HRVATIMA (1880.) 199
Jan Herben
TRI HRVATSKA SELA U MORAVSKOJ (1882.) 203
Gjuro Kuten
TRI DANA MEDJU MORAVSKIMI HRVATI (1884.) 222
Ivan Milčetić
O MORAVSKIM HRVATIMA (1895/98.) 248
374
Janko Barlé
MORAVSKI HRVATI (1898.) 274
ISTRANIOMORAVSKIM HRVATIMA (1907.) 281
300 GODINA DALEKO OD DOMOVINE (1923.) 286
Joza Sičan
»MI HRVATI SME DOBRI A VESELI LJUDI« (1934.) 289
Hinko Sirovatka
BUDUĆNOST MORAVSKIH HRVATA (1936.) 295
Ivan Dobrović
MARAČKI HRVATI (1952.) 300
Milo Vašak
PISMA, SJEĆANJA, PJESME, JEZIK (1947-1987.) 303
Bedřich Sic
SJEĆANJE NA RODNI KRAJ (1991.) 317
Peter Tyran
»VRTANJ PRIK GLAVE« (1991.) 326
Franc Hubeny
JOZA ŠALAMÚN - ISTAKNUTI MORAVSKI HRVAT (1992.) 329
Stjepan Krpan
RJEŠENJE »HRVATSKOG PITANJA« RASELJAVANJEM (1992.) 331
336
342
349
Zaključak
Zusammenfassung
Stručnu obsah
Popis slika, fotografija, ilustracija 356
Popis zemljovidnih crteža i skica
Kazalo osobnih imena (i prezimena)
Bilješka o piscu
358
359
373
375
Nakladnici
HRVATSKA SVEUČILIŠNA NAKLADA
Zagreb, Avenija Vukovar 68
ZAVOD ZA HRVATSKU POVIJEST FILOZOFSKOG FAKULTETA U
ZAGREBU
Zagreb, Krčka l
Za izvrsnog nakladnika
ANTESELAK
Korektor
ANITA ŠIKIĆ
Tisak ove knjige pripomogli su:
MINISTARSTVO ZNANOSTI I TEHNOLOGIJE REPUBLIKE HRVATSKE
LANDESARCHIV UND LANDES BIBLIOTHEK EISENSTADT
(Zemaljski arhiv i zemaljska knjižnica Željezno)
PRIVREDNA BANKA ZAGREB
Slog
HSN
Tisak
PRINT Kocijančić